Nepodobni naši kraljevi

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Nepodobni naši kraljevi (osporavani starohrvatski vladari): Jugoslavisti u 20. stoljeću i njihovi noviji sljedbenici, u našoj historiografiji tek eufemistički imenovani kao tzv. minimalisti, u ideološkoj težnji da skrate ili osakate starohrvatsku državnost, uz ine kontroverze su izvršili 3 glavna iskrivljavanja srednjovjeke hrvatske povijesti: 1. Umjesto u hrvatskoj tradiciji uobičajenih naslova bana i kralja su doveli srboslavskog "kneza", 2. za desetak starohrvatskih vladara su naknadno izobličili i balkanizirali njihova izvorna imena, i 3. za 4 najvažnija starohrvatska kralja su posve iskrivili titule, prešutili podrijetlo i tendenciozno osakatili povijest vladanja (Kralj Tomislav, Stjepan III. Dobroslav, Dmitar Zvonimir i Petar Svačić).

Abstract

Controversial rulers in medieval Croatia: During 20th century, a number of Yugoslavian historians called 'minimalists' made the considerable deforming shifts concerning dozen rulers of medieval Croatia. They reintroduced the deformed rulers' names adapted to new Serbian pronouncing, and 4 main Croatian kings so far are nearly erased from medieval history as hardly existing ones: the first king Tomislav (910-929) as the main founder of Croatian state, its most powerful king Stephen III Dobroslav (1930-1056), the second-last king Dmitar Zvonimir (1076-1089), and its last king Peter II Slavac-Krešimirov (1092-1097).

Izmjene vladarskih naslova

Kod jugoistoričara iz 20. stoljeća se naši srednjovjeki banovi redovno navode kao tzv. "knezovi", što je sigurno pogrješni prijevod po srboslavskoj tradiciji za izvorne latinske navode "dux Croatorum" i slične. Vjerodostojan prijevod toga treba biti : čelnik ili vodja Hrvata. Za razliku od rusko-srpskog "knjaza", u staroj hrvatskoj tradiciji i širje u Bosni i Crnoj Gori se kod nas pejorativno-niži naslov "knez" uglavnom ne odnosi na višega vazalnog čelnika-vladara, nego tek na lokalnoga seoskog načelnika ili najviše gradonačelnika, tj. do razine župana ili još niže, pa je kod nas niži knez uvijek podredjen banu i njihovo izjednačenje je besmislica. Stoga uvredljivo-pejorativni nazivi tzv. "hrvatski knezovi" u veziji jugoistoričara-'minimalista' djeluju priglupo i nestručno. U izvorno-hrvatskoj nomenklaturi i tradiciji se vazalni vladar uglavnom stručno naziva ban, a neovisni je kralj. Zato u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Dalmaciji nisu vladali nekakvi srednjovjeki "knezovi" nego uglavnom naši banovi. Mogućih pravih knezova bilo je kod Hrvata samo u ranoj Panonskoj ili sjevernoj Hrvatskoj (Slovinje) od kojih je najpoznatiji naš slavenski knez bio Ljudevit Posavski, dok su južnije uz Jadran bili samo vazalni banovi, ili općenito i neodredjeno u prijevodu kao "čelnici" (= dux, srpski: vožd).

Medjutim, od Trpimira I. se djelomično u njegovim i tudjim zapisima već pojavljuje i latinska titula "Rex" u značenju kralj, iako je vjerojatnije da bar prije Tomislava nismo imali kralja, nego je sigurniji navod kao ban (ili opći "čelnik"). Ipak postoji više raznih svjedočanstava da se već od doba Trpimira višeput zaredom navodi i "rex Croatorum" ili slično, npr.:

  • Franački kroničari u 9. st. npr. teolog Gottschalk 892., navode "Rex Tirpimerus" ili "Regnum Croatiae"..., etc.
  • Nasljednik prijestolja Dmitar Zvonimir u Reg. Doc. 106 (13, 14), navodi: regum predecessorum ... Tirpimirus et Muntimirus (= prethodni kraljevi ... Trpimir i Muncimir).
  • Slično Trpimira, Branimira i nasljednike kao "reges Croatorum" potom još navode ini rani kroničari kao Grgur Barski (Ljetopis, 3), H. Lucić (De regno Dalmatiae, 11), D. Farlatti (Illyricum Sacrum), itd.
  • Ovi ranohrvatski banovi se u vlastitim zapisima većinom spominju pod titulama "princeps" ili "comes" (ban), a tako ih uglavnom službeno titulira i rimski papa, što se nikako ne smije krivotvoriti i degradirati na nekakvog 'kneza' u smislu jugoistoričara.
  • Prema tomu, vladarski naslov ranih dalmatinskih vladara prije Tomislava sigurno nije bio srboslavski "knez", nego najvjerojatnije ban ili manje vjerojatno kralj (realno tek od Tomislava).

