Dalmatinska Zagora

Dalmatinska Zagora (niže gorje dalmatinskog zaledja) kao tradicijski domaći naziv, ili novovukovska kovanica tzv. "Dalmatinsko Zaobalje". - Medju dalmatinskim gorjem su dosad uzastopno prikazivane za planinare najpopularnije rubne više planine tj. atraktivni granični lanac Dinara-Kamešnica (1912 m) duž bosanske granice, te obalni lanci Biokova (1762 m) i Mosora (1340 m). Naprotiv se u njihovom medjuprostoru tek rijetko i oskudno ponekad spominju u zaledju ini značajni gorski grebeni Svilaje i Promine, dok se o ostalim planinama dalmatinske Zagore npr. Poštak 1446m, Veliki Kozjak 1207m, Tovarnica 1285m, Matokit 1314m i inima nižim, u našoj javnosti nije znalo zamalo ništa suvislo (izim rijetkih priloga u stručnim časopisima većinom o geologiji). Stoga se ovdje daje novi sustavni pregled tih nutarnjih gorskih grebena dalmatinske Zagore viših od 1000m, osim granične Dinare i obalnog Biokova koji su posebno razradjeni u paralelnim člancima: Dinarske planine i Biokovo, 1762m. Glavna su gradska naselja Zagore Knin, Sinj, Drniš, Imotski i Vrgorac, a većina izvornog pučanstva su tu katolički štokavski ikavci, uz manje mozaične primjese jekavskih pravoslavnih Vlaha.

Abstract

Dalmatian backland mounts (ranges between Dinara and Biokovo): This is the first condensed review of the intermediate minor ranges between the coastal ridge of Biokovo (1762 m), and the big Dinara range (1912 m) at Bosnian border. These rocky ranges consist mostly of calcareous karst, including the northernmost Mt Poštak 1446m, westernmost Promina 1147m, Veliki Kozjak 1206m, the biggest Mt Svilaja 1507m, Tovarnica 1285m, the easternmost Matokit 1314m, and also other minor mounts of Dalmatian backlands lower than 1000m e.g. Moseč, Bukovica, etc.

Zajednički proslov

Nutarnje gorje u zaledju dalmatinske Zagore izmedju Biokova i Dinare obuhvaća desetak grebena viših od 1000m, od kojih su važniji i viši najsjeverniji Poštak 1446m, najzapadnije Promina 1148m, Veliki Kozjak 1206m, najviša Svilaja 1508m, Tovarnica 1285m, najistočniji Matokit 1314m i ini niži vrhovi dalmatinske Zagore ispod 1100m. U idućem pregledu su ti nutarnji grebeni dalmatinske Zagore poredani po visini. Nutarnje gorje u Zagori većinom tvore kraći i strmi ovalno-eliptični grebeni, a jedini izduženi lanac nalik susjednoj Dinari i Biokovu, tvori najveća Svilaja s V.Kozjakom čiji je zajednički lanac dug preko 50km.

Nutarnje gorje u dalmatinskoj Zagori je većinom gradjeno od mezozojskih karbonata s razvijenim i tipičnim kraškim reljefom, najčešći su vapnenci ali ima i dosta dolomita osobito na Poštaku i V.Kozjaku. Rjedji su rubni silikati (većinom škriljavci), npr. na jugu Poštaka kod Knina, pa na sjeveru i jugoistoku Svilaje. Osim kišomjera, na tim planinama Zagore dosad nema mjernih postaja, pa im se klima može tek približno izvesti iz okolnih analogija i terenskog iskustva. Za sve te nutarnje grebene dalmatinskog zaledja je najznačajniji vjetar bura bar u hladnije doba od jeseni do proljeća, a olujna bura je osobito česta i najjača na V. Kozjaku, gdje je vrlo slična i žestoka kao na Biokovu i Velebitu, dok je razmjerno rjedja i slabija na Promini, Tovarnici i Matokitu. Sredozemno jugo je na tim nutarnjim grebenima razmjerno rjedje negoli na južnijim obalnim lancima, osim na Matokitu gdje je vrlo često i jako, dok na padinama Poštaka u vrijeme juga većinom puše medjuplaninski fen (kao u Alpama).

