Plavušica (Jupiter)

Izvor: Metapedia

(Preusmjereno s Jupiter (planet))
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jupiter (čakav. svitlica Plavušica, otočno-bodulski: švitca Plauca, kopneno-štokavski: neka bezimena tzv. "zvijezda"), je peti planet od Sunca i najveći planet u Sunčevom sustavu, a po svjetlosti četvrti na nebu nakon Sunca, Mjeseca i Venere. Jupiter je udaljen ili 778.330.000 km (5,20 astro-jedinica) od Sunca, ima promjer 142.984 km i masu od 1.900e27 kg. Jupiter ima za 2,5 puta veću masu od ukupne mase svih ostalih planeta u Sunčevom sustavu. Dosad su pronađena 63 prirodna satelita (mjeseca) u kruženju oko Jupitera, a nedavno su otkriveni i tanji planetarni prsteni oko Jupitera.

Sadržaj

Abstract

Jupiter: the main historical, astronomical, and geological parameters on the planet Jupiter are given. Jupiter is an anonymous 'star' for other Slavs, but Adriatic islanders being more familiar with astrognosy in nautical use, traditionally named it Plavušica (= 'Blue-light') including them among "svitlice" ('moving lights') being not true stars.

Ime i tradicije

Jupiter je prividno na nebu četvrto najsjajnije nebesko tijelo nakon Sunca, Mjeseca i Venere, pa u pomorskim etnokulturama često ima posebno narodno ime. Jupiter je dobio ovo svoje medjunarodno ime po vrhovnom bogu iz mitologije starih Rimljana, kojega su Grci zvali Zeus. Starorimski Jupiter je bio bog svjetla, on šalje grmljavinu i munju, zaštitnik je pravde, istine, ćudoređa, vojsku zaustavlja u bijegu i dosuđuje joj pobjedu.

Jupiter kod čakavaca

Dok kod kopnenih Hrvata i inih Slavena jedini od planeta ima posebni domaći naziv tzv. "zvijezda" Danica (Venera), naprotiv kod naših pomorskih čakavaca na Jadranu su na noćnom nebu s posebnim imenima poznate čak 4 svitlice (= pomični planeti): Vićêrna (Venera), Rumânica (Mars), Plavúšica (Jupiter) i Zelenýca (Saturn). Naš domaći čakavski naziv jadranskih otočana za veliki i sjajni planet Jupiter je Plavùšica, po njegovoj značajnoj plavkastoj boji. Slično je Plaušÿca arhajski staročakavski naziv kvarnerskih otočana (bodulski cakavizam), koji je uz Veneru jedan od najsjajnijih planeta na nebu, pa ponekad ima i drugdje u svijetu domaći pomorski naziv. Zbog velike udaljenosti od Sunca, on je većinom vidljiv cijele noći, a ne kao Venera samo u svitanje i suton, pa je u tradiciji jadranskih čakavaca Jupiter podjednako poznat i značajan kao Venera kod inih kopnenih Slavena.

Njegov obilazak oko Sunca traje blizu 12 godina (tj. svake je godine u drugom zviježdju zodijaka) i njegov se sjaj pritom vidljivo mijenja ovisno o daljini od Zemlje. Po prastaroj predaji na Kvarneru, povremeno pojačan svjetloplavi sjaj Jupitera najavljuje nadolazak kišnih godina i plodnijih ljeta bez suše, a kada on oslabi u tamnomodroj svjetlosti, to je loš predznak sušnih godina i slabije ljetine. Da su ta pučka zapažanja na Jadranu bar donekle opravdana, potvrdjuju i višegodišnje oscilacije u nizovima klimatskih mjerenja, što nema veze sa samim Jupiterom. Stvarni su uzrok tomu uzastopne promjene sunčeva zračenja i topline što traju u ciklusu oko 11 godina, tj. skoro kao i spomenuti obilazak Jupitera oko Sunca pa se prividno donekle poklapaju.

