Čakavica

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Čakavica (vlastiti naziv, jugo-srb. čakavština, ruska slavistika: čakavskij mikrojazyk), je jugozapadno i najstarije još živo narječje hrvatskog jezika, čiji naziv potječe od upitno-odnosne zamjenice ča (ili ca, če). Danas se u Europi rabi samo u Hrvatskoj i to najviše u Istri, na dalmantinskoj obali i na većini jadranskih otoka, pa kod brojnih inozemnih iseljenika najviše u Južnoj Americi gdje već živi preko polovice čakavaca (Antofagasta je sad već najveći polučakavski grad). Područje na komu je od srednjeg vijeka dominirala čakavica je nekoć bilo puno širje tj. kopnena Dalmacija, cijela Lika, Kordun, Pounje, itd. Razlog njegovog smanjivanja su preselidbe s istoka izazvane turskim osvajanjima, kada se ikavska štokavština iz zapadne Hercegovine, zajedno s istočnijim jekavcima proširila na zapad.

Prostor čakavice se i danas nadalje smanjuje pod pritiskom književnog Vukopisa. U Austrougarskoj uoči 1. svj. rata je čakavski govorilo još oko 23% domaćih Hrvata, a danas tek 12%, pa se čakavica smatra najugroženijim južnoslavenskim narječjem koje već ubrzano izumire. Preko polovice čakavaca su kroz 20. stoljeće protjerani u inozemstvo, a još 1/5 leže pobijeni u jugo-partizanskim fojbama (kraške jame iz 2.svj. rata). Za razliku od naših unitarnih jugoslavista, objektivniji i neutralni ruski slavisti zbog niza osobitih arhajskih značajki i tisućljetne književnosti, danas čakavicu više ne smatraju samo običnim dialektom (naréčije), nego samostalnim i razvijenim mikrojezikom najbližim kajkavici i donekle staromu rusinskom i guculskom mikrojeziku.

  • Pozor ! - Ono što je u Wikipediama polulažno (jugo-vukovski) prikazano kao navodna "čakavština", zapravo je većinom netipska rubno-prijelazna polučakavica iz Like i dalmatinske kopnene obale: Ova je dosta različita od tipične prave čakavice u Istri i na većini otoka, tj. zapravo je bliža ikavskoj šćakavici (izim tek formalne zamjenice 'ča') - zato jer im se ta novije vukovizirana i prijelazno-osiromašena polučakavica idejno bolje uklapa u poželjni "srednjejužnoslavenski dijasistem" srbohrvatskog jugojezika, negoli izvorna čakavica.

Abstract

Chakavian or Čakavian (pronounced /tʃɑːˈkɑːviən/; proper name: čakavica, Croatian: čakavski, Serbo-Yugoslav: čakavština) is the southwestern coastal dialect of the Croatian language. The name stems from the word for "what?", which is "ča" (or "ca") in Chakavian. It is nowadays spoken mainly at northeastern Adriatic: in Istria, Kvarner Gulf, in most Adriatic islands, and in the interior valley Gacka, more sporadically as a mixed and dying half-Chakavian form in the Dalmatian littoral and central Croatia. Recently it is almost in extinction, used by 12% Croats only. Chakavian was the basis for the first literary standard of the Croats from 12th to 16th century. Today, it is restricted to Croatia, apart from the Burgenland Croats at Austrian/Hungarian border, and a huge Chakavian diaspora in South America now surpassing the native Chakavians in Croatia.

Prostranost čakavaca

Čakavica (= domaći naziv; hrvat. čakavsko narječje, jugo-srb. "čakavština", engl. Chakavian dialect) je jugozapadno od 3 glavna hrvatska narječja, uz sjeverozapadno kajkavsko i srednje-istočno štokavsko (u Hrvatskoj pretežno ikavci). Čakavsko narječje je bilo glavni temelj prvoga hrvatskog jezika javne uporabe u Kraljevini Hrvatskoj pod Trpimirovićima i Arpadovićima. Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča. Danas preostalo područje čakavice je puno manje negoli je bilo prije migracija izazvanih turskim osvajanjima velikog dijela hrvatskog etnoprostora, a čakavsko govorno područje se opet i danas ubrzano smanjuje pod pritiskom Vukovog jugo-standarda i iseljavanja, ter doselidbe kopnenih štokavaca. Tako je prije jednog stoljeća uoči 1. svj. rata čakavski govorilo blizu 1/4 Hrvata ili oko 23%, a danas dvostruko manje ili tek 11%, pa je to najugroženije naše narječje već u izumiranju.

Uzastopnom naselidbom govornika (novo)štokavštine iz zaledja Zagore i Bosne je čakavsko narječje kod nas potisnuto s najvećeg dijela dalmatinskog kopna i dijela priobalja, kao i djelova istočne Like, Krbave, Pokupja i Gorskog Kotara. Zato se danas uglavnom govori tek užim jadranskim primorjem od Istre do Senja, između Zadra i Vodica, od Vinišća do donjih Poljica s više štokavskih prekida, tj. na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je na zapadu čakavski), u dijelu zapadne Like, Gacke, Gorskog Kotara, Istre i isprekidano u Pokuplju do Karlovca. Izvan granica Republike Hrvatske ima čakavskih govora najviše u Austriji, manje u Magjarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori), a i zajednica Moliških Hrvata ima veze sa čakavicom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima.

Daleko je najviše čakavskih iseljenika u Južnoj Americi, gdje danas ima već duplo više čakavaca (preko milijun) negoli u Hrvatskoj (Europi) gdje sad živi tek 1/3 čakavaca, pa sad jug Amerike naši već nazivaju "Vela Dalmácia" ili "Dalmácia Nueva". Polučakavski (s primjesom engleskog rječnika) još govori i manje hrvatskih iseljenika u Sjevernoj Americi, npr. u udrugama naših ribara oko gradova Vancouver, New Orleans i San Pedro u Kaliforniji. Najviše na svijetu ih ima već oko 1.200.000 čakavskih iseljenika u Čileu, Argentini i inim južnoameričkim zemljama, a čakavci su osobito dominantni u čileanskim gradovima Antofagasta i Iquique gdje ih je već više negoli u ijednomu jadranskom gradu: vidi još pobliže Čakavska diaspora, Čile i čakavci, Staročakavska Amerika i Vela Dalmácia (ConoSur).