Izrazitiju kontinentalno-gorsku klimu sličniju ličkom gorju ima osobito najsjeverniji Poštak koji je i najbogatiji oborinama, dok je na ostalim južnijim grebenima jači submediteranski utjecaj barem na jugozapadnoj primorskoj strani prama Jadranu. Razmjerno najviše naoblake, magle i dužega zimskog snijega takodjer ima najsjeverniji Poštak, a najmanje Promina i Matokit. U dalmatinskoj Zagori je razmjerno najjači sredozemni utjecaj na Matokitu koji je i najsušniji od tih nutarnjih grebena. Tipski sredozemni pojas tvrdolisne vegetacije najizrazitiji je na južnom podnožju Matokita i donekle oskudno na jugozapadu Promine uz Čikolu, dok podno inih nutarnjih grebena u zaledju tvrdolisna sredozemna vegetacija uglavnom izostaje. Od tih grebena u Zagori, pravim planinama s izrazitom zonacijom i golim travnatim vrhom iznad šume, mogu se smatrati samo južna Svilaja i donekle Poštak, dok su ini manji grebeni Zagore preniski s nejasnom zonacijom pa se mogu smatrati samo kao gorje i brda (a ne prave "planine").

Svilaja, 1508m

To je razmjerno najviši i najduži planinski lanac nasred dalmatinske Zagore, koji je zajedno sa sjevernim nastavkom u kijevskom Velikom Kozjaku dug preko 50km. Ovo je osim više Dinare i Biokova, ujedno i jedina prava planina u stručnom smislu (ne samo planinarski) koja uz izraženu visinsku zonaciju, još ima na tjemenu najvišeg vrha jasan goli pojas visinskih travnatih rudina iznad šume. Svilaja je usporedna s višim sjevernijim lancem Dinara-Troglav od kojega je na istoku odvojena dolinom Cetine, a na jugozapadu Čikolom i Petrovim poljem. Najveća su okolna naselja na sjeveru gradić Vrlika, na jugoistoku Sinj i na jugozapadu Drniš.

Najviši južni vrh Svilaje je Bat 1508m iznad Sinja, a sjevernije su još važniji vrhovi preko 1200m: Jančak 1483m, Kita 1413m, Turjača 1340m, Lisina 1301m i Gradina 1235m iznad Vrlike. Od najbližeg grebena Veliki Kozjak (1207 m) iznad Kijeva koji je sjeverni nastavak Svilaje, ova je odvojena nižim sedlom Lemeš (860 m) kod sela Maovice. Najveći dio Svilaje je kraški greben s naizmjeničnim nizom vrhova i ponikava (vrtača), te više kraških jama i špilja.

Strmije sjeveroistočne padine iznad Cetine su većinom obrasle šumama bukve i balkanskog gluhača (Acer obtusatum), koje su u novije doba dijelom uništene požarima. Suhi i položeni jugozapadni obronci prama Drnišu su mozaično pokriveni šikarama crnograba (Ostrya) i niskim kamenitim travnjacima koji služe za ispašu. U dosad tek dijelom poznatoj gorskoj flori Svilaje je nadjeno 602 raznih biljnih vrsta.

Po istraženosti Svilaja još spada medju slabo poznate hrvatske planine i donekle je poznat samo njezin viši jugoistočni dio do glavnog vrha. Ostali najveći dio srednje i sjeverne Svilaje ostao je skoro nepoznat planinarima i istraživačima, osim za geologe i lokalne pastire iz okolnih naselja. Dio srednje Svilaje izmedju Vrlike i Siverića je još miniran, dok je uspon do glavnog vrha siguran iz južnog smjera od Sinjskog Zelova. Jugoistočno od glavnog vrha uz Orlove Stine (1139 m) je planinarski dom. U kulturno-povijesnom pogledu za padine Svilaje je arheološki značajan niz starih ilirskih gradina, po kojima se tu neki niži vrhovi zovu Gradina, Polača i slično. Vidi još pobliže i posebni članak: Svilaja, 1508m.

Poštak, 1446m

Nakon najviše Svilaje, razmjerno manje poznati Poštak (1.446 m) je po visini drugi važniji vrh dalmatinske Zagore izvan graničnog lanca Dinare. Neki ga takodjer smatraju izdvojenim najjužnijim ogrankom Ličke Plješivice, koji je ukliješten izmedju nižega jugoistočnog Velebita i granične bosanske Vilice (1.654 m) kao najsjevernijeg ogranka Dinare. Iako je blizu bosanske granice, najveći dio Poštaka s vršnim grebenom je u Hrvatskoj, gdje leži na granici jugoistočne Like i sjeverne Dalmacije.