Jupiterovi detalji kod nas

Jupiter tj. naša Plavušica (starije Plauca) je jedino posebno i izičito pučko ime za ovu planetu medju inim Slavenima kojima je to tek neka bezimena "zvijezda", a takodjer pored Grka i Rimljana rietki treći domaći naziv ovog planeta u Europi. Izim toga, zbog tisućljetnih upornih i pozornih motrenja Jupitera za meteorološke i ine svrhe, jadranski pomorski otočani su u njihovoj 'bodulskoj' etnokulturi već dugo uočavali više detalja o Jupiteru, koji su inim europskim etnogrupama prije stručnih motrenja teleskopima uglavnom bili nepoznati. Zato je baš Jupiter (a ne Venera kao inim Slavenima) jadranskim otočanima razmjerno najbolje poznata pomična "svitlica":

  • Posebno i jasno ime ovog planeta je kao Plavušica (bodulski starije: Plauca),
  • Jasna im je spoznaja kako to nije prava "zviezda" (zvizda) nego drukčija pomična svitlica (bodul. švitca) slična kao Zvicêrna (Venera), Rumânica (Mars) i Zelenýca (Saturn).
  • Približno dobro poznavanje srednjoročnih Jupiterovih mijena (zbog njegova kruženja oko Sunca), pa domaći jadranski otočani dosta dobro razlikuju u obhodnji oko 11 godina bar 2 glavne Jupiterove faze:
    • Mali tamni Jupiter (bodul. Mića Plauca), kada je ta svitlica sitnija i tamnomodre boje, smatra se kako će tekuća godina biti sušnija i nerodna.
    • Veći svjetliji Jupiter (bodul. Vela Plauca), kada je Jupiter najsjajniji i svjetloplave boje, tada bi tekuća godina bila kišnija i rodnija.
  • Povrh svega toga, na otocima dalekovidni pomorci oštrijeg vida (ili već malim dvogledom), za bistrih mračnijih noći bez mjesečine u fazi većeg Jupitera su uočili takodjer i par najvećih Jupiterovih satelita kao 2 do 3 sitnija pomična svjetlašca blizu pored Jupitera (bodul. unemîći svitlýći poli Plaušýce): Po vidljivom razmaku od Plavušice su ove redom nazvane "svitlýćicaParvâ, Torra i Treta (= najveći galilejski sateliti Europa, Ganimed i Callisto). Kad su po tradiciji ove vidljive za bistrih noći, idućih oko tjedan dana se može očekivati liepo i sunčano vrieme uz mirnije more na Jadranu i najviše zato se ovi "svitlýći" uz Jupiter nastoje noću uočiti.
  • Još dodatno su arhajski čakavski nazivi tih većih Jupiterovih satelita, takodjer i jezično-etimološki ranoga prapovjesnog izkona očuvani preko indoiranskih Prahrvata:
    • Parvâ (= Europa) je povezana s Paurva iz ranoiranske Aveste,
    • Torra (= Ganimed) je srodno s Antari iz ranoindskih Veda i ruskim vtoroj,
    • Treta (= Callisto) je vrlo blisko s pradavnim rigvedskim Trita.

Poviest iztraživanja

Zbog svoje vidljivosti golim okom na noćnom nebu je Jupiter bio poznat od prapoviesti i u antičkim vremenima. Godine 1610. Galileo Galilej pomoću teleskopa otkriva četiri prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalisto. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo galilejanskim satelitima. Sa Zemlje je do sada poslano 5 sondi, koje su bile uspješne u svom cilju.

