Starodalmatski jezik

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Starodalmatski jezik (srednjovjeki poluromanski govori): Nakon propasti Rimskoga carstva i velike preselidbe naroda, antički latinski se u srednjem vijeku raspada na dialekte iz kojih na južnoeuropskom prostoru bivšega Rimskog carstva potom nastaju novi romanski jezici: španjolski, portugalski, francuski, talijanski, starodalmatski, rumunjski itd. Osim prevladavajućeg romanskog utjecaja zajedničke gramatike i sličnoga većinskog rječnika, oni se većinom razlikuju zbog substratnih utjecaja bivšega predrimskog pučanstva i naknadno priseljenih novih naroda. S početkom srednjeg vijeka od 6. stoljeća su u široj Dalmaciji duž istočnog Jadrana, uz stariji latinski zapisana još dva nova, ranije nepoznata jezika: staroslavenski većinom iz crkvenih tekstova i tzv. dalmatinski ili starodalmatski iz civilnih tekstova najprije u obalnim gradovima, ali se potom još nalazi u 3 seoska dialekta i šire izvan gradova. Starodalmatski je jedan od najmanje poznatih izumrlih jezika u srednjovjekoj Europi, čemu je glavni uzrok ideološka blokada i monopol jugoslavenskih vukovaca koji su pobliže proučili samo novoštokavski srpskohrvatski i tek donekle ostale veće dialekte, dok je poznavanje neslavenskih govora bilo nepoželjno i zanemareno. Dosad je poznato bar 5 različitih starodalmatskih pradialekata:

SUMMARY

Old-Dalmatic language (medieval semi-Romance idioms): After the disaster of Roman Empire, at the start of Middle age from 6th century, besides the dominant official Latin in classic Dalmatia at eastern Adriatic two new languages were also registered: Church-Slavonic known mostly from religious texts, and Dalmatian or Old-Dalmatic occuring chiefly in civil texts of coastal towns at eastern Adriatic, but then the last one included also 3 other rural dialects out of towns. So far we know (sensu lato) five different Old-Dalmatic dialects at least:

  • 1. Raguseo was spoken mostly in Dubrovnik city and its surroundings, and shortly also in Zadar and Kotor towns. It is scarcely studied with only 260 registered words, and between Old-Dalmatic dialects it was the closest one to classical Latin including the most Romance vocabulary. This tongue almost disappeared after the medieval times, except some navigation terms and toponyms so far conserved around Dubrovnik.
  • 2. Vegliote (proper name: Veklisun) was spoken in Veglia town (now Krk) to the very end of 19th century, when deceased its last speaker Tuone UDAINA-BURBUR, and mostly from him Austrian scholars registered 2,800 related words. Then this tongue almost disappeared, except some navigation terms and toponyms in the Slavonic (Chakavian) dialect of local Croats.
  • 3. Kiribirul or Rumeri kuvinta is a North-Istrian rural tongue, formerly widespread in medieval Dalmatian backlands especially around Cetina valley, where the main Old-Croatian tribes e.g. Kačići, Svačići, and Nelipići spoke it. After Turkish invasions this tongue became very restricted, and its last survival now are refugees in northeastern Istra peninsula, with about 3,000 registered words chiefly in Žejane village.
  • 4. Morlash dialect (Murlaška besyda) was a Preslavic-Semiromance rural tongue in medieval backlands, that around Livno valley persisted up to 19th century, and its last passive users disappeared during the recent war in Bosnia. It is hardly known with 273 registered words only, chiefly toponyms and tombstone inscriptions. Among its predominating Romance and Slavonic vocabulary it includes some Old-German archaisms from Goths.
  • 5. Gan-Veyan (proper name) or in Slavic Veyska-Zayk is semi-Slavic; it persisted up to recently in 6 minor hamlets of Krk and Rab islands, where its many speakers perished in World War 2, or partly emigrated to America. Till now persisted only a dozen old speakers (fishermen or shepherds) who understand this archaic tongue: in Batomaal and Suraye hamlets on Krk island, and emigrants in Vancouver and New Orleans (Baton-Rouge). Among Old-Dalmatian dialects, it is the best known one with 23,000 registered words. It is the most slavicized one with 2/5 Slavonic and 1/3 Romance words, and the rest 1/4 are the protohistoric Pre-Romance archaisms closer to Indo-Iranian languages.

