Talianski spram hrvatskog

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Talianski spram hrvatskog (mletačke i novoitalske tudjice u Hrvatskoj): Talianski jezik (ISO 639-3: ita, talij. l'italiano ili lingua italiana, eng. Italian language, njem. Italienische Sprache, jugosrb. italijanski jezik, kajk. taljanski jezik, primor.čakav. dîgićki jazîk, otočno-bodul. gan-taljãn) romanski je jezik iz italo-dalmatske skupine. Govori ga oko 62 miliuna ljudi, od kojih većina žive u Italiji, a dosta ima i emigranata po južnoj Americi. Standardni talianski se temelji na firentinskom narječju iz pokrajine Toscana i piše se rimskom latinicom.

Talianski je službeni jezik u Italiji i San Marinu, pa u južnim švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Uz latinski je talianski drugi službeni jezik i u Vatikanu, a uz slovenski je službeni u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, pa uz hrvatski u Istri i Rijeci, gdje živi talianska manjina. Talianski je još proširen i medju odseljenim potomcima u Luksemburgu, Argentini, Brazilu, SAD-u, Kanadi i Australiji. Takodjer ga dobro poznaju stanovnici Malte, gdje je bio jedan od službenih jezika, dok ga od 1934. nije zamjenio engleski. U manjem obsegu se još govori i u bivšim afričkim koloniama Italije, npr. Libia, Somalia i Eritreja. Talianski je po broju materinskih govornika treći medju romanskim jezicima nakon najbrojnijeg španjolskoga i francuskog, a peti je po brojnosti jezik na svijetu koji se sada uči u školama, pored najčešćega engleskog, francuskog, španjolskog i njemačkog.

Summary

Italian vs. Croatian: Italian (italiano, or lingua italiana) is a Romance language spoken mainly in Europe i.e. Italy, Switzerland, San Marino, Vatican City, by minorities in Malta, Monaco, Croatia, Slovenia, France, Libya, Somalia, and Eritrea, and by immigrant communities in the Americas and Australia. Many speakers are native bilinguals of both standardised Italian and other regional languages. According to the Bologna statistics of the European Union, Italian is spoken as a mother tongue by 59 million people in the EU (13% of the EU population), mainly in Italy, and as a second language by 14 million (3%). Including the Italian speakers in non-EU European countries (such as Switzerland and Albania) and on other continents, the total number of speakers is more than 85 million in the world.

In Switzerland, Italian is one of four official languages; it is studied and learned in all the confederation schools and spoken, as mother tongue, in the Swiss cantons of Ticino and Grigioni and by the Italian immigrants that are present in large numbers in German- and French-speaking cantons. It is also the official language of San Marino, as well as the primary language of Vatican City. It is co-official in Slovenian Istria and in Istria County in Croatia. The Italian language adopted by the state after the unification of Italy is based on the Tuscan, which beforehand was a language spoken mostly by the upper class of Florentine society. Its development was also influenced by other Italian languages and by the Germanic languages of the post-Roman invaders. Italian is descended from Latin. Unlike most other Romance languages, Italian retains Latin's contrast between short and long consonants. As in most Romance languages, stress is distinctive. In particular, among the Romance languages, Italian is the closest to Latin in terms of vocabulary

Povijest talianskoga

Talianski je romanski jezik tj. jezik koji se kroy proteklo tisućljeće razvio od srednjeg vijeka iz vulgarnoga latinskog. Zato je od svih inih romanskih jezika talianski dosad ostao razmjerno najsličniji latinskomu, od kojega se razlikuje približno analogno kao novogrčki Dhimotikî od antičkoga starogrčkog, ili npr. kod nas Vukov balkanizirani novohrvatski od izvornoga starohrvatskog jezika iz doba Zrinskih i Frankopana (kajkavska ikavica). Uz književni latinski, pisani jezik klasičnih djela rimske književnosti i govorni jezik viših i obrazovanih društvenih slojeva, već u klasično doba postojao je još i vulgarni latinski nepismenog pučanstva, koji je do nas došao preko neknjiževnih tekstova, grafita ili pak ležernijih književnih tekstova koji su se naslanjali na govorni jezik, primjerice u književnoj vrsti komedije i sličnih.

