Korjenopis i ultrakorienski

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Koriensko pisanje)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Korjenopis i ultrakorienski: hrvatski korienski pravopis, ili skraćeno korjenopis (po Marjanu Krmpotiću i Marijanu Horvat-Milekoviću) je kao izvornohrvatska jezična protivnost za balkanizirano fonetsko pisanje ili kolonialni Jugoslavenski vukopis. Korienski pravopis hrvatskog jezika je naš izvorni pravopis koji čuva korien, postanak i postojanje riječi, pa u pravomu korienskom i nekim inačicama polukorjenskog pisanja riječima čuva korienske suglasnike. Pravopis je inače način pisanja, a ne govora (izim u čakavici), pa pravilo korienskoga pravopisa glasi: "piši za oko, čitaj za uho": Medjutim je to zapravo tek kompromisno polukorjensko pravilo prielaznog hrvatskoga, jer je u srednjovjekomu starohrvatskom manjeviše postojao i korienski izgovor, vidljiv iz glagoljice i današnjih arhajskih pradialekata.

Temeljna razlika izmedju izgovornoga jugoslavenskog i hrvatskoga korienskog pravopisa: Korienski se pravopis uglavnom očituje u očuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju nepodobnih suglasnika iz nekih suglasničkih skupova: uglavnom onih koje nemaju Srbi tj. izjednačavanje sa srboidnim pisanjem. Na kraju se dolje za poredbu još daje primjer ranohrvatskog ultrakorienskog iz glagoljice i pradialekata, koji je još daleko izrazitiji (pogotovo i zbog korienskog izgovora) nego li poznati Korienski pravopis iz NDHrvatske.

Abstract

Croatian etymological orthography: 'Radical Croatian orthography' is an old national writing model, which is used in Croatia during 9 centuries before 1945, and it was inseparable part of the original Croatian language. Word 'Radical' is coming from the Latin radix , which means root (i.e. etymoloy). After Yugoslavian occupation, the Croatian radical ortography was forbidden, and replaced by the Serbian phonological orthography (so-called 'Serbo-Croat'), which was then in official use there.

Poviestni proslov

Korienskim (morfoložkim) ili bar polukorienskim (morfonoložkim) pravopisima službeno piše danas većina europskih i američkih naroda: zamalo svi romanski i germanski jezici, a od inih još npr. književni grčki (Katharevousa), ter većina inih slavenskih jezika (izvan Balkana). Inače se fonetski u Europi (izvan Balkana) pišu uglavnom šatrovački polupismeni tekstovi, a doslovnim fonetskim pisanjem se danas pretežito služe noviji, donedavna agrafički (nepismeni) jezici afroazijskih domorodaca, ter dielom slični i polupismeni balkanski jezici jugoiztočne Europe: vidi o tomu još pobliže Balkanski Sprachbund i Balkan, vukopis i dimotiki.

Poviest korienskog normiranja

Sve do 18. stoljeća se hrvatsko koriensko pisanje rabilo više stihijski po tradiciji, iako je već Ozaljski književni krug zrinsko-frankopanskog jezika napola kodificirao ikavsku kajkavicu kao polukorjensku normu tadanje književnosti i jezikoslovlja. Pravo stručno kodificiranje izvornohrvatske književne norme za klasično koriensko pisanje na staroštokavskom temelju po načelima Zagrebačke filološke škole je dovršio naš "otac korjenopisa" - Adolfo Veber Tkalčević do god. 1884. (publikaciom Brus jezika ili Zagrebačka škola). Potom je Hrvatsko koriensko pisanje još naknadno obširnije razradio u doba NDHrvatske najviše Adolf Bratoljub Klaić 1942. i 1944. Danas je naugledniji noviji stručnjak i priznati glavni auktoritet za izvornohrvatsku koriensku normu prof.dr. Bulcsu Laszlo.

