Drugi vatikanski sabor

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
Drugi vatikanski sabor
Jedna od sjednica Drugog vatikanskog sabora održana u Bazilici sv. Petra
Jedna od sjednica Drugog vatikanskog sabora održana u Bazilici sv. Petra
Opći podatci
Nadnevak 11. listopada 1962. - 8. prosinca 1965.
Prethodni sabor Prvi vatikanski sabor
Sazivatelj papa Ivan XXIII.
Predsjedatelj pape Ivan XXIII., Pavao VI.
Sudionici do 2625
Teme rasprave Crkva u suvremenom dobu, ekumenizam
Dokumenti i odluke 16 dokumenata (4 zakonika, 9 uredbi, 3 proglasa)
Prihvatitelji Katolička Crkva
Odbacitelji tradicionalistički katolici

Drugi vatikanski sabor ili Drugi vatikanski koncil je bio 21. ekumenski sabor Katoličke Crkve održan između 11. listopada 1962. do 8. prosinca 1965. godine. Sabor je sazvao i organizirao papa Ivan XXIII., a predsjedao je samo prvom sjednicom, dok je ostalim trima sjednicama predsjedao papa Pavao VI., koji je također zaključio Sabor. Smatra ga se najvažnijim saborom Katoličke Crkve u svojoj povijesti, kao i njegov utjecaj i veličina (četiri puta veći broj sudionika od sudionika u prethodnim saborima), te jednim od najvažnijih svjetskih događaja u 20. stoljeću.

Sabor je službeno rješavao odnose između Katoličke Crkve i suvremenog svijeta.

Sadržaj

Razvitak

Poziv i priprava

Papa Ivan XXIII. je izrazio namjeru sazivanja Sabora 25. siječnja 1959. godine, čija je odluka iznenadila kardinale zbog toga što je papa bio izabran samo tri mjeseca ranije. Papa je 15. srpnja 1959. godine najavio sazivanje Drugog vatikanskog sabora.

Brojni zahtjevi za sudioništvom u Saboru su poslani biskupima, inim visokim crkvenim dužnosnicima i profesorima bogoslovlja. Po danu 30. travnja 1960. godine, 2109 ih je odgovorilo na zahtjev. Također su kao promatrači bili pozvani članovi raznih kršćanskih Crkava. Samo su protestanti i pravoslavci pristali sudjelovati. Ruska pravoslavna crkva je prihvatila poziv samo kad dobije jamstvo na potpunu apolitičnost Sabora, zbog straha od odmazde sovjetskih vlasti, u slučaju ako Sabor bude napadao komunizam.

25. prosinca 1961. je bio objavljen točan nadnevak održavanja Sabora. 6. kolovoza 1962. je dovršen i službeno objavljen pravilnik Sabora. Pravilnik navodi kako će jedini uporabni jezik u skupštinama biti latinski, koji će, među ostalim, biti podijeljen po odborima nekih od sudionika. Također govori o protokolu za predstavljanje i odbijanje ili prihvaćanje amandmana podnesenih od odbora.

Sudionici

  • Predsjedatelji: papa Ivan XXIII. (1. sjednica), papa Pavao VI. (ostale tri sjednice).
  • Kardinali i ini crkveni službenici.
  • Svi biskupi Katoličke Crkve (ukupno 2450 sudionika), isključujući kineske biskupe.
  • Bogoslovi izričito pozvani od pape: nisu imali pravo govora, no imali su pravo glasovanja.
  • Katolički laički promatrači: mogli su sudjelovati u javnim sjednicama Sabora, ali nisu imali pravo govora i glasovanja.
  • Protestantski i pravoslavni promatrači: nisu imali pravo govora i glasovanja.

Nazočni su bili i novinari iz raznih država, radi informiranja svijeta oko djelovanja Sabora. Nisu bili sami sudionici.

Sjednice

Drugi vatikanski sabor je proveden u četiri sjednice održane u brodu Bazilike sv. Petra.

Dokumenti

Drugi vatikanski sabor je objavio četiri zakonika, devet uredbi i tri proglasa (ukupno 16 dokumenata) na latinskom jeziku.