Iskrivljeno ime vladara

Kod jugoistoričara u 20. stoljeću je za hrvatsko srednjovjekovlje još nametnuto bar dvadesetak imena starohrvatskih vladara iskrivljeno-balkaniziranih do neprepoznatljivosti, tj. naknadno prilagodjenih istočno-srpskim oblicima, ili tek ovlaš deformiranih iz neznanja. Glavni su takvi uvriježeni primjeri krivotvorbe naših vladarskih imena, po inerciji dijelom zadržanih u javnosti sve do danas, npr.:

  • Slavonski ban Muncimir I. (864.- 884.) > jugoime tzv. "knez Mutimir"
  • Dalmatinski ban Inoslav (876.- 878.) > jugoime tzv. "knez Iljko"
  • Dalmatinski ban Sedeslav (878.- 879.) > jugoime tzv. "knez Zdeslav"
  • Dalmatinski ban Muncimir II. (892.- 910.) > jugoime tzv. "knez Mutimir"
  • Dalmatinski ban Marjan Branimir (879.- 892.) > jugoime tzv. "knez Branimir"
  • Hrvatski kralj Mihael Krešimir II. (948.- 969.) > jugoime tzv. "knez Mihajlo Krešimir"
  • Hrvatski kralj Svetislav Surina (995.- 999.) > jugoime tzv. "Svetoslav Suronja"
  • Hrvatski kralj Krešimir III. Surina (999.- 1035.) > jugoime tzv. "Krešimir III"
  • Hrvatskui kralj Stjepan III. Dobroslav (1930.- 1956.) > jugoime tzv. "Stefan I"
  • Slavonski ban Stjepan Svetislavić (oko 1050.) > jugoime tzv. "knez Stefan Svetoslavović"
  • Neretvanski ban Marjan I. Berigoj (1050.- 1056.) > jugoime "neretljanski knez Berigoj"
  • Neretvanski ban Marjan II. Slavac (1073.- 1076.) > jugoime tzv. "neretljanski knez Slavić"
  • Hrvatski kralj Stjepan IV. (1089.- 1091.) > jugoime tzv. "Stefan II"
  • Hrvatski kralj Petar II. Slavac (Krešimirov, 1092.- 1097.) > jugoime tzv. "knez Petar Svačić", ...itd.

Lažna polupodrijetla

Podrijetla kralja Zvonimira i Petra Svačića su za jugoistoričare tzv. "minimaliste" navodno nejasno poznata zato, jer su uzastopno krivotvorena baš od istih jugoistoričara-'minimalista'. Mimo ideologizirane jugoistorije s glavnim ciljem kompromitirati nepodobnoga i 'kontroverznog' Dmitra Zvonimira i Petra Svačića, naprotiv novije genealoške analize raznih pokazatelja nam sve jasnije pokazuju da su Zvonimir i Petar Svačić itekako imali poduže vladarske baštine, kako po očevoj tako i po ženskoj lozi. Iako pristrani jugoistoričari i njihovi današnji epigoni na sve načine (lažno) dokazuju kako su Zvonimir i Petar Svačić navodno bili polulegalni uzurpatori hrvatskog prijestolja, u stvarnosti je kralj Zvonimir po muškoj liniji biološki unuk kralja Svetislava Surine I. i još po majci Strezini od banova Bribirskih, a Petar II. Krešimirov ('Svačić') je po ženskoj lozi pravi unuk Petra Krešimira IV. i po ocu-banu Marjanu IV. Slavcu vjerojatni praunuk bana Branimira.

Kralj Tomislav

Tomislav (latin. Tamislaus) je najprije bio ban Primorske Hrvatske, negdje od 910, a obično se smatra kako je proglašen kraljom 925. i kraljevao je barem do 928, iako se potom ne navodi kada je umro. O njemu se pouzdano zna razmjerno manje u poredbi s inim kasnijim hrvatskim vladarima. Iz vladarske je kuće Trpimirovića. Zna se razmjerno malo o dolasku Tomislava na vlast i odlasku s nje, a titula kralja je žestoko osporavana od tendencioznih jugo-istoričara (jer navodno ne znaju pobliže kada i kako ju je stekao): Glavni razlog u pozadini te jugo-kontroverze je zapravo, što je stvorio najveću hrvatsku državu i u okviru tadanje Hrvatske ovladao i cijelom Bosnom - a to je za naše pristrane jugo-istoričare nedopustivo.