Poviestna uporaba korjenopisa

Koriensko pisanje je kod Hrvata bilo u javnoj uporabi kroz najveći dio njihove poviesti tiekom prošlih 9 stoljeća, od prvih očuvanih glagoljičnih tekstova iz 10/11. st., pa sve do kraja 19. st., a na korjenopisu je dakako zapisana i ogromna većina svih ranijih tekstova na čakavici, kajkavici i staroštokavskoj ikavici. Tomu protivni fonetski vukopis balkansko-urodjeničkog tipa u hrvatskoj javnosti je bio nepoznat sve do sredine 19. st., tj. do jugoslavenskog bečkog dogovora s Vukom Stefanovićom Karadžićem, ali se sve do kraja 19. st. uglavnom još rjedje rabi i tek nakon magjaronske diktature Khuena Hedervarya od 1892, taj novi balkanski vukopis postupno prodire u školstvo i širju javnost. Kao službeni javni pravopis tj. dio kolonialnog srpsko-hrvatskog novogovora, nametnut nam je u porobljenoj domovini Hrvatskoj vojnopolicijskom silom tek pod Jugoslavijom od 1919-1939, ter ponovno od 1946-1990.

Domaći noviji korjenopisci

U hrvatskoj prekomorskoj diaspori (izseljeničtvu) se izvorni starohrvatski korjenopis rabi manjeviše stalno sve do danas, osobito u Australiji, Kanadi i Švicarskoj, dok je u domovini pod jugoslavenskom okupacijom bio manjeviše potisnut, ter povremeno zabranjen i kažnjavan. Izmedju 2 rata u prvoj Jugoslaviji još dosta pišu javnim korjenopisom npr. Slavko Kolar, Petar Guberina, Ksaver Šandor Gjalski (do smrti), pa braća Radići i Hrvatska seljačka stranka, većina izdanja 'Seljačke sloge', itd. Potom uoči i tiekom 2. svj. rata korjenopis opet postaje pretežiti javni pravopis u Hrvatskoj od 1939.- 1945, nakon čega je u komunističkoj Jugoslaviji hrvatski korjenopis opet ukinut, zabranjen i često kažnjavan, jer nam je od 1946.-1970. u domovini prisilno partijski bio nametnut balkanski fonetski vukopis i kolonialni srbohrvatski novogovor tipa hibridni pidgin.

Čak i tiekom druge komunističke Jugoslavije, a osobito nakon 1971, poneki noviji jezikoslovci i hrvatski književnici (danas već pokojni) ipak bar povremeno još pišu korienski ili bar polukorjenski, npr. Kruno Krstić, Franjo Cipra, prof. Mitjel Yošamya, dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, ...itd. Sve do danas, kod nas u Hrvatskoj pišu manjeviše korienski ili bar polukorienski kao poznati javni djelatnici, književnici i jezikoslovci, npr. prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Obćenito o korienskom pravopisu

Hrvatski korienski pravopis pazi na postanak i korien rieči, pa u pisanju riečima čuva korienske suglasnike. Pravopis je način pisanja, a ne govora, pa pravilo korienskoga pravopisa glasi: "piši za oko, čitaj za uho". Temeljna razlika izmedju izgovornoga jugoslavenskog i hrvatskoga korienskog pravopisa: Korienski se pravopis uglavnom očituje u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova. Sliede ukratko sažeta pravila izvornohrvatskog korienskog pravopisanja s najvažnijim primjerima njihove uporabe: izvod uglavnom po priručniku za Koriensko pisanje iz ND Hrvatske (A.B. Klaić 1942 i sur. 1944.).

Pravila korienskog pisanja

Obćenito pravilo - Nema jednačenja po zvučnosti susjednih suglasnika: skupovi suglasnika se ne sljubljuju, to znači kako u riečima nema jednačenja po zvučnosti susjednih suglasnika. Prvi se suglasnik ne mienja u svoj bezvučni ili zvučni par, a svaki suglasnik čuva svoj izvorni, korienski lik. Tako primjerice po hrvatskom korienskom pravopisu pišemo:

