Partsko carstvo Arsakida

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Partsko carstvo Arsakida (selidbe Iranohrvata oko Kristovog doba): Partsko Carstvo je naziv za iransku državu iz klasične antike, čija se vladarska dinastija Arsakidi smatrala nasljednicima ranoga Perzijskog Carstva Ahemenida. Oko godine 247. pr. Kr. ju je osnovao Arsak I., poglavica iranskog plemena Parni, nakon što je osvojio tadanju seleucidsku satrapiju Parthia (ranije ahemenidska Varkhana). Vladarwska aristokracija Parni su se potom stopili sa srodnim domaćim Partima i Arsak je začeo znamenitu dinastiju Arsakidi, pa se njegova država još naziva i Arsakidsko Carstvo. Slabljenjem ranije moći helenističkih Seleucida, zatim se Partsko Carstvo nametnulo kao vodeća sila Starog Iztoka, pa je na vrhuncu moći oko Kristovog doba, uz ozemlje današnjeg Irana sadržavalo i Mezopotamiju, Armeniju, južnu obalu Perzijskog zaljeva i veće dijelove Afganistana, Pakistana i Turkmenistana. Partsko Carstvo je ujedinjavalo elemente staroperzijske i helenističke kulture što se najbolje očituje u političkoj upravi. Partsko Carstvo je uzastopce vodilo ratove s rimskom državom na zapadnim granicama, a srušeno je godine 226. u pobuni perzijskih vazala na jugozapadu Irana koji su zatim osnovali novo i veće Perzijsko Carstvo Sasanida.

Summary

The Parthian Empire (247 BC – 224 AD), also known as the Arsacid Empire (Modern Persian: اشکانیان Ashkāniān), was a major Iranian political and cultural power in ancient Persia. Its latter name comes from Arsaces I of Parthia who, as leader of the Parni tribe, founded it in the mid-3rd century BC when he conquered the Parthia region in Iran's northeast, then a satrapy (province) in rebellion against the Seleucid Empire. Mithridates I of Parthia (171–138 BC) greatly expanded the empire by seizing Media and Mesopotamia from the Seleucids. At its height, the Parthian Empire stretched from the northern reaches of the Euphrates, in what is now south-eastern Turkey, to eastern Iran. The empire, located on the Silk Road trade route between the Roman Empire in the Mediterranean Basin and Han Empire of China, became a center of trade and commerce.

The Parthians largely adopted the art, architecture, religious beliefs, and royal insignia of their culturally heterogeneous empire, which encompassed Persian, Hellenistic, and regional cultures. For about the first half of its existence, the Arsacid court adopted elements of Greek culture, though it eventually saw a gradual revival of Iranian traditions. The Arsacid rulers were titled the "King of Kings", as a claim to be the heirs to the Achaemenid Empire; indeed, they accepted many local kings as vassals where the Achaemenids would have had centrally appointed, albeit largely autonomous, satraps. The court did appoint a small number of satraps, largely outside Iran, but these satrapies were smaller and less powerful than the Achaemenid potentates. With the expansion of Arsacid power, the seat of central government shifted from Nisa, Turkmenistan to Ctesiphon along the Tigris (south of modern Baghdad, Iraq), although several other sites also served as capitals.

The earliest enemies of the Parthians were the Seleucids in the west and the Scythians in the east. However, as Parthia expanded westward, they came into conflict with the Kingdom of Armenia, and eventually the late Roman Republic. Rome and Parthia competed with each other to establish the kings of Armenia as their subordinate clients. The Parthians soundly defeated Marcus Licinius Crassus at the Battle of Carrhae in 53 BC, and in 40–39 BC, Parthian forces captured the whole of the Levant, excepting Tyre, from the Romans. However, Mark Antony led a counterattack against Parthia and several Roman emperors invaded Mesopotamia during the Roman-Parthian Wars. The Romans captured the cities of Seleucia and Ctesiphon on multiple occasions during these conflicts, but were never able to hold onto them. Frequent civil war between Parthian contenders to the throne proved more dangerous than foreign invasion, and Parthian power evaporated when Ardashir I, ruler of Estakhr in Fars, revolted against the Arsacids and killed their last ruler, Artabanus IV, in 224 AD. Ardashir established the Sassanid Empire, which ruled Iran and much of the Near East until the Muslim conquests of the 7th century AD, although the Arsacid dynasty lived on through the Arsacid Dynasty of Armenia.

