Krbavska bitka

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Blok za pisanje.png
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu!
Članak je potrebno preurediti u skladu s jezično-pravopisnim pravilima Metapedije.

Krbavski boj 1493. (Bitka na Udvini, Krbavska bitka): - Krbavskom bitkom dne 9. rujna 1493. godine na Krbavskom polju u Lici (Krbavi) je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina. Po mnogim auktorima se ova bitka smatra početkom stogodišnjeg rata izmedju Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva.

Krbava ima izrazito slavnu i burnu poviest, uz veliku važnost za hrvatski narod, što potvrdjuju mnogobrojni poviestni zapisi i izprave. U srednjem vieku je na prostoru današnje Krbave postojala Krbavska biskupija kao središnja upravna institucija, koja ja imala posebno važan politički položaj u srcu Hrvatskog kraljevstva.

Sažeti izvod bitke

Na Krbavskom polju pod zidinama starohrvatskog grada pod srednjovjekim glagoljskim imenom Udwina odigrala se jedna od najvećih bitaka izmedju turske vojske i vojske hrvatskoga plemstva: Krbavski boj 1493. Po tadanjim zapisima ova je bitka započela 9. rujna 1493. u 9 sati. Starohrvatska vojska je bila pod zapovjedništvom bana Mirka (Emerika) Derenčina.

Ban Derenčin je uoči početka samog boja sa svojom vojskom napustio povoljan položaj izpod gradske tvrdjave Udwina na vrhu brda i spustio se u podnožje. Tamo je rasporedio svoje snage u klasičan bojni poredak s pješaštvom u sredini i konjicom na krilima. Zapovjedništvo na krilima prepustio je Frankopanima i jajačkom banu, a sam je zadržao zapovjedništvo nad sredinom.

Jakub paša je Ismail-begu povjerio manju jedinicu za prvi (fingirani) napad i Mehmed-begove ljude poslao u obližnju šumu kao zasjedu, a za sebe je zadržao središnju najveću jedinicu za glavni napad. Ismail-beg je oko tisuću najiskusnijih konjanika poredao u klin i poveo u juriš na slabije opremljene prve redove hrvatskog pješaštva. Pod početnim udarcima kopita podigao se veliki oblak prašine, pa branitelji nisu mogli procijeniti koliko Turaka u napadu ima.

Kad se jedinica približila, na sveopće zaprepaštenje pokazalo se kako su Turci teško oklopljeni kacigama i kirasama, ter naoružani helebardama. Udar je bio žestok, ali nakon početnog šoka hrvatske snage su se sredile i počele odbijati turski napad. Medjutim Ismail-beg je po planu naredio povlačenje svoje jedinice. Ovaj fiktivni mamac je uzpio iznad očekivanja.

Ponesene iluzijom da dobivaju bitku, hrvatske pješačke jedinice su prešle u potjeru za Turcima. Kako zapovjednici nisu uspjeli održati preglednost i disciplinu, jedan po jedan naredili su potjeru, kako bi se održala kakva-takva kompaktnost vojske. Uskoro je sva hrvatska vojska tako povučena za petama Ismail-begovim mamcem. Kad su i zadnji branitelji protrčali pokraj šume u kojoj je bila zasjeda, iz nje su izjahali Mehmed-begovi konjanici i uz divljačke povike udarili na začelje.

U istom trenutku, prva turska jedinica manevrirala je udesno i time oslobodila put za glavninu s Jakub-pašom na čelu, koja je već jurišala prama naprijed. Udar turske glavnine bio je iznenadan i silovit. U hrvatskim redovima tada nastaje sveopća pomutnja i šok, koji su se još pojačali kad je Ismail-beg napravio i drugi manevar, pa udario hrvatsku vojsku s lijeva. Kako je s desne strane bile rijeka Krbava, Hrvati su se našli u podpunom okružju. Mnoge jedinice pružile su ljuti odpor, ali on nije dugo trajao. Slabo opremljeno pješaštvo teško je dolazila do izražaja i gaženo kopitima i turskih i hrvatskih konja, a feudalna konjica, znatno teža od turske, bila je prespora za učinkovit protunapad.

