Katedrala sv. Jakova u Šibeniku
 |
|---|
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku je najznačajnija graditeljska ostvarba 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog naslijedja .
Sadržaj
Abstract
Cathedral of St.James (St. Jacob's church) in Šibenik, Croatia is a triple-nave basilica with three apses and a dome (32 m high inside) in the coastal city of Šibenik, Croatia. It is a cathedral of the Catholic Church in Dalmatia, and the see of the Šibenik diocese. It is also the most important architectural monument of the Renaissance in the entire country. Since 2000, the Cathedral has been on the UNESCO World Heritage List.
Povijest gradnje
Gradnja nove katedrale simbolički je bila kulminacija višestoljetnih težnji grada Šibenika da se odvoji od trogirske biskupije i da uz vlastitu crkvenu stekne i komunalnu autonomiju. Pri osnutku biskupije 1298, već postojeća manja crkva Sv. Jakova na glavnom gradskom trgu je promovirana u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladana istom je prilikom odlučeno da biskup i grad osiguraju sredstva za gradnju nove veće katedrale. Krajem 14. st., nakon što je u invaziji Mlečana stara katedrala Sv. Jakova oštećena, odlučeno je da se gradi nova pa je 1402. g. zalaganjem biskupa Bogdana Pulšića osnovan fond za njezinu gradnju. Zbog nepovoljnih političkih prilika, a potom i raznih drugih nedaća koje su zadesile Šibenik (kuge i požari), gradnja nove katedrale počela je tek tri desetljeća kasnije postavljanjem kamena temeljca 1431. godine. Katedrala je dovršena 1536. g., a 1555.g. posvetio ju je biskup Ivan Lucije Štafilić. Nakon temeljite obnove u 19. st. katedrala je ponovo posvećena 1860.
Razvojne faze i stilovi
Nastanak katedrale obuhvaća 3 različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Pulšiću (1402.-1437.) koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivaju po dvojci najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Matijevom iz Zadra i Nikoli Ivanovom Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala sukcesivnim izmjenama triju različitih arhitektonskih koncepcija, pri čemu se izmijenila tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansi i treći renesansni.
I. "Pulšićeva" katedrala (1431–41.)
Gradnja započinje 1428, odlukom gradskog Vijeća da se nova katedrala treba podići na pogodnijem mjestu u sjevernom dijelu grada. Arhitekt Bonino da Milano kao „primus magister ecclesie Sancti Jacobi“ (1428-1429) izrađuje prvi projekt katedrale koja se treba podići na mjestu crkve Sv. Trojstva (danas Sv. Ivana), no zbog smrti uspijeva samo djelomično dovršiti pojedine kiparske dijelove glavnog portala (danas se nalaze raspoređeni na postojeća dva portala katedrale). Na osnovu odluke gradskog vijeća da se katedrala ipak treba graditi na mjestu postojeće novi protomagister Francesco di Giacomo iz Venecije (1430-1431) modificira njegov projekt pa ga prilagođava za izgradnju na postojećem mjestu gdje se još nalazila stara katedrala. Postavljanjem temelja na sjeverozapadnog uglu pročelja, 9. travnja 1431. konačno započinje gradnja nove katedrale. Na mjesto protomajstora Francesca, kojemu je istekao jednogodišnji ugovor, dolaze Antonio di Pierpaolo Busato i Lorenzo Pincino, mletački majstori koji slijedećih desetak godina rade na katedrali. Zbog poteškoća oko postavljanja temelja i realizacije svetišta produženog preko ulice, početkom 40-tih godina dolazi do prekida gradnje, pa šibensko Vijeće u lipnju 1441. g. sklapa ugovor s Jurjem Matejevim iz Zadra 'pro protomagistro fabrice Ecclesiae Cathedralis'.
II. "Jurjeva" katedrala (1441-73.)
Daljnja gradnja se odvija u 2 odvojene etape, među kojima je duže petogodišnje razdoblje prekida. U početnoj fazi rada na katedrali (1441.-1455.) Juraj Matijev Dalmatinac (Georgius Mathei Dalmaticus) gradi novo troapsidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu u temeljima južne apside (1443.-44.), pa uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450.-54.). Istodobno se dovršavaju ranije započeti uzdužni zidovi crkve do visine vijenca visećih lukova, dok se u interijeru po novom projektu majstora Jurja, zajedno s presvođenim kapelama bočnih brodova do iste visine podižu arkade glavnog broda. U trenutku prekida radova 1455. godine izgrađene su visoke substrukcije poligonalnog svetišta do razine vijenca s glavama, odnosno do razine poda prezbiterija u interijeru. Početnu fazu izgradnje katedrale obilježava prostorno-funkcionalna adaptacija i modernizacija ranijeg projekta, te niz inventivnih, prvenstveno graditeljsko-konstruktivnih i dekorativnih rješenja primijenjenih u gradnji svetišta: "montažna tehnika" gradnje velikim kamenim blokovima, te vijenac individualiziranih glava prirodne veličine.