Čakavski veći gradovi

Od svih starohrvatskih dialekata, tijekom Jugoslavije su najviše stradali i nestali čakavci kojih se broj smanjio skoro na polovicu: do 1. svj. rata oko 23%, a danas tek 11% domaćih Hrvata su još čakavci, jer je najveći dio njih na dalmatinskom kopnu dosad prešao u štokavske ikavce, a ini s obale i otoka su pretežno odselili u Južnu Ameriku, ponajviše u Čile. Zato su danas najveći čakavski gradovi s brojnim čakavskim iseljenicima većinom u Americi: Najveća od svih čakavskih aglomeracija je čileanska Antofagasta (oko 160.000 čakavaca), drugi Santiago (preko 150.000), tek treća je naša Rijeka (oko 100.000), pa opet čileanski Iquique (blizu 70.000), Buenos Aires (50.000), São Paulo (40.000), San Pedro (35.000), Punta Arenas (25.000), Poreč (15.000), M.Lošinj (12.000), Split (tek 10.000 čakavaca) i ini manji kod nas. Ipak je čakavica još razmjerno dobro očuvana na otocima npr. na Visu i nekim Kvarnerskim otocima (Krk, Cres, Lošinj itd.). Čakavica je danas napose stabilna i očuvana kod nas u Istri, gdje manjeviše čakavski još govore svi istarski gradići (izim polučakavske "Pule"- starohrvatski Pulj). Polučakavski su danas još Rijeka, Crikvenica, Senj, pa većinom čakavski otočni gradići Krk, Rab, Mali Lošinj itd.

Polučakavska "Rijeka"

Nakon skorog izumiranja čakavice u Splitu i Zadru, danas je kod nas najveći domaći polučakavski grad ostala Rijeka, gdje zbog pretežne doselidbe iz čakavskog okružja oko polovice Riječana još bar privatno kod kuće i neslužbeno na ulici govore polučakavskom koiné. Inače je današnje novo, umjetno jekavizirano ime "Rijeka" izmišljeno i nametnuto tek s njenim ulaskom u Jugoslaviju od 1945., a prije toga se nazivala talijanski Fiume, odnosno čakavski u Istri kao Reka i na Kvarneru Rika - kao i raniji staročakavski naziv Rykva do 19. st. Zato se i danas imenom govorno razlikuju njezini stanovnici, pa su tzv. "Riječani" tu uglavnom novodoseljeni istočni štokavci iz Jugoslavije, a Fjumâni su domaći čakavci iz Rijeke ili priseljeni iz okolnog Kvarnera.

Južnoamerička Antofagasta

Prvi grad u obje Amerike po broju od 180.000 doseljenih Hrvata je donedavna bio Buenos Aires, gdje naš udjel stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, ter novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle u čileanskoj Antofagasti zbog tamošnje demografske eksplozije i naša brojnost brzo raste pa uskoro treba očekivati kako će nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata izvan domovinske Hrvatske, - uz najveći boom našeg nataliteta u svijetu. Od ukupnoga gradskog pučanstva Antofagaste su već blizu 2/5 ili oko 160.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja, te neki malobrojni nečakavci još iz Dubrovnika i Zagreba.

Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Antofagastu traje već oko 140 godina. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je baš Antofagasta najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike, a ini značajni južnoamerički gradovi s puno čakavaca su još Iquique, Punta Arenas, itd. Zato je daleka Antofagasta danas već po broju čakavaca mnogostruko veća od balkaniziranih obalnih gradova Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.), odakle su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja naseljeni kopneni štakavci. Stoga prekomorski čakavci te naše južnoameričke gradove već popularno nazivaju Dalmácia Nuéva (Nova Dalmacija), jer im sve više zamjenjuju jadransku staru domovinu iz koje su potisnuti.

Južnoamerički hispanočakavci

Još donedavna u 20. st. su glavna i najbrojnija inačica čakavice bili poznati ikavski čakavci na Jadranu, ali danas to više nisu. Odnedavna su od čakavaca na svijetu razmjerno brojniji prekomorski hispanočakavci iz Južne Amerike, gdje već živi najmanje 2/5 ili oko 350.000 prekomorskih hispanočakavaca u naglom porastu zbog doselidbe i još svoga ubrzanog nataliteta. Zato je u svijetu od svih Hrvata ta naša hispanočakavska zajednica u najbržem prirastu, pa ovi npr. već dominiraju u novom pučanstvu pustinje Atacáma, a dijelom i u južnoj Patagoniji. Glavne govorne značajke tih južnoameričkih hispanočakavaca jesu, što su im ranije česti talianski romanizmi i ine nečakavske riječi u polučakavskom kontekstu uglavnom već zamijenjene brojnim hispanizmima (španjolski romanizmi).

Čakavska bukvica i fonetika

Današnja čakavica pisana u latiničnoj inačici dosad tek formalno nema kodificirane norme, ali je prije kroz par stoljeća već postojala na glagoljici bar približno kodificirana norma ranije čakavice (i kajkavske ikavice), koja pri vjernomu latiničnom prijepisu ima idućih 34 slova za fonetski potrebne glasove koji postoje u izvornoj pravoj čakavici Istre i jadranskih otoka (deblje = posebni neVukovi glasovi značajni za pravu čakavicu):

A a, B b, Bj bj, C c, Ć ć, D d, E e, F f, G g, H h, I i, J j, K k, Kh kh, L l, M m, N n, Nj nj, O o, Ö ö, P p, R r, S s, Ś ś, Š š, T t, T' t', U u, V v, W w, Y y, Z z, Ź ź, Ž ž.

Stoga je dialektalno izpisivanje naše izvorne čakavice s nepriklanim slovima i nepostojećim glasovima po novoštokavskom Vukopisu podjednako nestručno i priglupo, kao npr. i prepisivanje cijelih engleskih tekstova na ćirilici (izim tek pojedinih novo-usvojenih anglizama kod ćirilsko-pravoslavnih naroda). Glavne su glasovne značajke za većinu pravih čakavskih govora (otoci i Istra):

  • t'- (izostavnik označava meki poluglas, znak za njega je postojao u glagoljici): umekšano "ć, ś, ź": približno kao "tj, sj, zj".
  • č - izgovorom je umekšani glas između "č" i "ć"
  • Glasovni skup šć (prama vukovskom št): šćipunica, rašćika, u cakavizmu dijelom kao sc, a slično je i kajkavskom šč.
  • Glasovni skup žj (prama vukovskom žd): možjani (arhaično: mozjane).
  • /l/ na kraju sloga je očuvan kao u kajkavskom (vukovski je u nom. -o): posal, bil (u nekim južnijim narječjima je iza "i" jedva čujan, kao bil).
  • Postojanje slogotvornog r (izgovoren kao ar, er): sarce, parsti.
  • Postojanje dvoglasa uo (književno samo 'o'): ruod, nuono, divjuok.
  • Izgovor samoglasnika, gdje je u književnom "a", kao "o", "u" ili u neki poluglas, rjedje je u čokavskim i cokavskim govorima: posol (posao), jo (ja).
  • Izgovor samog "j" (gdje vukovski dolazi lj): jubav, judi, divjak (arhaično: yude, diblak).
  • Nastavak glagola u 3. licu množine je -du: pensuodu, plijedu, išćedu, bidu.
  • Aorist većinom glasi: arhaično bin-biš-bi-bimo-bite-bidu ili novije polučakavski bih-bis-bi-bismo-biste-bi.