Izkon iz latinskoga

Od 3. st. po Kr. je ozakonjeno kršćanstvo u latinski jezik uvelo nova značenja i postavilo nove praktične zahtjeve, što je već značilo prijelaz pisanoga prama govornom jeziku. Pisci kao sveti Ambrozije, sveti Jeronim i Aurelije Augustin su u svojim spisima već usvojili elemente narodnog jezika iz svakodnevne uporabe. Tada su oko 6. st. vulgarnim latinskim govorili stanovnici Rima i Lacija, a dijelom ostalog prostora današnje Italije. Padom Rimskog Carstva godine 476. Italija dolazi pod višestoljetnu stranu vlast. Barbarskim provalama, pa uspostavom germanskih kraljevina i doselidbom germanskih naroda na poluotoku prestaje političko i teritorialno jedinstvo Italije i usložnjava se jezično stanje. Jedinstvo latinskoga jezika je potom razbijeno, pa u njega sve snažnije probijaju osobitosti lokalnih govora donekle ublaženo djelovanjem Crkve, čije institucije i dalje njeguju rajniju tradiciju latiniteta.

Latinski jezik okoštava i postaje administrativni i učenjački jezik. O jezicima koji su se tada rabili na ozemlju Italije se govori kao o narodnim, domaćim ili pučkim jezicima, u množini, pa još nema ni riječi o jednomu novom talianskom jeziku, jer izvori tasda pokazuju znatne razlike u govorima različitih područja. Negdje do godine 1000. jezici osvajača su nestali, ostavivši iza sebe malo pisanih svjedočanstava. Tako primjerice na jeziku Langobarda, koji su od 568. do 774. g. vladali velikim dijelom sjeverne i južne Italije, nije očuvan nijedan cjelovit zapis i ostalo je samo nekoliko langobardskih riječi unesenih u djelima pisanim na latinskomu.

Rani talianski tekstovi

Iako nisu najstarije pisano svjedočanstvo preobrazbe latinskoga u narodni jezik, npr. 'Veronska zagonetka' (tal. Indovinello veronese) koja potječe s kraja 8. ili početka 9. st., prvi spomenici narodnoga talianskog jezika mogu biti Placiti iz Cassina (960.- 963. g.) po svojem obliku kao sudski zapisnici. Medju njima se važnošću ističe Placit iz Capue (ožujak 960. g.) sa znakovitom rečenicom: “Sao ko kelle terre, per kelle fini que ki contene, trenta anni le possette parte Sancti Benedicti.” — Placit iz Capue, ožujak god. 960. Sadržajno se tu radi o sudskoj zakletvi u sporu naseljenika i benediktinskog samostana Montecassino u svezi posjeda neke zemlje. Jezik je ovdje već jasno različit od pravoga latinskog, tek s ostatcima deklinacije i lišen latinske sintakse.

Od 1000.g. do Dantea

Tek izmedju 12. i 13. stoljeća narodni jezici sjeverne, srednje i južne Italije ulaze u bogato dokumentiranu književnu uporabu, kada se već može jasnije govoriti o pravom razvitku novoga talianskog jezika. Sveti Franjo Asiški (1181.- 1226.) je stvarni začetnik talianske književnosti na narodnom jeziku. Pjesma brata Sunca ili Pjesma stvorova (tal. Cantico di frate Sole ili Cantico delle creature, oko 1224. god.) je jedino njegovo očuvano djelo na narodnom jeziku kakav se tada govorio u Umbriji, što je najstariji poznati pjesnički tekst već na pravomu talianskom jeziku. Taj književni jezik sv. Franje više nije plebejski, pa on odaje naobraženost i profinjenost uz piščevu sposobnost da narodni jezik oplemeni latinizmima i galicizmima, leksičkim elementima posudjenima iz jezika visoke poezije, pa ga uzvisi brojnim biblijskim referencama.