Podrijetlo i vladavina

Po Ljetopisu biskupa Grgura Barskog (tzv. 'popa Dukljanina'), Tomislav bi naslijedio svog brata. Po inim pokazateljima, on je zajedno s bratom Trpimirom II, sin ranijega dalmatinskog bana Muncimira II. (892.- 910.) i banice-majke Maruše Černi. Tomislav je vjerojatno zavladao od 914. ili ranije, a jedina datacija je napomena Tome Arhiđakona, koji piše "godine Gospodnje 914. u vrijeme vodje Tomislava". Tomislav je vladao u doba prodiranja mađarskih nomadskih konjanika iz Azije prama zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonije i Slavonije (tada Slovinje), Mađari su napali i Primorsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je odbio natrag preko Drave (što pokazuju i novi arheonalazi južnohrvatskog tipa u tadanjoj Slavoniji). Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše da je u to doba: "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika" (jugo-stručnjaci drže da se radi o preuveličavanju).

On navodi i sljedeće podatke: "Krštena Hrvatska ima ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin, Kori, Klobuk. Veliku takvu moć i množinu naroda imaše Hrvatska do arhonta Krasimera. Nakon što ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladaše 4 godine, od ruke bana Pribine pogibe, a u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjaništva i pješaštva i sagena i kondura, što imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, konjaništvo i pješaštvo." U djelu je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije." Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pobjegao u Hrvatsku. Bugarski car Simeon je 926. poslao jaku vojsku na Hrvatsku koja je tu poražena. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, dokazuje moć hrvatskih vojnih snaga u to doba.

Proglašenje kraljem

Tomislav se po prvi put 925. navodi kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X. U svojoj povijesti Toma Arhiđakon spominje da je 914. Tomislav dux. Iz toga je povjesničar Franjo Rački godine 1871. zaključio da je Tomislav u međuvremenu postao kralj. Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (u jugo-istoriji poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina), opisuje se krunidba jednoga slavenskog kralja (koji se ne naziva Tomislav ni u latinskoj verziji, niti u tzv. hrvatskoj redakciji) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi. Po pretpostavki Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, na Duvanjskom polju je obavljena krunidba kralja Tomislava. O Tomislavu se mora zaključiti da ga je i papa pismeno smatrao kraljem, a da ga Bizant vjerojatno nije priznavao zbog svojih interesa. Glavni argument o kraljevanju Tomislava je titula rex, koja se dvaput pojavljuje u papinskom pismu od 925. godine (ali to za jugoslaviste nije nepobitan dokaz). Koliko je poznato, Tomislav se zadnji puta pismeno spominje u kontekstu crkvenog sabora 928., ali nema dostupnih podataka o njemu s kasnijim datumom.

Tomislav je popularan kao prvi hrvatski kralj i kao ujedinitelj Primorske s Panonskom Hrvatskom. U mnogim gradovima Hrvatske postoje trgovi i ulice s njegovim imenom, kao i spomenici, od kojih je najznačajniji onaj u Zagrebu i Livnu. Te 1925. godine na mnogim pročeljima crkava diljem Hrvatske niču spomen-ploče s natpisom: Ujedinjeni i slobodni narod kralju Tomislavu 925.-1925. U jugo-literaturi pa i u enciklopedijama se sve o Tomislavu ponekad pojednostavljuje ili se obratno 'kritički' sve negira i odbacuje (npr. u popularnim Wikipediama - osim engleske i bosanske koje su ozbiljno informativne).

Povijesni institut: Tomislav

U svezi novonametnutih ideoloških kontroverza oko titule kralja Tomislava, tu slijedi bitan dio citata o tom problemu iz službene strukovne izjave Hrvatskog instituta za povijest (Odjel za srednjovjekovnu povijest):

..."Prvi hrvatski vladar koji se u službenim, diplomatičkim izvorima spominje kao kralj bio je Tomislav (o. 910. - 928.). Tomislava kraljevskom titulom (rex) oslovljava papinska kancelarija u pismu pape Ivana X. iz 925. godine.

Obzirom da je u „Salonitanskoj povijesti“, djelu splitskog arhiđakona Tome iz XIII. st. uz Tomislava navedena titula kneza (dux) i 914. godina u historiografiji vlada podijeljeno mišljenje je li on kraljevski naslov uzeo (ili dobio), ojačan u međuvremenu vanjskopolitički uspjesima ili taj naslov predstavlja tek terminološki odraz podizanja ugleda hrvatskih vladara.