Čakavske slovnice: zaykôvje

Izim prvoga B. Kašića 1604. na ikavskoj šćakavici, ina posebna i suvisla, veća čakavska gramatika kasnije dugo nije objavljena, izim djelomičnih uvida i manjih članaka. Ipak u novoj Hrvatskoj kroz prošlih dvadesetak godina, kraći gramatički prilozi s do desetak uvodnih stranica za područne čakavske govore se navode uz neke mjesne čakavske rječnike npr. za Trogir (D.Geić - M.S. Šilović 1994), Pag (N. Kustić 2002), Beli-Cres (N. Velčić 2003), Krk-Baška (M. Lovrić 2004.), itd. Od tih novijih čakavskih gramatika ili po staročakavski "zaykôvje", najveće su iduće dvije:

Trogirska gramatika

Od inih posebnih gramatičkih knjižica iz dalmatinske čakavice je jedna od najvažnijih: Duško Geić, Gramatika trogirskoga cakavskog govora, Matica hrvatska, sv. 2, Trogir 1998.

Od preostalih primorskih gradova s nepalatalnim cakavicom, danas je jezično najviše ugrožen baš Trogir, gdje je zbog okružja štokavskog zaledja domaća cakavica već krajnje osiromašena i govore ju još malobrojni starci i žene na središnjem trogirskom otoku, dok je na kopnu i Čiovu zamalo već nestala. Izim tek formalne zamjenice "ca", ovdašnji govor skoro više ni nema inih posebnih cakavskih oznaka, pa su čak i zajedničke značajke opće čakavice pod vukovskim utjecajem okolnih štokavaca tu dosta osiromašene: nema glasa h, a pojavljuje se novi vukovski dj i produženi muški plurali na -ovi, -evi. U odnosu na ekavsku cakavicu Labina i donedavnu poluikavsku cakavicu u Senju, trogirska cakavica je pretežno ikavska. Trogirski govor medju svim cakavcima danas ima najmanje romanizama koji obuhvaćaju samo 1/5 njegovog rječnika, a 3/4 su slavenske riječi. Danas je taj domaći trogirski govor u sličnom stanju samrti kao bivša cakavica u Omišu na Cetini oko 1. svj. rata, nakon kojega je izumrla, a uoči toga početkom 20. st. govorila se u osiromašenom vukoviziranom obliku slično kao danas u Trogiru.

Zaykôvje istočnog Kvarnera

Od tih novijih je razmjerno najveća podrobnija razrada poredbene čakavske gramatike istočnog Kvarnera uz veliki enciklopedijski rječnik "Gan-Veyãn", knj. I: str. 211-339, Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb 2005 (prof. Mitjel Yošamya: Gramatika, fonetski sustav i leksički iskon), što je dosad ujedno i najdetaljnije izašla čakavska slovnica na 128 str. Ova gramatika obuhvaća većinom domaće govore jugoistočnog Krka oko Baške i susjedna sela, a manjim dielom još i područne govore otoka Raba i srednjeg Vinodola u selima oko Grižana: vidi još i Čakavski dual-paukal.

Na većem dijelu otoka Krka (domaće-scakavski Khârk) govori se običnom palatalnom čakavštinom, koja je na južnijoj obali (Krk-Punat) prijelazna ikavsko-ekavska, a na sjevernoj strani otoka (Omišalj-Vrbnik) više ekavska. Nepalatalnom cakavicom se na Krku govori samo na jugoistoku oko Baške u naseljima Baška, Jurandvor i Batomalj (donedavna i susjedni izumrli zaselci Gorica, Sv. Juraj, Vinca itd.). Ovaj krčki scakavizam je u odnosu na primorske i ine otočne čakavce izrazito arhaičan i u svojoj starijoj verziji Gan-Veyãn koja se donedavna govorila u Baški i okolnim selima, a sad još malobrojni starci u Batomlju i Jurandvoru, najstariji je tip bodulske cakavice koji se leksički i gramatički bitno razlikuje od obične čakavštine.

U njoj se ističu zamjenice ca (starije scà = što) i zoãc (zašto), dvoglasi, umekšani polupalatali ś, ź (sj, zj) kao poljski i crnogorski, ter sve ine značajke cakavizma, uz druge dodatne osobitosti bascanskog "scakavizma": 'meko' h i tvrdo kh, dvojni jat kao kratko i (= je) i dugo y (= ije), ...itd. Za bascansku "scakavicu" je uz ostalo nadasve markantan imenski dual nalik arhajskom lužičkomu (muški -oj, ženski -aj, srednji rod -ej) i posebni sibilarni skup "sc" (= šć / št), što sve nema nijedan ini naš govor: Bascàne (Bašćani), scâp (štap), scipàt (uštinuti), scemêr (otrov), scerbâv (krnjast), itd. U leksičkom pogledu, bascanska scakavica sadrži 1/3 romanizama, 2/5 su slavenske riječi, a 1/4 indoiranski i mezopotamski arhaizmi po kojima je najbogatija kod nas (M. Yošamya 2005).

Bodulski cakavizam

U jednom dijelu nepalatalnog čakavskoga područja umjesto ča govori se ca, a slično su palatali č, ž, š u većini inih riječi zamjenjeni sibilantima c, z, s pa ostaje očuvano samo 'meko' ć: Toga je najviše na otocima Visu, sjeverozapadni dio Brača (Milna), u gradu Hvaru s okolnim selima, pa na više kvarnerskih otoka (Susak, Lošinj, grad Cres i Beli, Baška, Rab, grad Pag itd.), a na kopnu najviše istočna Istra: Labin i Rabac s dvadesetak okolnih sela, Bakar, Trogir i donedavno u 20. stoljeću još Senj, Omiš, itd. To je nepalatalni cakavizam ili u domaćem govoru bodulska cakavica. Cakavizam je najneobičniji tip hrvatskih dialekata koji je književnim jekavskim gradjanima od svih naših govora najteže razumljiv, ne samo zbog fonetike, nego i arhajskog rječnika ter egzotične gramatike. Zato laici, ali i neki lingvisti o tom čudnom govoru imaju niz predrasuda i umjesto proučavanja je dosad cakavizam većinom bio prešućen i odbačen kao nepravilna deformacija. Njegovi govornici se kod nas izvan užeg zavičaja doživljavaju kao manjevrijedni čudaci, jer ne znaju izgovarati (a ponekad ni napisati) slavenske palatale. Zato je i sam naziv "cakavizam" nastao s pogrdnim prizvukom navodne jezične bolesti nepalatalnog izgovora.