Neki su knezovi pali već na samom početku bitke, a kad je još poginuo i Ivan Frankopan, medju Hrvatima je nastala obća panika. Ubrzo je pavši s konjem, zarobljen i sam ban Derenčin, a izim njega zarobljeni su i Nikola Frankopan Tržački i Karlo Gušić, dok se samo Bernardin Frankopan spasio biegom. Ostajući bez zapovjedništva i ostatak vojske se dao u bijeg u kojemu je dio posječen ili zarobljen, a ini dio se utopio u rieci Krbavi. Navodno je od preko deset tisuća tu bitku preživilo svega dvije stotine hrvatskih vojnika. Turski gubitci su nepoznati, iako postoji procjena od oko tisuću stradalih vojnika.

Šire surječje pred bitku

Još od pobjede nad srbsko-bosanskom vojskom na Kosovu polju 1389. Osmanlije su započeli pljačkaške pohode u bosanske i hrvatske zemlje. Najprije su na meti bili južno i središnje bosanski ozemlje, a od pada Bosne 1463. je turska plaćenička vojska provaljivala i u primorske dielove Hrvatske, Krbavu i Slavoniju, pa kasnije čak na slovensko ozemlje sve do Koruške i Štajerske.

Do vremena Krbavske bitke, u tih stotinjak godina svake je godine bilo od dva do deset pohoda u kojima bi Turci opustošili napadnute krajeve: spalili naselja, poubijali stare i nemoćne, porobili sve što je moglo hodati, pa odnesli sva dobra koja su se mogla ponijeti. Ova strategia je imala višestruku svrhu - izvidjanje i prikupljanje informacija o novim krajevima, plaćanje pogranične vojske, ter unošenje nemira i straha na susjedna područja. Tako bi se na učinkoviti način pripremao teren za nadolazeću invaziju redovne vojske.

Vojnici koji su vršili ove pohode zvali su se akindžije. Plaća im je bila sve što bi opljačkali na pohodima, što ih je činilo iznimno motiviranim borcima. Spadali su u rod lake konjice, bili su naoružani sabljama, a često još kopljima i lukovima i strijelama, a pratio ih je glas vrsnih boraca. U svaki pohod išlo bi od pet do deset tisuća konjanika. Njihova brzina i pokretnost, u kombinaciji s brdovitim i šumovitim hrvatskim terenima, činili su ih praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu. Tek bi napad na naselje u pravilu odkrio njihovu nazočnost, pa je učinkovita obrana bila zamalo nemoguća. Jedini način da ih se uhvati i eliminira bio bi na povratku kada su zbog tereta plijena i ljudstva bili znatno sporiji i uočljiviji.

Na ruku akindžiama išlo je i obća politička situacija u Hrvatskoj i Ugarskoj. Obje zemlje trpjele su neprestani sukob izmedju kralja i feudalaca sklonih samovlasti. U Hrvatskoj se to najčešće svodilo na sukobe izmedju bana (kraljevog namjesnika) i najmoćnije hrvatske obitelji Frankopana. Kraljeva borba za češku krunu i dominaciju u srednjoj Europi rezultirala je čak i njemačkim upadima u Hrvatsku sa sjevera.

Središnja vlast nije tursku opasnost shvaćala ozbiljno, pa je obrana prepuštena banu i naporima pojedinih feudalaca, najviše onih čija su područja bila neposredno ugrožena. Ipak, bi i takva okrnjena obrana rezultirala čestim pobjedama nad akindžijama, kada bi presretanje uspjelo. Tako je u malo poznatoj bitci u klancu Vrpilama (nedaleko od Krbavskog polja) 1491. združena bansko-feudalna vojska do nogu porazila 10.000 turskih konjanika i oslobodila sve roblje. Nakon te bitke Turci dvije godine nisu vršili upade u Hrvatsku.

