Lika

Lika i županija (Lička visoravan, planine i Ličani): Ličku kotlinu u jugozapadnoj Hrvatskoj okružuju dugački planinski lanci zapadnih Dinarida tj. na istoku Plješivica 1657m, na sjeveru niža Mala Kapela 1279m i na jugu najviši i najduži lanac Velebita (1758 m). Izmedju njih poprečno kroz sredinu Like se još pruža izmedju kraških polja i četvrti niži lanac Ličkog Sredogorja, 1269m. Najveći dio Like se nalazi u sastavu Ličko-senjske županije, najrjeđe naseljene i gospodarski najnerazvijenije hrvatske županije. Administrativno je Lika podijeljena na dva grada (Gospić i Otočac) i sedam općina: Brinje, Donji Lapac, Lovinac, Perušić, Plitvička Jezera, Udbina i Vrhovine. Manji dijelovi ličkog prostora pripadaju drugim županijama: na sjeveru su općine Josipdol, Plaški i Saborsko u Karlovačkoj županiji, a na jugu Gračac u Zadarskoj županiji. Zbog niza ratova i jugo-komunističkog pritiska, Lika je dosad većinom raseljena u diaspori, pa su tu ostali tek manji gradići kao Gospić, Gračac i ina sitnija naselja. Naprotiv je danas najviše Ličana u Americi, osobito na ledenoj Aljaski gdje je sada i najveći polulički grad Anchorage s preko 30.000 doseljenih Ličana i našim ličkim gradonačelnikom.

Abstract

Lika & its county (Croatian mounts and highlanders): Lika is a mountainous region in middle Croatia, roughly bound by the Velebit mountain from the southwest and the Plješivica mountain from the northeast. On the north-west end Lika is bounded by Ogulin-Plaški basin, and on the south-east by the Malovan pass. Today most of the territory of Lika (Gospić, Otočac, Brinje, Donji Lapac, Lovinac, Perušić, Plitvička Jezera, Udbina and Vrhovine) is part of Lika-Senj County. Josipdol, Plaški and Saborsko are part of Karlovac County and Gračac is part of Zadar County. Major towns include Gospić, Otočac, and Gračac, most of which are located in the karst depressions. The Plitvice Lakes National Park is also in Lika. Its major mountains are Velebit ranhe (1,758 m) in southwest, Plješivica (1,657 m) in northeast, and seies of minor central ranges between 1200-1300m.

Zemljopis Like

Lika je gorsko-kontinentalno područje jugozapadne Hrvatske i dinarska kraška visoravan, omedjena dugim lancom Velebita na zapadu i jugu, te planinom Plješivicom na istoku. Sjeverna granica je prilično neodredjena jer Ogulinska udolina tvori prijelaz na tromedji Korduna, Like i Gorskog Kotara. Cijela Lika se geomorfološki može označiti kao brdska visoravan podijeljena manjim gorskim lancima na više cjelina - kraških polja: Gacko polje, Krbava, Ličko Pounje i dr. Ima veliko strateško i prometno značenje jer čini spojnicu kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske. Kroz Liku prolaze državne ceste Zagreb - Split i Zagreb - Zadar, autocesta Zagreb - Split, te željeznička pruga Zagreb - Knin - Split. Lička je klima kontrastna oštro-kontinentalna s velikim toplinskim amplitudama, pa su tu (spram Gorskog Kotara) ljeta toplija i polusušna, ali su zime jače hladne s puno snijega (2-5m), uz žestoke mrazove najjače u jugoistočnoj Europi: npr. minimumi iz 20. stoljeća za Gospić i Gračac su čak do -35°C i -37°C.

Iskon imena

Po stručnomu etimološkom tumačenju, naziv Like dolazi od grčke riječi lykos što znači vuk, za što je već u antici zapisan predslavenski pridjev liccavus = lički (vučji). Po pučkom izvodu popularnom kod nas, Lika bi dobila ime po lîku, što je u hrvatskoj štokavskoj ikavici inačica za književno lijek - ali tomu mogu vjerovati samo popularno-polupismeni, jer je rimski pridjev postojao čak 2 tisućljeća prije ikavice i lîka (pa treba vremeplov da se to uskladi).

Ličko gorje i vrhovi

U ličkom gorju su glavni planinski lanci: na jugozapadu je najviši primorski lanac Velebita (do 1.758 m), na istoku lanac Ličke Plješivice (1.657 m), na sjeveru niža Mala Kapela (1.279 m) i po sredini podjednako visoko Ličko Sredogorje (1.268 m). Najviši su planinski vrhovi Like:

Velebit: Veli Golić 1.758m, Sveto brdo 1.756m, Babin vrh 1.744m, Kukina 1.719m, Šegestin 1.715m, Zeleni vrh 1.714m, Babin Kuk 1.712m, Malovan 1.701m, Mići Rainac 1.699m, Štirovac 1.678m, Gromovača 1.676m i Vratarski Kuk 1.676m, Goli vrh 1.670m, Lubenski Kuk 1.659m, Plišivica 1.654m, Višerujna 1632m, Cipalski Kuk 1.630m, Veliki Kozjak 1.629m, Legčev Kuk 1.629m, Šatorina 1.624m, Visočica 1.619m, Zeleni Kuk 1.601m (i ini ispod 1.600m).
Lička Plješivica: Ozeblin 1.657m, Gola Plišivica 1.646m, Kremen 1.591m, Poštak 1.443m, ...itd.
Mala Kapela: Seliški vrh 1.279m, Mrsinj 1.269m i ini niži.
Sredogorje (Lisina): Kamena gora 1268m, Crni vrh 1.245m, Paleš 1.239m, Trojvrh 1.234m, Stipanov Grič 1.233m, Jelovinac 1.215m (ini ispod 1.200m).

Velebit: VeliGolić

Velebit (čakav. Belevýć, latinski Mons Baebius, grčki Koulikos Oros, talian. Montagna della Morlacca, njem. Velebitgebirge): To je najduži i najširi gorski lanac Hrvatske, premda nije najviši i od njega su više u Dalmaciji Dinara (1.831 m) i Biokovo (1.762 m).U hrvatskoj narodnoj tradiciji je planina Velebit prirodni nacionalni simbol i naš zaštitni znak, sličan kao što je Olimp Grcima, Fudjijama Japancima, itd. Stoga je odavno nastala domoljubna pjesma Vila Velebita, koja je donedavna u Jugoslaviji bila zabranjena i kažnjiva. Zbog te simbolike, čak 1/3 važnijih velebitskih vrhova dosad imaju krivotvorene ili novoizmjenjene nazive iz Jugoslavije: npr. najviši vrhunac Velebita se hrvatsko-ikavski izvorno zove Veli Golić, 1.758m (jugo-srb. tzv. "Вагански врх"), a takvih je još dvadesetak nižih prekršteno duž Velebita.