Satrapija Parthava

Parthia (grčki naziv, perz. Parthava) je antička satrapija u sjevernom Iranu, a najpoznatija je zato što je bila političkim i kulturnim središtem u doba dinastije Arsakida, vladara Partskog Carstva. Parthava je postala upravnom jedinicom (satrapijom) u doba Perzijskog Carstva Ahemenida i kasnijega Perzijskog Carstva Sasanida. Naknadno helenističko Parthia dolazi iz staroperzijskog Parthava, što je na partskom jeziku bio domaći geonim u značienju „zemlja Parta” tj. „što pripada Partima”. Približne granice satrapije Parthava su zapadna dio Khorasana uz jugoistočne obale Kaspijskog mora. Graniči s gorskim lancom Kopet-Dag na sjeveru (danas Turkmenistan) i pustinjom Dašt-e Kevir na jugu. Zapadno od Parthave je bila Media, na sjeverozapadu Varkhana (grč.-lat. Hircania, sada Gorgan), na sjeveroistoku Marguš (Margiana), a na jugoistoku Ariana. U antičko doba arsakidske dinastije je Parthia zajedno s Hirkaniom (obje su danas oko granice Irana i Turmenistana) bila sjedinjena u jednu upravnu jedinicu, pa se tu pokrajinu često smatra užom Parthiom.

Etnogrupa Parti

Parti su iranski narod koji se pod imenom Parni pojavljuje kao jedno od tri plemena ranije konfederacije Dahae. Dahi (perz. Dāha, grč. Δάοι: „Daoi“ i Δάαι: „Daai“, lat. Dahae, farsi: داها) je naziv konfederacije tri ranoiranska polunomadska plemena koja su živjela duž istočnih obale Kaspijskog mora, a govorili su istočnoiranskim jezicima. Ovi Dahi se prvi put u povijesti spominju na popisu Kserksove vojske, tzv. „zapis Daeva“ iz 5.st. pr.Kr., gdje se plemena nazivaju perzijskim izrazom Dāha, iza kojih se odmah spominju i plemena njihovih sjevernih susjeda Saka. U 1.st. pr.Kr. povjesničar Strabon spominje Dahe u surječju „skitskih Daha“, što ipak ne znači kako se Skiti poistovjećuju s plemenima Daha. Po njegovim djelima su ti Dahi živjeli u današnjem Turkmenistanu. Poznato je kako su se plemena Daha i Saka (Skiti) borila u vojski Perzijskog Carstva tijekom bitke kod Gaugamele, dok su nakon pada carstva sudjelovali u vojski Aleksandra Makedonskog pri njegovom pohodu u Indiji. U seleucidsko doba su Dahi kovali i vlastiti novac.

Tijekom 3.st. pr.Kr. južni ogranak konfederacije Daha kao pleme Parni, doživljava uspon pod njihovim poglavicom Arsakom. Izdvojivši se od ostale konfederacije, Parti iz nutarnje Azije upadaju na Iransku visoravan u satrapiju Parthava i odatle osnivaju Partsko Carstvo pod vodstvom Arsaka I. Pod njegovim vodstvom se šire južnije kroz Partiju koja je dotad bila pod helenističkom vlasti seleucidskih diadoha i porazili ih. Pleme Parni se tada pomiješalo s autohtonim Partima, zbog čega se njihova država naziva Partskim Carstvom. Nakon toga se Arsak I. okrunio kao kralj nove iranističke države, a njegovi nasljednici su dinastija Arsakida, koja se u Iranu održala od 247. pr.Kr. do 228. god. po Kr. Arsakidi su svoju državu proširili na cijelu Iransku visoravan i širje, a na zapadu su najviše ostali upamćeni po višestoljenim uzastopnim ratovima protiv Rimljana.

Iranska država Arsakida

Oko 3. stoljeća pr. Kr. su se Parti naselili u satrapiji Parthava, koja se nalazilo na jugoistoku Kaspijskog mora. Uključeno je kao XVI. satrapija u Perzijsko Carstv Ahemenida, a nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog je došla pod helenistički vlast dinastje Seleucida. Među većim partskim gradovima su bili Ktezifont, Seleukija, Hekatompil i ini manji. Parti potom nisu napustili svoje iranske korijene i ostali su neprijateljski prama nametnutom helenizmu. Dinastiju Arsakida je zasnovao Arsak I., koji se proglasio kraljem oko 250. god. pr.Kr. Njegovi su nasljednici bili Tiridat koji je postavio za prijestolnicu grad Hekatompil (Hecatompylus), pa Artaban I., Fraat I. i ini kasniji.

S Mitridatom I. (175.- 138.), koji je obnovio iransku carsku titulu "kralja kraljeva", kraljevstvo Partije prostiralo se od Kaspijskog mora do Perzijskog zaljeva, uključivo Mediju, Perziju, Asiriju i Babilon. Mitridat II. (128.-88.) načinio je od Partije važnu tranzitnu zemlju na "Putu svile". Zbog sukoba s vladarom Armenije Tigranom, povijest Parta se ispreplela s rimskom, a između dvije glavne antičke velesile je započeo višestoljetni sukob. General Surina (Surenas) je pobijedio konzula Marka Krasa u bitki kod Harana god 53. pr.Kr. gdje je i sam Crassus poginuo. Nakon što je u borbama između Cezara i Pompeja ostao neutralan, podržao je kasnije Cezarove ubojice, ali ga je porazio Ventidije Bas god. 38. pr.Kr.