Osim na jugu gdje postupno opada položitim padinama u Kninsko polje, ine padine Poštaka većinom su strmo odsječene i jasno odvojene ode susjednih većih planina dubokim kanjonima, pa su oko Poštaka u polukrugu usječena tri najdublja rječna kanjona u Hrvatskoj: na istoku je greben Poštaka oštro odijeljen od Dinare najdubljim (do 700m) hrvatskim kanjonom Butišnice, pa na zapadu od Velebita kanjonom gornje Zrmanje i na sjeveru od Plješivice izvorišnim kanjonom gornje Une.

Najviši zaobljeni vrh ovog masiva je na sjevernom grebenu Bilivrh 1.446m kao i Kučina Kosa 1.441m, a na sjeverozapadu se ističe goli stjenoviti vrh Poštak 1.422m, pa južnije Visibaba 1.331m, oštri kameni Vranikuk 1.216m, Orlovica 1.201m i na jugoistoku još ini niži ispod 1.200m. Veći dio Poštaka na sjeveru i istoku s najvišim grebenom je izgradjen od mezozojskih dolomita. Na istoku iznad Butišnice su značajne geo-pojave Kozja jama i Babića jezero. Po klimi se Poštak, nakon najhladnije i vlažne Dinare, spram inih južnijih grebena dalmatinske Zagore odlikuje obilnijim oborinama s najviše magle i obiljem zimskog snijega.

Najviši vrhovi na grebenu Poštaka nose na tjemenu visinske travnate rudine, ali već malo niže ispod počinju prostrane bukove šume i jela, a na istočnoj dolomitnoj strmini je dosta borovih šuma, dok niže padine na zapadu i jugu pokrivaju mozaično šumice hrastova i crnograba. Najbogatiju osobitu floru tu nose dolomitne strmine gdje rastu npr. lasinje (Moltkia), razni ljiljani (Lilium cattaniae i L. croceum), perunike (Iris dinarica i I. bosniaca), pakujac (Aquilegia dinarica) i još ini rjedji endemi dinarskog krasa. U osobitoj gorskoj flori Poštaka je dosad poznato 721 raznih biljaka. O Poštaku vidi još pobliže: Poštak (1.446 m).

Matokit, 1314m

Matokit je najistočniji gorski greben u Zagori izmedju gradića Imotskog i Vrgorca, jer slična istočnija brda primorskog zaledja (npr. Zavelim 1346m, Bjelaštica 1396m, itd.) već leže u južnoj Hercegovini. Greben Matokita se pruža smjerom sjeverozapad-jugoistok i na zapadu je usporedan s višim primorskim lancem Biokova, od kojega je odvojen dubokom dolinom Ravča-Rašćane. Na jugu je Matokit odvojen od Jadrana nižim primorskim grebenom Rilića s vrhom Susvid (1155 m), a na istoku je Vrgoračko polje i dolina Neretve.

Matokit tvori oštri kameniti greben na kojemu je nanizano desetak vrhova od 1000-1300m. Najistočniji je stjenoviti vrh Sv.Rok (1063 m) zapadno uz Vrgorac, dok se on zapadnije preko sedla Hajduk (oko 700m) uspinje na sve višem gorskom grebenu. Nasred tog grebena je klisurasti vrh Mihovija 1246m iznad Kozice, najzapadniji vrh je Mali Šibanik 1226m, a na sjeveru taj greben završava najvišim šumovitim vrhom Veliki Šibanik, 1314m. Ini su još viši vrhovi preko 1000m na tom grebenu Medak 1210m, Mokita 1264, Satulija 1170m, Bekija 1046m, Osoj 1054m, itd. Ovdašnje pučanstvo se najviše bavi stočarstvom, a zbog južne toplije klime su obronci Matokita naseljeni do nekih 900m visine: sela Hajduk, Turić, Marinović itd.

