Marko Japundžić

fra Marko Japundžić (Drenovci, 10. veljače 1914. - Odra, 6. veljače 2000.) bio je hrvatski franjevački svećenik, bogoslov, filolog, arhivist, arheolog, slavist i paleograf. Pripadao je redu franjevaca trećoredaca glagoljaša, te je bio jedan od najznačajnijih stručnjaka za hrvatsku glagoljicu.

Životopis

Marko Japundžić rođen je 1914. u Drenovcima u obitelji Ilije, postolara, i Marije rođ. Dominiković.

Pohađao je petogodišnju pučku školu u rodnom selu, a gimnaziju u Brčkom i Vinkovcima. Otišao je u Zagreb, gdje je za vrijeme gimnazijske izobrazbe dvije godine boravio kod salezijanaca na Knežiji, a zatim je prešao franjevcima trećoredcima glagoljašima na Ksaveru. Otišao je u novicijat u Krk, gdje je završio gimnazijsku izobrazbu. Nakon novicijata položio je redovničke zavjete 1937. godine. Pohađao je studij bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, po čijem je završetku 1940. bio zaređen za svećenika, a pred Drugi svjetski rat upisao je studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao apsolvent bio je imenovan ravnateljem župe Kotare kod Samobora, a zatim je bio postavljen za pomoćnika u župi Šestine.

1951. godine, otišao je na studij u Rim, gdje je 1955. doktorirao na Papinskom orijentalnom institutu s tezom Matteo Karaman. Vita attivita missionaria e redazione del messale glagolitico, diplomirao arhelogiju na Papinskom arheološkom institutu, završio dvogodišnji tečaj iz paleografije i arhivistike na Papinskoj školi za arhivistiku, diplomirao iz redovničkog prava pri Kongregaciji za redovnike, te iz misionarske medicine na Medicinskom fakultetu. Bio je imenovan arhivarom Generalne kurije franjevaca trećoredaca i samostanskim knjižničarom.

Bio je član pripravne komisije za Istočne crkve na Drugom vatikanskom saboru i član komisije za obnovu liturgijskih knjiga za Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu. Zadnjih desetak godina boravka u Rimu radio je kao suradnik i zatim kao glavni zamjenik urednika na odjelu za hrvatski program Vatikanskog radija. Od povratka iz Rima 1980. godine, živio je u Franjevačkom samostanu Odra kod Zagreba, gdje se bavio pastoralnim radom i pisanjem članaka i knjiga o glagoljici.

1986. godine postao je članom Vijeća odjela za hrvatski glagoljizam, a Društvo prijatelja glagoljice imenovalo ga je počasnim članom. Bio je član Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata te član Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja” gdje je uzeo ime „Zmaj Alšangradsko-Blainački”. Općina Drenovci dodijelila mu je 1998. godine godišnju nagradu „Franjo Hanaman” kao znak priznanja za njegov rad.

Preminuo je 6. veljače 2000. u Odri, u 85. godini života nakon duge i teške bolesti.

Znanstveno-istraživačko djelovanje

U glagoljicu i sve što je s njom povezano bio je Marko Japundžić istinski zaljubljenik, pa je rado sudjelovao u svemu povezanom s glagoljicom i glagoljaštvom. Zahvaljujući vrlo širokom poznavanju srednjovjekovne paleografije, liturgike i crkvenih prilika, mogao je dostići do svojih dalekosežnih teza iz hrvatskog glagolizma koje iskaču visoko iznad okvira ranije nametnutih jugoslavističkih postavki, posebice o ranijem podrijetlu glagoljice i crkvenoslavenskog bogoslužja kod Hrvata. Zbog filoslavističkog unitarnog dogmatizma, njegovi značajni radovi i zaključci uglavnom su bili nepoželjni, uporno prešućivani i potiskivani sve do raspada Jugoslavije. Glavni je znanstveni rezultat njegovih dugogodišnjih interdisciplinarnih istraživanja teza o predćirilometodskom nastanku glagoljice i dolazak Hrvata kao kršćana s ustrojenim crkvenim bogoslužjem i glagoljicom u sadašnju domovinu. Stoga ga se može smatrati najzaslužnijim i najvećim istraživačem hrvatskog srednjovjekovnog glagolizma.

Radovi

Najveći dio svog znanstveno-istraživačkog rada obavljao je na arhivskoj građi, osobito na srednjovjekovnim glagoljičnim tekstovima. Prvi su mu njegovi veći radovi bili Glagoljski brevijar iz g. 1465. i Matteo Karaman (1700-1771), arcivescovo di Zara. Puno je truda uložio u proučavanje evanđeoskih tekstova u najstarijem hrvatskom glagoljskom misalu, o čemu je pisao u više navrata, zadnji put u zborniku svojih radova Tragom hrvatskoga glagolizma. Vjerojatno je o istoj temi kanio još pisati jer je ostavio puno prikupljene građe koja nije uvrštena u objavljene radove. Od inih značajnih radova posebno se još ističe opis hrvatskih glagoljskih i latiničnih rukopisa u Vatikanskoj knjižnici, objavljen u velikoj enciklopedijskoj monografiji Opis na slavjanskite răkopisi văv Vatikanskata Biblioteka (hrvatski prijevod tog rada objavljen je potom i u njegovoj knjizi Tragom hrvatskoga glagolizma). Osim znanstveno-stručnih radova napisao je i više popularnih članaka o starijoj hrvatskoj povijesti i glagoljici. Glavni njegovi tekstovi skupljeni su u spomenutoj knjizi Tragom hrvatskoga glagolizma, a u zborniku izabranih radova Hrvatska glagoljica većina je prenesena iz prethodne knjige, a novi mu je i posljednji objavljeni rad Kritički pogled na Žice Ćirilovo i Hrabrovu raspravu „O pismeneh”.

Literatura

• Branko Fučić: Glagoljski natpisi, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1982.
• Marko Japundžić, Aksinija Džurova i Krasimir Stančev: Opis na slavjanskite răkopisi văv Vatikanskata Biblioteka. Catalogo dei manoscritti slavi della Biblioteca vaticana, Svjat, Sofija 1985.
• Marko Japundžić: Tragom hrvatskoga glagolizma, Provincijalat franjevaca trećoredaca - Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1995., str. 148
• Marko Japundžić: Hrvatska glagoljica, Hrvatska uzdanica, Zagreb 1998.
  • Marko Japundžić: Kritički pogled na „Žice Ćirilovo” i Hrabrovu raspravu „O pismeneh”, u: Hrvatska glagoljica, str. 35-50
• Petar Bašić: Marko Japundžić (10. II. 1914. - 6. II. 2000.), u: Slovo: časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, Staroslavenski institut, god./br. 50, Zagreb 2000., str. 209 - 210
• In memoriam: Marko Japundžić, u: Hrašće: časopis za književnost umjetnost kulturu i povijest, Hrašće, god. 5, br. 19, Drenovci 2000., str. 22 - 28

Vanjske sveze

• Franjevci trećoredci glagoljaši: Znameniti fratri (fra Marko Japundžić)