Iako se na temelju postojećih izvora ne može zaključiti je li Tomislav bio okrunjen, odnosno kada se i gdje to zbilo, sve činjenice upućuju na zaključak da ga možemo smatrati prvim hrvatskim kraljem. U prilog toj tvrdnji govori i dotadašnja intitulacija hrvatskih vladara, koja unatoč neujednačenom vladarskom nazivlju (dux, comes, princeps) prati polustoljetni uspon Hrvatske od vazalne kneževine prema punoj samostalnosti – dosegnutoj već za Branimira no ojačanoj vanjskopolitičkim uspjesima samog Tomislava – kao i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

Osobito važno vrelo prvoga reda na temelju kojega je uspostavljena genealogija hrvatskih vladara X. stoljeća je nadgrobna ploča kraljice Jelene (iz 976.) u kojoj se njezin muž Mihajlo (Krešimir) i sin Stjepan (Držislav) oslovljavaju kraljevima..."

Stjepan III. Dobroslav

Stjepan III. Dobroslav (Stjepan "I. Krešimirović" kod jugoistoričara), bio je srednjovjeki hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, koji je vladao od 1030. do 1056, kao jedan od najmoćnijih hrvatskih vladara svih vremena, s prostranom državom do Drima, Drine, Dunava, Mure i Raše (zato je dosad prešućen i nepodoban).

Ime i rodbina

To je sin kralja Krešimira III. (999-1030) godine, oženjen Mlećankom Hicelom Orseolo i imao je 2 sina: mladjeg Tišemira (Častimir) koji je umro 1975. i Petra Krešimira koji ga je naslijedio kao kralj 1056.- 1073. Značajno je da je starohrvatska dinastija Trpimirovića na čelu Kraljevine Hrvatske imala čak 4 uzastopna vladara pod imenom Stjepan: Stjepan I. Miroslav (945-949), Stjepan II. Držislav (969-995), Stjepan III. Dobroslav i Stjepan IV. (naš zadnji kralj 1089-1091). Iako su još prije njega kraljevi Stjepan Miroslav kao i Stjepan Držislav već nosili takva imena „Stjepan“, Dobroslav ga nije primio po krunidbi kao Miroslav i Držislav (što je običaj većine srednjovjekih vladara da pokažu svoje kršćanstvo), nego mu je to ime dano na rođenju. Zato ga naši pristrani jugoistoričari ovlaš zovu novokovanicom Stjepan "I. Krešimirović", a izostavljaju njegovo pravo osobno ime Dobroslav - za kaznu što je na istoku zavladao Srijemom, Bosnom i vazalnom Dukljom. Za svoje vladavine vratio je upravu nad cijelom Bosnom i Dalmacijom, osim Zadra koji je podpao pod mletačku vlast, dok mu Duklja postaje vazalnom banovinom. Također se za njegova vladanja prvi puta 1042. spominje poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskog nadbiskupa.

Povijest vladavine

Stjepan Dobroslav je jedan od najsposobnijih hrvatskih kraljeva uz Tomislava i Petra Krešimira, čija je proširena država dosezala na istoku do Srijema na Dunavu i kroz Bosnu do Drine, na sjeveru preko Drave do Medjimurja, na jugu do Dubrovnika i na zapadu do pola Istre oko Raše, a Duklja mu je bila vazalna banovina do Drima. Kralj Dobroslav se najprije posvetio obnovi hrvatske pomorske snage i već 1032. god. poslao je svoje brodove u pomoć bizantskoj mornarici u njihovom ratu protiv Arapa. Naime, sukobi između Bizanta i arapa su ekslirali nakon što muslimani u Jeruzalemu ništili Bazilika Svetog grobabaziliku svetog groba. Ovim činom Stjepan je želio učvrstiti bizantsko-hrvatske veze i istovremeno onemogućiti bizantsku pomoć Mlečanima koji su željeli okupirati hrvatsku obalu.

Trgovina i gospodarstvo su procvale za Dobroslava, pa se već razvija aristokratska buržoazija u gradovima npr. Zadar, Biograd, Knin, Split i drugim priobalnim gradovima. Također je vrlo vjerojatno kako su u to vrijeme izrasli i gradovi u Slavoniji osobito na rijeci Savi, kako je pučanstvo imigriralo na sjever i istok u potrazi za obradivom zemljom. Najveći gradovi u to vrijeme bili su Zagreb i Sisak. O njegovom savezu s koruškim vojvodom Adalberonom (1035.) protiv cara Konrada II. nema detaljnijih podataka. No zabilježeno je kako kralj Dobroslav iste godine šalje svog rođaka Dobronju u Carigrad da se pokloni bizantskom caru Mihajlu IV. Paflagoncu. Kako je Stjepan ratovao s najvećim bizantskim saveznikom - Mletačkom Republikom, Dobronja je bio zatočen i naposljetku je preminuo u Carigradu.