Nakon sv. Franje, najvažniji mistički pjesnik koji je pisao na narodnom jeziku kakav se govorio u Umbriji (točnije u Todiju) je Jacopone da Todi. Jezik njegovih Lauda pokazuje brojne osobine jezikā srednje Italije uz puno latinizama, neologizama i sicilianskog utjecaja. Osebujnost Jacoponeovog jezika i stila je izmjenjivanje niskog registra bliskoga govornom jeziku i visokoga učenjačkog registra. Na Siciliji je tada stvaralaštvo (ne samo sicilskih) pjesnika sicilske škole, okupljenih oko dvora Fridrika II. i aktivnih od početka 13. st., dalo prvi poticaj nadregionalnom širenju jednoga romanskog tj. sicilskog jezika diljem južne Italije. Tekstovi pjesnika s dvora Fridrika II. su do nas dospjeli modificirani u unitarnim prijepisima tj. toskanizirani, a na sicilskom izvorniku je očuvana samo jedna pjesma Stefana Protonotara.

Od proznih književnih djela koja svjedoče o tadašnjim gibanjima narodnoga (firentinskog) jezika srednje Italije je značajna zbirka od 100 kratkih novela, Novellino nepoznatog auktora, sastavljena izmedju 1281. i 1300. godine. Iako se osjeća leksički i stilistički utjecaj provansalskih modela, jezik Novellina je jednostavan i sintetičan, već dosta blizak književnomu talianskom standardu. Model književnog jezika koji je presudno utjecao na iduća stoljeća talianke književnosti je konačno postavio Firentinac Dante Alighieri (1265.-1321.).

Abeceda i izgovor

Talianska abeceda sada ima 21 temeljno slovo (malo + veliko slovo i ime): a A (a), b B (bi), c C (ci), d D (di), e E (e), f F (effe), g G (gi), h H (acca), i I (i), l L (elle), m M (emme), n N (enne), o O (o), p P (pi), q Q (qu ili cu), r R (erre), s S (esse), t T (ti), u U (u), v V (vu ili vi), z Z (zeta). Ovima se pribraja još idućih 5 slova, koja nalazimo u riječima stranog podrijetla, tj. većinom u novijim posudjenicama iz engleskoga jezika: j J (i lunga), k K (cappa), w W (vu doppia), x X (ics), y Y (ipsilon).

Samoglasnici

  • Samoglasnik 'e' u izgovoru može biti otvoren ili zatvoren. Ako je otvoren, artikulira se sličnije samoglasniku 'a' nego što je to slučaj u hrvatskom. Ako je zatvoren, artikulira se sličnije samoglasniku 'i'.
  • Samoglasnik 'o' takodjer može biti otvoren ili zatvoren. Ako je otvoren, artikulira se sličnije samoglasniku 'a', a ako je zatvoren, sličnije samoglasniku 'u'.
  • Samoglasnik 'i' u diftongu se izgovara /j/. Primjer: aiuto /ajuto/.
  • Samoglasnik 'u' u diftongu se izgovara /w/. Primjer: quando /kwando/.

Suglasnici

  • Suglasnik 'c' ispred 'e' i 'i' se čita /č/. Inače se drugdje čita kao /k/. Ako ispred 'e' i 'i' u izgovoru ima velar (/k/), tada se u pisanju dodaje 'h'. Primjeri: schema /skema/, chimica /kimika/.
  • Analogno se suglasnik 'g' ispred 'e' i 'i' čita /dž/, a inače se većinom čita /g/. Ako ispred 'e' i 'i' u izgovoru ima velar (/g/), tada se u pisanju dodaje 'h'. Primjeri: margherita /margerita/, laghi /lagi/.
  • Suglasnik 's' izgovara se nezvučno /s/ ili zvučno /z/. Nezvučno se izgovara ako je ispred njega suglasnik, primjer: ansia /ansja/. Takodjer se nezvučno izgovara ako iza njega slijedi nezvučan suglasnik, primjeri: sport /sport/, ostacolo /ostakolo/.

Zvučno se izgovara ako su ispred i iza njega samoglasnici. Primjer: rosa /roza/. Takodjer se zvučno izgovara ako iza njega slijedi zvučan suglasnik. Primjer: smalto /zmalto/.