Fraat IV. (37.- 2. god. pr.Kr.) je odbio rimskog Antonija 36. godine, a potom je tražio dogovor s Augustom. Vonon I., nakon što je postao kraljem zahvaljujući Augustovoj podršci, naslijedio je Artabana III. (10.-40.), koji je na prijestolje Armenije postavio jednog od svojih sinova, izazvavavši time rimnsku reakciju cara Tiberija, koji je zato pokrenuo vojni pohod protiv njega. Hosrov (107.-131.) je više puta bio pobijeđen od cara Trajana, koji je 116. na partsko prijestolje postavio Partamaspata. No Hadrian je naknadno god. 123. morao vratiti Hosrovu veći dio njegovog ozemlja.

U doba vladavine Vologeza III. (148.-191.) i Vologeza IV. (191.-209.) su kraljevstvo Parta napadali Rimljani, koji su si vratili Armeniju. Artaban V. je isposlovao od Makrina god. 217. povratak svoga brata Tiridata na armensko prijestolje. No južni Perzijanac Artakserks je potaknuo pobunu u kojoj je Artaban ubijen god. 226., čime završava dinastija Arsakidea. U Armeniji je bočni odvjetak dinastije Arsakida još nastavio vladati do 428. godine. Time je začeto treće carstvo s dinastijom Sassanida, čija je povijest dio klasične staroperzijske.

Vladarski niz Arsakida

Partski Arsakidi su prvi uveli službenu titulu šah za iranske vladare, koji se naslov uz manje prekide zatim rabio kroz iduća 2 tisućljeća, tj. sve do nedavne Iranske revolucije i uvedbe republike. Ovdje se kronološkim slijedom navode latinizirana zapadna imena arsakidskih šahova (izvod iz Bivar 1983.):

Kronološki popis partskih šahova dinastije Arsakidi
Nova kronologija Stara kronologija
247 pr.Kr. Početak Arsakida:
neovisni satrap Andragoras 		c. 250 pr.Kr. Arsaces I. od Parthije
246 pr.Kr. Arsaces I. podigao ustanak protiv Seleucida c. 248 p.Kr. Tiridates I.
238 prK. Arsaces I. zavladao Parthijom
217 ili 214 prK. Arsaces II. 211 BC Artabanus I
c. 191 prK. Phriapatius c. 191 prK. Phriapatius
c. 176 prK. Phraates I. c. 176 prK. Phraates I.
c. 171 prK. Mithridates I. c. 171 prK. Mithridates I.
c. 139/138 prK. Phraates II. c. 138/137 prK. Phraates II.
c. 127 prK. Artabanus I. c. 128 prK. Artabanus II.
c. 124/123 prK. Mithridates II. c. 123 prK. Mithridates II.
c. 90 prK. Gotarzes I.
Orodes I. 		c. 91 prK. Gotarzes I.
c. 80 prK. Orodes I.
78/77 prK. Sanatruces 76/77 prK Sanatruces
71/70 prK. Phraates III. 58/57 prK. Mithridates III.
58/57 prK. Orodes II. c. 57 prK. Orodes II.
pred 53 prK. Mithridates III. (kuje novac u Seleuciji)
c. 40 prK. Phraates IV. c. 40 prK. Phraates IV.
c. 39 prK. umro Pacorus I. 38 prK. umro Pacorus I.
32-30 prK. napao Tiridates I. 30-25 BC Tiridates II.
27/26 prK. Tiridates I. kuje novac u Seleuciji
3/2 prK. Phraates V. 3/2 prK. Phraates V.
5/6 po Kr. Orodes III. 4 po Kr. Orodes III.
8/9 AD Vonones I. 7/8 AD Vonones I.
10/11 AD Artabanus II. 12 AD Artabanus II.
36 AD Tiridates II. 36 AD Tiridates III.
37 AD Cinnamus 37 AD Cinnamus
39-45 AD Vardanes I. 38 AD Gotarzes II.
43/44-50/51 AD Gotarzes II. 39-47/48 AD Vardanes I.
50/51-76/77 AD Vologases I. c. 51 AD [[Vonones II.
55 AD Vardanes II. 51/52-79/80 AD Vologases I.
77/78-78/79 AD Vologases II.
77/78-86/87 AD Pacorus II. 78-115/116 AD Pacorus II.
79/80-80/81 AD Artabanus III. 80-81 AD Artabanus IV.
92/93-95/96 AD Pacorus II.
104/105-107/108 AD Vologases III. 105/106-147 AD Vologases II.
108/109-127/128 AD Osroes I.,
Parthamaspates god. 117 AD 		109/110-128/129 AD Osroes I.,
Parthamaspates god. 117 AD
111/112-146/147 AD Vologases III.
c. 130-147 AD Mithridates IV. 128/129-147? AD Mithridates IV.
147/148-190/191 AD Vologases IV. 148-192 AD Vologases III.
190/191-207/208 AD Vologases V. 191-207/208 AD Vologases IV.
207/208-221/222 AD Vologases VI. 207/208-222/223 AD Vologases V.
c. 213 - c. 224 AD Artabanus IV. c. 213 - c. 224 AD Artabanus V.