1042. god. na vlast u Carigradu dolazi Konstantin IX. Monomah i bizantska politika prama Hrvatskoj se mijenja. Kako bi očuvao dijelove Dalmacije, car je imenovao hrvatskog bana Stjepana Prasku za „carskog protospatora“ (počasni zapovjednik carske vojne ispostave). On je nominalno radio za Bizant i stolovao je u Zadru, ali je isposlovao da ostali gradovi dođu pod vlast kralja Dobroslava. U Zadru je zajedno sa suprugom Marijom, darivao posjedima samostan sv. Krševana 1042. god. Kao odraz svoje samostalnosti, Dobroslav je u Kninu 1040. god. osnovao biskupiju, koja je na sjeveru dosezala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis), a prvim biskupom u Kninu 1042. god. navodi se biskup Marko.

Promjena se ponovno dogodila 1046. god. kada je iz Ugarske morao bježati kralj Petar Mlečanin, sin bivšeg mletačkog dužda Otona Orseola i nećak kralja Stjepana III. Dobroslav je potom provaljivao i ratovao po Ugarskoj, a na istoku je proširio svoju vlast sve do Drine. 1050. god. kralj Dobroslav kao vladar Bosne i Dalmacije, izdao je potvrdu kojom donira zemlju od Zatona do grada Dubrovnika (oko 16 km) ovom gradu, čime mu osigurava izvor svježe vode iz dubrovačke rijeke Omble koja se nalazi u darovanom području. Ova donacija je također obuhvatila i luku Gruž, koja je dosad glavna trgtovačka luka grada Dubrovnika. Stjepan Dobroslav je vladao do 1056. god. kada vlast preuzima njegov stariji sin, Petar Krešimir IV. Njegov mlađi sin bio je Častimir (Tišemir) koji je opet bio otac zadnjega hrvatskog kralja Stjepana IV. (1089-1091).

Zaključak: Dobroslav danas

Kasnije nakon Tomislava i prije kralja Dobroslava, Hrvatska je krajem 10. i početkom 11. stoljeća zbog dinastičkih borbi i općeg rasula bila bez flote i vojske, prostorno osakaćena već na putu propasti. U tom rasulu i kaosu, sposobni kralj Dobroslav je izvukao Hrvatsku iz pepela na rubu ponora, vratio joj i premašio Tomislavov opseg, pa je to bio naš najveći kralj pored Tomislava i Petra Krešimira - koji bi teško stekao moć i slavu da mu to već prije nije izborio otac Dobroslav čiji je rad nastavio. Unatoč svemu tome - taj veliki Stjepan Dobroslav je do danas ostao najmanje poznatim i zanemarenim, skoro bezličan hrvatski vladar kojemu se čak i ime iskrivljuje, a donedavna u Jugoslaviji ga nije bilo ni poželjno spominjati. Stoga, za razliku od većine Trpimirovića, - taj naš nepodobni Dobroslav nema u Hrvatskoj nijednoga značajnog kipa i nijedne imenovane ulice ili trga. A razlog je jugo-ideološki: zato što je baš kralj Dobroslav 'nedopustivo' proširio hrvatsku državnost najistočnije od svih Trpimirovića, tako da je napokon suvereno zavladao čak Srijemom, Bosnom i Crnom Gorom: - ovo mu jugoslavisti i njihovi epigoni do danas ne opraštaju, nego ga zato unatrag uporno prešućuju, potiskuju i minoriziraju.

