UDBA

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
UDBA-ina izkaznica

UDBA (srb. Uprava državne bezbednosti, hrv. Uprava državne sigurnosti) je bilo zloglasno i zločinačko tajno redarstvo za vrieme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNE[1] i prestala je djelovati pod tim imenom tiekom razpada SFRJ u 1990-ima.

Pomoću brojnih doušnika je služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta ter kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana služba pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnostno obaviestna služba). Nakon sloma komunizma, veliki dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića je prešao u novouzpostavljene hrvatske tajne službe.[2] U Hrvatskoj je, prama podatcima za 2011. godinu, prosjek mirovina "radnika na odredjenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16,314 osoba.[3] Brojni bivši agenti UDBA-e su u neovisnoj Hrvatskoj primljeni u sigurnostne i obaviestne službe.

Dio javnosti u današnjoj Republiki Hrvatskoj rabi rieč "UDBA" u jednom novom značenju: kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obaviestnog sustava bivšeg komunističkog režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."[4]

Nastanak i zadaća

UDBA je nastala u ožujku 1946., i to nakon reorganizacie OZNE, službe pod čijim su nadzorom i koordinaciom učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakon Drugog svjetskog rata. 1966. godine, UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti. Ona se kao civilna protuobaviestna služba nalazila u sastavu SSUP-a, a sastojala se od četiri glavna odjela koja su se bavili:

UDBA je od svog samog početka bila instrument Titovog režima. Glavna joj je zadaća bila praćenje i prisluškivanje osoba koje su predstavljale prietnju za tadanji režim, bilo u tuzemstvu ili inozemstvu. Neriedko je pribjegavala i državnim teroru, umorstvima, i to mahom disidenta - izseljenika iz SFR Jugoslavije, neovisno o narodnoj pripadnosti, koji su Jugoslaviji bili ozbiljna prietnja. U vriemenskom dobu od 1946. do 1990. godine, UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata, osmorica su nestala. Izvršila je 24 neuspjela atentata na hrvatske izseljenike, a žrtve su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama. Trojica su oteta, a daljna četvorica su se uspjela spasiti od otmice. Najpoznatiji zločin te jugoslavenske službe je umorstvo hrvatskog izseljenika i vodje Brune Bušića 16. listopada 1978. godine u Parizu. 1960. godine je u Buenos Airesu u dvorani Hrvatskog doma aktivirana bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović ter su ranili 16 mladića i djevojaka. Ta akcia je bila ciljano usmjerena protiv djece, s obzirom na to kako se u spomenutoj dvorani slavio zadnji dan školskih praznika.

Umorstva i otmice u inozemstvu

Umorstva

O umorstvima je odlučivao Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je osoba koju će se umoriti. U SR Hrvatskoj je odluke donosio sekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske.

UDBA-ini doušnici i agenti su u raznim državama činili brojna umorstva nad hrvatskim disidentima. Njemačko pravosudje trenutačno vodi sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnika tajnog redarstva sbog umorstva Stjepana Đurekovića. Oni trenutno žive kao umirovljenici u Republiki Hrvatskoj ter Republiki Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni postupci protiv zločinačkih suradnika UDBA-e. UDBA-in agent Josip Perković je tražen sbog sumnje u umiešanost u smaknuće Stjepana Đurekovića 1983. godine.[5] U presudi se navodi kako je UDBA u Njemačkoj do 1989. iz političkih motiva ubila 67 Hrvata. 22 atentata su počinjena nakon 1970. godine [6] Riedki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjelo Nikoli Štedulu.[7]

Obstrukcie i pritisci na svjedoke

Prama analizi nevladine udruge Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva, iztraga i sudjenje protiv Krunoslava Pratesa obstruirana je od raznih osoba blizkih strukturama UDBA-e[8] Bernd von Heintschel-Heinegg je, kao predsjedatelj sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine u Münchenu, obtužio tadanjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića za miešanje u sudski postupak o umorstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Naveo je kako je vršio pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj.[9] Komunističke zločine se i dalje negira, relativira ili ih se opravdava kao "antifašističke".[9]

Godina Država Žrtve [10]
1946. Italia Ivo Protulipac
1948. Austria Ilija Abramović
1960. Argentina Dinka Domančinović
1962. Argentina Rudolf Kantoci
1966. Kanada Mate Miličević
1967. SR Njemačka Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac
1968. Italia Josip Krtalić
Australia Pero Čović
Francuzka Nedjeljko Mrkonjić
Italia Ante Znaor
SR Njemačka Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa
1969. SR Njemačka Mirko Ćurić, Nahid Kulenović
Španjolska Vjekoslav (Maks) Luburić
1971. Argentina Ivo Bogdan
Englezka Maksim Krstulović
SR Njemačka Mirko Šimić
Švedska Mijo Lijić
1972. Italia Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo
SR Njemačka Branko Jelić, Ivan Mihalić, Josip Senić
1973. SR Njemačka Josip Buljan-Mikulić
1974. SR Njemačka Mate Jozak
1975. Austria Nikola Martinović
Belgia Matko Bradarić
Danska Vinko Eljuga
SR Njemačka Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić
Švedska Stipe Mikulić
1976. Francuzka Ivan Tuksor
1977. JAR Jozo Oreč
SR Njemačka Ivan Vučić
1978. Francuzka Bruno Bušić
SAD Križan Brkić
1979. Kanada Cvitko Cicvarić, Goran Šećer
SAD Marijan Rudela, Zvonko Štimac
1980. SR Njemačka Mirko Desker, Nikola Miličević
1981. Francuzka Mate Kolić
SR Njemačka Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić
Švicarska Stanko Nižić
1983. SR Njemačka Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan
1984. SR Njemačka Slavko Logarić
1986. SAD Franjo Mašić
1987. Kanada Damir Đureković
SR Njemačka Ivan Hlevnjak
1989. SR Njemačka Anto Đapić, stariji

UDBA-ini dosjei

Suradnici UDBA-e su četrdeset i pet godina skupljali podatke o tzv. "narodnim neprijateljima". Nekoliko desetaka tisuća dosjea se sad nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Svaki gradjanin koji to želi, može nakon odredjene procedure pogledati svoj dosje. Niemci iz nekadanjeg DDR-a, Rumunji i Čehi mogu vidjeti dosjee ter imena agenata koji su ih pratili, dok se u Hrvatskoj mogu vidjeti samo kodna imena agenata.[11]

Izvori

Poveznice

Vanjske poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license: partly compiled from Wikipedia and other net-wikis.