Odnos spram ranih Hrvata

Kroz prapovijest do rane antike u doba Ahemenida, tj. do 4.st. pr.Kr. su pretci indoiranskih Prahrvata razmjerno stabilno živjeli u istočnoiranskoj satrapiji Harauvatya (vidi pobliže: Prapoviestni Prediranci). Medjutim od provale Aleksandra Makedonskog nakon god. 330. pr.Kr. tu počinju uzastopne nestabilnosti i nesigurno preživljavanje zbog niza ratnih napada: prvo od zapada Aleksandar u 4.st., zatim sa sjevera nomadski Skiti u 3.-2.st., pa konačno iz Tibeta oko god. 70 pr.Kr. preko Afganistana provaljuju krvoločni Kušani (kines. Yuezhi, grč. Tocharoi, čakav. Momuli, ind. kušan = "koljač" i gorje Hindukuš u Afganistanu = "Indopokolj"). Kušani su planinsko pleme iz plemenskog saveza Yuezhi na Tibetu, a Kušansko kraljevstvo je bila antička država prvo na ozemlju današnjeg Tadjikistana i Afganistana. U 1. i 2.st. po Kr. su Kušani provalili i u sjeverozapadnu Indiju sve do Benaresa (Varanasi) gdje natpisi iz god. 127. po Kr. spominju najjačeg kušanskog vladara Kaniška. Država im je oslabila u 3.st., pa je pala pod vlast Sasanida i Gupta.

Sav taj niz ugroza je natjerao većinu starosjedilačkih Harauvata na odselidbu spram zapada, dok su se preostali kroz antiku tamo asimilirali ili su dijelom pobijeni i istrijebljeni. Najkasnije do 2.st. pr.Kr. tj. ranije od god. 128. pr.Kr. su Prahrvati većinom odselili iz Afganistana, jer tada kao saveznici (Heravuate) na sjeveru Irana u Parthiji sudjeluju uz Arsakide u borbama protiv provala nomadskih Kušana najprije za Partskog šaha Fravarta II. (138.- 128.) kao i za nasljednog šaha Artabana I. (128.- 124.), pri čemu su oba šaha uzastopno poginuli protiv Kušana. Ovu bitku i pogibiju pred 2 tisućljeća ukratko spominje Justin u Epitomes, XLII,2,2 ("... Bello Tochariis inlato, in bracchio vulneratus statim decedit.") kao i Pompeius Trogus (Epitome: Prologi XLI, 5): Isto je kod nas obširno i slikovito predajom opisano kao najranije upamćeni veći povijesni dogodjaji u čakavskom epu "Čarveni bojovniki zi Harezma", gdje se ti protivnički Kušani navode pod čakavskim nazivom "Momuli", nakon kojih poraza i kraljeve smrti se naši Heravuate vraćaju u svoj novi zavičaj Harezmu: vidi još pobliže izvorni tekst Prahrvatski ep o Harezmu.

Zato upravo kroz to doba vladavine Arsakida, uz sjeverni rub Partskog carstva uglavnom duž antičke rijeke Oxus (sada Amu-Darja) teče masovna preselidba ranijih Harauvata sve do velikoga poluslanog jezera Daryah Uvarazmiš (lat. Lacus Oxianus, sada Aralska pustinja - Aralkum) - vidi o tomu još pobliže: Prahrvatski i novi Aral. Tu su u plodnoj i pošumljenoj močvarnoj delti Amu-Darya od 3.st. pr.Kr. pa do Kristova doba naseljeni naši 'Heravuate' (Prahrvati) u svojemu drugom antičkom kraljevstvu Harezma. Odavde kod nas već počinje i najranije hrvatsko narodno pamćenje očuvano tisućljetnom pučkom predajom, ponajviše u velebnomu čakavskom epu "Čarveni bojovniki zi Harezma" (vukovski: 'Crveni borci iz Horazmije'): Ovaj se na Kvarnerskim otocima ponavljao stoljećima na večernjim sijelima uz sopile i šurle, - ali je u 20.st. pod jugoslavenskom okupacijom u Hrvatskoj bio ideološki zabranjen i kažnjiv, pa i danas se još neslužbeno prikriva i prešućuje.