Velebit je najveća i rubna planina Like koju poput zida odvaja od jadranske obale u dužini od 145 km duž sjeveroistočne obale Jadrana nad Velebitskim Kanalom, od sedla Vratnik kod Senja do vrela Zrmanje u Dalmaciji. Poprečna širina Velebitskog gorja je od 30km na sjeveru do desetak kilometara na jugoistoku, pa je to najduža i najšira planina u Hrvatskoj. S nutarnje kopnene strane ga okružuju Gacko i Ličko polje s rijekama Gacka, Lika i Otuča. Jugozapadna primorska padina Velebita uglavnom je kameni goli kras, a nutarnje ličke padine su većinom pošumljene. Kao jedna od najvažnijih i najpoznatija hrvatska planina, Velebitski lanac je još posebno razradjen u paralelnom članku (Velebit (1758 m)).

Lička Plješivica

Lička Plješivica (jugo-srpski "Plješevica"; izvorno-ikavski: Plišivica, latin. Alpes Ferreae), je planina u srednjoj Hrvatskoj, a manji sjeveroistočni dio nalazi se na granici s Bosnom kod Bihaća. Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok od Plitvičkih jezera do Knina i dijeli Liku od Pounja. Istočne strmine Plješivice padaju u duboki kanjon gornje Une, a na zapadnoj strani su Koreničko i Krbavsko polje. Na sjeverozapadu se preko Plitvica nastavlja niža Mala Kapela (1279 m), a na jugoistoku Vilica (1654 m) u višem lancu Dinara-Kamešnica. Najznačajniji vrhovi Ličke Plješivice od sjevera na jug su: Gola Plješivica (1646 m) iznad Korenice, najviši Ozeblin 1657m, Rudilisac (1611 m) kod Lapca, Kremen (1591 m) iznad Bruvna, najjužniji Poštak (1443 m) iznad Knina i ini niži ispod 1400m. Kremen i Poštak neki shvaćaju i kao posebne južnije planine.

Lička Plješivica je kraško gorje, pretežno gradjeno od mezozojskih karbonata i pripada dinarskom sustavu. Većina njezine površine na sjevernom i srednjem grebenu pokrivena je gustom šumom bukve i jele, dok na jugu pretežu travnati pašnjaci. Na njezinim gorskim stijenama raste desetak posebnih endema, npr. crveni jaglac (Primula portenschlagiana), plješivički klinčac (Dianthus monanthos) i dr. U fauni se ističu medvjedi, vukovi, kune, jeleni itd. U 16. st. za Ličku Plješivicu upotrebljavao se naziv Vražji vrtal. U vrijeme turskih ratova je odigrala važnu ulogu kao prirodna prepreka, a hrvatski vojnici služili su se njenim usjecima i vrhovima za sprječavanje Osmanlijskog prodora na slobodan hrvatski prostor.

Mala Kapela

Mala Kapela je planinski lanac u Hrvatskoj koji na sjevernoj strani ogradjuje Ličku kotlinu, a pruža se od Velike Kapele na zapadu do Plitvičkih jezera na istoku i od dolina Plaški i Saborsko na sjeveru do Gacke i Krbave na jugu. Izgradjena je od mezozojskih karbonatnih stijena i najviše iz dolomita. Spada u zapadne Dinaride i sastoji se od niza gorskih vrhova međusobno spojenih izduženim planinskim lancem u smjeru istok-zapad. Najviši ispon je Seliški vrh, 1.279m, a južnije je još Mrsinj 1.269m.

Ova lička planina bogata je biljnim i životinjskim svijetom slično kao i zapadnija Velika Kapela u Gorskom Kotaru. Na dolomitnim stijenama se ističu prostrane borove šume, a ponegdje još ima i predjela pod sačuvanom prašumom npr. Čorkova uvala uz Plitvička jezera. Od značajne faune je nastanjena je vukovima, medvjedima, risovima i raznim inim životinjama. Slično kao i Velika Kapela, Mala kapela je tijekom povijesti bila u posjedu hrvatske plemenite obitelji Frankopan. Ime je dobila po Maloj Kapeli u planini (mala drvena katolička crkvica). Turizam je razvijen osobito na istočnom dijelu planine uz Plitvčka jezera.

Ličko Sredogorje

Ličko Sredogorje (latin. Mons Liccavus) je istočniji kopneni nastavak Senjskog Bila i pruža se kao paralelni lanac izmedju Velebita i Male Kapele, od Gračaca do Kutereva. Jugozapadno od njega leži Gračačko i Ličko polje, a na sjeveroistočnoj strani prama Kapeli i Plješivici su Gacko, Koreničko i Krbavsko polje. Duž tog sredogorja je nanizano desetak podjednakih čunjastih vrhova oko 1200m, okruženih klancima i brojnim ponikvama kao izraziti mrežasti kras. Najviši vrh Ličkog Sredogorja je Kamena gora, 1268m kod ličkog Bunića, a ini pripadni vrhovi su još sjevernije Stipanov Grič 1233m i Crni vrh 1245m (= jugo-srb. "Golo Trlo"), a na jugu Paleš 1239m, Jelovinac 1215m (jugo-srb. "Jelov Venac"), Trojvrh 1234m (tzv. "Trovura"), Jelovura 1178m i ostali niži od 1200m.

Ti su vrhovi većinom strmi i stjenoviti, zarasli šumom i neprohodni, osim jedinog puta na Stipanov Grič gdje je mjerna postaja iz koje su poznati raniji klimatski pokazatelji za sredogorje. Iz tih podataka i vegetacije je vidljivo, kako je ovo sredogorje razmjerno toplije od susjedne Kapele i Plješivice, s elementima južnih utjecaja i fenske klime. Većina tih vrhova su obrasli bukvom i niže padine crnograbom (Ostrya), a duž južnog podnožja je uži pojas bjelograba i inoga submediteranskog bilja. Flora sredogorja je još bogatija od susjedne M.Kapele s oko 1040 vrsta, a tu ima i posebnih ličkih endema npr. Iris dinarica, Centaurea japodana i dr.

Ličke rijeke i jezera

Izim gornje Une na istočnom rubu Like, ine glavne ličke rijeke su većinom ponornice: Lika 78,1 km - sliv je 1570 km2 (izvire pod Velebitom u južnom dijelu Ličkog polja na 596m visine), Gacka 55,4 km - sliv 400-600 km2 (izvire na jugoistoku Gackog polja na 457m visine), Novčica 29 km - sliv 164,8 km2 (izvire na istočnoj padini Velebita na 1286m visine), pa kraća Lička Jasenica (izvorišna ponornica Mrežnice) i ine manje rječice i potoci koje su većinom pritoci gore spomenutih.