  • 1. U jednini i množini imenica i pridjeva u svim rodovima i padežima korien rieči bez jednačenja po zvučnosti:
    • redak > redka - redci
    • dolazak > dolazka - dolazki
    • vrabac > vrabca - vrabci - vrabčev
    • kobac > kobci - kobčev
    • sudac > sudca - sudci
    • ždrjebac > ždrjebci
  • 2. U tvorbi pridjeva iz imenica, pa imenica iz glagola jednako se čuva korien rieči i nema jednačenja po zvučnosti niti izpadanja suglasnika:
    • baba > babski
    • bilježiti > bilježka - bilježnica - bilježčica
    • čin(iti) > činbenik
    • dražim > dražkati
    • duša >zadušbina
    • gladak > gladka
    • glas > glasba - glasbalo - glasbenik
    • gospodin > gospodštija
    • gost > gostba
    • grebem > grebsti
    • grizem > grizti
    • hiniti > hinba - hinben
    • Kavkaz > kavkazki
    • kazalište > kazalištni
    • muž > mužki
    • nebo > nebce - nebčan
    • opaziti > opazka
    • Rab > rabski
    • sirota > sirotčići
    • služiti > služkinja
    • Srbija > srbski
    • srdce > srdaca - srdčan (srčan = hrabar)
    • svat < svatba- svatben
    • šiba > šibka- šibčica
    • težak > težka - težkoća
    • vitez > vitežki
    • Zagreb > Zagrebčanin - Zagrebčanka
    • zubac > zubčanik
  • Iznimke gornjeg pravopisanja jesu sliedeće rieči:

Bez "t" pišemo: "svečanost, svečanosnik, svečar, rasla, raslina, raslica, obraslost, vršnjak (Iako su korieni ovih rieči: svet, rast, vrst).

  • Pripomena: Balkansko-turski glas "dž" dolazi samo u tudjicama, a u hrvatskom je pravilno pisati:
    • svjedočba < svjedočiti
    • jednačba < jednačiti
    • naručba, naručbenica < naručiti
    • predočba < predočiti
    • vračbina < vračati
    • učbenik (bolje: učevnik) < učiti
    • promičba < promicati
    • srčba
    • lučba
  • 3. U složenicama se na kraju predmetka suglasnik ne mienja, nego ostaje jednak izvornom:
    • bez > bezznačajan, bezcarinski, obezhrabriti; bezzvučan, itd. (nikad ne: "bes-")
    • iz > izcuriti, izhod - iztok, izključiti; i t.d.;
    • nad >nadcestar, nadčovjek, nadkriliti, nadpis, nadporučnik, i t.d.
    • nuz > nuzpojava, nuzpristojba, nuzproizvod, nuzprostorija, i t.d.
    • ob > obći, obćina, obćinar, občarati, obhodnja, obseg, obkoliti, obširan, obtrčati, observatorij, itd.
    • od > odčepiti, odćušnuti, odsada, odseliti, odsječak, odsjedati, odsjev, odstupnica, odsvirati, odšetati, odšutjeti, odstraniti, odstrel, odsutan, odškrinuti, odhrvati, odkad, odpečatiti, odtada, itd.;
    • pod > podcrtati, podčiniti podhodnik, podkopati, podpaliti, podsjeći, podsjećati, itd. (nikad ne "pot-" jer to hrvatski znači znoj).
    • pred > predkućnica, predpotopni, predskazati, predšastnik, predteča, predskazati, predsjednik, itd.
    • raz > razciepiti, razkol, razprava, razstaviti, razstava, razsuti, razširiti, itd.
    • uz > uzhit, Uzkrs, uzkrsni, uzpinjača, uzšetati se, uztrajan, itd. (nikad ne "us-" jer to je u hrvatskom = kitov zub).
  • Opazka: U hrvatskomu latinski priedlozi izpred koriena rieči ostaju jednaki:
    • ab > absolutan, absolvent, absorbirati, abstinent, abstraktan, absurd, absurdan;
    • ob > observacija, observirati, observator, observatorij;
    • ad > adherent, adherentan, adhezija, adhezijski, adhezivan; adhortacija;
    • sub > substantiv, substitucija, substrat, subpolarni, subtilan, subtropski itd. (nikada ne "sup-" jer to je hrvatski = orao-strvinar).
  • Pripomena:

One složenice kojima prvi dio nije priedlog nego neka ina rieč (npr. broj), pišu se na sliedeći način: petdeset, šestdeset, kadkad.