Ranohrvatska Harezma

Naša antička Horazmija (čakav. Harezma, rus. Hvarizem, staroperz. Uvarazmiš) tj. delta rijeke Amu-Darya uz Aralsko jezero je od 522.- 330. pr.Kr. postala dijelom Perzijskog Carstva, jer se spominje na Bagistanskim natpisima kralja Darija Velikog (522.-486. pr.Kr.) koji su uklesani 520. pr. Kr. što svjedoči kako je Darije naslijedio pokrajinu pri dolasku na vlast. Najvjerojatnije je Horazmiju osvojio Kir Veliki, jer je njegov sin i Darijev predhodnik Kambiz II. uglavnom proširio carstvo na Afriku. Na Herodotovom popisu perzijskih satrapija gdje se pobliže spominju visine njihovih poreza ili trupe za Kserksovu vojsku, Horazmija je navedena zajedno s važnijom satrapijom Partijom, pa se stoga smatra kako je Horazmijom upravljao partski satrap. U doba Darija III. Kodomana je Horazmija postala neovisnim kraljevstvom koje je oko 327. pr.Kr. sklopilo mirovni sporazum s Aleksandrom Makedonskim. Malo kasnije su horazmijski kraljevi počeli kovati vlastiti novac po uzoru na južnije seleucidske kraljeve, a njihove grobnice su nadjene kraj mjesta Koj-Krylgan-Kale.

Još donedavna tj. krajem 20.st. do 1990tih je bilo razmjerno nejasno i nesigurno skoro pola tisućljeća naše antičke povijesti, kada su Prahrvati iz iranske Harauvatiye naizgled nestali nakon Aleksandrovog uništenja Ahemenidskog Carstva, a dotad su naši još jamačno boravili u istočnoiranskoj Harauvatiyi (potom grčka Arachosia). Nakon Aleksandra Makedonskog u doba helenističkih Seleucida i ponovo iranskih Arsakida, Prahrvati kao etnogrupa su prividno izgubljeni iz povijesne evidencije, sve do ponovne pojave na azovskom Tanaisu u 2./3. st. po Kr. Tu ih već uzastopno navode 2 Tanajske ploče kao Horouathos/Horoathoi, pa Orosius Presbyter 418. (kao Horites), Zacharias Rhetor 559. (kao Hrwts), itd. Tek odnedavna je na prijelomu tisućljeća konačno višestruko potvrdjena ta dosad manjkava poveznica (missing link), jer se prije nije znalo kako su i kuda rani Prahrvati iz dalekog Afganistana stigli do europskog Tanaisa, pa su iranisti često zamišljali naše velebne selidbe posred Irana.

Stoga se danas može već smatrati dosta sigurnim kako su antički Prahrvati oko Kristovog doba tj. od 3.st. pr.Kr. do 1.st. po Kr. odselili iz helenističke Arachosije na sjeverozapad i sa sjevera duž rijeke Oxus (Amu-Darya) zaobišli helenističku Perziju pod Seleucidima. Odonda su većinom živili u starohrohrvatskom Harezmu, tj. oko donedavnog Aralskog mora s državnim centrom - prijestolnicom na jugu u ranijoj močvarnoj delti Amu-Darya (= danas novonastala ljudska pustinja Aralkum u Uzbekistanu). Zbog učestalih nomadskih napada oko Azova, odatle su nakon Krista u 1.st. uz donji Don sišli na Azov do Tanaisa. Ipak nam zasad još nisu pobliže poznati pokazatelji kako su zaobišli Kaspijsko more, tj. sjevernije ili južnije (ili su ga preplovili ?). Tako je već uglavnom poznat slijedeći selidbeni redoslijed ranih Hrvata: Afganska Harauvatya/Arachosia (31.st.- 4.st. pr.Kr. >> aralski Hvarezm/Chorasmia (3.st. pr.Kr.- 1.st. po Kr.) >> azovski Tanais (2.- 4.st.) >> Velikaya Horvatiya u Ukrajini (4.- 6.st.) >> karpatska Bijela Hrvatska (6.- 9.st.), ...itd.