  • Suglasnik 'z' se izgovara nezvučno /c/ ili zvučno /dz/. Dosljednih pravila nema puno, pa je najbolje izgovor svake riječi učiti zasebno. Ipak je u sufiksu -izzare uvijek zvučan. Primjer: realizzare /realidzare/.
  • Slovo 'h' u talianskom jeziku nije nikakav posebni glas, već označava velarni izgovor suglasnika 'c' i 'g' ispred samoglasnika 'e' i 'i'. Takodjer se rabi u nekim oblicima glagola avere (u indikativu prezenta), kako bi se u pisanju oni razlikovali od inih riječi: ho (glagol) - o (veznik); hanno (glagol) - anno (imenica).

Suglasničke skupine

  • Suglasnička skupina 'gn' se čita /nj/. Primjeri: gnocchi /njoki/, ogni /onji/.
  • Suglasnička skupina 'gli' čita se /lj/, ili kao /lji/, ako ne slijedi samoglasnik. Primjeri: maglia /malja/, maglietta /maljeta/, maglione /maljone/, mogli /molji/.
  • Suglasnička skupina 'sc' se čita /š/ ako slijede samoglasnici 'e' ili 'i'. Inače se većinom čita /sk/. Primjeri: scelta /šelta/, sci /ši/, mosca /moska/, scopo /skopo/, scuro /skuro/. Ako u izgovoru nakon /š/ slijedi ini samoglasnik različit od 'e' i 'i', tada se u pisanju dodaje 'i', koje se ne izgovara. Primjeri: lasciare /lašare/; asciugare /ašugare/. Ako naprotiv u izgovoru nakon /sk/ slijede samoglasnici 'e' ili 'i', tada se u pisanju dodaje 'h'. Primjeri: maschera /maskera/, schifo /skifo/.

Grafički naglasak

U suvremenom talianskomu se rabe 2 grafička naglaska na vokalima: gravis i akut. Gravis (`) označava otvoreni izgovor samoglasnika, a akut (´) zatvoreni izgovor vokala. Grafičko bilježenje naglaska je obvezatno u idućim slučajevima:

  • ako je dvosložna ili višesložna riječ naglašena na prvom slogu odostraga: città, caffè, perché, così, però, schiavitù.
  • kod nekih jednosložnih riječi, kako bi se u pisanju razlikovale od nekih inih riječi različitog značenja: veznik se i zamjenica sé.
  • kod jednosložnih riječi koje sadrže digram ili trigram: ciò, scià.

Oblici člana

Član je promjenjiva vrsta riječi, koja stoji uz imenicu i prati njezin rod i broj. Talianski jezik ima 3 vrste člana: odredjeni, neodredjeni i partitivni.

Odredjeni član

Odredjeni član: U jednini muškog roda član je u pravilu il, a njegova je množina i. Primjeri: il libro - i libri, il gatto - i gatti. Oblik člana je lo ako riječ koja slijedi započinje tzv. pokrivenim 's' (esse impura, 's' iza kojega slijedi još jedan suglasnik), ili suglasnicima 'x', 'y', 'z' ili suglasničkim skupinama 'ps', 'pn', 'gn', ili pak hiatom. Množina ovog oblika glasi gli. Primjeri: lo sport - gli sport, lo zaino - gli zaini, lo psicologo - gli psicologi. Oblik je l' ako riječ koja slijedi započinje samoglasnikom, a množina mu je takodjer gli. Primjeri: l'amico - gli amici, l'occhio - gli occhi. U jednini ženskog roda član je la, izim ako iduća riječ počinje samoglasnikom. U tom je slučaju oblik l' . Množina je u obadva slučaja le. Primjeri: la casa - le case, l'amica - le amiche.

Neodredjeni član

Neodredjeni član ima samo jedninu. U muškom rodu neodredjeni član ima oblik un, osim ako iduća riječ počinje pokrivenim 's', suglasnicima 'x', 'y', 'z', suglasničkim skupinama 'ps', 'pn', 'gn' ili hiatom. Ako pak iduća riječ počinje samoglasnikom, neodredjeni član ima oblik un obavezno bez apostrofa. Primjeri: un gatto, uno sport, uno zaino, uno psicologo, un amico. U ženskom rodu neodredjeni član ima oblik una, izim ako iduća riječ počinje samoglasnikom. Tada je njegov oblik un' . Primjeri: una casa, un'amica.