Osobitosti cakavizma

Izuzev same zamjenice "ca", cijeli niz inih osobitosti zanemarene bodulske cakavice u ranijoj yugo-literaturi bio je vrlo slabo ili nikako obradjen, pa tada nigdje nema njihova suvislog pregleda, jer se cakavizam uglavnom prikazivao tek usput i brzopleto, kao neka deviantna fonetska inačica iskvarene čakavštine. Posebne značajke cakavizma su uglavnom bolje izražene i najbrojnije u izoliranoj otočnoj cakavici, dok su u primorskim cakavskim naseljima rjedje i djelomične zbog nove jugoslavenske vukovizacije.

  • 1. Arhajska odnosna zamjenica (što) glasi ca, rjedje ce, co ili coã (usp. Vede i Avesta: ca, toharski cau), a upitna negacija "zar ne" glasi canè (indovedski caná).
  • 2. Arhajska upitna zamjenica (zašto) glasi: zâc, zôc, zoãc ili zacè.
  • 3. U cakavizmu uglavnom nema jasnih palatala pa "tvrdi" glas č većinom izostaje i u odnosu na ine naše dialekte većinom ga zamjenjuje sibilarno c (rjedje š ili ć).
  • 4. Takodjer izmedju parova s/š i z/ž u cakavizmu većinom nema jasne razlike, pa se na otocima izgovaraju slično kao indovedski prijelazni polupalatali: s > sj (s'), ć > šj (š'), z > zj (z'), ž > žj (ž'), izuzev primorske cakavce koji većinom govore obično s, š, z, ž.
  • 5. Uobičajena južnoslavenska palatalizacija u cakavizmu većinom izostaje pa umjesto nje ostaje izvorni korijenski izgovor bez asimilacije, ili se provodi zamjenska sibilarizacija: npr. veli / vetji, Buog / bozji, vroag / vrazji itd.
  • 6. Dok se u palatalnoj čakavštini umjesto štokavskog dj, lj i nj većinom nalazi samo j, u cakavizmu umjesto toga češće stoji izvorni nepalatalni d, l i n: npr. divji/dibli (divlji), dimnik (dimnjak), med (medju), nadra (njedra), prijatel (prijatelj), sliva (šljiva), supli (šuplji), zeli (zelje), zmul (žmulj-čaša) itd.
  • 7. Vokalno dvoglasje (diftongacija): u većini pripadnih govora česti su diftonzi uo i oa, a rjedji su u nekim govorima još ae, ie, aa, uu itd. Više-manje izrazito dvoglasje vidljivo je u cakavizmu Labina, Cresa, Lošinja, Suska, Baške, Paga, Brača, Hvara itd.
  • 8. Izim primorskih polucakavaca na kopnu, pravi otočni cakavci uglavnom nemaju slavensko vokalno "r" koje najčešće izgovaraju kao ar, er ili ri.
  • 9. Nepostojano "a" u cakavizmu većinom ostaje trajno u sklonidbi i često je još naglašeno u kosim padežima: pàsi, macàki itd.
  • 10. Osim običnoga "i", u kvarnerskom cakavizmu (Lošinj, Baška, Rab itd.) često je nazočan i mukli vokal "y" koji se izgovara izmedju običnoga "i" i njemačkog ü.
  • 11. Polukorjenske deklinacije: Kosi padeži i plurali u bodulskom cakavizmu često nemaju sibilarizacije pa je osnovica većinom slična nominativu osobito kod kraćih dvosložnih imenica: ruki, nogi, raki, rogi, juhi, dragi, dlaki, orihi, vlahi itd.
  • 12. Čakavsko-kajkavske nenaglašene dužine u nepalatalnom cakavizmu većinom ne postoje, pa su ini nenaglašeni slogovi više-manje kratki i cijeli izgovor je brži od palatalnih govornika u inim našim dialektima: zato su viški i bašćanski izgovor najbrži u Hrvatskoj.
  • 13. Pripadnost ljudima i inim živim bićima češće je izražena starohrvatskim posvojnim dativom koji stoji većinom kao apozicija ispred imenice, a rjedje se izražava posvojnim pridjevom ili "od" sa genitivom kao pripadnost neživim stvarima (ne sam genitiv).
  • 14. Pomoćne čestice uz složene glagolske oblike (se, će, bi itd.) u otočnom i kajkavskom cakavizmu često stoje kao proklitike ispred glavnog glagola (rjedje su kod kopnenih cakavaca iza glagola kao u većini slavenskih i romanskih jezika).
  • 15. U nepalatalnom cakavizmu većinom nema slavenskih razlika u obliku trajnih i svršenih glagola, pa se u oba smisla uglavnom rabe isti glagolski oblici koji odgovaraju južnoslavenskim svršenim glagolima (čakavski glagoli na -avat su tu vrlo rijetki).
  • 16. Nepalatalni cakavizam obuhvaća veliko obilje povratnih (refleksivnih) glagola slično kao kajkavica, po čemu se razlikuje od obične čakavštine.
  • 17. U bodulskom i kajkavskom cakavizmu većinom ne postoji posebni oblik imenskog vokativa, nego se on izražava opisnim apelativom tj. nominativ + imperativ + uskličnik.
  • 18. Cakavizam u namjernim rečenicama uglavnom nema vukovsko-balkanskog dadakanja (da + prezent), nego je to zamijenjeno starohrvatskim infinitivom kao i u kajkavici.
  • 19. Predslavenske izoglose kakve su u običnoj palatalnoj čakavštini i kajkavštini razmjerno rjedje, u bodulskom cakavizmu su naprotiv daleko brojnije i redovno nazočne u 20-35% cakavskog leksika: grčko-latinski klasicizmi iz antike, prapoviesni mezopotamski i indoiranski arhaizmi iz Starog istoka, itd.