Lička jezera: Plitvička jezera 2,0 km2, Krušćica (umjetno) oko 3,9 km2 - promjenjivo.

Plitvička jezera

Plitvička jezera su Nacionalni park i osobita kraška hidrogeološka pojava. Kompleks Plitvičkih jezera je proglašen nacionalnim parkom 8. travnja 1949. godine i to je šumovit planinski kraj u kojem je nanizano 16 manjih i većih jezera modrozelene boje. Vodu dobivaju od brojnih rječica i potoka, a međusobno su spojena kaskadama i slapovima. Odvojena su sedrenim barierama, za čije stvaranje je bilo glavno doba zadnjih desetak tisuća godina u postglacialu. Prostrani šumski kompleksi, iznimne prirodne ljepote jezera i slapova, bogatstvo flore i faune, gorski zrak, kontrasti jesenjih boja, šumske staze i drveni mostići su glavne zaštićene osobitosti toga Nacionalnog parka, koji je i UNESCO proglasio svjetskom prirodnom baštinom 1979. godine, među prvima u svijetu. Nalazi se na području 2 županije, 91% parka je većinom u Ličko-senjskoj županiji, a tek 7% u Karlovačkoj županiji. Park je podijeljen po stupnju zaštite na užu i širu zonu, a godine 2006. je tu bilo 866.218 posjetitelja.

Ukupna površina parka je 29.685 ha, od čega jezera čine 200 ha, šume 13.320 ha, a ino su travnjaci i ostale površine. Prosječna nadmorska visina Nacionalnog parka je 600m i najniža točka je 367m na Koranskom mostu, a najviša 1.279 m je Seliški vrh na Maloj Kapeli. Nacionalni park se sastoji od 16 jezera, koja se stupnjevito prelijevaju i silaze jedno u drugo u nizu od 5.460m zračne linije. Jezera se dijele na Gornja i Donja jezera, a gornja jezera su: Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Veliki Burget i Kozjak. Donja jezera su: Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića Brod. Jezera natapaju vode Crne i Bijele rijeke s pritocima te Rječica i njeni pritoci. Ima mnogo izvora na kojima voda obilno izvire, što su tipična kraška vrela nastala na rasjedima propusnih i nepropusnih geoloških formacija.

Rijeka Gacka

Gacka je rijeka ponornica duga 61 km s pritocima, a izvire kod Sinca ispod Godače i Vinca. Gacka je tehnički skraćena za 2/5 i sada je umjetno dugačka tek 61 km, dok je prije izgradnje hidroelektrane bila prirodno duga oko 100km, pa je sada nizvodno preostalo većinom suho korito. Gacka počinje od izvora Tonkovića vrilo i Majerovo vrilo kod Lešća, pa se polako spušta niz Gacko polje na sjeverozapad primajući više pritoka: Kostelka, Knjapovac, Begovac i ini manji. Odlikuje ju čista bistra voda koja unatoč krševitom kraju razmjerno sporo teče. Prosječna toplina ljeti je 10,8°C a zimi 7,9°C. Dubina rijeke varira od jednog metra pa do 10m u najdubljim djelovima. Po svom kemijskom sastavu je voda prilično tvrda, blago alkalna i obiluje kalcijevim solima od 9,1 - 13,5 mg/L, što pospješuje rast obalne vegetacije oko rijeke, pa je bogata kisikom. Dno rijeke je većinom muljevito. Rijeka Gacka obiluje podvodnim vrelima i speleološkim pojavama. Prva istraživanja započinju u drugoj polovici XX. stoljeća i do tada je podvodni svijet Gacke bio potpuna nepoznanica. Majerovo vrilo se speleološki smatra najbogatijim, pa se u zadnje vrijeme njemu posvećuje posebna pozornost. Smatra se da je preko polovice podvodnih prolaza i kanala Gacke još uvijek neistraženo.

Razvitak turizma tu počinje u drugoj polovici 20.st., kada započinje gradnja turističkih objekata na području Gacke i okolice. Veći doprinos popularnosti Gacke su dala i Plitvička jezera, jer je veliki broj turista putujući prema Plitvicama otkrio i ljepote Gacke. Danas je glavni oblik turizma na tom području rekreacijski i seoski turizam, a dobro je zastupljen i ribolov. Turisti imaju mogućnosti razgledavanja brojnih starih mlinova na rijeci od kojih neki do danas još uvijek rade. Zbog stroge brige za faunu u rijeci, ribolov je dopušten samo od 1. ožujka do 30. rujna zbog zaštite riblje populacije. Na nekim je mjestima ribolov potpuno zabranjen npr. Karlov kanal kod Otočca, a posebno je poznata potočna pastrva. Rijeka Gacka je iznimno bogata florom i faunom. U i oko nje raste 25 biljnih vrsta mahovina i alga do stabljikastog bilja. Uz 17 vrsta vodenih životinja, tu žive domaća potočna pastrva (Salmo trutta), naseljena kalifornijska pastrva, štuka, čik, lipljen i bjelonogi potočni rak. Gacka je dom i čovječjoj ribici koja živi po dubokim vrelima u području vječne tame. Nedavno je pokrenut i projekt smanjenja umjetne populacije kalifornijske pastrve, jer je počela ozbiljno ugrožavati i potiskivati autohtonu domaću pastrvu.

Rijeka Lika

Lika je rijeka ponornica u jugozapadnoj Hrvatskoj na ličkoj visoravni i njen površinski tijek teče kroz Ličko polje. Približna površina sliva Like je 1.570 kv.km. Lika izvire na sjeveroistočnom podnožju Velebita pod najvišim vrhom Veli Golić, na nadmorskoj visini oko 600m. U svom tijeku ima pritoke Jadovu, Novčicu, Otešicu i više manjih pritoka. Lika je najveća lička ponornica s dužinom od 78 km, a najveće naselje uz rijeku je Gospić. Glavni njeni lijevi pritoci su Novčica i Otešica, a desni Jadova i Glamočnica. U stjenovitoj sutjeski Like na Ličkom polju je izgradjena brana za umjetno akumulacijsko jezero Kruščica koje danas prekriva dio srednjeg toka rijeke i tunelom je spojena s rijekom Gackom. Time je Lika odsječena od prvotnoga prirodnog ponora u Lipovu polju u kojim je ponirala kroz Velebit do uvale Žrnovica kod luke Jurjevo (Sv. Juraj). Najpoznatija građevina na rijeci je Kosinjski most.