Upravitelj Bosanskog pašaluka Jakub-paša, čim je doznao za poraz u toj bitki, počeo je pripremati osvetnički napad na Hrvatsku, pa je cijelu iduću 1492. proveo u pripremama. Cijele 1492. je u Varešu dao kovati nova oružja, noževe, helebarde, mačeve i sablje, a u srpnju 1493. su prešli u novi pljačkaški pohod na Hrvatsku.

Zbivanja uoči bitke

Krajem ljeta 1493. godine je Jakub-paša provalio sa svojim akindžiama, s njih oko 8 tisuća preko rieka Une i Kupe u Štajersku i opustošio Celje i Ptuj. Pri povratku iz Slovenije, Turci su opustošili i Hrvatsko Zagorje, spalili i opljačkali Modruš - bogati gradić kneza Frankopana u kojem je bila smještena i biskupija, s ciljem povratka u Bosnu, pri čemu nije poznato kojim smjerom su se vraćali. Po podatcima jednoga turskog ljetopisca, Jakub-paša je sa svojim snagama naišao na hrvatske feudalne snage na jednoj planini (vjeruje se Mala Kapela), koje su mu prepriečile put.

Kako je bio ugrožen s ledja od štajerskog grofa, Jakub-paša je ponudio banu Derenčinu novac ukoliko bi ga ovaj pustio da nastavi put prama Bosni. Ban Derenčin uvjeren u premoć svojih snaga nad izmorenim turskim snagama, uvjetuje i oslobadjanje sveukupnog roblja i predaju cijelog plijena, što Jakub-paša ne prihvaća. Dok su još trajali pregovori oko otkupa, Jakub-paša je uputio turske snage preko Krbave kao bi iskoristio priliku i izvukao se iz, za njega teškog položaja.

Čim je doznao za promjenu smjera gibanja turskih snaga, ban Derenčin je pregrupirao snage i na Krbavskom polju okupio do tada medjusobno zavadjene hrvatske čelnike, tj. Ivana Frankopana Cetinskog, Bernardina Frankopana Modruškog, Nikolu Frankopana Tržačkog, Karla Gušića, Petra II. Zrinskog (djeda sigetskog junaka Nikole Zrinskog), njegova sina Pavla III. Zrinskog, jajačkog bana Jurja Vlatkovića, sina hercega Vlatka Kosače i druge.

Hrvatske snage su brojile oko 3 tisuće konjanika, 2 tisuće pješaka i nepoznati broj slabo naoružanih i vojno neuvježbanih seljaka. Iako su neki od knezova predlagali napad na turske snage na planinskom zemljištu, što je bilo neuobičajena taktika vojski feudalnog razdoblja i mogući pravi izbor, odlučeno je da se Turci napadnu frontalno u tri konjičke skupine po običaju tog vremena.

Prvu su skupinu tvorile slavonske banderije pod zapovjedništvom Ferdinanda Berislavića, drugu hrvatske snage pod Ivanom Frankopanom Cetinskim i jajačkim banom Jurjem Vlatkovićem, Mihajlom Petkayom, a treću ostatak pod Nikolom Frankopanom Tržačkim i Bernardinom Frankopanom Modruškim. Izmedju ovih konjičkih skupina su bili rasporedjeni seljaci i pješaštvo.

Jakub-paša stigavši najvjerojatnije preko Plaškog na Krbavsko polje, uvjerio se da je sukob neizbježan i odmah je dao pouubijati sve robove sposobne za borbu. Kako je želio izbjeći frontalni sukob s hrvatskom vojskom, Jakub-paša je namjeravao izvući hrvatsku vojsku na ravnicu i iz zasjede djelovanjem napasti ju sa svih strana brzom konjicom. Zbog toga je i podielio snage takodjer u tri skupine po teritorialnoj pripadnosti. Ove turske snage su naime još tvorile i snage iz Srbije pod kruševačkim sandžak-begom Ismailom i snage pod skopskim namjesnikom Karlerijem Mehmed-begom.