Partitivni član

Partitivni član ima kao i odredjeni, jedninu i množinu. Oblikom je identičan jednom od padežnih prijedloga, onom dobivenom spajanjem prijedloga 'di' s odredjenim članom. To znači kako su oblici partitivnog člana sljedeći (ovisno o rodu i broju imenice, pa o glasu kojim započinje iduća riječ): del, dello, dell' , dei, degli, della, delle. Premda su oblikom identični, padežni prijedlog i partitivni član po funkcijama i uporabi su posve različiti i ne smiju se pobrkati.

Ini dialekti / mikrojezici

Toskanski standard talianskog jezika je doduše službeni državni jezik Republike Italije, gdje se rabi u upravi i vojski, ter uči po školama: Medjutim se isti neformalno i privatno uglavnom govori u srednjoj Italiji oko Rima i Firenze uglavnom u pokrajinama Toscana i Lazio, ter drugdje tek u većim gradovima. Naprotiv slično kao i kod nas, izvan većih gradova i srednje Italie se po inim gradićima i selima na manjeviše prostranim područjima takodjer obilo govori više raznolikih dialekata koji se sada razvijaju centrifugalno u nove jezike tj. mikrojezike, od kojih je najstariji i najrazličniji od standarda venetski mikrojezik na sjeveroistoku Italie i zapadni sardinski na Sardiniji, a ini su razmjerno srodniji standardu na jugu sicilski, pa na sjeverozapadu korzički mikrojezik (ili dialekt), ter drugdje neki ini manji poddialekti slabije razlučivi.

Južni sicilski jezik

Južni sicilski mikrojezik (čakav. puljêški jazîk) je razmjerno bliži glavnomu talianskom, a uz ino se izdvaja obiljem (romaniziranih) arabizama asimiliranih iz islamskog doba Sicilskoga i Barijskog kalifata. Po tomu je dosta analogan bošnjačkom jeziku kod nas, s nizom sličnih arabo-islamskih riječi u romanskom kontekstu. Proširen je uglavnom izvan većih gradova u južnoj Italiji od Barija do Palerma, tj. osobito po Siciliji, Kalabriji i Apuliji.

Sardinski mikrojezik

Zapadni sardinski mikrojezik se govori na većini otoka Sardinie (tal. Sardegna) izim većih gradova i sjeverne obale, a podosta je različit od pravoga talianskog i po značajkama je približno izmedju njega i katalonskog, s nizom posebnih odobitosti. Razmjerno mu je bliži sjeverniji korzički.

Korzički mikrojezik

Korzički mikrojezik (corsu) se govori izvan većih gradova uglavnom na otoku Korzika u Francuskoj (fran. Corse, tal. Corsica, grč. Kyrnos, otočno-čakav. Kirnýa) i još uz sjeverne obale Sardinie. Premda je geopolitički u Francuskoj, izvorni je domaći govor Korzike znatno bliži talianskom jeziku (tj. baš obratno od sjeverotalianskog jezika Veneto). Iako je to inače romanski mikrojezik, medju svim italskim mikrojezicima upravo taj dalji i otočni korzički je po svom rječniku razmjerno najbliži Slavenima i hrvatskomu (E. Tuffelli 1977, Andreani & Fridlender 1993: 71-74): Stoga u romanskom kontekstu sadrži niz seljačkih riječi sličnih oblika i značenja kao kod nas (- a kojih nemaju ini italski jezici), npr. biluchju (bilje bljušt), cuccuruzzu (kukuruz), ghjalga (jela-čakav. jalva), lippica (lipa), listincu (suho lišće-listinac), luccica (lukovica), persunaccu (kaj-čak. peršun), puzzica (puzavica-povijuša), radichju (povrće radič), ugliastru (uljika-maslina), vitichju (vitica loze) ...i slično, pa i službena himna Korzikanaca je - La Moreška (kao na Korčuli). Ini kulturno-jezični medjunodnosi korzičkoga i hrvatskog jezika poredbeno uglavnom još nisu proučeni.

