Naš boj uz Haran (Carrhae)
Naš boj uz Haran/Carrhae (Rani Hrvati u antičkom ratu Rima i Irana): - Bitka kod perzijskog Harana (lat. Carrhae) se zbivala godine 53. pr.Kr. i završila je pobjedom iranskog vojskovodje Spahbod Surina (lat. Surenas) iz Partskog Carstva nad rimskim legiana pod vodstvom konzula Macus Licinius Crassus. Njihove vojske su se sukobile kod ruševina grada Haran (lat. Carrhae),- sada na jugoiztoku Turske.
Sadržaj
Sudjelovanje Ranohrvata?
Jedini dostupni pokazatelj o mogućim Prahrvatima iz višestoljetnog razdoblja prije Krista bi bio, kako su uz ine čete i ranohrvatski konjanici negdje od Kavkaza pod vodstvom generala Surina (Surenas) takodjer sudjelovali u partskoj vojski Arsakida pod kraljem Orodom II., pri pobjedničkoj bitki god. 57. pr.Kr. kod Carrhae (Haran) protiv poraženih rimskih legija pod konzulom Crassom, koji je i sam stradao u tom boju.
Ovaj poznati antički boj se zato takodjer i kod nas u predaji pučki opisno spominje u čakavskom epu s Kvarnera: Čarveni bojovniki zi Harezma (vidi pobliže Prahrvatski ep o Harezmu).
Opis boja kod Harana
Perzijska vojska od 1.000 oklopnih konjanika (katafrakti = teška konjica) uz 9.000 strielaca na konjima se sukobila s Rimljanima kod Harana, sada na jugoiztoku Turske (u Kurdistanu). Ova oklopna konjica ipak nije bila glavni dio perzijske vojske, koja je tada prešla u Armeniju pod kraljevskim vodstvom šaha Oroda II. Arsakida. Ova oklopna konjica je bila tek pomoćna vojska koja je trebala izviditi i uzporiti rimsko vojno napredovanje, ter ih i poraziti, ako budu dovoljno slabi.
Krasova konjica se nalazila na čelu rimske vojske i sukobila se protiv tih perzijskih oklopnih katafrakta, ali tehnički slabije rimsko oružje nije moglo probiti čvrste i težke oklope partskih konjanika. Rimsko konjaništvo je brojčano bilo čak četiri puta veće od partskog, ali je ubrzo podpuno uništeno skupa s Crassovim sinom Publiem koji je ubijen.
Istodobno su partski strielci na konjima obkolili rimske legije i zasipali ih brojnim strielama. Crassus je tada brzo oblikovao svoje legije u veliki četverokut kako bi spriečio puno pokretnije perzijske snage u proboju rimskih bočnih strana. Naš general Surina je prikrio oklope svoje teške konjice izpod odjeće, ali pri izravnom napadu na rimske legionare, po dogovornom signalu su perzijski katafrakti istodobno razotkrili svoje svietle oklope.
Surena je bio zadivljen malim učinkom toga na moral rimskih snaga i procienio je, kako ni katafrakti neće biti dovoljni da razbiju rimske legije. Stoga je poslao svoje lake strielce na konjima neka zasipaju legionare kišom striela, ali na sigurnoj udaljenosti od Rimljana. Kras je na to uzvratio oblikovanjem legija u "formaciju kornjače", kako bi spriečio ranjavanje svoje vojske od partskih striela.
Većina odapetih perzijskih striela nije bila smrtonosna za Rimljane, no ipak su uzrokovale niz ranjavanja. Ipak ova dugotrajna obsada Rimljana uz veću pomičnost perzijskih snaga, pa množina izpaljenih striela i njihova bolja tehnologia složenog luka su tu usmrtili tisuće rimskih legionara.
Konačni svršetak bitke
Crassova je namjera bila zaštiti svoje legionare od striela sve dok strielci na konjima ne ostanu bez striela. Ipak nakon nekoliko sati su tomu nenavikli rimski legionari počeli padati od vrućine, žedji i upornih strjelačkih napada Perzianaca i Rimljani su konačno bili podpuno obkoljeni. Rimske formacie "kornjače" su doduše djelovale kao učinkovita obrana, ali nisu imale nikakav navalni učinak protiv pomične perzijske konjice.