Čakavski dual i paukal

Medju svim današjim Slavenima i malobrojnim inim Europljanima, pored lužičkoga i slovenskog jezika imaju još izraziti živi dual takodjer i naši čakavci, osobito stari čakavski ekavci i poluikavci u Istri i Kvarneru. Istočnije u Lici i Dalmaciji tj. na primorskom kopnu od Zadra do Poljica i oko Gacke je pravi čakavski dual kod kopnenih polučakavaca zbog dugotrajnog pritiska susjednih doseljenih štokavaca već posve izumro, a uglavnom ga više nema u živoj uporabi niti na dalmatinskim otocima. Duala danas uglavnom više nema ni kod rubnih sjevernojadranskih čakavaca, npr. u zadnje vrijeme se ne čuje na Pagu, Lošinju, južnoj i zapadnoj Istri. Naprotiv je bogati čakavski dual još živ barem kod seoskih staraca u srednjoj, istočnoj i osobito sjevernoj Istri, pa u nutarnjem Vinodolu i na otocima Krku i Cresu. Još donedavna u 20. st. su dual rabili i domaći starci u gradu Rabu i Senju, ali je dosad nestao zajedno s izumiranjem nepalatalnog cakavizma u ta 2 grada. Na sjevernojadranskom kopnenom primorju je oblikom dual dosta sličan slovenskomu, ali tu većinom ima proširenu uporabu kao paukal (nekolicina) uz brojeve 2, 3 i 4. Neki najrašireniji primjeri sjevernojadranskog duala:

  • 1 žena; 2, 3 i 4 ženi; 5, 6, 7... žên
  • 1 ruka; 2, 3 i 4 ruki; 5, 6, 7... rûk
  • 1 noga; 2, 3 i 4 nogi; 5, 6, 7... nôg.

Dok je primorski čakavski dual na kopnu oblikom sličan slovenskomu, na Kvarnerskim otocima je drugačiji arhajski i razmjerno je sličniji prastaromu lužičkom dualu koji je najbliži praslavenskomu i dijelom praindoeuropskom, dok kod inih južnih Slavena nema ništa sličnoga. Ovaj arhajski pradual se dosad čuje samo kod malobrojnih staraca koji govore nepalatalnim cakavizmom u selima Batomãl (vukovizirano: Batomalj) i Yurandwõr (Jurandvor) na jugoistočnom Krku, a još u 20. st. su sličan pradual rabili izumrli govornici cakavizma u gradu Rabu. Ovi pradualni oblici imaju posve osebujne nastavke slične lužičkima i hetitskima: u muškom rodu na -õj, u ženskom -ãj i srednjemu -êj, dok su uz njih i arhajski brojevi nalik indoiranskima: dwõydi (dvoje), trõydi (troje) i cetýrdi (četvoro). Vidi o tomu još pobliže: Čakavski dual-paukal.

Kvarnerski muški pradual

Arhajski pradual na -õj je značajan za većinu bodulsko-cakavskih imenica muškog i nekih ženskog roda, koje u naglašenomu zadnjem slogu singulara sadrže preglašeno ÿ, tj. završavaju na -ÿb, -ÿd, -ÿg, -ÿk, -ÿl, -ÿn, -ÿp, -ÿr i slično, a dijelom i kod inih imenica na -úh, -úk, -ûl, -ûn itd. Važniji su tipski primjeri (abecedno): bližÿk / bližÿkoj (rodjak), borÿl / borylõj (borova šuma), brÿg / brygõj (brdo), gorÿn / gorynõj (gorštak-brđanin), kamÿk / kamÿkoj (kamen), laštrÿb / laštrÿboj (kobac), lÿb / lybõj (jablan), merlÿn / merlynõj (mrkva), pitÿr / pitÿroj (biljna tegla), rÿba / rybõj (riba), šenÿg / šnygõj (snijeg), sekÿl / sekÿloj (surla), šlÿd / šlydõj (trag), šýr / šyrõj (sir), urÿl / urylõj (javni sat), urÿn / urynõj (tutnjava), vartÿl / vartÿloj (leptir), vaÿd / vaydõj (ugriz), vrÿd / vrydõj (čir), vÿk / vykõj (vijek), zaÿk / zaykõj (jezik), žmÿn / žmynõj (gmaz-zmaj), pa još nepravilne npr. pavùk / pavúkoj (pauk), špazùk / špazúkoj (pazuho), tarbùh / tarbúhoj (trbuh), itd. U vinodolskoj čakavici kopnenog primorja je taj reliktni pradual već iznimno rijedak, npr. pradual ribõj u staroj ribarskoj uzrečici: "Ala-rýb, ribõj !" (= Evo ribe !).

Kvarnerski ženski pradual

Ovom je slična i nešto rjedja sklonidba ženskog praduala na -aj, koja je većinom očuvana u pejorativima i augmentativima na -ÿna za ljude i životinje s dualnim nastavkom -ÿnaj, npr. ćarvÿnaj (crvetine), ćeperÿnaj (krvopije), grubotÿnaj (grdobine), pavucÿnaj (paučine), šćemerÿnaj (guje-otrovnice), zabÿnaj (žabetine), itd. U prošlim je stoljećima takav ženski pradual na -aj na jugoistočnom Krku i Rabu bio češći kod ženskih imenica s nominativom na -ÿca, -ÿka, -ÿla, -ÿna, -ÿra, -ÿta, ali se u živom govoru krajem 20. stoljeća uglavnom izgubio i dijelom još očuvao samo kod pejorativa i augmentativa na -ÿna. Sličan ženski pradual je inače kod Slavena poznat samo u lužičkomu, pa u prapovjesnom hetitskomu iz Male Azije. Taj tip praduala već posve izostaje u inim našim čakavskim govorima izvan istočnokvarnerskih otoka.

Otočni dual srednjeg roda

Treća dualna prasklonidba s osobitom dvojinom na -ej postoji kod otočnih imenica srednjeg roda, npr. kod ponekih s nominativom jednine na -ce kao šarcè / šarcêj (srce, 2 srca) i šancè / šancêj (sunce, 2 sunca), a najčešća je kod imenica srednjeg roda koje u kosim padežima štokavskog vukopisa dobivaju produženi oblik konsonantske osnovice na -en: ÿme / ymêj (ime, imena), sìme / simêj (sjeme, 2 sjemena), tìme / timêj (tjeme, tjemena), šlìme / šlimêj (sljeme, 2 sljemena), brìme / brimêj (breme, 2 bremena) itd. Primjeri:

Čakavski imenski član

Izim Bugara i Makedonaca sa stražnjim članom spojenim iza imenice, od inih Slavena najizrazitije obilne i izvorne imenske članove imaju naši čakavci, osobito u Istri i Kvarneru. Zbog najjačeg pritiska susjednih štokavaca su imenske članove već uglavnom izgubili prijelazni polučakavci na kopnenoj obali Dalmacije, a rjedji su i u živom govoru na dalmatinskim otocima, iako se tu nalaze bar u ranijim povijesnim tekstovima. Dosad su čakavski imenski članovi razmjerno najbolje očuvani i najviše se rabe u govoru domaćih staraca po sjevernoj i istočnoj Istri, pa u nutarnjem Vinodolu i nekim Kvarnerskim otocima. Pritom se mogu razlučiti 2 glavna podtipa tih čakavskih članova: najrašireniji je primorski tip u Istri, Vinodolu i zapadno-kvarnerskim otocima (odredjeno ov i neodredjeno un), a rjedji je drugi arhaičan tip na istočnokvarnerskim otocima. Vidi još pobliže: Dialektni imenski član.

