Dmitar Zvonimir

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Dmitar Zvonimir
(čakav. Zvanimer, lat. Demetrius Svannimerus)
Kralj Dmitar Zvonimir.jpg
Hrvatski kralj
Vladavina 1076. - 1089.
Nasljednik Stjepan IV.
Slovinjski (panonski) ban
Vladavina 1064. - 1074.
Nasljednik Almoš Arpadović
(magj. Álmos Árpád) (ban od 1089.)
Obitelj (dinastija)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Otac Stjepan Svetislavić
Majka Strezina Bribirka-Šubić
Supruga/-e Ilonka Arpadović
(Jelena Liepa, magj. Ilonka Árpád)
Djeca Radovan, Klaudija
Osobni podatci
Pokop {{{nadnevak pokopa}}}
Crkva sv. Marije u Biskupiji
(kasnie prenesen u Solin)
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
HrvatGrb.png

Dmitar Zvonimir (srednjovjeki čakavski Zvanimer, latin. Svanimerus): predzadnji hrvatski kralj, vladao je od 1075. do 1089. U srednjovjekim latinskim izvorima se navodi kao Demetrius Svannimerus, a u njegovoj darovnici na Bašćanskoj ploči kao Zvanimer kral harvatski. Zvonimir je praunuk kralja Stjepana Držislava (969-995) i unuk kralja Svetislava Surine (995-999,- kod jugoistoričara tzv. "Svetoslav Suronja), te sin bana iz bočne loze Stjepana Svetislavića i majke Strezine Šubić-Bribirke.

Abstract

Demetrius Zvonimir (Croatian: Dmitar Zvonimir) 1075-1089, was King of Croatia from 8 October 1076 until his death. He also ruled as Ban of Slavonia (1064–1074), and was named Duke of Croatia in around 1075. His native name was Zvonimir, while the name Demetrius was adopted at his coronation. He began as a Ban of Slavonia in the service of King Stephen I. Afterwards, he was appointed Duke of Croatia by his predecessor Peter Krešimir IV, who later declared him as his heir. In 1076, Zvonimir succeeded to the Croatian throne. His reign is characterized as relatively peaceful, with no extensive war campaigns but with development in the fields of economy and culture. He was the last native king who exerted any real power over the subentire Croatian state, which he inherited at its height and ruled it from the city of Knin. See also an additional Digest down at end.
.

Bašćanska ploča oko 1100. godine na glagoljici s darovnicom kralja Zvonimira, jedan od glavnih dokumenata srednjovjeke Kraljevine Hrvatske


.

Kao slavonski ban

Ban Zvonimir kao sin Stjepana Svetislavića nakon njegove smrti oko 1070. postao je slavonskim banom i potom hrvatski kralj 1076.- 1089. Zvonimirovo podrijetlo navodno je nejasno poznato zato, jer je uzastopno krivotvoreno od jugoistoričara tzv. "minimalista". Mimo ideologizirane jugoistorije s glavnim ciljem kompromitirati nepodobnoga i 'kontroverznog' Dmitra Zvonimira, naprotiv novije genealoške analize raznih pokazatelja nam sve jasnije pokazuju da je ban i kralj Zvonimir itekako imao podužu vladarsku baštinu, kako po očevoj tako i po ženskoj lozi. Iako pristrani jugoistoričari i njihovi današnji epigoni na sve načine (lažno) dokazuju kako je Zvonimir navodno bio polulegalni uzurpator hrvatskog prijestolja, u stvarnosti je kralj Zvonimir po muškoj liniji biološki unuk kralja Svetislava Surine (u jugoistoriji: Svetoslav Suronja, 995.- 999.) od njegovog sina i panonskog bana Stjepana Svetislavića (jugo: knez Stefan Svetoslavović) i majke Strezine Bribirke-Šubić iz loze banova Bribirskih. Takodjer je poznato i iz jedne sudske presude iz Šibenika godine 1078., da se i Zvonimirov ujak zvao Streza. Dakle je Zvonimir bočni rođak kralja Petra Krešimira IV., iako još ima jugoistoričara ("minimalisti") koji uporno rovare da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekoga od inih uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena.