To je konačno potaknulo i generala Surinu za izravni napad svojima oklopnim katafraktima na izcrpljene rimske legije, koje su ubrzo prepolovljene i nakon toga su prešle u paničan bijeg. Konzul Crassus je isto mogao pobjeći, ali je neuzpješno pokušao ući u pregovore s Partima pa je konačno i on ubijen. Neki izvori tvrde kako su Parti za odgovor na Crassovu pohlepu, navodno u njegovo grlo izlili raztopljeno zlato.
Ovo je na kraju bio jedan od najvećih rimskih poraza ikada, a rimski gubitci su potom brojali oko 20.000 mrtvih vojnika, dok je većina ostalih zarobljena. Istodobno su pritom iranski Parti pretrpjeli razmjerno minimalne gubitke.
Posljedice boja uz Haran
Rim je bio osramoćen ovim velikim porazom, a gorčina tog poraza je bila još veća zato, jer su u ruke Parta pali rimski vojni simboli tj. njihovi legionarski orlovi. Plutarh tako spominje, kako su Parti nakon zarobljavanja obukli Crassu žensku odjeću i s njim paradirali kroz cielo Perzijsko carstvo. Ipak je vjerojatnije kako se tu radi samo o rimskoj propagandi. Orodes II., koji je tada u Armeniji vodio glavninu partske vojske, porazio je potom Armence i osvojio njihovu zemlju.
Ipak, veliki Surinov uzpjeh je navodno izazvao ljubomoru i strah kod partskog kralja, pa ga je ovaj (po Rimljanima) dao pogubiti. Nakon te Surinove smrti, Orod II. je još vodio ine vojne ekspedicije u Siriju, no završile su neuzpjehom. Ovaj boj kod Harana je bila jedna od prvih i glavnih bitaka izmedju Rimljana i Parta. Ta bitka je takodjer stvorila mit kako se rimska vojska ne može suprostaviti partskoj, što su opovrgle rimske pobjede u kasnijim bitkama.
Nekoliko stoljeća prije ove bitke kod Harana, i Rimljani i ostali su bili uvjereni kako je rimska vojska nezaustavljiva, jer do tada su uzpješno osvojili i absorbirali svaku zemlju koja im se suprostavila. Nakon te bitke kod Harana, rimska reputacia je značajno opala, barem u smjeru iztoka. Nakon ove bitke, Rim će još sedam stoljeća voditi neodlučne ratove protiv iranskih dinastia Parta i Sasanida, u kojima nijedna strana nije uzpjela osvojiti niti pokoriti drugu.
Summary
The Battle of Carrhae was fought in 53 BC between the Roman Republic and the Parthian Empire near the town of Carrhae. The Parthian Spahbod (= general) Surena decisively defeated a numerically superior Roman invasion force under the command of Marcus Licinius Crassus. It is commonly seen as one of the earliest and most important battles between the Roman and Parthian empires and one of the most crushing defeats in ancient Roman history.
Crassus, a member of the First Triumvirate and the wealthiest man in Rome, had been enticed by the prospect of military glory and riches, and decided to invade Persia without the official consent of the Senate. Rejecting an offer from the Armenian King Artabasdes II to allow Crassus to invade Parthia via Armenia, Crassus marched his army directly through the deserts of Mesopotamia. His army clashed with Surena's force near Carrhae, a small town in modern S.E. Turkey.
Despite being heavily outnumbered, Surena's cavalry completely outmaneuvered the Roman heavy infantry, killing or capturing most of the Roman soldiers. Crassus himself was killed when truce negotiations turned violent. His death is sometimes associated with the end of the First Triumvirate, but Roman historians state that friction between Crassus and Pompey had always been a greater cause of tension than friction between Julius Caesar and Pompey. The four-year period after Carrhae to the outbreak of the civil war between Julius and Pompey argues against Crassus as a peacekeeper.
Poveznice
Referenca
A condensed digest partly loaded from Croatian Wikipedia, with original introduction.