These five tongues are lexically and gramatically rather comparable, and in medieval times they presented a common Dalmatian diasystem along eastern Adriatic. Beside the predominating Romance and Slavonic lexemes, they are more or less marked also by some Non-Slavic and Pre-Roman archaisms indicating an earlier and independent Indo-Aryan substratum in Old-Dalmatic language. The main connecting examples present in several Old-Dalmatic dialects are e.g. arta (peak), barhana (dress), kogula (stone), kumba (saddle), pulina (bird), skryla (tablet), tyedma (week), yamna (spirit), yara (hay), varha (mount) and other similar ones, now rare in Europe except in Croatian, but their comparable lexemes occur in Indo-Iranian languages. This Old-Dalmatian language originally was a Pre-Slavonic tongue of medieval immigrants mixed with aborigine Illyrians. The last slavicized relicts from Old-Dalmatic now are: South-Croatian dialect Cakavism or Bodulic tongue in Adriatic islands descending from the urbane Dalmatian, and backland Ikavian dialect of Šćakavica in Velebit range, Dalmatian mainland, and western Herzegovina that developed by abundant slavicizing of rural Dalmatian tongues. So far the origin and affinities of Old-Dalmatic tongues were often interpreted from ideological standpoints i.e. following the political affinities of related scholars. Due to the abundance of Romance lexemes (30 to 90%), romanists and especially Italian linguists interpreted Old-Dalmatic as an early Italian tongue, and then it was misused to politically confirm a needed inclusion of Dalmatia and Istra in the Italian state. Yugoslav linguists (Vukovians) mostly neglected these Old-Dalmatic tongues and left them to disappear not studied, and their political disregard on this old language provoked Yugoslav partisans in war to massacre many arhaic Dalmatian speakers, and to reject them in Karst abysses (foybe) in Istra and in some Adriatic islands. In such political sandwich between Yugoslav panslavism and Italian iredentism, the old Pre-Slavic ethnoculture of Dalmatia so far was mostly destroyed, and Old-Dalmatic language was exterminated.

Srednjovjeki poluromanski pradialekti

Dubrovački romanski (raguseo)

Dubrovački romanski ili raguseo koji se u srednjem vijeku govorio najviše u gradu Dubrovniku i okolici, a kraće u Zadru i Kotoru. Slabije je poznat s tek 260 zapisanih riječi, a od starodalmatskih dialekata je ovaj razmjerno najbliži latinskom s najvećim udjelom romanskih riječi. Taj govor uglavnom izumire nakon srednjeg vijeka, iako su pojedine rieči većinom iz pomorstva i arhaični toponimi sve dosad još preostali oko Dubrovnika.

Krčkoromanski (veklisún)

Veklisún (= vlastiti naziv, talijanski: vegliotto) ili krčko-romanski dialekt se govorio u gradu Krku do kraja 19. stoljeća, jer 1898. umire njegov zadnji govornik Tuone UDINA-BURBUR i većinom od njega su Austrijanci zapisali 2.800 pripadnih riječi. Odonda uglavnom nestaje, osim malobrojnih preostalih riječi u pomorstvu i toponima u lokalnoj čakavštini uz jugozapadnu obalu Krka. Dostupne ostatke rječnika i fonetike od zadnjih govornika tog arhidioma je objavio Bartoli 1906.

Rumeri kuvinta (ćiribirski)

Ćiribirski govor ili Rumeri kuvinta je u srednjem vijeku bio raširen u srednjoj Dalmaciji najviše oko rijeke Cetine gdje su ovim ili sličnim dialektom govorila najvažnija starohrvatska plemena Kačići (srednjovjeki Khadziki), Svačići i Nelipići. Nakon prodora Turaka ovaj govor većinom nestaje, a njegov zadnji živi preostatak su danas izbjeglice na sjeveroistoku Istre najviše u selu Žejane na Ćićariji, odakle je zapisano oko 5.000 riječi, uz nekoliko kraćih priča i pjesmica. Kod nas je ovo još jedini razmjerno bolje očuvan i još aktivan predslavenski govor s oko 160 stalnih govornika iz Žejana i još oko 70 u dugim selima istočne Istre, pa svakako treba djelovati na njegovu očuvanju, kao prvorazrednom kulturnom spomeniku još živoga predslavenskog govora srednjovjekovnih Hrvata iz Dalmacije od doba Hrvatskog Kraljevstva. Dostupne ostatke rječnika i gramatike tog pradialekta iz sjeverne Istre nedavno je razradio Kovačec (1998).