Kanjon gornje Une

Una (latin. Oeneus, jugo-latin. "Unda") je većinom granična rijeka na sjeverozapadu BiH i srednje Hrvatske, od čega 2/3 teče duž državne granice, a ostalo u srednjem tijeku (Bihać-Novigrad) prolazi kroz Bosnu, pa Una čini veliki dio prirodne granice Hrvatske i BiH. Ukupna dužina Une je 212 km, a površina sliva 9.368 km² i prosječni protok 202 m³/s. Veliko kraško vrelo Une je u istočnoj Lici kod Suvaje, na sjeveroistočnoj strani brda Stražbenica na visini 520m. Novijim istraživanjima i ronjenjem u izvor Une je dostignuta dubina od 205m, ali dno još nije pronađeno. Na izvorištu do Martinbroda je to brza gorska rijeka, a nizvodno od Bihaća do ušća postaje sporijom nizinskom rijekom. Ušće Une u Savu je kod gradića Jesenovac (jugo-srb. Jasenovac) i plovna je tek za manje brodove nizvodno od Dubice do Save. Pritoci su većinom s istočne strane iz Bosne: Unac, Klokot, Krušnica i najveća rijeka Sana, a manji zapadni iz Hrvatske su gornji lički uz izvorište Srebrenica i Krčka rijeka, te donji iz Banovine rječica Žirovac. U kanjonskom dijelu gornje Une je više sedrenih slapova, a najveći su Štrbački Buk i sastavci Una-Unac u Martinbrodu. Una protječe kroz Martinbrod, Bihać, Bosansku Krupu, Novigrad, Kostajnicu, Dubicu i Jesenovac. Kod Bosanske Otoke je nadjen veliki čamac izdubljen u deblu, koji se po po arheologici Branki Raunig (Regionalni muzej Pounja - Bihać) rabio za prijevoz robe i ljudi.

Iskon imena Une

Postoje 3 objasnidbe za iskon imena Une:

Činjenično je na starim latinskim itinerarima (cestovnim kartama) zapisano ime te rijeke kao Oeneus.- Sve ostale naše kombinacije su samo idejna domišljanja.
Jugoslavisti smatraju idejno podobnom etimologijom, da bi ime Une moglo nastati iz romanskog Unda (val-vrtlog).
Nestručno-popularno pučko tumačenje je kako Una navodno znači "jedna-jedina".

Nacionalni park Una

Danas je Una dio prirodne baštine BiH, kao područje bogatoga turističkog prometa uz održavanja međunarodne sportsko-turističke manifestacije Una-Regata. Gornji tijek Une s bosanske strane je dio Nacionalnog parka "Una" (lička padina kanjona formalno nije zaštićena). Nacionalni park Una je jedan od 3 nacionalna parka u BiH i prvi je na ozemlju Federacije BiH. Nacionalnim parkom je proglašen 29. svibnja 2008. godine i područje nacionalnog parka zauzima površinu od 19.800 hektara. Park obuhvaća lijevu bosansku padinu kanjona uz gornji tijek Une uzvodno od Lohova, pa kanjonski donji tijek pritoka Unca od Drvarskog polja do ušća u Martinbrodu, kao i medjuprostor između Une i Unca. U Uni raste preko 170 raznih vrsta bilja i oko 28 vrsta ribe, npr. lipljen, pastrva, mladica i dr.

Klima i vegetacija

Veliki kanjon gornje Une je duboko usječen izmedju kraških planina: bosanske Osječenice i Ličke Plješivice duž granice Like i bosanske Krajine, od Srba do Ripača (kod Bihaća). U taj kanjon kroz južnije paralelne doline Zrmanje i Butišnice iz Jadrana ujesen i proljeće često puše mediteransko jugo, koje tu u kopneno zaledje stiže kao toplo-sušni fen (slično Bavarskoj). Zato tu kroz veći dio godine u zaledju nastaje izrazito polusredozemna klima (submediteran) koja ima jaki odraz u južnoj prirodnoj vegetaciji gornje Une od izvorišta do Ripača. Stoga je u cijelomu savskom slivu kopnene Hrvatske i Bosne, vegetacija uz Unu od vrela do Martinbroda jedino sredozemno i najtoplije kopneno područje gdje posve prevladava južno primorsko bilje, dok tu kopneno bilje iz ostalog zaledja većinom izostaje ili tek rjedje raste na svježim sjevernim i višim padinama.

Zato su tu na istočnom rubu Like uz gornju Unu vrlo bogata nalazišta niza južnih primorskih vrsta poput velebitske obale ili otoka Krka, kojih uglavnom nema drugdje u kopnenom zaledju: Carpinus orientalis (bjelograb), Acer monspessulanum (makljen), Celtis australis (košćela), Juniperus oxycedrus (smrika), Paliurus australis (drača), Vitex agnus-castus, Lonicera etrusca, Colutea arborescens, Coronilla emeroides, Dioscorea orientalis, pa primorske zeljanice Asparagus acutifolius, Helichrysum italicum, Salvia officinalis, Moltkia petraea, Campanula pyramidalis, Iris illyrica, Inula candida, te velike sredozemne paprati Dryopteris australis i Dr. mediterranea, itd.

Zaštita ličke prirode

Po broju i raznovrsnosti zaštićenih prirodnih objekata i lokaliteta Ličko-senjskoj županiji pripada jedno od vodećih, a po njihovu udjelu u ukupnoj površini, apsolutno vodeće mjesto među hrvatskim županijama: 2.368 km2 ili 58% površine svih nacionalnih parkova i parkova prirode u Hrvatskoj su u Lici. Među njima središnje mjesto zauzimaju Nacionalni park Plitvička jezera, Nacionalni park Paklenica i Nacionalni park Sjeverni Velebit te Park prirode i svjetski rezervat biosfere Velebit.

Prometni položaj

Lika je kraška visoravan okružena gorskim lancima: Velebit na jugozapadu, Velika Kapela na sjeverozapadu, Mala Kapela na sjeveru i Lička Plješivica na istoku. Sjeverna granica je prilično neodređena, jer Ogulinsko-Plašćanska dolina tvori prijelazni prostor između Like i Gorskog Kotara. Cijeli lički prostor se može označiti kao zatvorena gorska zaravan, koja podijeljena manjim planinskim lancima na više cjelina: Gacka, Ličko polje (ili Lika u užem smislu), Krbava i Ličko Pounje (gornja Una) - gdje je najtopliji dio nutarnje Like. Lika ima veliko strateško i prometno značenje, jer čini spojnicu kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske, stoga se Lika još naziva i "Kralježnica Hrvatske". Kroz Liku prolazi državna cesta Zagreb-Split, nova autocesta Zagreb-Split, te željeznička pruga Zagreb-Knin-Split. Kroz Liku protječu brojne hrvatske ponornice: rijeka Gacka, rijeka Lika, rijeka Otuča, rijeka Krbava, rijeka Korenica, a u Lici još izvire rijeka Una koja protječe njezinim istočnim dijelom samo u gornjem toku.