  • Iznimke: zdrav, zbor, zdrug, zgrada (do 1892. se pisalo: sdrav, sbor, sdrug, sgrada, itd.)
  • 4. Suglasnici u skupovima ostaju (ne izpadaju), primjerice:
    • bolest > bolestnik
    • čast > častna - častnik
    • gladak > gladčalica - gladčalo - gladčati
    • gubitak > gubitci
    • listak > listka - listci
    • mast > mastnoća
    • mladac > mladca
    • Mletaka > Mletci - Mletčanin
    • sudac > sudca

(ž.r. u hrv. = sudica je žena sudac; sudkinja = sudčeva žena, a ne "sutkinja")

  • 5. Suglasnici u skupovina ne mienjaju se po mjestu i načinu glasovne tvorbe;
    • stan > stanben(i)
    • jedan > jedanput
    • hinba > hinben
    • radnik> radničtvo, ...
  • Iznimke: pašće, prošćev, šćepati, prošnja, vožnja, grožđe, mišljen, djeca, sunašce i sl.
  • 6. Imenice na "-tvo" zadržavaju u pismu osnovne glasove "č" i "ž": junačtvo, pjesničtvo, pokućtvo, pravaštvo, pričuvničtvo, radničtvo, razbojničtvo, seljačtvo, siromaštvo, božtvo, družtvo, knežtvo, vitežtvo.
  • 7. Pridjevi na "-ki" (< "-ski" odpadom glasa "s") zadržavaju u pismu osnovne glasove "z, ć, ž: vitežki, haažki, mužki, vražki, brandenburžki, embrioložki, etnoložki, farmakoložki, frazeoložki, ...
  • 8. U hrvatskom slovo "h" uviek pišemo na mjestu kojemu etimoložki pripada: anđel, arhanđel, čahura, dahnuti, heljda, historija (hrv. = poviest), hmelj, prhnuti, hrapav, hren, hrpa, hrvač, ...itd.
  • 9. Slovo "h" još pišemo uviek u sljedećim riečima:
    • buha, a ne "buva",
    • kihanje, a ne "kijanje",
    • duhan, kuhalo, gluh, gluhoniem, kuharica, mahovina, protuha, snaha, suh, zadihan, zapuhan, itd.
  • 10. Suglasnik "j" ne pišemo u tuđicama: dialog, alianca, gladiator, iliada, miliarda, salmiak, socialist, materializam, hieroglif, garsoniera, orient i sl.
  • Iznimke:
    • “j” pišemo kad je u sredini strane rieči, između “i-u” : milijun, špijun;
    • “j” pišemo onda kad je na kraju strane rieči: trienij
  • 11. Koriensko dvostruko "d" ostaje u složenoj rieči ako bez njega nema razumievanja: naddimnjačar, naddružtven, naddržavni, preddiplomski, naddiplomski, i t.d.
  • 12. Po hrvatskom korienskom pravopisu pišemo razstavljeno "ne": ne ću, ne ćeš, ne će, ne ćemo, ne ćete, ne će. Niečna se čestica "ne" u hrvatskom uviek piše razstavljeno od glagola, primjerice: ne mogu, ne znam, ne čitah, ne slušajući; i t.d.
  • Pripomena: U hrvatskom možemo pisati razstavljeno (a) ili zajedno (b),- izpravno je jedno i drugo.:
    • a) "ne imam, ne imaš, ne ima, ne imamo, ne imate, ne imaju"
    • b) "nemam, nemaš, nema, nemamo, nemate, nemaju".
  • 13. Korienski jat: pisanje ije, je, ie u hrvatskom:

Dugi odraz glasa 'j-jat' koji je kod nas uobičajeno pisan po izgovornom pravopisu kao dugo, dvosložno "ije" u korienskom hrvatskom piše se kao dvoglas "ie": "ije" = "ie"