Prva sonda koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda Pioneer 10. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o magnetosferi i atmosferi Jupitera. Sonde iz porodice Voyager (Voyager 1 i Voyager 2) svojim preletom pokraj Jupitera opremljene boljim kamerama i instrumentima nego sonde Pioneer, poslale su slike i telemetrijske podatke na zemlju 1979. godine, što je pridonijelo proširenju znanja o planetu Jupiter, otkrivši slijedeće:

  • orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
  • nove satelite koji nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici Amaltea koji su u niskoj orbiti iznad Jupitera i koji imaju promjer manji od 200km

Jupiterova atmosfera

Jupiterova atmosfera sastoji se od gustih slojeva oblaka čija visina seže do 1000 kilometara. Slojevi oblaka dijele se u tri glavne skupine koji se međusobno razlikuju po boji. Na vrhu atmosfere se nalaze crveni oblaci čiji sastav je mješavina leda i vode. Kristali amonij-hidrosulfida čine bijele i smeđe oblake koji su u središnjem dijelu atmosfere. Dno atmosfere pokrivaju plavičasti oblaci koji svoju boju zahvaljuju kristalima amonijakovog leda. Općenito se može reći da je atmosfera ovoga diva među planetima sunčeva sustava sastavljena od 75 % vodika i 23 % helija. Ostatak otpada na vodenu paru, metan, amonijak i ine kemijske spojeve.

Pjege orkanskih vrtloga

Najzanimljivija pojava u Jupiterovoj atmosferi je tzv. Velika crvena pjega. To je područje eliptičnog oblika u Jupiterovoj atmosferi čija je veličina otprilike 12 000 x 25 000 km tj. veća od Zemlje. Ova crvena pjega je zapravo dugotrajni i golemi orkanski vrtlog koji se neprekidno kovitla već stoljećima, jer je poznata još od god. 1665. Strahoviti vjetrovi koji pušu unutar samog orkana mogu premašiti 600 km/h. Nije samo područje Velike crvene pjege aktivno u Jupiterovoj atmosferi, jer je cijela atmosfera vrlo aktivna i jako turbulentna, pa je prosječna brzina vjetra u gornjim slojevima Jupiterove atmosfere oko 500 km/h.

Stoga već prosječna snaga tih Jupiterovih superorkana odgovara najžešćim poznatim orkanima na Zemlji, dok oni najjači kao u crvenoj pjegi daleko nadilaze sve poznate zemaljske orkane i u Sunčevom sustavu su još žešći superorkani nadjeni samo na Saturnu. Osim te crvene pjege koja je najjači stalni orkan, na Jupiteru se vide još druge, manje pjege slabijih i kraćih orkana koji traju od par dana do više godina. Najslabije su tzv. bijele pjege u kojima pušu hladne oluje, dok su jače i trajnije smedje pjege sa toplijim orkanima. Dugotrajnim poredbenim promatranjem Jupitera u 20. stoljeću je uočeno da se po više hladnih oluja iz bijelih pjega povremeno spajaju u tople superorkane koji onda stvaraju veće crvene pjege.

Unutrašnjost Jupitera

Mjerenja gravitacijskog polja upućuju na postojanje značajne koncentracije stjenovitog i ledenog materijala u Jupiterovoj unutrašnjosti, vjerojatno jezgre mase 10 do 15 puta veće od Zemlje. Tlak u unutrašnjosti Jupitera dostiže više desetaka milijuna bara.

Na moguću kameno-ledenu jezgru nastavlja se debeli sloj metalnog vodika. Naime, pri tlaku od oko 2 × 1011 Pa, vodik prelazi u metalno tekuće stanje. To je stanje pri kojem su molekule vodika tako gusto složene da pojedine atome susjedna molekula privlači jednako kao i atom partner u istoj molekuli. Posljedica toga je razbijanje molekula. Pored toga događa se da i elektrone u ljuskama privlače susjedne jezgre, pa dolazi do ionizacije (odvajanja elektrona od jezgri). Vodik postaje vrlo vodljiv (slično metalima), pa se zato ovo stanje zove metalni tekući vodik. Ovaj sloj vjerojatno sadrži i primjese helija i raznog leda. Postojanje metalnog vodika je dokazano u laboratorijima na Zemlji 1996. godine.