Sjeverne padine toga grebena su blaže položene kao vakloviti kras s ponikvama i većinom su zarasle šumama hrastova i crnograba (Ostrya), a oko najvišeg Šibanika rastu i bukove šume. Na jugozapadnoj strani greben se većinom obrušava strmim klisurastim odsjecima, koji su najveći iznad Kozice pod vrhom Mihovija gdje dosežu okomice do 600m. Te najviše okomice kod sela Kozica i burno kamenito tjeme vrha Mihovija su najbogatija nalazišta rijetkih biljnih endema u zaledju Biokova. Po svom biljnom pokrovu i fauni je greben Matokita dosta različit od Biokova i sličan južnijim gorskim grebenima Krivošije i Sniježnica Konavoska. U osobitoj flori na Matokitu je dosad poznato 502 raznih biljnih vrsta, od kojih su 22 osobiti kraški endemi južnojadranskog primorskog gorja. Medju inima su tu značajni npr. grmovi tilovina (Petteria), lasinje (Moltkia) i dr.

Tovarnica, 1285m

Gorski greben Tovarnica je donedavna najslabije poznati i zanemareni masiv dalmatinske Zagore. To je izdvojeni jugoistočni ogranak velikog lanca Dinara-Kamešnica, kojim taj dugački gorski niz napokon završava na jugoistoku izmedju sela Voštane i Kamensko južnije od Kamešnice, u nižoj dalmatinskoj Zagori jugozapadno od Buškog Blata. Na sjeveroistoku je greben Tovarnice odvojen od Kamešnice dolinom Medjugorje i na sjeverozapadu uvalom Voštane. Veći dio Tovarnice s glavnim vrhom je na dalmatinskoj strani granice u Hrvatskoj, a samo niže sjeveroistočne padine prama Buškom blatu su u Bosni.

Glavni vrh Tovarnica (1285 m) diže se u dalmatinskoj Zagori sjeverno od Tijarice i jugoistočno od Voštana, a ini susjedni vrhovi u sklopu Tovarnice još su Petrovrh 1227m, Glavica 1143m, Trnovac 1127m i ini niži od 1100m. Zbog manje visine i južnijeg položaja u odnosu na sjeverniju Kamešnicu, klima i vegetacija Tovarnice imaju izrazitiji južni pečat submediterana, po čemu je vegetacija Tovarnice razmjerno sličnija susjednoj Svilaji, negoli lancu Dinara-Kamešnica.

Oko grebena Tovarnice su većinom kose i zaobljene padine, a strmije stijene s reliktnim subalpskim biljem nalaze se samo pri najvišem vrhu i manje na zapadnoj strmini. Sjeveroistočne padine iznad 900m do grebena Tovarnice su pošumljene uglavnom pod vlažnijim bukovim šumama, dok su sunčane i sušnije jugozapadne padine većinom otvorene pod travnatim pašnjacima s mozačnim šumama hrastova i crnograba (Ostrya). O fauni Tovarnice je zasad vrlo malo poznato osim za lovnu divljač, a pri novijim istraživanjima donedavna nepoznate flore je na grebenu Tovarnice nadjeno 420 biljnih vrsta, koje su većinom slične kao na inomu nižem gorju dalmatinske Zagore od Promine do Svilaje.

Veliki Kozjak, 1207m

Veliki Kozjak (ili zagorski Kozjak) je kameniti gorski greben iznad mjesta Kijevo u dalmatinskoj Zagori zapadno od Vrlike i južno od Knina, za razliku od planinarski poznatijega, ali znatno nižega primorskog ili Malog Kozjaka iznad Kaštela, 779m. V.Kozjak je slično poput Tovarnice, donedavna u javnosti bio zamalo nepoznat i uglavnom zanemaren u planinarstvu, povijesti i prirodoslovlju, jer leži izmedju susjednih viših i poznatijih grebena Dinare i Svilaje.

To je u cijeloj Hrvatskoj razmjerno najmanje poznati gorski greben viši od 1.000m, pa su mnoga hrvatska niža brda poznatija i puno bolje opisana od Velikog Kozjaka. Stoga su zamalo jedini koji su ga dosad bar donekle istražili, bili naši geolozi zbog dopunjavanja geološke karte Hrvatske. Slično kao i sjeverniji Poštak, tako je i Veliki Kozjak pretežno gradjen od mezozojskih dolomita. Kozjak je po gradji trokutasta kraška visoravan koja se od jugozapada postupno uzdiže do visina 1.000-1.200m, a na istoku se naglo obrušava klisurastim strminama iznad Kijeva.

Zato je V.Kozjak lakše pristupačan od zapada, dok su njegovi visoki istočni odsjeci uglavnom prohodni s alpinističkom opremom. Najviši vrh V. Kozjaka na sjeveroistoku je piramidalni stjenoviti Bat (1207 m) s okomitim dolomitnim stijenama, koje iz Kijeva podsjećaju na velebitske kukove. Drugi visoki vrhunci duž njegovog grebena na jugu spram Vrlike još su klisurasti Mijatovac 1100m (s 2 špilje pri vrhu), Crna Glava 1106m i najjužnija zaobljena Kunica 1.101m iznad sela Maovice kod Vrlike.