Murlâška besÿda (morlački)

Morlački dialekt ili Murlaška besyda je predslavenski seoski govor u zaledju najviše oko Livna koji je postojao do 19. st., a zadnji poznavaoci koji su još pamtili i razumjeli neke pripadne riječi, stradali su u nedavnom ratu u Bosni. Ovaj je starodalmatski pradialekt najmanje poznat s jedva 273 očuvanih riječi, uglavnom iz nadpisa grobnih stećaka i arhaičnih neslavenskih toponima oko Livna: npr. potoci Ayvatat, Čamašir, Suturba i brda Bleynatorna, Sevendut, Brona, Zugva, Drul, Yunč, Yenit itd. Uz najviše romanskih i slavenskih riječi, sadržavao je još dosta indoiranskih podrijetlom iz Starog istoka. Taj pradialekt je pobliže razradjen iz dostupnih podataka u posebnom paralelnom članku Murlaška besyda, s manjim priručnim rječnikom (murlaški-štokavski-engleski).

Gan-Veyãn (neoliburnski)

Gan-Veyãn (= vlastiti naziv govornika: slaveno-čakavski sinonim je Vejska zayk) ili neoliburnijski pradialekt razvio se na istočnom dijelu otoka Krka oko srednjovjekog grada Korintija i donedavna se još očuvao oko Baške gdje je najviše govornika (Veyànne) stradalo od partizana krajem 2. svj. rata u fojni Kričavno, a dio njih je odselio u Ameriku. Dosad je preostalo tek desetak staraca - pastira i ribara koji još razumiju taj pradialekt: na jugoistočnom Krku u selima Batomaal i Šuraye, te odseljenih ribara u Vancouver i New Orleans. Od svih poluromanskih pradialekata na Jadranu, ovaj je dosad najbolje poznat s 23.000 zapisanih riječi, ali je naviše slaviziran s 2/5 čakavskih i 1/3 romanskih rieči, a ostalih 1/4 su prapoviestni predromanski arhaizmi najbliži indoiranskim jezicima. Toponimi i glagoljski zapisi pokazuju da se ranije veyski govorilo u Kvarneru, na Krku, Rabu i velebitskom primorju. Uz obilan riečnik, na tom govoru je očuvana i najbogatija starodalmatska predaja ranijih predslavenskih Hrvata, s nizom arhaičnih pjesama iz srednjega vieka. Medju njima je naš najstariji epski ciklus od 9 krčkih legenda “Veyske Povede” gdje je sažeto narodno pamćenje iz ranohrvatske prapovijesti i antike sve do 14. stoljeća: jezikom i stilom one su posve različite od slavenskih seljačkih bajki i puno sličnije nordijskim Sagama i grčkim epovima, pa je to najveća i najbogatija očuvana cjelina iz ranohrvatske književnosti.

Istroromanski (istriotto)

Istriotski govor, kojim govore domaći romanski Istriani na jugozapadu Istre najviše oko Rovinja, većinom ne pripada tom srednjovjekom krugu istočnojadranskih pradialekata. S njima ga povezuju samo općerašireni romanizmi, ali uglavnom ne sadrži zajedničke leksičke ni gramatičke osobitosti ostalih poluromanskih dialekata. Istriotski je nesporno romanski govor i razmjerno je najbliži venecijanskom i tršćanskom dialektu, dok mu je medu starodalmatskim pradialektima razmjerno najbliži Raguseo. Ipak se taj domaći romanski govor izvornih Istriana vidljivo razlikuje od venecianskog dialekta koji u Istru uglavnom donose tek naknadno doseljeni novovjeki Talijani. Je li istriotski kasnije naknadno talijaniziran pod venecijanskom vlašću i koliko je njegova izvorna podloga ipak prastari romanizirani govor klasičnih Histra, danas je već teško odrediti, jer je prvotni antički govor Histra uglavnom nepoznat izim toponima i nadgrobnih natpisa. Ipak su istriotski govornici antropološki i po romaniziranim prezimenima bar dijelom naši starosjedioci koji su vjerojatno podrijetlom od antičkih Histra. Danas je dio istriotskih govornika iz praktičnih ekonomskih pobuda prihvatio noviji talijanski jezik, iako se odnedavna pokušava oživjeti i domaći izvorni istriotski npr. u pjesništvu.