Zakonici

  1. Lumen Gentium (O dogmatskoj biti Crkve)
  2. Dei Verbum (O božanskom ukazanju)
  3. Sacrosanctum Concilium (O bogoslužju)
  4. Gaudium et Spes (O ulozi Crkve u suvremenom svijetu)

Uredbe

  1. Inter Mirifica (O medijima)
  2. Unitatis Redintegratio (O ekumenizaciji)
  3. Orientalium Ecclesiarum (O istočnim katoličkim crkvama)
  4. Christus Dominus (O biskupovim zadatcima)
  5. Optatam Totius (O naobrazbi svećenstva)
  6. Perfectae Caritatis (O obnavljanju crkvenih redova)
  7. Apostolicam Actuositatem (O ulozi laika u Crkvi)
  8. Presbyterorum Ordinis (O svećeničkim zadatcima)
  9. Ad Gentes (O misijama)

Proglasi

  1. Gravissimum Educationis (O kršćanskoj naobrazbi)
  2. Nostra Aetate (O odnosima s nekršćanskim vjerama)
  3. Dignitatis Humanae (O slobodi vjere)

Kritike i posljedice

Nakon Drugog vatikanskog sabora, Katolička Crkva je izgubila svoj osjećaj identiteta i pretrpila je ćudoredno omekšavanje, zatrovano kulturnim marksizmom. Sam papa Benedikt XVI. se poziva na pretjerane ustupke u području etike i nesporazuma, zbog kojih Crkva trpi sekularizaciju.[1]

Drugi vatikanski sabor u velikoj mjeri kritiziraju tradicionalistički katolici, koji čak smatraju kako je tim saborom stvorena nova nekatolička vjera (novoredna Crkva), te smatraju pape, u vrijeme i nakon Sabora, protupapama, i kako je papinsko mjesto upražnjeno.

Kritike uključuju uvedbu različitih oblika liberalizma, modernizma te židovskih i slobodnozidarskih utjecaja na Sabor.

Židovski utjecaj

Židovski utjecaj na Sabor uključuje neke utjecajne bogoslove židovskog podrijetla što su sudjelovali na sjednicama Sabora: Augustin Bea, Johannes Oesterreicher, Gregory Baum i ini.[2]

Slobodnozidarski utjecaj

Slobodnozidarski utjecaj na Sabor uključuje jedan od najspornijih ishoda: uklanjanje tradicionalne latinske mise u Rimokatoličkoj Crkvi i njenu zamjenu s novorednom misom (lat. Novus Ordo Missae) 1969. godine, radikalno drukčijom u orijentaciji. Njen glavni tvorac je nadbiskup Annibale Bugnini, tajnik Papinskog Pripravnog povjerenstva za bogoslužje pri Drugom vatikanskom saboru, optuživan za slobodno zidarstvo.[3][4][5]

Posljedice

Podrobniji članak: Katolička Crkva nakon Drugog vatikanskog sabora

Kritičari vide Drugi vatikanski sabor kao doprinos liberalističkim i modernističkim trendovima, poput masovne selidbe, zatiranja tradicionalne obitelji i obiteljskih vrijednosti, pobačaja i sve razornije kulture.

Brazil

Također se smatra kako je Sabor pridonio padu vjere u nekad skoro isključivo katoličkim državama. Dobar takav primjer je Brazil, u kojemu je od 1960-ih do 2010-ih (unutar 50-ak godina) broj katoličkih vjernika opao za oko 30% (više od 95% → oko 65%), s povećanjem broja protestantskih vjernika na 22.2% (2010.). Po istraživanju objavljenom 25. prosinca 2016. godine, ukupan broj katoličkih vjernika je, od popisa pučanstva iz 2010., opao za 15% (50% → polovica ukupnog pučanstva Brazila).[6] Ako se taj trend nastavi, do 2022. godine će u Brazilu katoličanstvo biti manjinska vjera zbog utjecaja Drugog vatikanskog sabora.[7]

Nizozemska

Sličan takav primjer je i Nizozemska, u kojoj je od 1970. do 2013. godine broj katoličkih vjernika drastično pao s 40.5% na 23.7%[8]. Zbog drastičnog smanjivanja broja katoličkih vjernika, nizozemski kardinal Willem Eijk je najavio kako će, ako se taj trend nastavi, do 2025. godine biti zatvoreno oko 1000 crkava (2/3 crkava u Nizozemskoj).[9] Danas još samo između 5% do 7%[10] vjernika pohađa nedjeljnu Svetu misu.[11]

Poveznice

Izvori

Osobni pribor
Ostali jezici