Padine Velikog Kozjaka uglavnom su zarasle hrastovima i crnograbom (Ostrya), a u ponikvama i klancima na grebenu ima dosta balkanskog gluhača (Acer obtusatum). Oko glavnog vrha Bat, na najvišem burnom grebenu iznad 1100 m prevladavaju strme stijene i kamena siparišta, gdje raste najbogatija osobita flora cijele dalmatinske Zagore. Ona tu zaostaje samo za najvišim vrhuncima Velebita i Biokova, dok susjedni grebeni Dinare i Svilaje ipak nose znatno siromašniju običnu floru spram Velikog Kozjaka. Glavna prirodna osobitost na vršnom grebenu Velikog Kozjaka je desetak naših endema, rijetkih ili nepoznatih iz okolnih planina: Genista pulchella, Centaurea nicolai, Edraianthus ginzbergeri, Lilium dalmaticum, Euphorbia barrelieri, itd.

Tek u novije doba od Domovinskog rata V. Kozjak postaje poznatiji i strateški važan: Tad je kroz niz mjeseci iz opkoljenog Kijeva kroz vrleti Kozjaka vodio jedini siguran put za razmjenu ljudi, hrane i oružja na jug do isturenih slobodnih Čavoglava i baš tu su se uporno vodile najžešće bitke proteklog rata (uspor. pripadne pjesme Thompsona). Osim sezonskih pastirskih katuna na zapadnoj padini koji su dijelom napušteni u ruševinama, V. Kozjak je danas uglavnom nenaseljen.

Promina, 1147m

Promina je manja gora sjeverne Dalmacije, izmedju Knina na sjeveru i Drniša na jugoistoku. Na zapadu je omedjena kanjonom rijeke Krke, na jugu kanjonom Čikole i na istoku Petrovim poljem. Greben Promine ima eliptični oblik sjever-jug, glavni vrh Velika Promina je visok 1147m, a jugoistočno je Čavinica 1109m, na sjeverozapadu Orlovac 1023m i ini susjedni vrhovi ispod 1000m. Naziv Promine je antičkog iskona od ilirskog plemena i rimskog grada Promona, koji je prvotno bio glavni grad Liburnije.

Promina dominira okolnim nižim krajolikom, pa se s nje pruža lijepi pogled južnije na Miljevačku zaravan i na Krku i Čikolu, a s vrha se vidi i Jadransko more s otocima, od kojeg je udaljena 30km. Pod vrhom se nalazi planinarski dom. Na grebenu rastu nasadi borova (dijelom izgorjeli) i šikare crnograba, uz dosta izvora i rudnog bogatstva na istočnoj padini: ugljen, boksit, gips, itd. Do vrha vodi nekoliko pješačkih staza i makadamska šumska cesta. Glavni vrh je ogradjen i miniran oko bivše vojarne, gdje je i TV-toranj. U gorskoj flori Promine je dosad poznato 530 raznih biljnih vrsta. O Promini vidi još pobliže: Promina, 1.147 m.

Ina niža brda u Zagori

Ovdje su još ukratko dodana i niža brda dalmatinske Zagore, ispod 1000m visine. Od tih su razmjerno poznatiji i prostraniji Moseč i Bukovica.

Moseč, 843m

Moseč je niži jugoistočni nastavak Promine, od koje ga odvaja kanjon Čikole kod Drniša i pruža se paralelno s višom Svilajom od koje je odvojen dolinom Čikole. Granica Moseča prama jugu je nejasna i tu postupno silazi sve nižim kraškim humljem prama primorskim brdima Trtar, Vilaja itd. Najviši vrh Moseča je na jugoistoku Movran 843m kod Muća, dok su mu zapadniji vrhovi prama Drnišu sve niži npr. Crni vrh 702m i ini ispod 700m. Kameniti greben Moseča je valovita visoravan sa čunastim vrhovima i ponikvama zaraslim šikarama crnograba (Ostrya) i mozaičnim pašnjacima s malo plodne zemlje, pa se tu rijetko pučanstvo većinom bavi stočarstvom.

