Marko Japundžić

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Marko Japundžić (Drenovci, 10. veljače 1914. - Zagreb, 6. veljače 2000.): franjevac, paleograf i jedan od najvećih stručnjaka za hrvatsku glagoljicu. Zbog upornog domoljublja i zastupanja predslavenske antičke glagoljice, sinekurni režimski jugoslavisti su ga uzastopno prešućivali i omalovažavali

Abstract

Professor Marko Japundzic (1914 - 2000) was a major Croatian expert in paleography and the main specialist studying the medieval Glagolitic writing in Croatia and elsewhere. He studied slavistics and theology in Zagreb University, and then specialised archaelogy and paleography in Rome, including his Ph.D. Thesis there. His main articles and books he published about the early Croatian Glagolitic texts.

Životopis

Marko Japundžić se rodio 10. veljače 1914. u Drenovcima, istočna Slavonija. U rodnom selu je pohađao pučku školu, pa gimnaziju u Vinkovcima. Potom je u Zagrebu zaredjen 1932. za franjevca-glagoljaša u Provinciji franjevaca trećoredaca (glagoljaša). Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu završio je studij teologije, pa počinje studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbog 2. svj. rata već kao apsolvent odlazi u pastoralnu službu, a og god. 1951. ide na studij u Rim. Tamo je doktorirao na Papinskom orientalnom institutu 1955. i diplomirao arhelogiju na Papinskom arheološkom institutu, pa završio dvogodišnji tečaj iz paleografije i arhivistike na Papinskoj školi za arhivistiku, zatim je još diplomirao iz redovničkog prava pri Kongregaciji za redovnike, te iz misionarske medicine na Medicinskom fakultetu.

Bio je član pripremne komisije za Istočne crkve na 2. vatikanskom koncilu i član komisije za obnovu liturgijskih knjiga za istočnu Ukrajinsku crkvu. Zadnjih desetak godina boravka u Rimu radio je na odjelu za hrvatski program Vatikanskog radija. Nakon povratka iz Rima 1980, sve do smrti je živio u Franjevačkom samostanu Odra kod Zagreba, gdje se bavio pastoralnim radom i pisanjem članaka i knjiga o glagoljici. Umro je teško bolestan u samostanu Odra, dne 6. veljače 2000.

Glavna djela

Najveći dio svoga znanstveno-istraživačkog rada je radio na arhivskoj gradji, osobito na srednjovjekim glagoljičnim tekstovima. Prvi su mu njegovi veći radovi bili: Glagoljski brevijar iz g. 1465.(Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, Zagreb 1955, 155-191) i Matteo Caramon (1700-1771), arcivescovo di Zara, Rim 1961. (108 str.: izvadak iz disertacije). Mnogo je truda uložio u proučavanje evanđeoskih tekstova u najstarijem hrvatsko-glagoljskom misalu (Borg. Illirico 4) o čemu je pisao u više navrata, zadnji put u zborniku svojih radova Tragom hrvatskoga glagolizma (Zagreb 1995, 119-148). Vjerojatno je o istoj temi kanio još pisati jer je ostavio mnogo prikupljene građe koja nije uvrštena u objavljene radove. Od inih značajnih radova se još posebno ističe opis hrvatskih glagoljskih i latiničnih rukopisa u Vatikanskoj knjižnici, objavljen u velikoj enciklopedijskoj monografiji M. Japundžić, A.Džurova i K. Stančev: Opis na slavjanskite rokopisi vo Vatikanskata biblioteka, Sofija 1985. (hrvatski prijevod tog rada objavljen je potom i u njegovoj knjizi Tragom hrvatskoga glagolizma 1995, str. 85-118). Osim znanstveno-stručnih radova napisao je i više popularnih članaka o starijoj hrvatskoj povijesti i glagoljici. Glavni njegovi tekstovi su skupljeni u spomenutoj knjizi Tragom hrvatskoga glagolizma, a u zborniku izabranih radova Hrvatska glagoljica (Zagreb 1998., izd. Hrvatska uzdanica) većina je prenesena iz prethodne knjige, a novi mu je i posljednji objavljeni rad "Kritički pogled na Žice Ćirilovo i Hrabrovu raspravu 'O pismeneh'" (str. 35-50).

Znanstveni rezultati

U glagoljicu i sve što je s njom povezano bio je Marko Japundžić istinski zaljubljenik, pa je rado sudjelovao u svemu povezanom s glagoljicom i glagoljaštvom. Zato je bio član Vijeća Odjela za hrvatski glagolizam na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od osnutka Odjela (1986.) i počasni član Društva prijatelja glagoljice, te Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata, kao i udruge Braća hrvatskog zmaja, kojima je pristupio ponajviše zbog svog bavljenja glagoljicom. Zahvaljujući vrlo širokom poznavanju srednjovjeke paleografije, liturgike i crkvenih prilika, mogao je dostići do svojih dalekosežnih teza iz hrvatskoga glagolizma koje iskaču visoko iznad okvira ranije nametnutih jugoslavističkih postavki, posebice o ranijem podrijetlu glagoljice i crkvenoslavenskog bogoslužja kod Hrvata. Zbog slavističkog unitarnog dogmatizma su sve do kraja Jugoslavije, njegovi značajni radovi i zaključci uglavnom bili nepoželjni, uporno prešućivani i potiskivani. Glavni je znanstveni rezultat njegovih dugogodišnjih interdisciplinarnih istraživanja, da je glagoljica nastala još prije Ćirila i Metoda i da su na ove današnje prostore Hrvati došli već kao kršćani s ustrojenim crkvenim bogoslužjem i glagoljicom. Stoga se može smatrati dosad najzaslužnijim i najvećim istraživačem hrvatskoga srednjovjekog glagolizma.

Literatura

  • M. Japundžić, A. Džurova i K. Stančev: Opis na slavjanskite rokopisi vo Vatikanskata biblioteka, Balgarskata akademija na naukite, Sofija 1985.
  • Marko Japundžić: Tragom hrvatskoga glagolizma, 148 str., Zagreb 1995.
  • Marko Japundžić: Hrvatska glagoljica, izd. Hrvatska uzdanica, Zagreb 1998.
  • Marko Japundžić: Kritički pogled na Žice Ćirilovo i Hrabrovu raspravu "O pismeneh" (str. 35-50).
  • Fučić, Branko: Glagoljski natpisi. U: Djela Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, knjiga 57.; Zagreb, 1982.

Poveznice

Reference

Original compilation from personal contacts, and from different necrologues, available by GNU-license from Wikinfo.