Korzulot (korčulski poluromanski)

"Korzulot" (korčulanski poluromanski), navodno bi bio prijelaz izmedju istriotskoga i starog raguzejskog (odnosno izmedju talijanskog i rumunjskog). To je dosad još nejasni govor (u Wikipediji) iz istočnog dijela Korčule i susjednih otoka, koji u dostupnoj literaturi (ni na internetu) dosad nije još suvislo definiran, pa nema posebnog rječnika ni izdane gramatike ili bar dokumentarnih tekstova. Jedini njegov primjer bile bi neke popularne dalmatinske pjesme, ali ove više naliče na uobičajene mladje mješavine venecijanskog i čakavice kakvih ima i drugdje na dalmatinskoj obali i otocima, bez arhajskih srednjovjekih pokazatelja iz starodalmatske grupe.

Gornjih 5 istočnojadranskih pradialekata su leksički i dijelom gramatike manjeviše slični pa su u srednjem vieku duž istočnog Jadrana jamačno tvorili zajednički govorni diasistem. Osim najobilnijih romanskih i slavenskih rieči, u njima se napose ističu više ili manje nazočni neslavenski i predromanski arhaizmi, koji upućuju na pradavni i samostalni ranoarijski iskon starodalmatskih govora. Najvažniji su takvi zajednički primjeri istodobno nazočni u više istočnojadranskih pradialekata: npr. arta (= šiljak), barhana (haljina), kogula (kamen), kumba (sedlo), pulina (ptica), skryla (ploča), tyedma (sedmica), yamna (duša), yara (sijeno), varha (planina) i ine slične kakvih uglavnom nema u drugim europskim jezicima (osim hrvatskoga), ali su najbliži oblici poznati iz indoiranskih jezika. Pod dominantnim utjecajem Rima i potom Venecije, romanizacija je najjača u dalmatskim urbanim govorima, a slabija u ruralnima gdje su jače slavenske primjese, ali je tu i puno bolje očuvan arhajski predromanski leksik ranoilirskoga i indoiranskog podrijetla.

Značajke starodalmatskih dialekata

Izim značajnoga predslavenskog udjela romanskoga i indoiranskog leksika, pripadni starodalmatski govori znatno se razlikuju od većine slavenskih jezika još nizom gramatičkih značajka. Tako su zajedničke osobitosti ćiribirskoga, murlaškog i veyskog govora: u njima većiom izostaju južnoslavenski suglasnici dj, dž, lj, ali su česti drugačiji glasovi kao meki tj, q, w, kh, y i obilni dvoglasi npr. uo, oa, ua, ae, a imenice često završavaju slogovima -ul, -un, -ur. Naglasak je većinom na zadnjemu ili predzanjem slogu, ali nikada ne na početku višesložnih riječi kao štokavski. Uz imenice je većinom nazočan i gramatički član, različit po pradialektima, dok su rodovi imenica i pridjeva reducirani i za nežive pojmove većinom jednorodni. Takodjer su bitne osobitosti u brojevima i stupnjevanju pridjeva, pa u deklinaciji imenica posebice plurala, a i konjugacija glagola je drugačija od slavenske s posebnim vremenima i oblicima. Zato su ovi starodalmatski dialekti za današnje štokavske govornike Vukovog standarda uglavnom posve nerazumljivi kao ini neslavenski jezici, ali bar dielom mogu shvatiti osnovni smisao tog jezika romanizirani otočni čakavci.

Prvih 5 nabrojenih pradijalekata (osim istriotskog) su leksički i dijelom gramatike medjusobno dosta slični, a nadasve je očita najbliža povezanost staroga ćiribirskog, murlaškoga i veyskoga, pa su svi ti dialekti u srednjem vijeku duž istočnog Jadrana jamačno tvorili zajednički govorni diasustav. U širem rasponu starih poluromanskih i romaniziranih govora oko dinarskog područja može se postaviti idući leksički gradijent od talijanskoga pa sve do rumunjskog: standardni talijanski - venecijanski - tršćanski - istriotski - raguseo - vegliotto - Gan-Veyãn - murlaški - ćiribirski - cincarski - aromunski - rumunjski standard. Pritom su od talijanskoga i rumunjskog istodobno najviše izolirani i medjusobno su srodni vegliotto, Gan-Veyãn i murlaški koji čine središnju okosnicu starodalmatskih dialekata i kroz ova 3 osobita pradijalekta se starodalmatski jezik najviše razlikuje od inih europskih jezika. Rubni prijelazni položaj ima ćiribirski izmedju starodalmatskog i rumunjskoga, a Raguseo i Istrioto tvore prijelaz izmedju starodalmatskog i talijanskoga. Izvorna starost pojedinih dalmatskih dijalekata može se najbolje procijeniti iz razmjernog udjela predromanskih tj. staroilirskih i staroistočnih (indoiranskih) arhaizama, a ovi su izrazito najbrojniji u vejskom i murlaškom govoru što upućuje na njihov predromanski ranoantički iskon. Manje je takvih arhaizama u veljotskom i ćiribirskom, dok uglavnom izostaju u raguzejskom i istriotskom pa su to mladji srednjovjeki govori koji su nastali tek nakon propasti Rimskog carstva.

