Matokit-Šibanik, 1314m
Matokit-Šibanik, 1.314m (Vrgorsko gorje, srb. Kabansko pobrđe, talij. Monte del Vergoraz, turs. Sarançdagi): - To su istočniji niži gorski ogranci planinskog lanca Biokova (1762 m), južno od Imotskog polja uz dolinu donje Neretve u Dalmaciji izmedju Imotskog i Vrgorca.
Sadržaj
Primorski Dinaridi
Obalni Dinaridi (istočnojadransko gorje s mediteranskim podnožjem): Duž istočnoga jadranskog primorja se pruža Dinarsko kraško gorje visina od 1.300 - 1.900m, okolo većinom naseljeno katoličkim Hrvatima (izim krajnjeg jugoiztoka), pa su u srednjem vieku ovi obalni Dinaridi uglavnom ležali u Kraljevini Hrvatskoj (izim najjužnije Rumije). Nutarnji srednji i sjeverni Dinaridi su polukraški tj. samo su dijelom vapnenački od nečistih karbonata, dok su najtipičniji kraški i većinom kameniti baš jugozapadni primorski lanci, gdje je i nastala naša najranija banovina Dalmacija (Primorska Hrvatska) već u ranomu srednjem vieku.
Medju ovima se razlikuju 2 niza: nutarnji polusredozemni, vlažniji i hladniji koji samo na jugozapadnom podnožju imaju submediteransku vegetaciju a u sjeveroistočnom zaledju kontinentalnu, ter pravi obalno-sredozemni lanci uz more koji su spram zaleđa polusredozemni a na obalnom podnožju izrazito mediteranski s tvrdolisnom (zimzelenom) vegetacijom uz more: Takvi su najzapadnije Učka 1405m, pa Bitoraj-Viševica 1428m, Senjsko Bilo 1494m, Velebit 1758m (najduži uz Jadran), Mosor 1332m, Biokovo 1762m, Rilić 1158m, Sniježnica Konavoska 1312m, Orjen 1894m (najviši uz Jadran), Lovćen 1769m i Rumija 1593m (najjužnija u Dinaridima).
Ostali tek u širjem smislu polusredozemno-primorski Dinaridi bližeg zaledja koji ne dosežu do morske obale, imaju samo listopadno submediteransko podnožje na jugozapadnoj primorskoj strani, a inače su u zaleđu i na grebenu jasno kontinentalni: Takvi su još npr. Nanos 1313m, Ćićarija 1273m, Obruč 1377m, Risnjak 1528m, Ličko sredogorje 1269m, Svilaja 1508m, Kamešnica 1849m, Tušnica 1702m, Čabulja 1780m, Velež 1969m, Bjelastica (Leotar) 1396m i jugoistočni primorski Dinaridi u Crnoj Gori do Prokletija na albanskoj granici.
Šibanik 1.314 m
Šibanik-Matokit (Vrgorsko gorje) je najistočniji gorski greben u Dalmatinskoj Zagori uz donju Neretvu između gradića Imotskog i Vrgorca. Pruža se dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok i na zapadu je usporedan s višim primorskim lancem Biokova, od kojega je jasno odvojen dubokom dolinom Ravča-Rašćane. Na jugu je Matokit odvojen od Jadrana nižim primorskim grebenom Rilića s vrhom Susvid (1.155 m), a na istoku je Vrgoračko polje i dolina Neretve. Unatoč obilnim oborinama na granici dvaju klimatskih regija do 2.000 mm, uglavnom nema površinskih tokova. Svi vodeni talozi zbog vapnenačke građe planine tu brzo nestaju u škrapama, ponorima i podzemnim šupljinama.
Reljef i vrhovi
Najviši vrhunci iznad 1.000m u tom lancu jesu: najsjeverniji Veli Šibanik 1.314m, Medak 1.210m, Mokita 1.264, Mihovija 1.246m, Saturija 1.227m, Bekija 1.046m, Osoj 1.054m i najistočnije Sv.Rok 1.063m kod Vrgorca. Matokit u užem smislu je najbliži stjenoviti vrh Sv. Rok (1063 m) zapadno uz Vrgorac, ali se on zapadnije preko sedla Hajduk (oko 700 m) uspinje u sve višem gorskom grebenu od 1.100-1.300m.
Na sredini grebena je slikoviti klisurasti vrh Mihovija (1.246 m) iznad Kozice, najzapadniji vrh je Mali Šibanik (1.227 m), a na sjeveru prama Imotskom taj greben završava najvišim vrhuncem Šibanik, 1.314m. Gorski lanac Matokit-Šibanik je većinom gradjen od mezozojskog vapnenca s tipskim ljutim krasom i obiljem klisurastih odsjeka, klanaca, dubljih ponikava, špilja, škrapa itd. Na jugozapadnoj strani greben se većinom obrušava strmim klisurastim odsjecima, koji su najveći pod vrhom Mihovija gdje dosežu okomice do 600m.