Primorski članovi

U čakavskim govorima kopnenog primorja, slični gramatički članovi takodjer još postoje u povremenoj uporabi: kao primjer se daje nutarnji Vinodol. Tu se češće izgovara neodredjeni õn, dok je tu stari srednjovjeki sej već nestao, ali ga ipak u vinodolskom govoru povremeno zamjenjuje pred imenicom odredjena čestica õv, vâ, vê.

Otočni članovi

U bodulskom cakavizmu Kvarnerskih otoka su imenski članovi često arhaični i obilnije se rabe od kopnenog primorja. Najbolje su očuvani u govoru domaćih staraca na sjevernom Cresu i jugoistočnom Krku, a donedavna su ih slično rabili i domaći starci u Rabu do izumiranja gradskog cakavizma krajem 20. st. Ovdje se kao primjer navode deklinacije imenskih članova u selima oko Baške. Tu je neodedjeni je član etrurskog iskona uõn, ženski unâ i zajednički plural unê (= etrurski: vn, vna, vne). Bodulski odredjeni član kod domaćih staraca je sẽy, sÿa, sÿe, starogotskog iskona (= sia, sa). Noviji zamjenski oblik kod mladjih otočnih čakavaca mu je sličan kao gornji na kopnenom primorju: uõv, vâ, vê.

Čakavske primjese u inim narječjima

Nasuprot tek formalnim frazama naših vukovaca o nekoj navodno tronarječnoj podlogi sadanjeg hrvatskog standarda (jekavske novoštokavštine), u tomu službenom standardu ustvari nema zamalo nikakvih tragova iz hrvatske čakavice, izim možda samo desetak općeprihvaćenih javnik riječi: npr. klesar i sl. Stoga je ovaj naš standard sada najdalja hrvatska inačica od ikakve čakavice. Njoj su ipak znatno bliži staroštokavski Šokci, pa šćakavska ikavica i osobito najviše sjeverozapadna kajkavica, koji na terenu imaju i prave prijelazne govore u kontinuitetu spram čakavice. Tako uglavnom zbog novijeg miješanja i odumirana čakavice, na bivšim čakavskim područjima u susjednim graničnim idiomima kao što su ikavska kajkavica i staroikavska šćakavica, pridolaze npr. ove zajedničke značajke iz čakavice kao preostali relikti bivših čakavaca:

  • 1. Manjeviše su nazočne značajne čakavske riječi kojih nema u novoštokavštini ni u standardu.
  • 1. Starohrvatski naglasni sustav pri kraju: naglašen predzadnji ili zadnji slog dužih riječi.
  • 2. Očuvana je kratka množina muškog roda (bez -ovi, -evi)
  • 3. Izgovor lj ponekad kao čakavsko meko j, ...itd.

Poddialekti čakavice

Čakavski govori dosad su dijeljeni po različitim kriterijima. Prema refleksu "jata" dijele se na 4 grupe:

  • Sjeverozapadne ekavske: npr. sjeveroistočna Istra, Kastavština, Rijeka, Cres
  • Srednje ikavsko-ekavske: npr. Lošinj, Krk, Rab, Pag, Dugi otok, Vinodol, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa
  • Južne ikavske: npr. jugozapadna Istra, Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta, okolica Splita i Zadra.
  • Jugoistočne jekavske: Lastovo i Janjina na Pelješcu

Po naglasnom sustavu D. Brozović razlikuje sljedeće skupine čakavskih govora:

  • govore s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
  • govore s dvonaglasnim sustavom
  • govore sa ("štokavoidnim") četveronaglasnim sustavom
  • govore s četveronaglasnim štokavskim sustavom
  • govore u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, čakavsko narječje se dijeli u šest dijalekata: buzetski ili gornjomiranski (prijelazni polukajkavski), jugozapadni istarski ili štokavsko-čakavski, sjeverno-čakavski ili ekavskočakavski, srednjočakavski ili ikavsko-ekavski, južnočakavski ili ikavsko-čakavski, lastovsko-janjinski ili jekavsko-čakavski. Božidar Finka i Milan Moguš su odredjivali pripadnost govora čakavštini po idućih 8 kriterija: 1. zamjenica ča i zač, 2. stara akcentuacija, 3. refleks jata /ě/, 4. čakavsko /t'/, 5. prijelaz /ę/ u /a/ iza /j/, /č/ i /ž/, 6. prijelaz /d'/ u /j/, 5. kondicional bin-biš-bimo-bite, 8. izostanak afrikate /ž/

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i inim posebnim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo hrvatske i strane dialektologe, pa su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani: Hvar, Brač, Susak, Vrgada, Bakar, Trsat, Baška i dr. Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora (Trogir, Sali, Labin, Crikvenica, Rab, Zlarin, Senj, Novi Vinodolski, Duga Resa, Karlovac itd.), a najveći pojedini su (s preko 25.000 riječi) za Varoš u Splitu, Gacko polje i Baška na Krku. Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; posthumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge) i Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Ekavsko-sjevernočakavski

Sjevernočakavski ili ekavsko-čakavski dialekt je sjeverozapadna inačica čakavskog narječja. U ovom dialektu je jat uglavnom prešao u e, a samo iznimno daje 'i' u istim slučajevima kao u kajkavici: npr. divõjka. Govori se sjeverno od srednječakavskog dijalekta: u srednjoj i istočnoj Istri, okolici Žminja i Pazina, na sjevernom Primorju oko Rijeke do Bakra, na Cresu i dijelom na sjevernom Lošinju. Takodjer i izvorni gradski govor Rijeke je donedavna pripadao ovom dialektu, ali se pod utjecajem mješovite doselidbe iz Istre i Kvarnera, te kajkavsko-goranskog i štokavskog zaledja u Rijeci dosad razvila prijelazna polučakavska koiné, tako da je do danas Rijeka ipak ostala najvećim polučakavskim gradom u Hrvatskoj.

Poluikavsko-srednječakavski

Srednječakavski ili ikavsko-ekavski dialekt je danas razmjerno najrašireniji i donekle stabilan poddialekt čakavskog narječja s najviše čakavskih govornika, a ovaj dialekt ima razmjerno najviše fonetskih i leksičkih sličnosti spram kajkavaca. Govori se u širem medjuprostoru između sjevernočakavsko-ekavskog i južnočakavsko-ikavskog poddialekta, pa obuhvaća Lošinj, Krk, Rab, Pag, Dugi otok, a na kopnu Vinodol, Brinje, Otočac, Ogulin i okolicu Duge Rese. U tom poddialektu je jat dijelom prešao u i ili e po idućim složenim pravilima (tzv. pravila Meyera i Jakubinskog):

  • Ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) kad iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e: beli, leto, koleno, mera i sl.
  • U svim inim slučajevima većinom prelazi u i: dica, rika, brig, vrime ...itd.