Venetski mikrojezik

Venecianski ili mletački mikrojezik (talij. venet, vèneto; ISO 639-3: vec, engl. Venetian language, sloven. beneščina, kajk. veneciânska špreha, primor.polučak. mlećânski jazîk, otočno-bodul. gan-mletjãn): To je sjeverniji (mletački) mikrojezik proširen na sjeveroistoku Italije i manje u našim pograničnim krajevima, a po značajkama je bliži francuskomu negoli talianskom jeziku. Zbog blizine i ranije mletačke vlasti, medju dialektima Italije je venecianski razmjerno najviše utjecao na hrvatski s nizom posudjenica osobito u čakavici, pa je pobliže prikazan u posebnomu paralelnom članku: Mletački govor i hrvatski. Inače naše ikavske i čakavske istoznačnice mletački jezik i etnonim Mlečani izvorno nisu slavenske, nego su starijega indovedskog podrijetla iz Mlecchiana u značenju: tudjinski, strani (jezik). Mletački mikrojezik Venecianaca je jedan od pet galoitalskih jezika, a nalazi se u sjeveroistočnoj Italiji, pa u susjednim pograničnim krajevima Slovenije i poluotoku Istri u Hrvatskoj, a na inim kontinentima najviše u Brazilu.

U sjeveroistočnoj Italiji se mletački govori od Venecije do Verone na zapadu i južno do rijeke Pada, a istočno do Furlanije. Venecianski spada u galo-romanske jezike i bliži je francuskomu i španjolskom jeziku, negoli toskanskom standardu talianskoga. Zato Venecianci sebe kulturno smatraju različitima od inih Taliana, tj. kao narod koji ima posebnu uljudbu, povijest i jezik. Mletačkim kao materinskim jezikom od djetinstva govori preko 2.180.000 stanovnika većinom u sjeveroistočnoj Italiji (2000. WCD) i još oko 100.000 u pograničnoj Sloveniji i Hrvatskoj, a u cijeloj Italiji ga bar razumije preko 5.000.000 Taliana. U jugozapadnoj Hrvatskoj najviše u Istri i manje u Dalmaciji venetski razumije oko 50.000 ljudi. Takodjer u Brazilu se njime služi još oko 4.000.000 prekomorskih iseljenika (Palmerini & Silva 2006.) najviše u saveznim državama Santa Catarina, Espíritu Santo, São Paulo, i Rio Grande do Sul, a venecianski dialekt Chipilo se govori i u Meksiku. Zato ukupno mletački u svijetu znaju preko 9.000.000 ljudi.

Italo-mletačke posudjenice

Nakon latinskoga je talianski drugi romanski jezik koji je jače utjecao na naš hrvatski, dok su ini romanski jezici kao francuski, španjolski i rumunjski u hrvatskomu imali razmjerno slabije utjecaje s manje posudjenica. U širjem smislu su talianski jezični utjecaji na hrvatski nastali u 2 glavne uzastopne faze:

Rani mletački italizmi

Zbog višestoljetne mletačke vlasti na istočnom Jadranu, srednjovjeki mletački (venecianski) utjecaj bio je osobito od 14.- 17. st. najjači na naše ikavske i čakavske govore primorskih gradova i otoka s mnogo mletačkih tudjica sve dosad (L. Miotto 1991), dok je dublje u hrvatskom kopnenom zaledju to bilo slabije tek s manjim brojem venetskih posudjenica. Izim izravne mletačke uprave kod nas, tada su mnogi primorski Hrvati bar povremeno živili u Veneciji kao najbližemu svjetskom velegradu, pa su dio tog usvojenog gradskog nazivlja donosili i u svoj zavičaj. Dosad je taj mletački utjecaj ostao razmjerno najjači u domaćemu 'bodulskom' govoru otoka Visa (A. Roki-Fortunato 1997), gdje su čak do 2/5 otočnog rječnika raznoliki romanizmi najviše mletačkog podrijetla.