Dmitar Zvonimir

Ban Zvonimir kao sin Stjepana Svetislavića nakon njegove smrti oko 1070. postao je slavonskim banom i potom hrvatski kralj 1976.- 1089. Zvonimirovo podrijetlo navodno je nejasno poznato zato, jer je uzastopno krivotvoreno od jugoistoričara tzv. "minimalista". Mimo ideologizirane jugoistorije s glavnim ciljem kompromitirati nepodobnoga i 'kontroverznog' Dmitra Zvonimira, naprotiv novije genealoške analize raznih pokazatelja nam sve jasnije pokazuju da je ban i kralj Zvonimir itekako imao podužu vladarsku baštinu, kako po očevoj tako i po ženskoj lozi. Iako pristrani jugoistoričari i njihovi današnji epigoni na sve načine (lažno) dokazuju kako je Zvonimir navodno bio polulegalni uzurpator hrvatskog prijestolja, u stvarnosti je kralj Zvonimir po muškoj liniji biološki unuk kralja Svetislava Surine (u jugoistoriji: tzv. "Svetoslav Suronja", 995.- 999.) od njegovog sina i panonskog bana Stjepana Svetislavića (jugo: tzv. "knez Stefan Svetoslavović") i majke Strezine Bribirke-Šubić iz loze banova Bribirskih. Takodjer je poznato i iz jedne sudske presude u Šibeniku godine 1078., da se i Zvonimirov ujak zvao Streza. Dakle je Zvonimir bočni rođak kralja Petra Krešimira IV., iako još ima jugoistoričara ("minimalisti") koji uporno rovare da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekoga od inih uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena.

Zvonimir se u izvorima po prvi puta izrijekom spominje od god. 1070. kao ban i suvladar Petra Krešimira IV, jer je i njegov otac Stjepan Svetislavić dotad već bio slavonski ban. Naprotiv jugoistoričari nam uporno podvaljuju da je navodno zavladao Slavonijom jer ju je tobože dobio na poklon od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio bi naime do toga doba pod njihovom vlašću: osvojio bi ju ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši ju Krešimiru III. Ali tu jugoistoričari-minimalisti naprosto bezočno lažu za neupućene - jer je ubrzo svu Slavoniju do Drave, Medjimurja i Srijema već vratio u Kraljevinu Hrvatsku naš najmoćniji (njima nepodobni) kralj Stjepan III. Dobroslav,- kojega takodjer jugoistoričari-minimalisti zaobilaze i prešućuju. Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima - jer njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.,- oni bi mu navodno priznali formalnu vlast na to područje (koje tad ustvari više nisu držali): najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku tj. krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe. Povjesničar I. Goldstein predpostavlja da se Zvonimirova vlast možda pružala još istočnije čak i do Srijema (što je već držao i predhodni kralj Dobroslav).

Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao dosta koristi,- ali oni potom još i više, jer su baš preko Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu. Negdje poslije god. 1067. zamolio je Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu iztjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske tj. iz Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre od današnje Rijeke do Labina i Raše, koji je to područje osvojio oko god. 1064. Oni su to i učinili, a za uzvrat su od njega dobili darove pa je Zvonimir tako zavladao i tim zapadnim područjem Hrvatske.

Sve je to sigurno dosta utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika i kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom. Ovo se u hrvatskoj historiografiji također tumači kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom, koja je time iznova postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik i njegov nećak Stjepan skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan Sv. Petra pod Borovima u Splitu. Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za dobivanje kraljevske časti, na Jadranu se pojavljuje nova sila - Normani. U izvorima tako stoji da je godine 1074. normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio nekoga neimenovanog "hrvatskog kralja". Ne kaže se kojega, ali je možda u pitanju Petrar Krešimir IV. ili njegov suvladar Dmitar Zvonimir, iako ima razložnih mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom banu Marjanu IV. Slavcu. Uz te donekle nejasne okolnosti, na prijestolje je stupio predzadnji hrvatski kralj Zvonimir god. 1076.- 1089.

Petar II. Svačić

Petar Svačić (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov) je bio posljednji domaći hrvatski vladar kraljevskog ranga u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj krajem 11. stoljeća. Po ženskoj lozi je bio biološki unuk velikoga hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, a vladao je Kraljevinom Hrvatskom od 1092. do 1097. godine.

Podrijetlo i srodnici

Iako pristrani jugo-istoričari i njihovi današnji epigoni na sve načine (lažno) dokazuju kako je Petar navodno bio nelegalni uzurpator hrvatskog prijestolja, u stvarnosti je ban Petar svakako bar po ženskoj liniji biološki unuk kralja Petra Krešimira IV. (1956.- 1973.), tj. sin njegove kćerke Nede Krešimirove udane za neretvanskog bana Marijana II. Slavca koji je vladao Neretvanskom banovinom od 1073.- 1076. Stoga on i po ženskoj i muškoj lozi ima bansko-kraljevsko podrijetlo, a nije tek neki bezvezni uzurpator, kako nam to uporno podvaljuju jugoistoričari. Zato je taj zadnji naš kralj Petar II. Slavac Krešimirov, barem po svojoj majci ipak bio zadnji živi polulegalni nasljednik Trpimirovića pa je stoga i dobio po svom djedu osobno ime Petar II. (usp. pobliže: Ž. Jakić 1994, Ognjište 6).