Izim najobilnijih romanskih i slavenskih riječi, u starodalmatskom se napose ističu više ili manje nazočni neslavenski i predromanski arhaizmi, koji upućuju na pradavni i samostalni ranoarijski iskon u prvotnoj podlozi starodalmatskih dialekata. Najvažniji su takvi arhajski primjeri istodobno nazočni u više raznih dalmatskih pradijalekata: npr. arta (šiljak = perzijski: arta), barhana (haljina = vedski: barha), barša (mraz = perzijski: barš), kogula (kamen = mitanski: kagalu), kumba (sedlo = vedski: kumbha), pulina (ptica), skryla (ploča), tiedma (sedmica), jamna (duša = u Avesti: yamna), jara (sijeno = perzijski: jar), varha (planina = vedski: varha) i slične kakvih uglavnom nema u drugim europskim jezicima (osim hrvatskoga), ali su najbliži oblici poznati iz indoiranskih jezika. Zato starodalmatski dialekti ne pripadaju ni talijanskom niti rumunjskom. Pod jakim utjecajem Rima i potom Venecije, urbana romanizacija je bila najjača u dalmatskim gradskim govorima, a slabija u ruralnim pradialektima gdje su jače slavenske primjese, ali je tu puno bolje očuvan i arhajski predromanski leksik ranoilirskog i indoiranskog iskona.

Izim značajnoga predslavenskog udjela romanskoga i indoiranskog leksika, pripadni starodalmatski govori se razlikuju od većine slavenskih jezika još nizom gramatičkih značajka. Tako su zajedničke osobitosti ćiribirskoga, murlaškog i veyskog govora vrlo slične današnjoj fonetici bodulskog cakavizma: u njima većinom izostaju južnoslavenski palatali (dj, dž, lj), ali su česti drugačiji glasovi kao meki tj, kv, w, y i obilni dvoglasi npr. uo, oa, ua, ae, a imenice često završavaju slogovima -ul, -un, -ur. Naglasak je većinom na zadnjemu ili predzadnjem slogu, a ne naprijed na početku višesložnih riječi kao štokavski. Ispred starodalmatskih imenica je većinom nazočan i posebni gramatički član, različit po dialektima, dok su rodovi imenica i pridjeva reducirani i za nežive pojmove u pluralu većinom jednorodni. Takodjer su bitne osobitosti u brojevima i stupnjevanju pridjeva, pa u deklinaciji imenica posebice plurala, a i konjugacija glagola je dijelom drugačija od slavenske s posebnim vremenima i oblicima. Zato su ovi starodalmatski pradialekti za današnje novoštokavske govornike standardnog vukopisa uglavnom posve nerazumljivi, ali ih bar dijelom mogu shvatiti osnovni smisao tog jezika romanizirani otočni čakavci.

Zaključne napomene

Dosad su se podrietlo i srodnost starodalmatskih govora često tumačili s ideoloških polazišta prema političkoj pripadnosti istraživača. Zbog obilja romanskih rieči u dalmatskim pradialektima (od 30 - 90%), romanisti i napose talijanski lingvisti su starodalmatski svojatali kao stari talijanski dialekt, čime su htjeli opravdati pripadnost Dalmacije i Istre pod Italiju. Dotle su jugoslavenski vukovci ove pradialekte ostavili neistražene kao tudje - neslavenske, a politički prezir spram njih je doveo dotle, da su nakon rata partizani poubijali veći broj njihovih govornika i pobacali ih u kraške ponore (fojbe) u Istri i na jadranskim otocima. Npr. na Krku je 1945-47, nestalo oko 350 veyskih govornika, koje su većinom poklali jugopartizani i pobacali ih u krašku jamu Kričavno kod Vrbnika kao romanske neslavene, jer nisu znali srpskohrvatski! Zato je u političkom sendviču izmedju talijanskog iredentizma i Vukovog panslavizma, uništena srednjovjeka etnokultura Dalmacije i većinom istriebljen starodalmatski jezik. Tek odnedavna kada je starodalmatski već uglavnom uništen, više je neutralnih lingvista iz Amerike prekasno dokazalo da ovo nije ni talijanski niti slavenski, nego poseban prastari jezik koji bi tek trebalo pobliže proučavati.