Bukovica, 674m

Bukovica je brdski niz poput valovitog krasa u sjevernoj Dalmaciji izmedju Obrovca, Kistanja i Knina na sjeveru Ravnih Kotara. Pruža se paralelno s jugoistočnim Velebitom od kojega je na sjeveru odvojena kanjonskom dolinom Zrmanje, na zapadu je poluslana laguna Karinsko more uz ušće Zrmanje i rječica Karišnica, a na istoku i jugoistoku je kanjon rijeke Krke. Najviši je vrh Bukovice na zapadu Jurišinka, 674m kod Karina. Sjeverne su padine prama Zrmanji strmije, dok na jugu Bukovica nema jasne granice i tu postupno silazi sve nižim kraškim brežuljcima oko Kistanja u zaravan Ravnih Kotara. Južnim rubom Bukovice vodi željeznička pruga Zadar-Knin.

Popularna je laička predočba da bi ime Bukovice navodno nastalo od nekoć obilnih bukovih šuma - što je ekološki nemoguće jer drugdje u Dalmaciji bukove šume rastu tek iznad 1200m visine, a vrhovi Bukovice su duplo niži i na njima nema nijedne bukve (slična je i Bukova gora na otoku Krku kod Vrbnika bez bukve) - možda je to sjećanje iz pradomovine, ili po ljekovitoj travi "bukvica" (Hypericum).

Tu je na golom krasu malo obradive zemlje pa je pučanstvo uglavnom usmjereno na stočarstvo, najviše ovčarstvo. Vegetacijom se ovo brdsko područje dosta razlikuje od plodnijih Ravnih Kotara na jugu, kamo se oduvijek iseljavalo bukovičko stanovništvo. I prije domovinskog rata to je bio gospodarski zaostao depopulacijski prostor, što je nedavni rat još ubrzao. Ponekad se razlikuje Gornja (obrovačka) Bukovica na sjeveru i južnije Donja (kistanjska) Bukovica. Najveća naselja uz Bukovicu su na sjeveru Obrovac i na jugu Kistanje, a ina bukovička sela su npr. Bilišane, Ervenik, Karin, Kruševo, Žegar, itd.

Pučanstvo i naselja

Zagora je povijesno-zemljopisni kraj u Hrvatskoj, u današnjoj srednjoj i sjevernoj Dalmaciji (Splitsko-dalmatinska županija i Šibensko-kninska županija). Ime Zagore se u novije vrijeme društveno-politički izjednačuje s Dalmatinskom zagorom, koja je gospodarsko - razvojni pojam, stvoren nakon Drugog svjetskog rata, kao kontrast frazi "Splitsko - trogirski industrijski bazen" i to nakon uznapredovalog procesa iseljavanja i osiromašenja srednje kopnene Dalmacije. Taj naziv se u novije vrijeme počinje upotrebljavati i kao povijesno-etnokulturni pojam za cijelo kopneno područje Dalmacije koje nije na moru, od rijeke Krke do Neretve, za posebne sredine tzv. "krajine": Kninska krajina, Drniška krajina, Mućki kraj, Vrlička krajina, Cetinska krajina, Kliška krajina, Poljica, Omiška krajina, Imotska krajina i Vrgoračka krajina. Povijesno-jezična napomena: tzv. štokavska "krajina" je novija prenesena iskrivljenica doseljenih štokavskih Vlaha, jer izvorno-čakavski kraýna još od srednjeg vijeka i Kraljevine Hrvatske pa do današnjih otočana i Istrana u jugozapadnoj Hrvatskoj označuje kopneno primorje (kraje = obala).

Zemljopis Zagore

Središnja Zagora obuhvaća prostor tzv. Kaštelanske, Trogirske i šibenske zagore te dio Drniške krajine. Geomorfološko - ekonimski, centralna Zagora prostire se po prilici između brda: Moseća na sjeveru, i Trtra, Boraje, Opora i Kozjaka, na jugu; te od sela Brštanova, Dugobaba i Radošića na istoku, do rijeke Čikole na zapadu. Pripada prostoru izrazitog krasa i većinom nema trajnih vodenih tokova, osim rubnih rijeka Krke, Cetine i njihovig pritoka. Uglavnom se sastoji od razmjerno niskih uzvisina malenih udolina i polja između njih, koji se pružaju u smjeru istok - zapad. Brda su gola travnata ili prekrivena šikarom i niskom šumom, u poljima se nalaze obradive površine i uz njih naselja. Klima je submediteranska, na imotskom i vrgoračkom području dijelom mediteranska. Tradicijsko gospodarstvo čini stočarstvo, uglavnom sitna stoka i poljoprivreda. Zbog neravnomjernog razvoja južnih hrvatskih krajeva u 2. pol. 20. st. u Zagori je vrlo izražena depopulacija. Danas je za Zagoru značajan specifičan noviji govor (štokavsko-ikavski) i ranije starija šćakavica (još mozaično očuvana), koji je nazočan i u susjednoj BiH, mnogo nepovoljnog kraškog zemljišta, te konzervativni pogledi na svijet.