U drugoj fazi rada na katedrali 1461.-1473, radovi su koncentrirani samo na podizanju poligonalnih zidova svetišta pri čemu se mogu razlikovati 2 uzastopne etape. Prvu etapu 1461.-1465, obilježava pojava novog, ranorenesansnog ukrasog repertoara pretežno slikarskog karaktera koji potječe od slikara iz kruga F. Squarcionea i radionice Donatella u Padovi: zid sjeverne kapele razčlanjen s pilastrima i zaključen s vijencem na kojem putti pridržavajući girlande sviraju i plešu, tzv. "Malipierova partija". Druga etapa javlja se nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku 1465.-1473, a obilježava ju pojava strukturalno zrelijih kompozicija i stilski čišćih motiva toskanskog podrijetla tj. prozori glavne apside koji su nastali pod utjecajem firentinskih majstora iz kruga Michelloza di Bartolomea zaposlenih u Dubrovniku pred Jurjevim dolaskom. U završnom razdoblju rada na katedrali Juraj Dalmatinac na sjevernom zidu kapele svetišta, pod arhivoltom s grbom kneza S. Malipiera (1465.-68.) postavlja reljef sv. Jerolima pustinjaka. Juraj Dalmatinac umire 10. listopada 1473. godine.
III. "Nikolina" katedrala" (1475-1536)
Završno doba počinje imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence (Niccolo di Giovanni Fiorentino) novim protomagistrom 1475. Firentinac zatječe katedralu dovršenu do visine rubnih zidova svetišta i zidova bočnih brodova, ali međusobno neusklađenih i nepovezanih, ter s brojnim nepravilnostima u tlocrtnoj dispoziciji čitavog korskog djela: iztanjeni i izlomljeni zidovi svetišta i transepta u interijeru. Do 1477. godine Nikola Firentinac izrađuje projekt za dovršetak čitavog gornjeg dijela katedrale pa počinje s presvođenjem bočnih kapela svetišta. Mijenjajući raniju koncepciju trobrodne bazilike otvorenog krovišta u crkvu presvođenu bačvastim svodovima, Nikola prvo nivelira visine svetišta i trobrodnog korpusa crkve, a potom snažnim, all'antica vijencom jasno razdvaja prethodno sagrađene dijelove od svojega novog gornjeg dijela.
Prilagodbom Jurjeve "montažne tehnike" gradnje Nikola Firentinac nad bočnim kapelama svetišta podiže kratke bačvaste svodove sastavljene od dugačkih kamenih ploča slaganih na preklop (dovršeni do 1479.). Pripremajući pravilnu i čvrstu građevinsku substrukciju za istovjetno koncipirane velike svodove crkve, Nikola ispravlja i pojačava zidove korskog djela, pa ih vrlo brzo do 1483. podiže do razine svoda. Pritom primjenjuje složena inžinjerska rješenja – u debljini zida skrivene metalne zatege, ter konzolno izbačeni "ravni luk" (piattabanda). Bačvasti svodovi i križište s oktogonalnim tamburom-lanternom i kupolom izgrađeni su do 1499. godine. Te godine Nikola prestaje obnašati dužnost protomagistra i u vlastitoj režiji sklapa ugovor za izradu kamenog namještaja u svetištu. Osim kupole, u trenutku njegove smrti (1506./1507.) podignuta su još dva traveja bačvastog svoda nad glavnim brodom, te u ravnini s njima i četvrtbačvasti svodovi nad bočnim brodovima. Premda se katedrala gradi još 3 desetljeća nakon njegove smrti, ona je u cijelosti dovršena po njegovu projektu. Nakon Nikole Firentinca dužnost protomagistra obnašala su još dva arhitekta – Bartolomeo iz Mestra (od 1520.) i potom njegov sin Jakov. Oni su do završetka građevinskih radova presvodili preostala 4 traveja glavnog i bočnih brodova, te podigli gornji "trolisno" zaključeni dio zapadnog pročelja.
Obnove i restauracija
Od 16. stoljeća na katedrali su kontinuirano rađeni brojni manji popravci, prvenstveno zbog propuštanja vode. U drugoj polovici 19. stoljeća zalaganjem šibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija 1843-1860. Nakon drugoga svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija 1947.-49, a izmjenom željeznih zatega 1961, izvršena je statička sanacija katedrale. Granata ispaljena s broda bivše JNA 1991. g. oštetila je kupolu katedrale, a obnova i sanacija tih oštećenja izvršena je od 1995. do 1998.
Literatura
- Radovan Ivančević, 1998: Šibenska katedrala, Zagreb. (ISBN 953-6163-44-6)
Vanjske sveze
- Katedrala svetog Jakova
- Katedrala Sv.Jakova u Šibeniku
- Dokumentarni video-snimak oštećene kupole
- Video-snimak iz vremena popravka kupole
- The Cathedral of St James in Šibenik
- UNESCO: Cathedral of St. James in Šibenik
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Chakavian Wikislavia.