Poviestni pokazatelji

Na ranohrvatsku prijelaznu pradomovinu oko antičkog Arala i delte Amu-Darya danas već zajednički upućuje čak 7 raznih istosmjerno-neovisnih pokazatelja:

  1. Sovjetski arheonalazi: uz Aral i deltu Amu-Darya su ruski arheolozi iz SSSRa od sredine 20.st. našli zbog suše dobro očuvani niz osebujnih i znakovitih ruševina izduženo-velikih zgrada kakvih inače nema nigdje medju inim starim nomadima srednje Azije. Paleosociološki, oni smatraju da su to bile antičke zajedničke nastambe i spavaonice obiteljskih zadruga dinarskog tipa kao kod Južnih Slavena. Ovo su jedinstveni arheonalazi tog tipa za cijelu golemu Aziju.
  2. Srednjovjeko ime Arala: Kada su carski Rusi u 17.st. osvojili Aral, zatekli su kod starosjedilica osobiti naziv Aralskog mora koji su preveli kao kalk na ruski "Sinye morje"(= Modro more). Ranohrvatski i staročakavski Sinyemôri dosad označuje naš 'Jadran' (novi umjetni naziv), kamo su ga doseljeni Iranohrvati vjerojatno prenesli od prvotnoga ranohrvatskog Arala iz sjevernoiranske pradomovine. Sam Aral se u kasnijem čakavskom naziva Obremôri (= 'Tatarsko more').
  3. Toponim Kizyl-Arvat: Na jugozapadu klasičnog Hvarizema/Chorasmia u pustinji Kara-Kum južno od Arala i jugoistočno od Kaspija (danas Tadjikistan) leži stari grad Kizyl'-Arvat čije je značenje "Crveni Hrvat".
  4. Čakavski mjestopis: Naši jadranski pomorci koji su u prošlim stoljećima na drvenim jedrenjacima plovili svjetskim morima, razvili su naš posebni staročakavski mjestopis drugačiji od medjunarodnog za dvjestotinjak prekomorskih toponima duž istočnih obala obje Amerike (vidi Staročakavska Amerika) i oko Azije (Hrvati u Aziji),- ali sve je to namjenski bio naš pomorski mjestopis primorja vidljivog iz brodova. Jedina iznimka toga izvan pomorstva je razmjerno bogati staročakavski mjestopis dvadesetak kontinentalnih toponima iz srednje Azije, što upućuje na drugačiju povijesnu baštinu. Primjeri su većinom iz širje okolice Aralskog mora: Seunubárška (Turkestan), Velaubárška (Kazakhstan), Meyubárška (Uzbekistan), Meyhlâm-Ubárška (planina Alatau), Obraplâna (Ust-Urt: kraška zaravan Kaspi-Aral), Sypunôbrih (pustinje Karakum-Kyzilkum), Obrarýkva (rijeka Amu-Darya), Obrikukûr (močvarna delta Amu-Darya), Obreskôpje (otočje Aralskog mora), Obremôri (bivše Aralsko jezero), Zgornemôri (Kaspijsko more), Artubârška (istočnokaspijski poluotok Mangišlak), Obresolýne (istočnokaspijska laguna Kara-Bugaz), Ubârška-Valâda (sjevernokaspijski zaljev Kashagan (Northeast Caspian Gulf) ...itd. - Vidi o tom još pobliže: Hrvati u Aziji.
  5. Srednjoazijske legende: Srednjoazijski stepski nomadi oko Arala iz iranskih i turkijskih etnogrupa imaju sličnu zajedničku legendu iz rane povijesti srednje Azije koju navodi ruski etnogenetičar L.N. Gumilev (1967, 1989). Njezin je ukratko sadržaj: "... U pradavnim eonima vremena, odmah nakon stvaranja svijeta i još prije početka povijesti, niz sniježne su planine na krilatim nebeskim konjima sletjeli Blijedoglavci (svjetlokosi). Oni su tu stvorili veliko i bogato staro carstvo Arwatistân ili Hirvatistân. Kada je trebala započeti povijest i svijetu se objavio Veliki bog - Allâh, ovi su Blijedoglavci ponovo zajahali svoje leteće konje i odjezdili u nepoznate daljine. Nakon njih ostadoše samo konji i njihove ruševine prastarih gradina koje se zato i dandanas po njima zovu - arwât ili hirvât ...".
  6. Iste legende Kvarnera: S ovim aralo-nomadskim legendama srednje Azije je vrlo slična i komplementarna naša najveća i najstarija pučka legenda iz ranohrvatske prapovijesti na kvarnerskoj čakavici, koja je tek nedavno pobliže prikazana za javnost (R. Žic 2011 - u tisku): "Harèzm naslêdu Sunca (Čarjèni bojovniki). Ova se velebna epska legenda uzajamno nadopunjuje i potvrdjuje sa spomenutim aralo-nomadskim legendama, a pobliže opširno opisuje našu istočniju pradomovinu Horezm, Perziju i Mezopotamiju, ter niz pradavnih zbivanja, naših uzastopnih ratovanja i selidbi kroz ove zemlje Starog Istoka. To je najvažnija pučka predaja za naš rani praiskon, pa je stilom i opsegom slična i ravnopravna nordijskoj Hervarsagi i starogrčkoj Ilijadi ili ranoindskoj Rigvedi, a korjenito se razlikuje od inih skromnih slavenskih bajki o vilama, vukodlacima i sličnim seljačkim kreaturama kojima su nas kljukali jugoslavisti. U 20. st. pod Jugoslavijom je dogmatski bila dozvoljena samo objava naše staroslavenske predaje (Perun, Hej-Slaveni i slično), a sve ino iz domaće pučke tradicije u neskladu s tim je prešućeno i zapravo zabranjeno (zato se skidalo glave: M. Yošamya).
  7. Genski Dinarci u Aziji: jednako kao ranija jugo-cenzura na hrvatsku povijest i predaju, tako odnedavna po vanjskoj jugo-direktivi odnedavna još postoji i vrlo žestoka ideološka cenzura na genomski iskon i biosastav Hrvata i inih nepodobnih naroda (npr. Iranaca i sl.), pa tako uz krivotvorbe Hrvati opet silom postaju genskim Slavenima (a arijski Perzijanci arapskim semitima). Za naš posebni hrvatsko-dinarski haplotip Eu7/I1b, moćni ideološki cezori izvana dopuštaju (tj. obmanjuju) kako se nalazi uglavnom samo na Balkanu, a navodno ga nikako nema u nepodobnoj jugozapadnoj Aziji tj. u Iranu i oko njega. Medjutim - ruski, gruzijski i ini slobodni genetičari izvan kontrole idejnih moćnika, objavljuju nam kako se naš dominantni dinarski haplotip Eu7/I1b itekako obilno nalazi po Kavkazu 30 - 90% (Dargyni i Swaneti), sjeverozapadu Kurdistana 32% (Delamiti), u iranskom Teheranu 33% i u srednjoj Aziji oko Arala 3 - 7%. O svemu tome naši dodvorni antropo-genetičari uporno šute, pa taktički zaobilaze i izbjegavaju tu nepodobnu temu. Bez obzira na sve, ovi disidentski nalazi ipak nam dokazuju kako su naši genski Dinarci nekoć obilno putovali prednjom i srednjom Azijom i tamo seksualno sudjelovali u proizvodnji danas idejno nepodobnih potomaka.
  • Zaključno, na antičko postojanje ranih Hrvata u srednjoj Aziji oko Arala u klasičnom Hvarizemu (Chovaresmia), istodobno upućuje čak 7 raznih neovisnih pokazatelja: 1. sovjetski arheonalazi naših zadruga; 2. nalazi dinarskog genotipa; 3. turanski grad Kizyl-Arvat (Crveni Hrvat); 4. legede nomada o Prahrvatima; 5. slične kvarnerske legende o Harèzmu; 6. isto staro ime Arala i Jadrana; 7. bogati čakavski mjestopis za okružje Arala.