Ikavsko-južnočakavski

Južnočakavski ili ikavsko-čakavski dialekt je tipski dalmatinski poddialekat čakavskog narječja. Govori se jugoistočno od srednječakavskog dialekta pretežno u srednjoj Dalmaciji gdje je nekoć do 1. svjetskog rata to bio najveći dialekt od Zadra do Omiša i Pelješca. Potom je u Jugoslaviji od svih inačica ova najjače potisnuta i danas se kao rastrgani relikt još govori na uskomu i isprekidanom pojasu dalmatinske obale i više na susjednim srednjojadranskim otocima: uža okolica Splita i Zadra, pa na Šolti, Braču, Hvaru, Visu, Korčuli i zapadnom dijelu Pelješca. U tom dialektu je jat uglavnom prešao u i: lip, divojka, mriža, srića (prama jekavskom standardu: lijep, djevojka, mreža, sreća). U mnogim dalmatinskim govorima uz more se miješaju čakavske i štokavske osobine. Smatra se kako je u prošlosti ovaj južni obalni dialekt dosezao puno dublje u zaledje, a prostor mu se dosad smanjio nadiranjem ikavskih štokavaca sa sjeveroistoka.

Gradski govor Splita je donedavna pripadao tom dialektu, ali se pod utjecajem masovne doselidbe štokavaca iz kopnenog zaledja dosad razvio noviji gradski govor Splita koji je već izgubio većinu čakavskih osobina, iako dio malobrojnih starijih Splićana osobito u staroj četvrti Varoš još dijelom rabe privatno i kod kuće miješani polučakavski govor koji je osobito po naglascima ipak već najbliži šćakavskoj ikavici. Ovom govoru pripada i moliško-hrvatski dialekt, glede njegovih miješanih osobina sa zapadnim štokavskim narječjem i smatra se kako su moliški Hrvati došli iz krajeva s miješanim čakavsko-štokavskim osobinama, kao što je Zabiokovlje.

Jekavsko-jugoistočni

Jugoistočna jekavska čakavica ili lastovsko-janjinski poddialekt je krajnji jugoistočni tip naših čakavskih govora koji je zadnji izdvojen i opisan krajem 19. stoljeća na izoliranom otoku Lastovo. Kasnije je sličan govor nadjen i na središnjem Pelješcu oko Janjine tj. na prijelazu između ikavskih čakavaca zapadnog Pelješca i istočnijih ijekavskih štokavaca prama kopnu. Značajno je uz zamjenicu ča i završne naglaske, da je tu jat prešao u jedinstveno je (bez dužega 'ije'). To je stari prijelazni dialekt izmedju dalmatinske ikavske čakavice i istočnije crnogorske ijekavice. Ranije se do 16.st. takav ili vrlo sličan dialekt širje govorio po južnojadranskom primorju do Boke Kotorske i u samom Dubrovniku, što se vidi iz još očuvanih toponima i niza starijih djela dubrovačkih književnika prije Marina Držića. Vidi o tom još pobliže: Jekavska čakavica i Dubrovački čakavci.

Čakavska književnost

Početci hrvatske pismenosti već od 11.- 16. stoljeća većinom su na čakavici, kojom su napisana mnoga djela rane srednjovjeke hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče kao najstariji Plominski natpis, Valunska ploča, Bašćanska ploča, pa pravna djela (Istarski razvod i Vinodolski zakon), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar) i rani zbornici: Kolunićev zbornik, dijelom Petrisov zbornik. Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici: Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić, Gjore Držić i ini. Osim danas u Gradišću, književnost na čakavskom i dijelom već polučakavska s utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća postupno zamire. U 20. st. obnovila se bogata čakavska dialektalna književnost, napose pjesništvo: Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević - Pločar, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević, Tin Kolumbić itd. Najopsežnija jezikoslovna djela o čakavici jesu: trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon (Mate Hraste, Petar Šimunović i Reinhold Olesch, Köln-Beč 1979-1983) sa čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima, pa nedavna voluminozna monografija (1. knjiga: 1224 str., 2. knj. u tisku) koju je razradio Mitjel Yoshamya (2005) o kvarnerskim govorima Baške, Raba i Vinodola sa čakavsko-englesko-štokavsko-kajkavsko-čakavskim rječnikom i arhajskim ranočakavskim tekstovima iz epskog ciklusa "Veyske Povede".

Čakavska glasila

Čakavski javni mediji danas djeluju uglavnom uzduž jadranskog primorja, od Istre do Splita i u Gradišću, a važniji su npr. časopisi Čakavska rič, Pannonische Jahrbuch, Televizija Split, Radio Rijeka, pa ini polučakavski koji bar povremeno daju i čakavske sadržaje.

Časopis "Čakavska rič"

"Čakavska rič" izlazi u Splitu od god. 1971, a dosad su objavljena 34 godišta. Časopis je uglavnom polugodišnjak, ali nerijetko zbog raznih razloga izađe i kao prigodni godišnji zbornik. Započeo je s izlaženjem u izdanju Matice hrvatske - ogranak Split, a njegov osnivač i prvi glavni urednik bio je pokojni prof. Radovan Vidović. Zatim je zbog političke suspenzije Matice Hrvatske, kasniji izdavač postao Književni krug Split, a noviji glavni urednik do danas je prof. dr. Joško Božanić. Časopis je dijelom na štokavskom standardu, ali objavljuje obilje čakavskih izvornika pretežno iz Dalmacije, uključivši stare čakavske tekstove, manje lokalne rječnike i onomastiku, domaće pomorsko nazivlje, čakavske pjesme i književne tekstove, itd.

Časopis Pannonische Jahrbuch

"Pannonische Jahrbuch" (podnaslov "Panonski ljetopis") je kulturno-književni časopis iseljenih čakavaca u austrijskom Gradišću (Burgenland): izlazi kao godišnjak od 1994, izdaje ga Pannonisches Institut u gradišćanskom mjestu Pinkovec (Gutterbach), a glavni urednik je prof. Robert Haszjan i dosad je objavljeno 14 svezaka. Članci se većinom odnose na gradišćansku kulturu i jezik, koji je tamo polučakavski s primjesama kajkavice, štokavske ikavice i dosta germanizama, a dio tekstova su na njemačkom i manje na slovenskom i madžarskom.