Važnost Krbavske bitke

O važnosti i ulozi Krbavskog boja u hrvatskoj novijoj povijesti postoje mnoga različita gledišta. Mnogi povjesničari smatraju kako se tu radilo o vojno nezanimljivoj bitki iako je po nekima, označila poraz i pad taktike vodjenja rata feudalnih vojski, jer nije donesla nikakvu geostratešku pobjedu, ali je njen poviestni značaj u mnogim drugim pogledima za Hrvatsku nedvojben, jer je ona prielomna točka u hrvatskoj poviesti.

Krbavska bitka na mnoge načine tvori prekretnicu, kraj jednoga i početak novog doba u Hrvatskoj. Ona je bila posljednji vlastiti pokušaj bosanskog ili hrvatskog plemstva da se samostalno, bez pomoći ugarskog ili nekoga inog stranog vladara odupru Turcima. Nedvojbeno je kako hrvatsko plemstvo poslije Krbavske bitke, slabo i osiromašeno više nije bilo sposobno pružiti jači odpor, pa je Turcima stvoren prostor za daljni napredak preko Like spram Europe.

Krbavskom bitkom je izgubljen veliki dio ljudstva, što je bio tek početak demografskog osiromašenja ovog dijela Hrvatske. Porazom u Krbavskom boju je započela hrvatska raselidba i preseljavanje pučanstva s ovog prostora ili na ovaj prostor. Bježeći pred Turcima, dolazi do napučivanja kako obalnih gradova, tako i zapadnih hrvatskih područja ali i promjene strukture pučanstva na prostorima Like koju naseljavaju ini balkanski stanovnici iz unutarnjosti turskog carstva.

Krbavska je bitka označila propadanje cjelovitosti hrvatskih zemalja, jer nakon Krbavskog boja Hrvatska nije više zemljopisno skladna, kao što je zapravo bila u 14. i 15. stoljeću. To stalno nastojanje, još od srednjeg vijeka, da se što čvršće povežu sjever i jug Hrvatske s Krbavskom je bitkom dielom propalo ili bilo krajnje teško osigurati, za stoljeća unaprijed. Krbavska bitka bila je na neki način uvod u Mohačku bitku, u kojoj je poginuo kralj Ludovik II. Jagelović, ter za ulazak Hrvatske u sastav Habsburške monarhije, čime je neposredno određena i budućnost hrvatskog naroda za dugi niz idućih stoljeća.

Summary

The Battle of Krbava (Croatian: Bitka na Krbavskom polju, Hungarian: Korbávmezei csata, Turkish: Krbava Muharebesi), was fought between the Ottoman Empire of Bayezid II and an army of the Kingdom of Croatia, at the time in personal union with the Kingdom of Hungary, on 9 September 1493, in the Krbava field, a part of the Lika highlands in Croatia. The Ottoman forces were under the command of Hadım Yakup Pasha, sanjak-bey of the Sanjak of Bosnia, and the Croatian army was led by Emerik Derenčin, Ban of Croatia, who served under King Vladisluas II Jagiello.

Earlier in the summer of 1493, the Ottomans undertook a raid through Croatia into Carniola and Styria. Around the same time, clashes had been raging in Croatia between the House of Frankopan and the Croatian ban, but news of the Ottoman incursion forced them to make peace. The Croatian nobles assembled a large army and intercepted the Ottoman forces that were returning to the Sanjak of Bosnia. Poor tactics, and the choice of an open battle with the more experienced Ottoman cavalry, resulted in the total defeat of the Croatian army. There were no immediate territorial gains for the Ottoman Empire, but in the following decades the Ottomans gradually expanded into southern Croatia.

Poveznice

Reference

Almost loaded and adapted from Croatian Wikipedia by GNU license (plus minor lingual corrections of half-serbized wiki-text into true classic Croatian).