Novi toskanski italizmi

Značajan i većinom posredni jezični utjecaj talianskoga književnog standarda iz Toskane, kod nas je započeo znatno kasnije tek u novom vijeku, uglavnom nakon propasti Mletačke republike kroz zadnja 2 stoljeća, ali taj nije bio ograničen samo na jugozapadu duž jadranskog primorja, nego manjeviše djeluje kroz cijelu Hrvatsku osobito u gradovima, a puno slabije na selima. Razmjerno jači jezični utjecaj talianskog standarda kod nas je bio osobito u Istri, Zadru, Cresu, Lošinju i Lastovu, koji su najduže ostali u okviru Italie sve do god. 1943. (ne do tzv. 'oslobodjenja' 1945.- kako lažu jugoistoričari). Glavni izvori tih novijih utjecaja iz talianskog standarda su sada popularno gledanje susjedne talianske televizie i obilje ljetnih turista iz Italie, osobito u doba njihovih kolektivnih dopusta 'Feragosto'.

Lažni jugo-italizmi

Izim gornjih pravih italizama kod nas podrijetlom iz stvarnoga talianskog jezika, naši vukovski jugoslavisti bilo zbog izvanslavenskog neznanja ili iz zlonamjernog dogmatizma, medju svoje navodne "italijanizme" šablonski uporno utrpavaju još razne ine hrvatske posudjenice starogermansko-gotskog, starogrčkog i čak ranoperzijskog izkona koje su kod nas u starohrvatski bar dijelom ušle već prije negoli se sam talianski tek odvojio iz latinskoga. To su većinom pojmovi iz pomorstva i mediteranskog ribolova, - o čemu naši jugoslavisti i jugoistoričari većinom pojma nemaju. Uporno proglašavanje tih naših klasičnih europeizama za lažne tzv. "italianizme", ustvari je Vukovim jugoslavistima bila tek ideopolitička izlika za njihovo izbacivanje iz izvornohrvatskoga i noviju zamjenu "milozvučnim i ubavim" balkanizmima i turcizmima, eda bi tako balkanizirani i krivotvoreni novohrvatski postao što sličniji 'bratskomu' srbianskom.

Jugo-vukovski primjeri tih lažnih tzv. "italijanizama" iz starohrvatskog i sadanjih dialekata su: šijun (perz. shiun/siuni: orkan-vihor), pantigan (perz. peškhan, otočno-bodul. peštakân, sloven. podgana: štakor), varda (perz. varda, gots. vardja: tvrdjava), geto (čakav. gêt, armen. ghet), haluga (grč. halykos, čak. halîga: morska trava), oštriga (gr. ostreion: školjka kamenica), pirun (vilica: gr. peirone), pitar (gr. pitharis: tegla za bilje), sardîna (gr. sardes: plava riba), škampi (gr. kampe: morski rak), škarpina (gr. skorpaina: riba 'bodeljka'), škombra (gr. skombros: riba skuša), trilja (gr. triglis: riba 'poletuša'), frizura (gots. frisiaz: češljanje), njoki (got. knokk: valjušci), banda (got. bandi: strana), dotarica (got. daughtar: udavača), škura (got. skura: drveni prozori), škurit (got. skuran: zamračiti), škuribanda (got. skura-bandi: slum-favela),... itd.

Literatura

  • Luigi Miotto: Vocabolario del dialetto veneto-dalmata. Edizioni Lint, 247 str. Trieste 1991.
  • Mario Sartor & Flavia Ursini, 1983: Cent’anni di emigrazione; una comunità veneta sugli altipiani del Messico. Grafiche Antiga, Cornuda, (Treviso).
  • Andro Ròki-Fortunãto: Lîbar Vîškiga jazîka (Language and speech of Vis). Libar Publishing, 607 str. Toronto 1997.
  • M. Vitale: Studi di Storia della Lingua Italiana, LED Edizioni Universitarie, Milano, 1992, ISBN 88-7916-015-X
  • S. Morgana: Capitoli di Storia Linguistica Italiana, LED Edizioni Universitarie, Milano, 2003, ISBN 88-7916-211-X
  • J. Kinder, CLIC: Cultura e Lingua d'Italia in CD-ROM / Culture and Language of Italy on CD-ROM, Interlinea, Novara, 2008, ISBN 978-88-8212-637-7

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (+ Grammar from Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Talianski_spram_hrvatskog&oldid=34968"