Zvonimir se u izvorima po prvi puta izrijekom spominje od god. 1070. kao ban i suvladar Petra Krešimira IV, jer je i njegov otac Stjepan Svetislavić dotad već bio slavonski ban. Naprotiv jugoistoričari nam uporno podvaljuju da je navodno zavladao Slavonijom jer ju je tobože dobio na poklon od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio bi naime do toga doba pod njihovom vlašću: osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši ju Krešimiru III,- ali tu jugoistoričari-minimalisti naprosto bezočno lažu za neupoućene - jer je ubrzo svu Slavoniju do Drave, Medjimurja i Srijema vratio u Kraljevinu Hrvatsku naš najmoćniji (nepodobni) kralj Stjepan III. Dobroslav - kojega takodjer jugoistoričari-minimalisti zaobilaze i prešućuju. Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima - jer njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.,- oni su mu navodno priznali formalnu vlast na to područje (koje tad ustvari više nisu držali): najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku tj. krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe. Povjesničar I. Goldstein pretpostavlja da se Zvonimirova vlast možda protezala istočnije čak do Srijema (što je već držao i prethodnik Dobroslav).

Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao dosta koristi,- ali oni potom još i više, jer su baš preko Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu. Negdje poslije god. 1067. zamolio je Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske tj. područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre od današnje Rijeke do Labina i Raše, koji je to područje osvojio oko god. 1064. Oni su to i učinili, a zauzvrat su od njega dobili darove pa je Zvonimir tako zavladao i tim zapadnim područjem Hrvatske.

Sve je to sigurno dosta utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika i kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom. Ovo se u hrvatskoj historiografiji također tumači kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom, koja je time ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik i njegov nećak Stjepan skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan Sv. Petra pod Borovima u Splitu. Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti, na Jadranu se pojavljuje nova sila - Normani. U izvorima tako stoji da je godine 1074. normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio nekoga neimenovanog "hrvatskog kralja". Ne kaže se kojega, ali je možda u pitanju Petrar Krešimir IV. ili njegov suvladar Dmitar Zvonimir, iako ima razložnih mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom banu Marjanu IV. Slavcu. Uz te donekle nejasne okolnosti, na prijestolje je stupio predzadnji hrvatski kralj Zvonimir god. 1076.- 1089.

Povijest vladanja

Zvonimir je odmah po dolasku na vlast počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Mletcima. Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. - 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

U rujnu 1075. ili 1076. papa Grgur VII. poslao je svoje legate Gebizona i Fulkona, s glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075. ili 8. listopada 1076. u Solinu, u crkvi sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinski barjak. Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, kako će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike. U tom samostanu, po prijepisu prisege Dmitra Zvonimira, nalazile su se dvije zlatne krune s draguljima. Pretpostavka je da su to krune kralja Tomislava i Stjepana Držislava.

Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od stane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski. Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

Kralj Zvonimir je stolovao u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratova, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. Redovnici su oko godine 1105. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (Zvanimer kral harvatski). Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana koji je mlad umro i kćer Klaudiju udanu za plemenitaša iz plemena Lapčana. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije.

Legenda o smrti

Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Pretpostavka je da se vijest o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prvi put javila u Ugarsko-poljskoj kronici iz 13. stoljeća. Tamo se spominje hrvatski kralj Kazimir kojega je osvetio mađarski kralj. Zvonimirovo ime vezano uz nasilnu smrt pouzdano se javlja tek u Ljetopisu popa Dukljanina, točnije u prijevodu prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća. Postoje 4 redakcije ovog djela: osnovna latinska redakcija, talijanski prijevod latinske redakcije (načinio 1601. god. benediktinac M. Orbini), prijevod prva 23 poglavlja na hrvatski (nepoznati autor), te prijevod hrvatske redakcije na latinski (preveo Marko Marulić, na molbu Splićanina Dmina Papalića).

Po toj legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatraži od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatraži pomoć i od Dmitra Zvonimira. Kralj Zvonimir sazva sabor u Kosovo kod "pet crkava". No pri pomenu na rat u tuđini nezadovoljnici su ga ubili. Također se vijesti o nasilnoj smrti nalaze u Historia salonitana maior iz 16. stoljeća i Chronicon breve regni Croatiae Ivana Tomašića.

Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić. Nikola Radojčić i većina povjesničara poslije Drugog svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću. U recentnijoj literaturi javilo se mišljenje da je legenda zapravo modificirana verzija češke legende o smrti kneza Većeslava.