Hrvati i Iran nakon Parta

Nakon pada Partske države slijedi carstvo (Eranshahr) pod perzijskom dinastijom Sassanida kroz idućih 4 stoljeća, od god. 224. - 651., koje nastaje partskim porazom Arsakida Artabana IV. od Sassanida Ardašira I.. To klasično Perzijsko carstvo pod Sassanidima opet dostiže sličnu snagu i obseg poput ranijih Ahemenida pa pod najmoćnijim carom Khosraw II. (grč.lat. Chosroes) vlada prostorima od rijeka Inda i Sirdarje do Jemena, Egipta, Kavkaza i srednje Anatolije, tj. slično kao i za Ahemenida Darija I.

U to doba Sassanida, rani Hrvati uglavnom gube dalje izravne veze s Perzijom, jer su nakon Kristova doba prostorno već odvojeni od njih i preseljeni u Europu oko Azovskog mora i ušća rijeke Don (Tanais). Glavna potvrda tomu su nalazi 2 Tanajske ploče uz Azovsko more iz 2. i 3.st. po Kr. Jedini poznati izravni dodir s kasnijim Sassanidima početkom 7.st. je imala starohrvatska flota na Crnom moru pod arhontom Khadzik (admiral Kačić ?), kada su u savezu s kasnijim perzijskim carom Khosraw II. (591.- 628.) zajedno kroz Bospor neuspješno napadali prijestolnicu Bizanta (Carigrad). Ubrzo nakon toga se Hrvati već sele na zapad do Jadrana, dok istodobno na istoku Perzijsko carstvo Sassanida od god. 651. propada pod provalama islamskih Arapa.