    • mlijeko - mlieko (izgovara se "mljeko")
    • lijep - liep (izgovara se "ljep")
    • dok kratko "je" ostaje nepromienjeno: djeca - djeca
    • Izgovor je u oba slučaja pravopisanja glasova 'ie' i 'je' isti, a jednak je i u izgovornom pravopisu, zato kažemo da je hrvatski književni jezik "jekavskoga" izgovora.
  • Primjerice, po korienskiom hrvatskom:
    • piše se diete - izgovor je djete
    • piše se djeca - izgovor je djeca
  • po izgovornomu srbo-hrvatskom pravopisu: piše se dijete - izgovara djete, piše se djeca - izgovara djeca
  • 14. Po hrvatskom pravopisu "je" pišemo iza "r", u riečima gdje je "r" iza stalne suglasničke skupine, primjerice:
    • bezgrješan, grješan, pogrješka, grjehota, grješčica, grješnica, grješnost, nepogrješiv, pogrješan, pogrješiv, pogrješivost, pogrješkica, pogrješnost, pregrješan,
    • brjegovi, brjegovit, brjestik, crjepar, drjemljiv, drjenovina, izprječivati se, modrjeti, mrjestilo,
    • izrjeka, izrjekom, neiztrjebljiv, iztrježnjenje, krjepak, krjepkost, krjepkoća, krjepostnica, krjepostnik, krjepost, krjepostan, okrjepa, okrjepljenje, okrjepljivati,
    • podrježje, oprječan, oprječnost, oprjeka, otrježnjivati, otrježnjenje,
    • poprječan, poprječke, poprječnica, poprječno, naprječac, poprječnost, uprječivati,
    • obezvrjeđivati, povrjeda, povrjediv, povrjedivost, povrjediv, povrjedljivost, povrjeđenik, povrjeđivati;
    • prječa (za gombati se), prječac, prječanin, prječanka, prječanski, prječe, prječi (od priek), prječica, prječice, prječka,
    • prjesniji (od priesan), prjesnoća, prjeteći, razdrjemljivati se,
    • rješitba, sagrješenje,
    • strjelast, strjelica, strjeličast, strjelimice, strjelimičan, strjelištni, strjelište, strjelomet, strjelovit, strjeljač, strjeljačica, strjeljački, strjelara, strjeljivo, strjeljana, odstrjel,
    • tetrjebi, tetrjebica, tetrjebičin, tetrjebić, trjebilica (stroj), oždrjebljivati, ždrjebad, ždrjebanje, ždrjebati, trjebitelj, trjebiteljev, trjebiteljica (žena), trjebiteljičin, trjesovi, trjeslovina (tanin),
    • uvrjeda, uvrjeditelj, uvrjediteljica, uvrjedljiv, uvrjedljivost, uvrjeđenik, uvrježivati se,
    • vrjednica, vrjednik, vrjednoća, vrjednota, vrjednovati, vrjeđač, vrjeđačev, vrjeđačica,
    • zaprječen, zaprječenje, zaprječivač, zaprječivanje, zaprjećivati (zaprietiti), zaprjeka, zavrjeđivanje, zavrjeđivati.
  • Upozorba: Ove rieči su u novosadskom izgovornom pravopisu Vladimira Anića u izdanju iz 1994. pisane ekavski, onako kako su pisane u srbskom, bez koriena kakav imaju u tradicijskom i čistomu hrvatskom jeziku.
  • Hrvati ne govore krepak nego krjepak, ne govore vređati nego vrjeđati, ne govore grešiti, pa prema tomu nije pravilno govoriti niti uvreda, pogreška, greška, nego je pravilno i u hrvatskom duhu pisati: krjepak, grješka, vrjednota, uvrjeda, povrjeda, strjelica.
  • Iznimke: rieči u kojima ostaje "ije":
  • 1. rieči u kojima je "ije" dvosložno: nije, smije, prije, poslije, drugačije, ijedan, nijedan.
  • 2. zamjenice: čije, čijega, čijemu, ničije, ičije.
  • 3. komparativ i superlativ pridjeva: čistije, najčistije, zdravije, najnovijem, starijega;
  • 4. u sadašnjem vrjemenu, trpnom pridjevu i glagolskim imenicama glagola ‘biti’: biti (se) - bijem, biješ, bije, bijemo, bijete, bijen, -a,-o, -i,-e; bijenje;
  • 5. u sadašnjem vrjemenu, trpnom pridjevu i glagolskim imenicama glagola složenih s glagolom "biti": dobiti, nabiti, odbiti, pobiti, prebiti, pribiti, probiti, razbiti, suzbiti, zbiti,
  • 6. navedeni glagoli:
    • smjeti (smijem),
    • umjeti (umijem);
    • (pro)htjeti se (prohtije se)
    • brijati (brijem),
    • dospjeti (dospijem)
    • grijati (grijem),
    • kriti (krijem),
    • liti (lijem),
    • miti (mijem),
    • piti (pijem),
    • riti (rijem),
    • sijati (sijem),
    • smijati se (smijem se)
    • šiti (šijem)
    • viti (vijem)
    • vijati (vijem)
  • 7. imenice na “ija” u genitivu jednine i u nominativu množine, primjerice:
    • biskupija > biskupije
    • nacija > nacije
    • Ilirija > Ilirije
    • pukovnija > pukovnije
    • zmija > zmije, itd.
  • 8. u tuđicama: Arije, Poncije, studije, Poncijem, natrijev, Verdijev, itd.
  • 9. ostale rieči kojima se korien više ne razpoznaje.