Na sloj metalnog vodika se u blagom prijelazu nastavlja sloj vodika i helija u molekularnom obliku koji iz tekućeg stanja (dublji slojevi) prelazi u plinovito bliže površini. Atmosfera koju vidimo je samo vanjski dio ovog sloja. Taj sloj sadrži i manje količine vode, ugljičnog dioksida, metana i drugih jednostavnih spojeva. Jupiterova atmosfera je po sastavu 90% vodik i 10% helij (po masenom udjelu), s tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara i sastavu prvotnog oblaka od kojeg je nastao Sunčev sustav.

Jupiterova unutrašnjost je vrlo vruća, temperature u središtu su čak 20.000 K, pa Jupiter 1,5 puta više energije zrači u svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Jupiter iznosi 140 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova oko 160 K. To se objašnjava Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (potencijalna energija gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u unutarnju energiju). Za opaženu količinu energije bi bilo dovoljno da se Jupiter sažme za 1 mm godišnje.

Postoji starije neopravdano mišljenje da Jupiteru manjka samo malo mase da bi postao zvijezda. Iako velik, Jupiter je po dimenzijama vrlo daleko od pravih zvijezda ili smeđih patuljaka. Trebala bi mu bar 80 puta veća masa da u njegovu središtu započnu nuklearne reakcije.

Magnetosfera

1955. godine otkrivena je radio-emisija s Jupitera, što je upućivalo na jako magnetsko polje. Jako magnetsko polje Jupitera posljedica je debelog sloja metalnog vodika i brze rotacije. Magnetska je os priklonjena za 11° prema osi rotacije.

U atmosferi, ono iznosi oko 10-3 T (4000 puta jače od Zemljinog). Jupiterovo magnetsko polje je oko 100 puta veće od Zemljinog. Proteže se nekoliko milijuna kilometara u smjeru Sunca i čak oko 650 milijuna km u suprotnom pravcu, te doseže i do Saturnove putanje. Magnetsko polje stvara jake struje visoko-energetskih čestica koje su 10 puta jače od onih u Van Allenovim pojasima.

Ono obuhvaća i putanje Jupiterovih satelita, pa se time djelomično objašnjava velika vulkanska aktivnost na Iou. Između Jupitera i Ioa izmjerena je električna struja jakosti 5 milijuna Ampera (5 MA). Naelektrizirane čestice ubrzane do vrlo velikih brzina udaraju u Iovu površinu i izbijaju atome s površine. Izbijeni atomi čine Iov Torus, veliki prstenasti oblak električki nabijenih čestica oko Iove putanje. Jupiterovo magnetsko polje uzrokuje i polarnu svjetlost.

Gibanje Jupitera

Jupiterova orbita

Jupiter svoju putanju oko Sunca obiđe za 11.87 godina. Zbog eliptičnosti putanje udaljenost između Jupitera i Sunca varira od 4.95 do 5.5 AJ.

Rotacija (vrtnja)

Jedan Jupiterov dan traje 9 sati i 50 minuta. Zbog te brze rotacije na Jupiteru nastaju snažna vrtloženja i turbulencije u atmosferi sa superorkanskim vjetrovima. Periodi rotacije se razlikuju od sloja do sloja zbog različitih atmosferskih gibanja.

Jupiterovi prsteni

Godine 1979, letilica Voyager je otkrila i blijede Jupiterove prstene. Prsteni se uglavnom sastoje od mikrometarskih čestica prašine, a prostiru se sve do površine planeta. Najbliži Jupiteru je Halo prsten, širok oko 20 000 km, koji ima oblik torusa. Na Halo se nastavlja 7 000 km široki glavni prsten. Unutar glavnog prstena se nalaze i Jupiterovi sateliti Metida i Adrasteja. Smatra se da su ova dva satelita izvor materijala (udari meteorita izbacuju krhotine u svemir) za glavni pojas, dok su druga dva mala unutarnja satelita - Amalteju i Tebu - izvori materijala za vrlo rijetke prstene Amalthea Gossamer (unutar Amaltejine putanje) i Thebe Gossamer (između putanja Amalteje i Tebe) koji se nastavljaju na glavni prsten.