Bibliografija

  • Lendering, Jona (2011.). Parthia (2). Livius.org.
  • Lendering, Jona (2011.). Parthian kings. Livius.org.
  • Shahbazi, A. Sh., Schippmann, K., Alram, M., Boyce, M., Toumanoff, C. 1986: Arsacids. Encyclopedia Iranica.
  • François de Blois: „Dahae I: Etimologija“ (Dahae I: Etymology), Encyclopaedia Iranica, VI., 1993.
  • A.D.H. Bivar: „Politička povijest Irana u doba Arsakida“ (The Political History of Iran under the Arsacids), W. B. Fischer, Ilya Gershevitch, Cambridge History of Iran, izdavač: Cambrigdje University Press, 1993., str. 21-99.
  • Boyce, Mary (1983), "Parthian writings and literature", in Yarshater, Ehsan, Cambridge History of Iran, 3.2, Cambridge UP, pp. 1151–1165.
  • Lecoq, Pierre (1987), "Aparna", Encyclopaedia Iranica, 2, New York: Routledge & Kegan Paul, p. 151, http://www.iranicaonline.org/articles/aparna-c3k .
  • Lukonin, Vladimir G. (1983), "Political, Social and Administrative Institutions", in Yarshater, Ehsan, Cambridge History of Iran, 3.2, Cambridge University Press, pp. 681–747 .
  • Schippmann, Klaus (1987), Arsacids II: The Arsacid Dynasty, Encyclopaedia Iranica, 2, New York: Routledge & Kegan Paul, pp. 525–536 .
  • Assar, G.R.F., "Genealogy & Coinage of the Early Parthian Rulers. I", Parthica, 6, 2004, pp. 69–93.
  • Assar, G.R.F., "A Revised Parthian Chronology of the Period 91-55 B.C.", Parthica, 8, 2006, pp. 55–104.
  • Malcolm A. R. Colledge: The Parthians. London 1967.
  • Vesta Sarkhosh Curtis, Sarah Stewart (Ed.): The Age of the Parthians. London 2007.
  • Uwe Ellerbrock, Sylvia Winkelmann: Die Parther. Eine vergessene Großmacht. Verlag Philipp von Zabern, Darmstadt u. a. 2012, ISBN 978-3-8053-4454-8.
  • David Engels: Cicéron comme proconsul en Cilicie et la guerre contre les Parthes. In: Revue Belge de Philologie et d'Histoire 86, 2008, S. 23–45.
  • Jérôme Gaslain: Le bachlik d'Arsace Ier ou la représentation du nomade-roi. In: Bulletin of Parthian and Mixed Oriental Studies 1, 2005, S. 9–30.
  • Stefan Hauser: Die ewigen Nomaden? Bemerkungen zu Herkunft, Militär, Staatsaufbau und nomadischen Traditionen der Arsakiden. In: Burkhard Meißner u. a. (Hrsg.): Krieg, Gesellschaft, Institutionen. Akademieverlag, Berlin 2005, ISBN 3-05-004097-1, S. 163–208.
  • Irene Huber, Udo Hartmann: „Denn ihrem Diktat vermochte der König nicht zu widersprechen …“ Die Position der Frauen am Hof der Arsakiden. In: Antonio Panaino, Andrea Piras (Hrsg.): Proceedings of the 5th Conference of the Societas Iranologica Europæa. Band 1: Ancient and Middle Iranian studies. Mailand 2006, S. 485–517.
  • Margarete Karras-Klapproth: Prosopographische Studien zur Geschichte des Partherreiches auf der Grundlage antiker literarischer Überlieferung. Habelt, Bonn 1988, ISBN 3-7749-2367-1.
  • Charlotte Lerouge: L’image des Parthes dans le monde gréco-romain. Du début du Ier siècle av. J.-C. jusqu’à la fin du Haut-Empire romain. Stuttgart 2007.
  • Parvaneh Pourshariati: The Parthians and the Production of Canonical Shahnames. In: Henning Börm, Josef Wiesehöfer (Hrsg.): Commutatio et Contentio. Studies in the Late Roman, Sasanian, and Early Islamic Near East. Düsseldorf 2010, S. 346–392.
  • Klaus Schippmann: Grundzüge der parthischen Geschichte. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1980, ISBN 3-534-07064-X.
  • M. Rahim Shayegan: Arsacids and Sasanians: Political Ideology in Post-Hellenistic and Late Antique Persia. Cambridge 2011.
  • Rose M. Sheldon: Rome’s war in Parthia. London 2010.
  • André Verstandig: Histoire de l'Empire parthe. Bruxelles 2001.
  • Josef Wiesehöfer: Das antike Persien. Artemis und Winkler, München/Zürich 1994, ISBN 3-7608-1080-2.
  • Józef Wolski: L’empire des Arsacides. Louvain 1993.
  • Józef Wolski: Iran und Rom. Versuch einer historischen Wertung der gegenseitigen Beziehungen. In: ANRW. Band II 9.1. Berlin/New York 1979, S. 195–214.
  • Karl-Heinz Ziegler: Die Beziehungen zwischen Rom und dem Partherreich. Steiner, Wiesbaden 1964.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license, mostly from Croatian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Partsko_carstvo_Arsakida&oldid=35380"