Glagoljični predkorjenski

DODATAK - Glagoljično-predkorjenski ili rano ultrakorjensko pisanje srednjovjekog hrvatskoga: Gore ukratko opisani način korienskog pisanja u klasičnomu izvornohrvatskom jeziku se javno-službeno rabio uglavnom izmedju 17.- 19. stoljeća do godine 1918. i još ukratko obnovljen god. 1939.- 1945. Medjutim je i taj sada najpoznatiji korienski bio tek osiromašenom naknadnom fazom iz još raniega ultrakorienskog izgovora, s ekstremno-inverznom homogenizaciom starohrvatskih glagoljskih tekstova u srednjem vieku. Nažalost za kajkavicu nema takovih ranijih uzoraka, jer dosad nisu poznati raniji kajkavski tekstovi prije 16. st., dok za starije šćakavske (ranoštokavske) tekstove postoje oskudni nalazi većinom iz srednjovjekog Dubrovnika.

Naprotiv ipak postoje razmjerno obilnije očuvani ranočakavski tekstovi na glagoljici, ali su oni nažalost u lažnim priepisima na latinicu uglavnom lažno "adaptirani" po uzoru na Vukopis, tj. za naivne laike s nepoznavanjem glagoljice su ovi nepodobni ranohrvatski tekstovi većinom manjeviše krivotvoreni: Dogmatsko-ideologizirani jugoslavisti su ih naknadno nedopustivo fonetizirali, - zato jer bi takvi u vjernomu izvornom priepisu čak i polupismenim laicima očito dokazali, kako su se srednovjeki ranohrvatski i srbianski drastično razlikovali s neznatnim sličnostima tek na širokoj obćeslavenskoj razini (a po dogmatskim vukovcima su morali biti sličniji "srednjejužnoslavenski" ?).

Idući, za Vukovske jugoslaviste 'šokantni' prikaz ranohrvatskoga ultrakorienskog pisanja na glagoljici je stoga prvi takav javni pregled na internetu izrazito nejugoslavenske fonetike i ortografie ranohrvatskoga srednjovjekog jezika. Kasnie nakon odumiranja glagoljice su u hrvatskoj kulturi ovakva arhajska ortografia i starofonetska homogenizacia većinom postupno odumrle, ali su ipak bar dielom bile sve donedavna očuvane u našim arhaičnim pradialektima, npr. kod domaćih starosjedilaca (osobito starih bakica) iz Bednje, Cresa i otoka Krka. Sada sliedi sažeti izvod bitnih osobitosti te ultrakorienske homogenizacie iz srednjovjeke glagoljice (i staraca Kvarnerskih otoka):