Klima Zagore

Prevladava kontinentska klima s oštrim i hladnim zimama te vrućim ljetima sa čestim lokalnim pljuskovima. Zimske jutarnje temperature spuštaju se ispod -10 stupnjeva, dok su dnevne od 3-6C, a ljetne temperature su iznad 35 stupnjeva. Padaline su često obilne, zimi je to najčešće snijeg, a ljeti su pljuskovi kiše. Na Dinari, Kamešnici i Biokovu zimi je visina sniježnog pokrivača viša od 3 metra.

Povijest Zagore

Od prvog spomena u ranomu srednjem vijeku nazivana je čakavski dalmatinskim Zagorjem. U kasnom srednjem vijeku možda je bila posebna knežija (comitatus Zagorie). Za turske (otomanske) vladavine, od 1. pol. 16. do kraja 17. st., činila je istoimenu upravnu jedinicu - nahiju. Početkom mletačke vladavine (1699. - 1797.) podijeljena je uglavnom između Drniške i Trogirske krajine, pa od tada ne čini više posebnu upravnu jedinicu. No, naziv Zagore za navedeni kraj očuvan je do danas, s tim što je stariji čakavski naziv Zagorje, tijekom 19. st. pod štokavskim utjecajem prešao u noviji oblik Zagora.

Kultura Zagore

Od većih događanja u Zagori tu su: sinjska Alka, proslava i hodočašće Velikoj Gospi u Sinju i Zelenoj katedrali u Prološcu, Sajam pršuta u Sinju, Glumci u Zagvozdu, te brojne športsko-kulturno-zabavno-gastronomske manifestacije kao seoski športovi: borbe bikova (npr. Bikijada u Radošiću), potezanje konopa, trke magaraca, potezanje klipa... diljem zagorskih mjesta, koje su se posebice raširile sada u 21. stoljeću. U novije se vrijeme ovaj kraj počeo brže razvijati izgradnjom autoceste Zagreb-Split.

Poznati Zagorani

Ivan Meštrović
Ante Topić Mimara
Jakov Gotovac
fra Ante Konstantin Matas
Zdenko Runjić
Marko Perković Thompson

Literatura

Kranjčev, R. 2002: Od Muća do vrha Svilaje. Priroda 4 / 28, Zagreb.
Lovrić, A.Ž. i sur. 1987: Prilog fitogeografiji Svilaje i njezina povezanost s Biokovom. Acta Biokovica 4: 189-203, Muzej Makarska.
Lovrić, A.Ž. & al. 1989: Phytogeography and synecology of the Svilaja mountain range in Dalmatia. Periodicum Biologorum 91/1: 177-178.
Lovrić, A.Ž.& Rac, M. 2005: Geobotanical zoning in Zagora ranges of Dalmatia (Southwest Dinarides). 17th International Botanical Congress, PO730 / 356, Wien.
Marković, M. 1961: O postanku kamenitih stijena na Poštaku. Naše planine 13: 175, Zagreb.
Marušić, F.D. 1932: Zagorske planine. Nova Evropa 25/12: 577-583, Zagreb.
Rac, M.& Lovrić A.Ž. 1993: Ekološko-vegetacijska osobitost i zaštita kijevskog Kozjaka. Zbornik 4. kongresa biologa Hrvatske, p. 338-339, Hrvatsko biološko društvo Zagreb.
Sekulić, B.& al. 1988: Grasslands of Festuca panciciana in Dalmatian mountains. Zbornik J. Pančića, str. 71-77, Prirodno-matematski fakultet, Kragujevac.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original condensed compilation, enlarged and adapted by GNU-license partly from WikiSlavia and Wikinfo (and a minor stub in Croatian Wikipedia).

Dalmatinska Zagora

Sadržaj