Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu
 Izvor: Adolf Bratoljub Klaić: Koriensko pisanje, Hrvatski državni ured za jezik, Zagreb 1942., str. 14 - 16 | ||
|
o hrvatskom pravopisu Hrvatski pravopis mora odgovarati duhu hrvatskog jezika, pa mu valja posvetiti osobitu pažnju. Znati pisati i znati govoriti nije isto, ali se jedno naslanja na drugo, pa pisanje prilagoditi govoru može imati svoje razloge samo dotle, dok ne bi pisanje zamelo riječ tako, da se ona iz pisma ne bi prepoznala. Otud i pitanje o glasovnom i korjenitom pisanju. Duh pak jezika odlučuje o tom, da li ćemo se i kad ćemo se i gdje ćemo se držati jednog ili drugog pisanja. Na duhu se osniva i samobitnost jezična, na hrvatskom duhu hrvatska jezična samobitnost. Kako treba znanosti dati priliku, da i ova pitanja produbljuje, a znanost nije ni u jednom kulturnom jeziku u tom dala za sva vremena posljednju riječ, Ministarstvo bogoštovlja i nastave prihvatilo je u pitanju o hrvatskom pravopisu ovu misao: hrvatski se pravopis ima provesti na načelu etimološkom tako, da se utvrde sve etimološke mogućnosti osnovane na znanosti, koja ima odrediti svuda ono, što u duhu hrvatskog jezika nalazi svoju potvrdu. Prema tome dosadašnji školski pravopis mijenja se u ovim točkama: 1. Glas đ ne sljubljuje se po zvučnosti, pa prema tome na pr. umanjenu riječ od žeđa treba pisati žeđca mj. žećca; vodstvo mj. vodstvo (voćstvo) i t. d. 2. Kod riječi muškoga roda, koje se svršavaju na -tak i -đak s nepostojanim a, suglasnici t i d ostaju ispred c bez promjene; dakle početak — početci, mjesto počeci; patak — patci, mj. paci; zadatak — zadatci, mj. zadaci; redak — redci, mj. reci; dohodak — dohodci, mj. dohoci; cvijetak — cvijetci, mj. cvijeci; predak — predci i t. d. Kod riječi sa završetcima -tac i -dac s nepostojanim a, gdje je potrebno označiti razliku u značenju riječi, čuvaju se osnovni suglasnici; na pr. mlatac — mlatci, mladac — mladci i sl. 3. Kad nakon ispadanja nepostojanoga a od završetka -lac muških imenica dođe glas l na kraj sloga, ne pretvara se u o i ne slijeva se s prethodnim o; na pr. stolac — stolci, mj. stoci; dolac — dolci, mj. doci i t. d. 4. U imenima mjesta s nepostojanim a ne provodi se sljubljivanje, kad a ispadne; na pr. Medak — Medka, mj. Metka; Gradac — Gradca, mj. Graca i t. d. 5. Pravopisnom pravilu, da se glas d ne mijenja u t, ako se nalazi u složenim riječima ispred s, e, š, č, ć, kad se ovim glasovima počinje druga riječ u složenici (prema čemu treba pisati: odsjek mj. otsjek; predsjednik mj. pretsjednik; odcijepiti mj. otcijepiti; odšetati mj. otšetati; kadšto mj. katšto; nadčovječan mj. natčovječan; odćušnuti mj. otćušnuti i t. d.), dodaje se: U riječima, kojima se označuje viši ili niži položaj u odnosima službe, zvanja, zanimanja, organizacije i sl., prijedlozi nad i pod čuvaju glas d bez promjene; na pr. nadporučnik, podpredsjednik i t. d. 6. Nema sljubljivanja u tvorbi futura I., pa se piše rastavljeno dat ću, past ću i t. d. 7. Ne ispadaju glasovi kod zamjenica, pa se piše tko, netko, nitko, svatko. 8. Glas h se piše kod imenica na pr. duhan (ne duvan), kuhinja (ne kujna). 9. Strane se riječi pišu: 1) kako se pišu u jeziku, iz kog potječu, na pr. Rousseau, Dumas, Goethe, Shakespeare; 2) kako ih je prisvojio hrvatski izgovor i pravopis, na pr. Homer, Helen, historija, hereza, kemija i t. d. 10. Velikim početnim slovom pišu se obadvije riječi u imenima mjesta bez obzira na to, da li se opća imenica uzima u pravom ili u prenesenom značenju; dakle kao što se piše Grubišno Polje, Velika Gorica i t. d., treba pisati i Dugo Selo, Stubičke Toplice i t. d. 11. U znak poštovanja pišu se velikim početnim slovom Poglavnik, Doglavnik i Nezavisna Država Hrvatska. 12. Kod imena ustanova piše se prva riječ velikim početnim slovom. Nazivi različitih ministarstava ne pišu se velikim slovom, nego samo na početku rečenice. Priređivači novih školskih knjiga imaju se držati ove naredbe.
Doglavnik |