Povijest Like

U predpovijesno i antičko doba područje Like naseljava ilirsko pleme Japodi. Zbog ključnoga prometnog položaja, Lika je jedino naše nutarnje područje zaledja koje već donekle poznaju i stari Grci još prije Krista, npr. planine Koulikos oros (Velebit), Alphion oros (lanac Kapele), pa naselja Aroukkía (Otočac), Ardôtion (Perušić), Terponos (Modruš ?), etc. Potom je Japode u I. stoljeću prije Krista pokorila rimska vojska, ali su i dalje zadržali svoju plemensku autonomiju, baveći se nomadskim stočarstvom. U rimsko doba je već poznat prvi latinski mjestopis današnje Like, npr. Iapudia (Lika + Kordun), planine Mons Baebius (Velebit), Mons Liccavus (Sredogorje), Alpes Albiae (Kapelski lanci) i Alpes Ferreae (Lička Plješivica). Zbog neprohodna kamenog Velebita je glavna rimska 'magistrala' Tergeste-Salonae (Trst-Solin) vodila zaledjem nasred već dobro poznate Like i uz nju se tada razvilo desetak antičkih naselja: Senia (danas: Senj), Monetium (Humac kod Brinja), Vendona ili Avendo (Kompolje), Arupium (Prozor kod Otočca), Epidotium (Perušić), Ancus (Široka Kula), Ausancalio (Lovinac) i kod Otočca (Bivium) je još bilo glavno cestovno račvanje druge poprečne ceste preko japodske prijestolnice Metullum (Vinčica kod Josipdola) za Sisak (Siscia) itd. Romanizacija toga gorskog prostora ipak je bila dosta površna, jer je Rimljanima bilo glavno osigurati putne komunikacije.

Provale Slavena

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenske pljačkaške horde predvodjene Avarima su bile toliko nemilosrdne da je staro domaće pučanstvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi bar prividnom asimilacijom privolili avaro-slavenske bande da poštede živote pučanstva. Ugledni rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine je opisao Slavene kao nevidjene sirove divljake i najveću opasnost po dotadanju civilizaciju, navodeći precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Izrijekom navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 milijuna ljudi ili većina tadanjeg pučanstva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije. Od tih čestih slavenskih pokolja autohtonog pučanstva opisan je npr. masakr preko 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u Draču što navodi Procopius. Naši ideologizirani jugo-istoričari redovito taktički zaobilaze, prešućuju i izostavljaju Prokopija i ine tadanje rimske izvore, pa od 6.- 8. stoljeća lažno tvrde kako im tada navodno "nedostaju istorijski izvori", samo da bi onda uljepšali i uzveličali tobože slavnu i miroljubivu "Veliku Seobu Slavena".

Medjutim,- znanost ipak ide dalje i bar modernim neutralnim i egzaktnim metodama se jasno dokazuju zamalo sve prozirne obmane, koje su nam silom 'mozgopranja' desetljećima i stoljećima nametnuli raniji okupatori uključivo prije Slavene i novije Jugoslavene. Taj ključni dokaz protiv jugoslavističkih idejnih podvala je danas prvenstveno biokemijska genomika, uz ine suvremene metode koje uglavnom istosmjerno opovrgavaju povijesne podvale zadojenih jugoslavista i sada ponovo materialno-forenzički dokazuju zamalo sve navode Prokopija i onodobnika o koljačkim provalama Slavena (bez stvarne selidbe), - koje su bile bar podjednake ili još daleko gorje od kasnijih turskih, četničkih i sličnih novijih napada što su doista čisti naivci u poredbi s "romantičnim" Starim Slavenima. Iz toga danas proizlaze 2 ključna rezultata koji nas neizbježno sile na radikalnu reviziju i odbacivanje u ideološku ropotarnicu dosad izmišljene i neistinite "pseudoistorije jugoslavista":

Kao prvo, u zadnjih desetak godina je više nego jasno i uzastopce potvrdjeno po Y-haplotipu, kako u najvećem dijelu Hrvatske i BiH, a ponajviše u Hercegovini, Liki i Dalmaciji ima čudnovato malo Slavenima sličnog haplotipa Eu19/R1a: u cijeloj Hrvatskoj i Bosni slavenski biogenski tip obuhvaća tek 1/4 do 1/3 pučanstva tj. od 27-35% genskih Slavena medju nama, a samo rubno na sjeverozapadu npr. u Vojvodini, Podravini, Zagorju, Istri, Gorskom Kotaru i Sloveniji je nešto više do polovice genskih Slavena (Semino i sur. 2000, I.Jurić 2005, 2007, 2009 & in press). Dapače, u Hercegovini, Liki i Dalmaciji je udjel neslavensko-dinarskog haplotipa Eu7/I1b još viši oko 1/2 do 3/4 ili od 46-72% pučanstva, a ostalo su razni ini tipovi pa je tu slavenski genski udjel zanemarivo neznatan - ali isti genski neslaveni tu sad govore slavenski. Ovo znači isto što piše Prokopije: bili su nasilno "poslavenjeni". To dalje još znači da u tim dinarskim krajevima zapravo nije bilo tzv. "Velike Seobe Slavena".

Kao drugo i najgorje iznad svega je poredbeni omjer muških i ženskih slavenskih gena kod nas, što nam sada dubinski otkriva čak i tip same doselidbe. Kod normalne selidbe naroda, plemena i obitelji je završni omjer muško-ženskih gena bar približno podjednak. Takva se genska ravnoteža kod nas donekle i vidi - ali samo u spomenutim rubnim sjeverozapadnim krajevima i najviše u Sloveniji i Makedoniji gdje su slavenski haplotipovi muškog Y-tipa i ženskih slavenskih mitohondrija podjednako zastupljeni: Ovo znači kako je barem te rubne krajeve izvan Dinarida zahvatila normalna pučka "Selidba Slavena" tj. miroljubivih agrarnih doseljenika. Naprotiv, u većem dijelu Hrvatske je prosječno preko 90% ženskih mitohondrija kod nas neslavenskog iskona, a jedva 6% - 9% ženskih Hrvatica su iskonom Slavenke, što konačno znači da je u Hrvatskoj 3 do 4 puta manje genskih Slavenki od manjinskih muških Slavena. Dapače baš u istim Dinarskim krajevima Like, Hercegovine i Dalmacije slavenske Hrvatice genski umalo ni ne postoje. To stvarno znači upravo ono što piše Prokopije i suvremenici: da su uglavnom muški Slaveni u rimsku Dalmaciju ili Ilirik doista stizali kao razbojničke koljačke horde (bez svojih žena i obitelji), pa su najvjerojatnije tu stvarno pljačkali uz genocidne pokolje i bar tu u Iliriku uglavnom nije ni bilo "Velike Seobe Slavena" s 'miroljubivim' seljacima, kako nas već desetljećima lažno obmanjuju jugoistoričari i naši slavisti.