Ultrakorjenska homogenizacia

Glagoljična pračakavica i arhajski 'bodulski' dialekt otočana je kod nas daleko "najkorjenskiji" tj. najizvorniji medju svim pučkim tekstovima i govorima u Hrvatskoj (pa se Pavelićev "korienski pravopis" iz NDH može shvatiti tek kao malo polukorjensko nedonošće spram ultrakorienske pračakavice). Zato u glagoljskoj i otočnoj deklinaciji i konjugaciji uglavnom izostaje većina vukovskih "asimilacija po srbosti", tj. većinom nema ni palatalizacie niti ikakvog jotiranja, a sibilarizacie su rjedje i obratno-atipične, zato jer je nepromjenjiva osnovica riječi u pračakavskoj deklinaciji, konjugaciji i stupnjevanju pridjeva stalno i bezuvjetno ista. Tako se vukovsko jotiranje (jotacija) slično kao ni štokavska palatalizacija (k > č, g > ž, h > š) u tom izvornomu pračakavskom doslovce nikada ne pojavljuju, pa čak su i u novijemu turističkom žargonu kvarnerskih otočnih čakavaca (izim doseljenika i miešanih brakova) jotiranje i palatalizacia su još razmjerno rjedje pojave tek kod najmladjih govornika pod utjecajem vukovske škole i medija.

Od svih tih vukovskih asimilacia, jedino se netipska sibilarizacia (k > c, g > z, h > s) tek dielom nalazi u pračakavici, ali je i tu posvema atipično-izvrnuta tj. obratna od štokavske sibilarizacie: Naime u slučajevima gdje bi se inače zbivala vukovska palatalizacia pred vokalom i, ona u pračakavskom izostaje, pa ju na istim mjestima tek dijelom zamjenjuje posebna bodulska sibilarizacia npr. skòk - škocìt, dùh - dusêvni, pèkal - pecên, mùka - mucìt itd. Ipak se i ta zamjenska sibilarizacia u pračakavici nalazi samo ponegdje i češći su slučajevi bez ikakve slavenske asimilacie: rukÿca, nogÿca, muhÿca, junâki, tarbùhić itd. Samo u novijoj polučakavici mladjih otočana zbog škole, medija i turizma je takva zamjenska sibilarizacia bar ljeti podpuna i tek odnedavna nju sada postupno zamjenjuje vukovska palatalizacia. Prava vukovska sibilarizacia kao u štokavskom, ovdje se odnedavna tek rjedje pojavljuje ljeti u polučakavskom turističkom slangu, uglavnom kod novijih asimiliranih jugoslavizama i balkanizama, dok izostaje u arhaizmima i u domaćemu zimskom govoru bez turizma.

Dapače je nasuprot inim južnoslavenskim jezicima, u arhajskoj otočnoj i glagoljičnoj čakavici čest upravo obrnuti proces, tj. zbog bezuvjetnog očuvanja stalno iste osnovice i njenoga lakšeg korienskog izgovora, najčešće postoji obrnuta neslavenska uskladba (progresivna homogenizacia) tj. prisilna izmjena pridodanih nastavaka iza stalne nepromjenjive osnovice, po idućim modelima suglasničke homogenizacie, značajnim za naš starodalmatski i orientalne jezike (tj. baš obrnuto od štokavskog "jednačenja po srbosti") - pa je to vjerojatno antička baština indoiranskih Prahrvata: ____________________________________________________________________________________________

bc > bz, bk > bg, bm > bn, bp > bb, bs > bz, bš > bž, bt > bd; cf > cv, cg > ck, cn > cm, cp > cb, cs > cc; dc > dz, df > dv, dk > dg, dp > db, dt > dd, ds > dz; fd > ft, fg > fk, fm > fn, fz > fs, fv > ff; gf > gv, gk > gg, gm > gn, gp > gb, gs > gz, gt > gd; hć > htj, hd > ht, hf > hv, hm > hn, hp > hb; kb > kv, kd > kt, kf > kv, kg > kk, km > kn, kz > ks, kž > kš; lb > lp, lf > lv, lr > ll, lt > ld, lz > ls; mp > mb, ms > mz, mt > md; nb > np, nf > nv, nm > nn; pb > pp, pd > pt, pg > pk, pm > pn, pz > ps, pž > pš; rl > rr; sb > sp, sć > stj, sd > st, sf > sv, sg > sk, sz > ss; tb > tv, td > tt, tf > tv, tg > tk, tn > tm, tž > tš; vm > vn, vs > vz, vš > vž; zf > zv, zk > zg, zp > zb, zs > zz ... etc. ____________________________________________________________________________________________