Prirodni sateliti

Po dosadašnjim spoznajama oko Jupitera kruže 63 prirodna satelita (mjeseca), od kojih su 3 do 4 najveća već na granici očne vidljivosti, pa ih dalekovidni ponekad ugledaju poredane uz Jupiter kao sitne 'zvjezdice' za bistrih noći bez mjesečine. Galilejski sateliti su oni najveći (na dalekovidnoj granici vidljivosti okom): Io, Europa, Ganimed i Kalisto, vidi još pobliže Jupiterovi sateliti. Zbog velikog broja raznih Jupiterovih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:

  • Amaltea
  • Temisto
  • Himalia
  • Ananke
  • Karme
  • Pasifaja

Ovo razdvajanje po skupinama napravljeno je po svojstvima nebeskih tijela kao i po svojstvima njihovih orbita. Na primjer galilejski sateliti su veliki i nalik su malim planetima, dok su sateliti iz skupine Ananke ili iz skupine Amaltea mala kvrgava tijela nepravilnog oblika i asteroidnog podrijetla. U orbiti oko Jupitera je do listopada 2005. otkriveno ukupno 63 satelita. Slijedi poredbena tablica prvih 19 otkrivenih i većih satelita oko Jupitera:

Jupiterovi prirodni sateliti
Ime Promjer (km) Masa (kg) Polumjer orbite (km) Ophodno vrijeme
Metida 43 1.2x1016 128,000 0.295 dana
Adrasteja 26×20×16 7.5x1014 129,000 0.298 dana
Amalteja 262×146×134 0.2x1018 181,400 0.498 dana
Teba 20 0.1x1016 11,165,000 240.920 dana
Ija 3643 8.93×1022 421,800 1.77 dana
Europa 3122 4.8×1022 671,100 3.55 dana
Ganimed 5262 1.48×1023 1,070,400 7.16 dana
Kalista 4821 1.08×1023 1,882,700 16.69 dana
Leda 20 0.1x1016 11,165,000 240.920 dana
Himalija 170 0.7x1018 11,461,000 250.560 dana
Liziteja 36 0.6x1016 11,717,000 259.200 dana
Elara 86 8.7x1016 11,741,000 259.640 dana
S/2000 J 11 4 9.0x1012 12,555,000 286.950 dana
S/2003 J 20 3 4.5x1012 16,989,000 456.1 dana
S/2003 J 12 1 0.1x1012 17,582,000 489.5 dana
Ananka 28 0.3x1016 21,276,000 629.770 dana
Karma 46 1.3x1016 23,404,000 734.170 dana
Pasifaja 60 3.0x1016 23,624,000 743.630 dana
Sinopa 38 0.7x1016 23,939,000 758.9 dana


Jupiter u romanima i filmu

Filmovi: U filmu "2001: Odiseja u svemiru" (Stanley Kubrick 1968.), Jupiter je središte radnje, dok drugi film u nastavku Odiseja 2010 (2010: Odyssey Two) iz 1984, pretvara Jupiter u zvijezdu s pomoću fiktivne tehnologije koja uspijeva povećati gustoću jezgre Jupitera.

Jupiterci (Jovianci): Za razliku od često opisanih Marsovaca ("Mali-zeleni"), u fantastičnoj literaturi i filmu (Science fiction) se fiktivni stanovnici Jupitera (Jovianci) rjedje spominju i većinom nisu čovjekolikog izgleda. Ponekad su zamišljeni kao nekakva golema, poluprozirna bića paučinaste gradje gdje lebde poput oblaka u Jupiterovoj atmosferi - kakva uz danas već poznate ekstremne uvjete i česte strahovite orkane, na Jupiteru sigurno ne bi mogla postojati.

Poveznice

Vanjske sveze

Reference

Completed and enlarged by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Osobni pribor
Ostali jezici