Srednji vijek i Turci

Do većih promjena dolazi raspadom Rimskog carstva i selidbom naroda, kad se na ličko područje doseljavaju Hrvati. Oni uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. Postoje ideološke jugoslavističke hipoteze, kako su navodno nakon ustanka Ljudevita Posavskog u slabo naseljenu Liku franački vladari preselili 'znatan broj' Avara, koji bi se kasnije stopili s Hrvatima: Ovo je jasno opovrgnuto novom biogenomikom, jer u Lici nema genskih mongoloida - ali zato ima dosta ilirskih dinaroida, što stvarno znači da su znatan dio Ličana slavizirani Japodi (a ne 'Avari' kako naklapaju jugoslavisti). S razvojem i jačanjem hrvatske države, dolazi do porasta pučanstva i većeg stupnja društvene organizacije, a s tim i do podjele starih rodovskih župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase i druge.

O porastu važnosti Like unutar Ugarsko - hrvatskog kraljevstva govori i osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine s prvim sjedištem na Mrsinju kod Korenice, a zatim na Udbini. Dokaz tadanjeg razvojnog stupnja je i postojanje tiskare u Kosinju krajem 15.st. Materjalni ostatci iz ličkog srednjovjekovlja su oskudni, jer su većinu crkvi i utvrda uništili Turci. Turski prodori na ličko područje počinju nakon pada Bosne (1463.), da bi kulminirali Krbavskom bitkom 1493. godine u kojoj je uništena hrvatska feudalna vojska. Između 1522.- 1524. turska vojska zauzima veći dio Like s iznimkom doline Gacke i Brinja na zapadu (gdje su baš zato dosad ostali prvotni čakavci). Starosjedilačko hrvatsko pučanstvo manjim dijelom prihvaća islam, a odonda se u Lici pojavljuju i prvi pravoslavni Vlasi. Turci su za taj prostor 1580. osnovali Lički sandjak sa sjedištem u Kninu i glavnim ličkim uporištem na Udbini.

Novija povijest

Takvo stanje je potrajalo sve do velikoga austrijsko-turskog rata (1683.- 1699.), u kojemu je pod vodstvom katoličkog svećenika Marka Mesića masovno sudjelovalo preostalo katoličko pučanstvo, pa je oslobodjena čitava Lika izim Ličkog Pounja na istočnom rubu. Nakon izbacivanja Turaka se logično očekivao povratak Like pod vlast hrvatskog bana. Međutim je Habsburška monarhija stavila Liku pod izravnu vlast svoje dvorske Komore, a zatim 1714. godine pod upravu Karlovačkog generalata. Tako je Lika došla u sastav Vojne krajine u čijem će sastavu ostati sve do njezinog ukidanja 1881. godine. Kako su Ličani u početku pružali otpor strogom vojnom režimu, 1746. je osnovano posebno vojno-upravno područje tzv. Ličke regimente (pukovnije), da bi se učvrstila kontrola nad ovim krajem. Usporedno sa stvaranjem nove upravne organizacije, na ličko područje naseljava se novo pučanstvo tj. štokavski Hrvati Bunjevci i pravoslavni Vlasi (kasnije Srbi) koji su trebali poslužiti kao stalna vojska za potrebe bečkog dvora. Ta opća militarizacija Like, u kojoj je sve bilo podređeno potrebama stalnog ratovanja, znatno će utjecati na mentalitet njenog pučanstva. Godine 1881. je Lika napokon pridružena Banskoj Hrvatskoj. Od 1941.- 1945. je Lika u sklopu NDHrvatske. Početkom Domovinskoga rata od 1991. su ju dijelom na istoku okupirale srpske snage 1992.–1995. (područje pod zaštitom UN-a), a oslobođena je akcijom "Oluja" u kolovozu 1995. godine.

Lički dialekti

Veći dio Like ili oko 2/3 naselja su danas razne inačice ličkih štokavaca, medju kojima tu postoje 2 razna poddialekta, ikavski i jekavski, dok izvornih ekavaca tu zamalo ni nema. Čakavci se u Ličkoj županiji nalaze malo kod Senja i više oko Brinja i Otočca:

Jekavci (pravoslavni): književnu jekavicu u Lici uglavnom koriste pravoslavci tj. sada pretežno Srbi kojih je tu manje nakon nedavnoga Domovinskog rata i povlačenja na istok nakon akcije "Oluja" god. 1995. Ličkih jekavaca je donedavna tu bilo najviše na sjeveroistočnoj strani Like oko Vrhovina, Korenice, Lapca i Gračaca. Neki od njih su se u novije doba trudili govoriti ekavski da bi se nacionalno bolje diferencirali, ali im je to loše uspijevalo jer u Lici izvorno sve donedavna nije bilo pravih ekavaca.

Ikavski Bunjevci (novoštokavski): Štokavski ikavci su danas većina u Lici, a zadnjih stoljeća osobito prevladavaju na jugu i jugozapadu oko Ličkog polja, dok doselidbom iz zaledja već uskoro postaju većinom i u donedavna čakavskom Senju. To su uglavnom novovjeki doseljenici s istoka, odakle su ih potisnuli Turci iz Hercegovine i dalmatinske Zagore. Uz ikavski jat je za ove novoštokavce vrlo značajan i suglasnički skup "št" uz pomaknute naglaske na početak riječi.

Poluikavski šćakavci: Ovo je nešto arhaičnija inačica ikavaca koji su oblikovani miješanjem čakavskih starosjedilaca s novodoseljenim štokavcima, a tih je najviše na Velebitu oko Krasnog polja, pa Perušića, Brušane, Ribnik, Podlapac, itd. Za ove je uz ikavski jat značajan i suglasnički palatalni skup "šć" (umjesto Vukovskog 'št'), npr. šćap, dvorišće i sl. Vidi pobliže: Staroštokavska ikavica.