Baš zato je po obiteljskom pravu i patriotskoj dužnosti ipak morao preuzeti vlast u ugroženoj Hrvatskoj, koja je nakon smrti zadnjega izravnog muškog potomka Trpimirovića, kralja Stjepana IV. (1089.- 1091.) istodobno dospjela u bezizlazni položaj zbog teritorialnih pretenzija Magjarske i Venecije. To njegovo pravo i dužnost je magjarskim spletkama uspješno osporavala snalažljiva Zvonimirova udovica Ilonka Arpadović, što je napokon završilo magjarskim osvajačkim napadima i pogibijom samog kralja Petra na Gvozdu 1097, te konačno gubitkom podpune nezavisnosti srednjovjeke Kraljevine Hrvatske.

Petar kao hrvatski kralj

Zadnji hrvatski kralj Petar Slavac je još poznat i kao Petar Svačić ili Snačić, a po navodu ranog biskupa Jurja Utišinovića bio bi podrijetlom iz tvrdog grada Kamičca s padina Miljevačkog platoa uz rijeku Krku blizu Drniša, gdje je zato u njegovu čast podignut veleban spomenik. Ipak još nema sigurnih dokaza da bi Petar bio član obiteljske loze Svačića, nego je to posljedica tvrdnje jednoga našeg povjesničara s kraja 19. stoljeća,- usp. Miho Barada (Historicitet imena Svačić, Zagreb, 1935): "Posljednji hrvatski kralj Petar Svačić zvao se Snačić, a bio je također od plemena Kačić, i to vjerojatno sin neretvanskog župana Rusina". Koliko je dosad utvrdjeno stvarno drugo ime mu je bilo zapravo Slavac po očevoj muškoj lozi neretvanskih banova. Iako još nije sigurno potvrdjeno, vjerojatno je da je kasniji kralj Petar II. Slavac već ranije bio na funkciji hrvatskog bana još u doba kralja Zvonimira, što je i logično ako je po majci Nedi bio unuk Krešimirov i još sin neretvanskog bana Marjana Slavca.

Poslije smrti neoženjenog kralja Stjepana IV. bez potomaka, tj. posljednjega izravnog muškog izdanka dinastije Trpimirovića, dio hrvatskog plemstva i naroda izabrao je 1092. godine, Krešimirovog unuka bana Petra za novoga hrvatskog kralja Petra II. Slavca, usprotivivši se time namjerama jednog dijela uglavnom sjevernoga hrvatskog plemstva, koje je htjelo prihvatiti za stranog vladara člana ugarske dinastije Arpadović. Potom je naš zadnji kralj Petar II. stolovao u Kninu i vjeruje se kako je u njegovoj vlasti uglavnom bila stara jezgra hrvatske države tj. ranija južna banovina - primorska Hrvatska, bez obalnih dalmatinskih gradova i bez sjevernog područja između Save i Drave. Nakon smrti magjarskog kralja Ladislava 1095, Petar II. Krešimirov je potom protjerao ugarskog bana Almoša iz Slavonije i dijelom vratio granicu do Drave. U tadanjoj političkoj krizi, možda nije ni bio formalno okrunjen za kralja, jer se ranija Zvonimirova kruna tada nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine (nadbiskup od 1059.-1099.).

Smrt i propast države

Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov stariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II., povezano sa spletkama udovice Ilonke Arpadović pošao u vojni pohod na Hrvatsku, prvo da bi vratio magjarskog bana u Slavoniju. Potom je od 1097. nastavio prodor dalje na jug i podkraj travnja ili početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke Magjara s hrvatskom vojskom na sjevernom podnožju Gvozda, gdje je tada kralj Petar II. Krešimirov izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj "narodne krvi". U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se odonda Petrov Gvozd odnosno danas Petrova gora, dok se ranije jugoslavensko naselje 'Vrginmost' na sjevernom podnožju kod tog bivšeg bojišta sada zove gradić Gvozd.

Junačka smrt kralja Petra na Gvozdu 1097. ipak nije posve uništila snagu hrvatske vojske koja je i dalje još par godina pružala znatan otpor magjarskoj vlasti. Nakon što su potom vjerojatno uništili neke magjarske garnizone i tako zapriječili njihovu novu vlast u Slavoniji, Hrvati su možda do kraja stoljeća bar još dijelom zadržavali granicu na Dravi. Zbog takvog razvoja dogođaja, god. 1102. napokon dolazi do sklapanja sporazuma između Hrvata i Kolomana poznatijim kao Pacta Conventa (ili Qualiter po početnoj riječi).

