Križari (hrvatska gerila)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Križari (Škripari) je naziv za gerilske hrvatske grupe koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrieme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. U Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih oružanih snaga NDH, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih njemačkih jedinica, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Uzroci stvaranja križarskog pokreta su borba protiv komunističkih vlasti i Jugoslavie, ter težnja za obnovom NDH. Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv bezbožnih komunista. Isticali su svoje hrvatstvo. Kao znak su na svojim kapama koristili biele platnene križiće, umjesto nekadašnjeg ustaškog i domobranskog znakovlja. Korugva trobojnica je s jedne strane nosila hrvatski grb sa sloganom "Za Hrvatsku i Krista protiv komunista", a s druge strane bieli križ s natpisom "U ovom ćeš znaku pobijediti". Jedan od vodja križara tiekom 1945. godine bio je Vjekoslav (Maks) Luburić, bivši general Oružanih snaga NDH, a smatralo se i da je Rafael Boban, takodjer nekadašnji visoki ustaški časnik. Prema podatcima likvidirali su 1874 pripadnika OZNA-e.

Poviest

Aktivnosti križara bile su gotovo identične načinu borbe jugoslavenskih partizana tiekom 1941., iznenadni napadi na male neprijateljske snage, uništavanje prometnica i sredstava komunikacie, te politička promidžba medju narodom. UDBA je kao organizatore križara redovito prozivala i HSS-ovce (tzv. mačekovce) i katolički kler. Gerilske skupine označavane su pod raznim imenima:križari, špiljari, škripari, kamišari, jamari, šumnjaci, pa čak i bieli partizani. Samo je naziv križari probio regionalna ograničenja dak su drugi varirali ovisno o mjestu djelovanja. U ljeto 1945., nakon potpune raspršenosti, križari su počeli sredjivati svoje redove, medjusobno se povezivati i organizirati uporišta. Glavne križarske snage tada su bile u južnoj Hrvatskoj, a osobito su jake bile u okruzima Banije, Karlovca, Like i u sjevernoj Dalmaciji, gdje su izvodile veće oružane akcije. S izuzetkom Istre, skoro nije bilo kotara u kojem nije postojala barem neka mala skupina. Nova jugoslavenska vlast ozbiljno je shvatila problem križara u srpnju 1945. godine. Pobojala se toga da ti križari mogu pripremiti pozadinu za oko "60.000 ustaša koji čekaju od Venecije do Trsta". Uobičajano je bilo osnivanje potjerničkih odjeljenja koja su blokirala teren i postavljala zasjede. OZNA je ubacivala posebne jedinice preobučene u križare i agente u križarske jedinice. Ubačeni oznaši svoje bi skupine dovodili u vezu s "ostalim skupinama", a zapravo jedinicama OZNA-e. Križarima su nudjena jamstva za slobodan život ako pomognu u otkrivanju, hvatanju i likvidaciji njihovih suboraca. U kasniem razdoblju 1946. i 1947. prišlo se i stvaranju suradničke mreže medju stanovništvom. Mnogi križari su nakon hvatanja prema brzom postupku i često bez sudjenja streljani kao primjer. Oni koji su došli pred sud obično su bili osudjeni na vrlo visoke zatvorske kazne, a vodje skupina i njihovi pomoćnici na smrt. Najdrastičnija metoda bilo je preseljenje čitavih obitelji križara ili njihovih simpatizera, kao i stanovnika cielih sela. Mjesta preseljenja su najčešće bili jadranski otoci. Članovi obitelji su se takodjer i internirali u logore ili zatvore. Tiekom 1946. gerilci na izveli nekoliko većih napada, od kojih se jedan napad na Velebitu u kojem je poginulo 10 vojnika JA smatra najvećim gerilskim uspjehom uopće. Godine 1946. likvidirano je oko 840 gerilaca, pa ih je u prosincu 1946. ostalo u Hrvatskoj svega 540. Tiekom 1947. razbiene su gotove sve gerilske skupine. Priljev novih gerilaca je bio oko 10-15 osoba. Uhićeno je i oko 2.000 najaktivnijih suradnika gerilaca. Stanje u Hrvatskoj sredinom 1947. opisuje i izvještaj ustaških časnika Ljube Miloša i Ante Vrbana, koji su iz Austrie ilegalno ušli u Jugoslaviu sa namjerom da ujedine križare.

Početkom srpnja 1948. prema podatcima UDBA-e u Hrvatskoj više nije postojala ni jedna organizirana oružana skupina. U jednom drugom dokumentu navodi se da je tiekom 1948. ubijeno, pohvatano ili se predalo 243 "odmetnika". Gerilske skupine su se postupno demoralizirale. Komunistički čelnici su i dalje prilikom spominjanja gerile naglašavali njihovu vezu sa HSS-om i katoličkim klerom. Stanje u 1949. oslikava dokument u kojem se obradjuje problem pretjeranog kažnjavanja na području Slavonie. Za prvih šest mjeseci kažnjeno je 19.004 osobe tj. svaki 6 ili čak 5 grdjanin. Nekoliko preostalih skupina, pa ni skupina osnovana 1952. kraj Našica, ne može utjecati na ocjenu da je početkom 1950-ih križarski pokret postao prošlost. Postupnom predajom bunkeraša, a neki su se skrivali sve do sredine 1960-ih godina.

Ostalo

  • Poznati hrvatski politički emigrant Nikola Štedul napisao je 1978. godine zajedno sa svojom suprugom Shirley Helen poviestni roman "Krizar - the Soul of Freedom" o borbi križara, hrvatske gerile protiv Titova jugo-komunističkoga totalitarizma.
  • Povjestnik Zdenko Radelić napisao je knjigu "Križari gerila u Hrvatskoj".
  • Česta ganga koju su pjevali križari bila je: "Neću Titi, neću Draži, ajde u škrip pa me traži!".
  • Navijači nogometnog i košarkaškog kluba Širokog Brijega nose naziv "Škripari".

Abstract

Hrvatska (barjak, prvo bijelo polje grba).png Ovaj članak je dio portala
Hrvatski nacionalizam

Crusaders (also known as Škripari) were a Croatian anti-communist guerrilla army. Their activities started after the capitulation of the Independent State of Croatia, which was at the time a Nazi puppet state, in May 1945, toward the end of World War II. The Crusaders' activity ended in 1950.