Geomorfologija
Pojas strmina na zapadu omeđuje ovaj planinski prostor od Satulije (1.170 m) do južnih padina Mihovila. Prostor strmaca i strmih padina ne nastavlja se u zaleđu vrhova Satulija i M. Šibenik, već je ovdje prostrane visoravni na prostoru iznad 1.110 m. Gorski hrbat Mihovila je morfološki izdvojen od ostatka planinskog masiva na visini od 950 m i od njega ga dijeli područje Zamihovlja koje je omeđeno sa sjeverne i južne strane padinama obaju planinskih prostora.
Taj prostor Zamihovlja je ranije bio područje pokretne stočarske djelatnosti o čemu svjedoče stočarski stanovi (Antunovića staje) smješteni u blizini lokve. Elementi stočarske djelatnosti mogu se naći i na prostoru Zamagorja. Prama sjeveroistoku, prostor Zamagorja nastavlja se padinama koje završavaju uzvišenjima V. Glavica (1.034 m), Kalivret (1.052 m) i Maleški brig (1.000 m). Podno ovih uzvisina, između 900 i 950 m/nv nagib je ublažen, pa se razvila zona manjih ponikava Ančića Dolac.
Sjeverno od Mihovila i Zamihovlja je najviša zona Vrgorskog gorja. To je gorski hrbat Šibanika s najvišim vrhom Veliki Šibanik, 1.314 m. Ovaj vrh se nalazi istočno od crte Satulija – M. Šibanik – Mihovil, a za razliku od Mihovila nije vizualno tako istaknut. Visoki prostor nastavlja se od V. Šibanika prama istoku nizom malo nižih grebena s osnovnim smjerom pružanja prama istoku. Između vrha Ober (1.098 m) i Medviđa ploča (1.076 m) nalazi se sedlo Milina zasida.
Preko ovog prijevoja vodi jedina prometnica koja izravno spaja sjeverna izolirana sela Mijaca i Poljica Kozička s Vrgorcem. Gorski hrbat Matokita s najvišom točkom Sv. Rok (1.062 m) dominira južnim dijelom Vrgorskog gorja, gdje je u njezinom jugoistočnom kraku smješten grad Vrgorac. U morfološkom smislu, istočni dio hrbata je područje razmjerno strmih i jednoličnih padina, sa sustavom ponikava u visoravni Razdolje.
Ekosustav i naselja
Ove najviše okomice kod sela Kozica i burno kamenito tjeme vrha Mihovija su najbogatija nalazišta rijetkih biljnih endema u zaleđu Biokova. Sjeverne padine toga grebena spram Imotskog polja su blaže položene i većinom zarasle hrastovo-grabovim šumama (Ostrya carpinifolia), a oko najvišega hladnijeg Šibanika postoje i manje bukove šume. Dosad je na grebenu duž Matokita poznato preko 500 biljnih vrsta, a po svojoj klimi, biljnom pokrovu i fauni je greben Matokita dosta različit od Biokova i razmjerno je sličniji južnijim gorskim grebenima Krivošije i Sniježnica Konavoska.
Ovdašnje pučanstvo se najviše bavi stočarstvom i uz more podno Rilića turizmom, a zbog južne toplije klime su obronci Matokita naseljeni do nekih 800m visine: sela Hajduk, Turić, Marinović itd. Najbliže veće naselje na istoku pod Matokitom je gradić Vrgorac. Na južnomu obalnom podnožju Rilića se nižu turističko-lučka naselja: Igrane, Živogošće, Drvenik, Zaostrog, Brist i Gradac.
Summary
Mt Šibanik-Matokit 1,314 m (Vrgorac range in Dalmatia): Matokit is a parallel range between the coastal mountain Biokovo westwards, and inland Bosnian border eastwards; southwards it is separated from Adriatic shore by coastal hills of Rilić range, 1158m. Mt. Matokit is a Karst range of 31 km in NW-SE direction between valleys of Imotski and Vrgorac. Its area is delimited westwards by the main road from Imotski to Vrgorac, and eastwards by lower hills Zavojane at Dalmatian-Bosnian frontier.
Its main ridge above 1000m of 13 km lies at SW margin of this range; it includes a series of rocky peaks: Šibanik 1314m, Medak 1210m, Mokita 1264, Miovija 1246m, Saturija 1227m, Bekija 1046m, Osoj 1054m, and Sv.Rok 1063m; other northeastern hills descend gradually toward Bosnia, being lower than 900 m. Its SW slopes are almost escarped with big precipitous cliffs 200 - 600m tall, and northwards it descends gradually by lower hills Poljica toward Imotski valley. It is mostly built of Mesozoic limestone, and its relief is an extreme calcareous Karst with imperviable rockfields, crags, sinkholes, and ravines.
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license almost from Croatian Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.