Gradska televizija Split

Uz internetsku enciklopediju WikiCha, medju radiotelevizijskim medijima najviše tj. oko 3/4 čakavskih sadržaja u ukupnom vremenu emitiranja donosi Gradska televizija Split. Na standardnoj štokavštini tu je većinom samo glavni dnevnik i povremene viesti, ili poneke kontakt emisije o odredjenoj aktualnoj temi. Ipak, najveći dio preostalog emitiranja TV-Split tvore izravne emisije uživo na izvornoj urbanoj čakavici iz stare splitske Varoši. Ovi čakavski sadržaji pretežno su živi govor domaćega čakavskog spikera koji na splitskoj čakavici prenosi tekuća gradska zbivanja i slike iz gradskog središta - najčešće na gradskoj 'Rivi', uz naizmjenično čitanje u čakavskom prievodu tekućih vijesti iz najnovije "Slobodne Dalmacije".

Program Radio-Rijeka

U gradskom radijskom programu iz Rijeke su stalno, svakog tjedna po više puta nazočni i prigodni programi na čakavici. Iako je čakavska kulturna svijest tradicijski i javno najviše nazočna u Splitu, ondje je reliktna polučakavica danas u ubrzanom izumiranju pa sada u splitskoj javnosti već prevladavaju doseljeni ikavski štokavci iz zaleđa. Naprotiv u Rijeci su sve do danas, zbog pretežno čakavske okolice, doseljenici još većinom rođeni čakavci koji obuhvaćaju bar 1/3 gradjana pa je zato i danas Rijeka najveći polučakavski grad s još živom polučakavskom koine bar u privatnoj, uličnoj i kućnoj komunikaciji - iako ovo nema toliki medijski odraz kao u Splitu.

Polučakavska glasila

Ovdje su obuhvaćeni ostali javni mediji gdje je uglavnom stalno, ali tek s manjim udjelom uz ostalo u njihovu sadržaju prisutna i čakavica, ili su lokalno ograničeni na uže čakavske zajednice. Poneki od takvih medija su npr.:

  • Vinodolski zbornik je časopis-godišnjak koji objavljuje Ustanova u kulturi "Dr. Ivan Kostrenčić" iz Crikvenice, dosad je izašlo 11 svezaka, a urednik je Stanko Antić. Uz ine lokalne teme iz Vinodola, u svakom broju su nazočni književni, pjesnički i jezični prilozi na lokalnoj vinodolskoj čakavici.
  • Slobodna Dalmacija objavljuje redovni podlistak "Dalmatinske riči" autora Srećka Lorgera, koji prikazuje svaki puta po jednu čakavsku ili šire poznatu romansku riječ iz Dalmacije.
  • Krčki "radio Okay" je lokalni program gradskog radija Krk, koji je znatnim dielom na lokalnoj krčkoj čakavici, barem u neslužbenom medjuvremenu izmedju štokavskih vijesti.
  • Lokalna radiostanica Split u neslužbenom programu između viesti, takodjer bar povremeno ima svaki tjedan ili još češće i neke govorne sadržaje na čakavici.
  • Internetski portal "Istrakon" sa sjedištem u Pazinu sadrži dijelom i čakavske tekstove, najviše iz područja istarske narodne mitologije.
  • Internetski portal "Ca je novega" povremeno daje vijesti o čakavcima ili kraće tekstove na čakavskom iz istočne Istre, a sjedište mu je u Koromačnom. Značajno je da je to zamalo jedini stalni medij čiji su sadržaji na posebnom nepalatalnom cakavizmu Labinštine, koji se još mjestimično govori u sličnom obliku i na desetak jadranskih otoka - od Cresa do Visa.
  • Internetski stručni portal "Istarski rječnik" uglavnom je posvećen prikupljanju leksičke gradje iz cijele Istre za njen čakavski (i romanski) rječnik.
  • Nekoliko popularnih net-blogova s Jadrana takodjer imaju bar dio teksta na čakavici, npr.: http://skroz.blog.hr/ - http://galeb.blog.hr/ - http://bralina.blog.hr/ - ...itd.

Primjeri

  • Kopnena polučakavica: Ča je, je, tako je vavik bilo, ča će bit, će bit, ma nekako će već bit!
  • Čakavski 'Očenaš' kvarnerskih otočana (bold = čakavski naglas): Elatjâće kyéš vanêh nebâh, senâj elamý urùdba tvojâ, naj arivâ unâ carmàda tvojâ tar najbî utèmba tvojâ koti va nebâh ošćé vanêh tlah. Sej noãs pohlìb sejdnì najdás nami danàske tarnâj laškâs nami unê dàrzi nase kóti mye laškâmo darzníkon násin, ošćé najné pejâš noãs vané uocàni, lehnaj bukšâs noãs ud seýh hudòbih. Vasýe vykõj vykõv, Âmen.

Literatura

  • R. Vidović, J. Božanić: Čakavska rič, vol. 1.- 34., Književni krug Split 1967-2006.
  • Josip Hamm, Mate Hraste & Petar Guberina: Govor otoka Suska. Hrvatski dijalektološki zbornik 1, Zagreb 1956.
  • M. Hraste, Petar Šimunović & R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
  • J. Kalsbeek: The Cakavian Dialect of Orbanici near Zminj in Istria. Studies in Slavic and General Linguistics. Amsterdam: Rodopi, 1998. 608 pp
  • M. Kranjčević: Ričnik gacke čakavšćine. Čakavski sabor, Otočac 2003.
  • K. Langston: Cakavian Prosody: The Accentual Patterns of the Cakavian Dialects of Croatian]. Bloomington: Slavica 2006. 314 pp.
  • I. Lukežić: Trsatsko-bakarska i crikvenička čakavština. Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1996.
  • B. Matoković-Dobrila: Ričnik velovaroškega Splita, Denona, Zagreb 2004.
  • A. Roki-Fortunato: Libar Viškiga jazika. Libar Publishing, Toronto 1997.
  • P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar 2006.
  • Z. Turina, A. Šepić-Tomin: Rječnik čakavskih izraza - područje Bakarca i Škrljeva, Riječko književno i naučno društvo, Rijeka 1977.
  • N. Velčić: Besedar Bejske Tramuntane. Čakavski sabor i Adamić d.o.o, Cres-Lošinj 2003.
  • M. Yoshamya: Glossaries of east Kvarner (Baška, Rab, Vinodol) - dictionary, grammar and culture, vol. 1: 1224 p., ITG - Zagreb 2005.
  • I.B. ŠAMIJA, 2012: Rječnik jezika hrvatskoga (štokavsko-čakavsko-kajkavski). Društvo Lovrećana Zagreb, 1.823 str. ISBN 9789539824783
  • Тяпко Г.Г. 2006: Хорватское «триязычье» в начале XXI в. Ин-т славяноведения РАН.— М.: Наука.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Čakavica&oldid=45049"