Prije 1. svjetskog rata je u Austrougarskoj još živjelo najmanje 4.300 aktivnih predslavenskih govornika raznih starodalmatskih dialekata: u Istri preko 1.300 Ćiribiraca, na Krku oko 1.200 kvarnerskih Veyanna, a oko Livna i Glamoča bar 1.800 murlaških govornika, pa još par stotina iseljenih u Ameriku kamo mnogi odlaze već od 19. stoljeća. Zato je do 1. svj. rata bilo preko 5.000 živih starodalmatskih govornika, ali se ulaskom u Jugoslaviju njihov broj počinje naglo smanjivati zbog jugoslavističkog progona vukovaca protiv svih neslavena, koji su zatvarani, likvidirani ili na razne načine šikanirani i protjerivani iz svoje vjekovne domovine. Nakon svega toga, osim današnjih 230 Ćiribiraca i par prikrivenih Veyanna, sada se još zadnji slavizirani tragovi iz starodalmatskoga nalaze u dva naša arhaična ikavska govora. To je u zaledju stara ikavska šćakavica s većim brojem govornika oko Velebita, pa u dalmatinskoj Zagori i jugozapadnoj Bosni (Livno, Duvno, Kupres, Rama) koja je nastala kasnijim slaviziranjem ruralnih starodalmatskih govora iz srednjega vijeka. Drugi je južnohrvatski dialekt bodulska cakavica nastala slaviziranjem iz ranijeg urbanog dalmatskog, koja se dosad najbolje očuvala na jadranskim otocima, npr. Krk (Baška), Lošinj, Vis i na zapadu Brača i Hvara, pa na kopnenoj obali u Labinu, Trogiru (i donedavna još u Senju, Omišu) itd. Znatno je manje starodalmatskih tragova očuvano u običnoj primorskoj čakavštini koja je već izrazito slavenska, a slično je i u sjevernom kajkavskom zaledju gdje su oskudni tragovi iz starodalmatskoga dijelom očuvani u ikavskoj kajkavici sjeverne Istre i Pokupja.

Naprotiv Vukova novoštokavska jekavica više nema zamalo ništa zajedničkog sa starodalmatskim dialektima i zato je novim književnim standardom najgrublje presječena naša jezična tradicija od srednjeg vijeka do 19. stoljeća. Zato je hrvatski slučaj jedinstveni jezični paradoks medju europskim narodima, inače već poznat kod afroazijskih kolonialnih naroda kojima su najprije arapski muslimani i potom anglofrancuski osvajači izbrisali izvorni jezik i nametnuli iskvareni vlastiti govor, tzv. kreolski kolonijalni pidgin, kamo pripada i taj novi književni vukopis naslijedjen iz Jugoslavije. Da se naš izvorni jezik razvijao normalno i spontano bez jezičnog nasilja tj. bez Turaka i novijih vukovskih jugoslavista, tada bi većinski standard današnjih Hrvata jamačno bio negdje izmedju čakavskog i kajkavskog u smislu Ozaljskoga književnog kruga, a naš jezični i nacionalni identitet ostao bi danas posve jasan i neupitan na svjetskoj razini: Naprotiv ovako smo zbog nasilja Turaka i vukovaca, dosad stigli u bezlično stanje maglovitih južnoslavenskih Srbo-Hrvata s dvojbenom jezičnom budućnosti.

Glavna literatura

  • Bartoli, M.G. 1906: Das Dalmatische I. (Glossare und Texte), II. (Grammatik und Lexicon). Schrifte der Balkankomission 5: 316 + 468, A.Holder, Wien (2nd ed.: Il dalmatico. Istituto della Enciclopedia italiana, Roma 494 pp.).
  • Kovačec, A. 1998: Istrorumunjsko-hrvatski rječnik, s gramatikom i tekstovima. Verba moritura 1: 378 p., Mediteran, Pula.
  • Yoshamya, M. 2005: Gan-Veyan osce bascanski besydar, torra editura (Glossary, grammar, culture, genom). Old-Croatian medieval archidioms, vol. 1: 1223 p., Zagreb.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, from similar articles in Wikinfo and Wikislavia [1].

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Starodalmatski_jezik&oldid=35054"