Čakavci: Ovo su uglavnom izvorni srednjovjeki starosjedioci preostali od prije turskih provala sve do danas. Miješanih polučakavaca ima najviše na sjeverozapadu Like po Gackoj dolini u nizu Modruš-Brinje-Otočac-Lešće i u više okolnih sela, a takodjer i pod sjevernim Velebitom čakavska oaza Senj - Jurjevo (Sv. Juraj) gdje im je donedavna čakavski govor bio najizrazitiji. U sjeverozapadnoj Lici su čakavska i polučakavska naselja: Senj, Jurjevo, Lešće, Sinac, Prozor, Otočac, Švica, Brinje, Križpolje, Jezerane, Modruš, Josipdol, Oštarije i niz okolnih manjih zaselaka.

Nepalatalni cakavizam: To je najosobitiji starinski govor sličan kao u istarskom Labinu i na mnogim jadranskim otocima (Lošinj, Baška, Pag, zapadni Brač, Hvar, Vis, itd). U izgovoru je značajno da osim mekog "ć" većinom nemaju inih palatala (č, ž, š) nego se ovi često izgovaraju sibilarno (c, z, s), npr. zamjenica "ca" i sl. Ovako su stoljećima govorili primorski starosjedioci u Senju i par susjednih zaselaka sve do 1970tih, nakon čega zadnji takvi domaći starci odumiru pa danas u tom gradu zbog kopnenih ličkih doseljenika već prevladava palatalna miješana polučakavica. Vidi pobliže: Bodulski cakavizam.

Ličko pučanstvo

Lika je tijekom cijeloga 20. stoljeća bila izložena depopulaciji uzrokovanoj različitim čimbenicima: agrarnom prenaseljenošću, pa 1. i 2. svjetskim ratom, nadalje odselidbom pučanstva u ina razvijenija područja i na koncu Domovinskim ratom. Posljedica svega je da danas na području Like živi tek oko 50.000 stanovnika, dok je prije samo 80 godina taj broj bio četverostruk tj. oko 200.000 stanovnika. Nakon ponovne naselidbe u 18. stoljeću od istoka većinom iz Bosne, Lika je postala nacionalno mješovito područje, s podjednakim udjelom katoličkog i pravoslavnog stanovništva. Po etničkoj strukturi mogu se izdvojiti dva osnovna područja: zapadni dio (Brinje, Gospić, Otočac i Perušić) u kojem dominiraju Hrvati, te istočni dio (Donji Lapac, Gračac i Korenica), gdje su većinu stanovništva do 1995. činili Srbi.

Na zadnjem popisu pučanstva iz godine 2001, Hrvati tvore apsolutnu većinu stanovnika Like sa 86% pa su sada većina u skoro svim ličkim općinama, osim općina Vrhovine i Donji Lapac. Srbi su manjina u općinama Gračac, Plaški, Plitvička Jezera i Udbina, dok ih sada na području Gospića, Otočca, Perušića, Lovinca i Brinja zamalo ni nema. Danas Hrvati čine 86% ličkog pučanstva, dok je udio srpske manjine 12%. Regionalno se demografski mogu izdvojiti 3 osnovna područja: zapadni dio (Brinje, Gospić, Otočac, Vrhovine i Perušić), istočni dio (Donji Lapac, Gračac, Udbina, Lovinac i Korenica) i sjeverni dio: Josipdol, Plaški i Saborsko. Danas se može uočiti spori gospodarski i demografski oporavak Like, prvenstveno zbog prometne povezanosti koju je donijela novoizgrađena autocesta "Dalmatina".

Ličko gospodarstvo

Lika je tradicijom ruralno područje s razvijenim stočarstvom i ratarstvom otpornih nasada zbog oštre klime: krumpir, zelje, raž, zob i sl. Industrija je neznatna i oslanja se uglavnom na prirodnu preradu drva. Ta nezagađenost bi se mogla ubuduće pokazati kao glavna prednost Like u bližoj budućnosti i turističkom razvitku. Za to postoje veliki potencijali jer su unutar Like dva nacionalna parka (Plitvička Jezera i Sjeverni Velebit), a važna je i blizina dalmatinskih i kvarnerskih ljetovališta uz dobru prometnu povezanost.

Ličko-senjska županija

Ličko-senjska županija iz popisa godine 2001. ima tek 53.677 stanovnika, što je samo 1.2% od ukupnog pučanstva Hrvatske pa je ovo najmanje naseljena županija u državi tj. gustoća naseljenosti je jedva 10 stanovnika na km2. Etnički sastav županije je: Hrvati 86.2%, Srbi 11.5%, Albanci 0.2 % i ini još manje (za poredbu popis 1991: Hrvati 59.7%, Srbi 37%). Županija je podijeljena na 4 grada i 8 općina.

Lički gradovi po veličini: Gospić (12,980 stanovnika) - dministrativno središte županije, Otočac (10,411), Senj (8,132) i Novalja (3,335).
Ine ličke općine (abecedno): Brinje (4 108), Donji Lapac (1 880), Karlobag (1 019), Lovinac (1 096), Perušić (3 494), Plitvička jezera (4 668), Udbina (1 649) i Vrhovine (905).

Kosinjski misal

U Kosinju se nalazila prva tiskara u Hrvatskoj i u jugoistočkoj Europi uopće, koju su osnovali banovi Frankopani. U njoj je 1483. tiskan glagoljski misal, najstarija hrvatska tiskana knjiga. Sve dotad tiskane knjige bile su na latinskom jeziku i pismu, pa je Misal iz 1483. prva knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i pismu. Kosinjska tiskara se smatra najstarijom štamparijom na slavenskom jugu, a nalazila se u Kosinju, arheološkom i povijesnom lokalitetu u blizini sela Donji i Gornji Kosinj. Kratko vrijeme nakon što je u Njemačkoj izumljen tiskarski stroj, osnovali su i banovi Frankopani prvu hrvatsku tiskaru u ličkom selu Kosinj. Najvjerojatnije je u njoj 1483. godine tiskana također za crkvene potrebe i prva tiskana knjiga "Misal po zakonu rimskoga dvora" na starohrvatskom jeziku tj. na zapadnoj inačici crkvenoslavenskoga u tzv. 'hrvatskoj redakciji' (jugoslavistički naziv). Predložak mu je bio Misal kneza Novaka i rani glagoljski breviari. Kao ine moguće lokacije tiskanja tog Misala iz god. 1483. se navode naš Modruš ili Venecija. Za razradu i dokumentiranje hipoteze kako je u Kosinju postojala tiskara u kojoj su se otiskivale hrvatske inkunabule, misali i breviari, najviše je zaslužan Zvonimir Kulundžić.