Poseban je jedinstveni način korienskog izgovora u arhaičnim i pračakavskim složenicama iza prefiksa, gdje je novija vukovska asimilacia očito posve spriečena održanjem ranoga praslavenskog poluglasa (šwa: latinična oznaka ' ), najčešće iza prefiksa pod' i raz' koji u ranočakavskim složenicama uglavnom ne prjelaze u vukovske "pot- i ras-": npr. pod'kopàt, pod'kupìt, pod'kurìt, pod'pomòć, raz'kopàt, raz'kuhàt, raz'paràt, raz'pilàt, raz'targàt, raz'tužìt, ... itd. Zato su skoro sve takve natuknice iz Kvarnerskih otoka koje počinju s ot-, pot-, ras- i slične, uglavnom naknadni unos doseljenika ili novonametnuti jugoslavizmi koji su tu u 20. stoljeću potisnuli domaće korienske arhaizme.

Povrh svega toga, kad je potrebno za dosljedno održanje nepromjenjive osnovice, u pračakavici se čak zbog ekstremnoga ultrakorienskog izgovora još dodatno ubacuju i umetnuti epentetski vokali: podapÿs (potpis), podačelo ('potčelo'), tvârdija (tvrđa), žêlija (želja), zêlije (zelje), grôzdije (groždje), ûlije (ulje) i slično, kako bi se zapriječila govorna asimilacija. Nadalje, štokavsko nepostojano (a) u pračakavskim padežima i pluralu većinom trajno ostaje i čak je većinom naglašeno: npr. pàši ter macàki (psi i mačori), križàci, šilàci, svytlàci, itd.

Takodjer tu ne postoji ni slavensko vokalno "r", koje u glagoljici i živoj pračakavici uvijek zamjenjuju vokalizirani slogovi -ri- ili -ar-: hribét (hrbat), ârta (rt), pâršt (prst), kàrva (krv), raz'tàrgat (rastrgati), itd. U novijoj polučakavici mladjih otočana je arhajska povratna homogenizacia još samo dielom očuvana, npr. ženit-ba > ženÿtva (Vuk: ženidba), a tek u novomu turističkom žargonu (polučakavska koiné) se ljeti već češće pojavljuje obično vokalno "r" izmedju dva suglasnika (zimi izvan turizma i kod staraca se to još govori kao -ri- ili -ar-). Vidi o svemu gornjemu još pobliže: Korienska čakavica.

Korienske hrvatske slovnice

  • F. Cipra, B. Klaić: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveučilišna naklada, pretisak Zagreb 1992. [1]
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovice, I. Glasovi i oblici u poviestnom razvoju, Zagreb 1944.
  • Umberto Urbani: Grammatica della lingua croata, F. Zigiotti, 149 str. 1945.
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovnice, Tvorba imenica u povijesnom razvoju (rukopis završen 1948.), pretisak: Zagreb 1992.

Ina prava literatura

  • V. Brodnjak: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, Zagreb 1991. (ili kasnija skraćena izdanja)
  • I. Esih: Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika. Zagreb 1941.
  • Adolf Bratoljub Klaić: Koriensko pisanje, Zagreb 1942.
  • Franjo Cipra i A.B. Klaić 1944: Hrvatski pravopis. Hrvatska državna tiskara, Zagreb, 451 str. (2. pretisak: Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1992, 466 str.).
  • P. Guberina & K. Krstić: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Zagreb 1940 (pretisak: Mainz 1977).
  • M. Krmpotić: Hrvatski jezični priručnik. Kloštar-Ivanić, Agapa 2001.
  • Z. Škiljan i B. Laszlo: Hrvatsko-englezki i englezko-hrvatski rječnik obavjestničkog nazivlja. Zagreb 1994.
  • M. Samardžija: Jezični purizam u NDH (savjeti hrvatskoga državnog ureda za jezik). Hrvatska sveučilišna naklada, 150 str. Zagreb 1993.
  • I. Škarić: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33 - 64, Zagreb 2001.
  • M. Horvat-Mileković: Korieni. ITG, 359 str., Zagreb 2006.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and enlarged by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly from Wikimedia: Rejected Wiki-languages by User: Ndhrvatska, 11 March 2009 [2]).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Korjenopis_i_ultrakorienski&oldid=9962"