Krivi ishod medievalista

Tijekom 20. stoljeća u Jugoslaviji su unitarni medievalisti na sve moguće načine ideološki nastojali unatrag skratiti, osakatiti i uništiti sraohrvatsku državnost i naše srednjovjeko kraljevstvo što do danas nije prestalo nego se tek nastoji naknadno opravdati nekom prividnom dokumentacijom. U prošlom stoljeću su to razaranje i iskrivljenje hrvatskog srednjovjekovlja započeli po partijskoj direktivi npr. Viktor Novak, Jaroslav Šidak, Nada Klaić i njihovi novi sljedbenici (epigoni), eufemistički prikriveni kao tzv. kričarski "minimalisti", tj. ustvari protuhrvatski renegati koji imaju sličan učinak u historiografiji kao npr. vukovci u našoj lingvistici. Njihovim ideološki podobnim 'dejstvom' najprije su zqamalo svi hrvatski srednjovjeki banovi prevedeni u srboslavske "kneževe", a potom su još i dodatno izobličena vlastita imena za dvadesetak (gore nabrijenih) starohrvatskih vladara. Povrh svega toga, konačno je i za 3 najnepodobnija starohrvatska kralja unatrag "ukinut" njihov status i titule, a povijest vladanja im je skraćena i unakažena. Glavne su ideološke krivice za to njihovo ukidanje i nepodobnost:

  • Kralj Tomislav je odnedavna kriv što se uopće usudio stvoriti neovisnu Kraljevinu Hrvatsku, pa mu je sada unatrag oduzeta titula i proglašen je dvojbenom i nepostojećom osobom bez dokumentacije, s težnjom da nestane iz povijesti i hrvatske svijesti.
  • Kralj Stjepan III. Dobroslav je sada kriv što se usudio predaleko najistočnije proširiti Hrvatsku državu na velikosrpska područja do Dunava, Drine i čak do Drima, pa je zato naprosto izbrisan i mora nestati iz naše javnosti, tako da nema nijednog kipa ni imenovane ulice niti trga u Hrvatskoj (njegov brainwashing je u hrvatskoj nacionalnoj svijesti uglavnom već uspio).
  • Kralj Petar II. Slavac (Krešimirov) isto je kriv što je uporno do vlastite smrti branio Kraljevinu Hrvatsku svog djeda Petra Krešimira i nije ju nikako htio ukinuti ili bar predati Magjarima (i zato je sada proglašen knezom - uzurpatorom bez ikakva plemenitog pedigrea).
  • Zaključak: nakon svega ovoga već provedenog u krivotvorenoj nadripovijesti protiv hrvatske državnosti i povijesnog identiteta, već je vrijeme da se konačno ukine Istorijski odsjek tih "minimalista" na hrvatskim sveučilištima, bar će se time uštediti uzaludna porezna sredstva koja svi moramo plaćati za njihove sinekure. Zasad su nam posve dovoljne objektivnije i vjerodostojne medievalistike Hrvatskih studija i Hrvatskog povijesnog instituta, koje su barem bez unitarnog mozgopranja i ideoloških predrasuda.

Literatura

  • Bösendorfer, J. 1952: Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju. Rad JAZU 286: 143-170, Zagreb.
  • Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924, dijelom dostupno na Wikizvoru
  • Ferdo Šišić, 1925: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Matica Hrvatska, Zagreb. ISBN 86-401-0080-2
  • Klaić, Nada 1971: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Školska knjiga, Zagreb.
  • Jakić, Živko 1994: Orontska banovina (kronološki razvoj srednjovjeke hrvatske države pod narodnim vladarima). Ognjište 6: 107-120, Karlovac-Zagreb.
  • Zelić-Bučan, Benedikta 1994: Povijesni osvrt na "Kartular sv. Petra u selu". Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, Zagreb.
  • Budak, Neven 1994: Prva stoljeća Hrvatske. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. ISBN 953-169-032-4
  • Goldstein, Ivo 1995: Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber, Zagreb. ISBN 953-6045-02-8
  • Jakšić, Nikola 1998: Materijalni odrazi Kolomanove vojne u Sjevernoj Dalmaciji. Povijesni prilozi 17: 269–286.
  • Thomas Archidaconus: Historia Salonitana. (Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika: predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik, ed. Olga Perić. Biblioteka Knjiga mediterana 30. Split 2003. ISBN 953-163189-1

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Nepodobni_naši_kraljevi&oldid=35523"