Polulički Anchorage

Anchorage (engl.= 'Sidrište', izvorno od latin. ancorale) leži na južnoj obali Aljaske na kraju dužega glacialnog fjorda, južno ispod vrhunca Mount McKinley (6.194 m), najvišeg vrha Aljaske i cijele Sjeverne Amerike. Po zemljopisnoj širini je sjevernije od Osla, Helsinkija i Sankt Peterburga. Anchorage ima hladnu subarktičku klimu kao podvrstu polarne klime, koju odlikuju kratka i svježa ljeta sa čestom kišom. Zbog visoke zemljopisne širine Anchoragea su ljetni dani vrlo dugi, a zimi jako kratki. Prosječna ljetna temperatura je između 13°-26°C, dok je zimi temperatura skoro stalno ispod nule. Najniža temperatura zabilježena 3. veljače 1947. bila je -38.8°C (poput naše Like). Vjetrovi su većinom slabi, a ljeti su česte dugotrajne magle po tjedan dana. Oborine su većinom obilne od 1500-2200 mm/god. i najviše padaju ujesen. Zimi se unutar fjordova more zaledi po par mjeseci. Zrak u gradskom području ponekad sadrži pepeo zbog blizine aktivnih vulkana u okolici, što može prouzročiti probleme ovdašnjem pučanstvu. Brojne divlje životinje kao vukovi i američki crni medvjedi lutaju širim prigradskim područjem, a ponekad noću i samim centrom grada (kao i u Lici).

To je mladi grad osnovan tek pred jedno stoljeće 1914. godine kao luka (engl. Anchorage = sidrište) za materijal dopreman za gradnju željezničke pruge u zaledju koja je dovršena godine 1923. Na samom početku je Anchorage bio tek provizorno šatorsko naselje, a gospodarstvo je bilo vezano na tu željeznicu, a od 1930tih - 1950tih je grad postao važna zrakoplovna luka i vojno središte. Dne 27. ožujka 1964. je grad pogodio strahoviti razorni potres magnitude 9,2 po Mercalliju. Poginulo je 115 ljudi i materjalna šteta je procijenjena na oko 2 milijarde $, a obnova grada je potrajala do kraja 1960-ih. Godine 1968. u je blizini pronađeno nalazište nafte, što je pogodovalo daljnjem širenju grada i razvitku naftne industrije. God. 2009. u Anchorageu živi 286,174 gradjana, a zajedno s prigradskim okružjem 374,553 stanovnika, pa je to najveća metropola Aljaske. Glavna gospodarska grana Anchoragea i dalje je lučki promet, no i turizam je u porastu najviše u ljetnim mjesecima. Gradom upravlja gradsko vijeće i gradonačelnik, a sada je novi gradonačelnik republikanac Dan Sullivan, dok je donedavni bio naš Ličanin - Mark Begich.

Danas Anchorage sadrži preko 30.000 hrvatskih doseljenika, kao najveća hrvatska zajednica koja tu obuhvaća 3/5 naših doseljenika u Aljaski, pa je to naš najsjeverniji poluhrvatski grad u Americi (najjužniji je Punta Arenas). Većina naših su tu iskonom otporni Ličani, koji su inače već očeličili na slične žestoke zime u svomu ličkom zavičaju: do 5m snijega i minimum do -36°C. Tako je npr. od 2003. do 2009. mladi gradonačelnik Anchoragea i najpoznatiji Hrvat iz Aljaske bio sadašnji američki senator Mark Begich, čiji je lički djed Ivan Begić tu doselio 1911. iz naše ledene Like u sličan kraj na sjeveru SAD. Tako je Anchorage na Aljaski postao jednim od najvećih 'ličkih' gradova izvan domovine. Stoga su hladni Anchorage i susjedni manji Fairbanks naši najsjeverniji gradovi sa značajnom hrvatskom zajednicom. Osim dominantnih Ličana, ini su tu još doseljeni naši primorci iz burne velebitske obale i Boke Kotorske, koji tu rade u ribarskoj industriji i ribolovu po ledenim fjordovima.

Poznati Ličani

Razmjerno su najpoznatiji iz Like: Marko Mesić (izbacio Turke), Ante Starčević (pravaš), Nikola Tesla (pronalazač-elektrotehničar), Fran Kurelac (lingvist), Ante Pavelić (podrijetlo: Krivi Put), Mile Budak (pisac i ministar NDH), Jure Francetić (general NDH), Mark Begich (gradonačelnik Anchorage i senator Aljaske), Nikica Valentić (noviji šef vlade), Slavko Degoricija (nedavni ministar), Darko Milinović (sadanji ministar), Rade Šerbedžija (glumac), Jovanka Broz (Titova žena), pa još ini (abecedno) npr. Ivana Brkljačić, Josip Čorak, Ivan Devčić, Željko Holjevac, Damir Karakaš, Ana Karić, Ferdinand Kovačević, Miroslav Kraljević, Julius Krpan, Nikola Mašić, Marijan Matijević, Luka Perković, Grga Rupčić, Stjepan Sarkotić, Franjo Sudar, Franjo Šimić, Slavko Štimac, Jure Turić, Janko Vuković-Podkapelski, ...itd.

Literatura

Boris Olujić, 2007: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb, 299 str.
Mile Kranjčević, 2003: Ričnik Gacke čakavšćine. Čakavski sabor pokrajine Gacke, Otočac, 1200 str.
Milan Herak, 1955: O nekim hidrogeološkim problemima Male Kapele. Geol. vjesnik 8-9: 19-37, Zagreb.
Ivo Horvat, 1925. O vegetaciji Plješivice u Lici. Geografski vestnik 1: 113-122, Ljubljana.
Ivo Horvat, 1958: Prilog poznavanju borovih i smrekovih šuma Male Kapele. Šumarski list 7-9: 225-250, Zagreb.
Ivo Horvat, 1962: Biljnogeografski položaj i raščlanjenost Like i Krbave. Acta Botanica Croatica 21-22: 233-262, Zagreb.
M. Marković, 1963: Iz prošlosti Ličke Plješivice. Naše planine 15: 19-27, Zagreb.
M. Marković, 1963: Plješevica, prilog poznavanju planine. Geografski glasnik 25: 81-104, Zagreb.
S. Pavičić, 1962: Seobe i naselja u Lici. Zbornik za narodni život i običaje 41: 322 str.+ 4 karte, JAZU, Zagreb.
Ante Polšak, 1964: Kredne naslage jugoistočnog dijela Male Kapele. Krš Jugoslavije 4: 5-10, JAZU Zagreb.
Zvonimir Kulundžić, 1960: Kosinj - kolijevka štamparstva slavenskog juga, Zagreb.
Zvonimir Kulundžić, 1983: 500.-obljetnica kosinjskog misala - prve hrvatske tiskanje knjige, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia (and partly a stub in Croatian Wikipedia).