Prema "Historia salonitana maior", na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:

  1. TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,
  2. KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?
  3. JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA
  4. UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!
  5. JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI
  6. CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA
  7. BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSSTI SRCU
  8. I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA
  9. KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,
  10. POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,
  11. KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,
  12. NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,
  13. OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,
  14. STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,
  15. JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA
  16. I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO

Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije je prenesen u Solin. U crkvi Sv.Marka evanđeliste u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.

Ilonka Arpadović

Ilonka Arpadi (ili Jelena Lijepa-Zvonimirova) je za Hrvatsku najnegativnija ženska vladarica u srednjem vijeku. To je kćerka magjarskog kralja Bele I. Arpadovića i sestra njegova nasljednika madjarskog Ludovika II., a postala je snaha slavonskom banu Stjepanu Svetislaviću i Strezini Bribirki, kao supruga njegovog sina isto slavonskog bana i potom hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. Kao udovica nakon smrti Zvonimirove je odigrala barem 3 poznate negativne uloge u završnom uništavanju srednjovjeke Kraljevine Hrvatske:

  • Nije rodila nijednoga muškog potomka, čime se nakon Zvonimira ugasila izravna muška loza dinastije Trpimirovića.
  • Lažno se predstavljala po Zvonimiru navodno "jedinim" ženskim sljednikom Trpimirovića - iako je istodobno takodjer po ženskoj lozi još postojao i Krešimirov unuk tj. sin Nede Krešimirove i neretvanskog bana Marjana II. Slavca - Petar II. Slavac Krešimirov (Petar Svačić).
  • Svojim upornim spletkama je u Kraljevini Hrvatskoj stvorila anarhiju s više protustranki koje su se borile za prevlast i razarale državu.
  • Svojim nezakonitim spletkama je na hrvatsko prijestolje nastojala silom dovesti magjarske Arpadoviće.
  • Povukla je njihovu vojsku preko Drave u Hrvatsku, gdje su potom Magjari ubili njezina dinastičkog konkurenta (kojeg je znala ali prešutila), tj. zadnjega hrvatskog kralja po ženskoj lozi i bana po muškoj lozi, Petra II. Slavca-Krešimirovog.
  • Zbog svega toga, Ilonka Arpadi ili Jelena Lijepa je medju svim starohrvatskim čelnicama najštetnija i izrazito negativna naša vladarica iz srednjeg vijeka, koja se po pogubnosti za Hrvatsku može usporediti samo još s novijom Milkom Planinc iz komunističke Jugoslavije.

Zvonimirove 2 ploče

Zvonimirova darovnica Sv. Lucije ili Bašćanska ploča datirana 1105, jedan je od prvih većih spomenika napisan glagoljicom na starohrvatskom jeziku. Tabla je nađena u crkvi Svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku 1851, a kasnije su tu nadjeni još početni fragmenti i od druge takve ploče. Od 1934. prvi original se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Još 4 komada od druge slične ploče su nađeni od 1957. godine. Glagoljicom uklesani kamen navodi donaciju zemlje od hrvatskog kralja Zvonimira benediktanskom samostanu u Jurandvoru za vrijeme opata Držihe. Natpis je uklesan glagoljicom uglavnom na starohrvatskom čakavskom gdje su nazočne tek 2 staroslavenske riječi kojih nema u današnjoj lokalnoj čakavici: az (ja) i iže (koji). Kompozicija teksta sadrži: 1.invokacija (zazivanje Boga), 2.zapis opata Držihe kojim navodi da je hrvatski kralj Zvonimir poklonio crkvi Sv.Lucije zemljište uz svjedoke, 3. navod opata Dobrovita da je sa 9 braće izgradio crkvu u doba kneza Kosmata. Vidi još pobliže: Zvonimirove ploče.

Izvorni tekst ploče u novom glagoljskom čitanju prof. Mihovila Lovrića 2005. na domaćemu ranočakavskom pradialektu iz samog Jurandvora glasi (zagrade = oštećeno): "† .Č.(R. Va_ÿme) Otcà i_Sîna (Stâ)go duhà. Az_opàte Drežìha pisâh sê o_ledì(ne), ÿže da_Zvanimêr krâl Hravãatsky (va)_dnî svojẽe va_Svetÿu Lucÿu i_svÿdoke mi_župãan Desi(mèra) Karbàve, (Martìna) Lucè, Prbanèga sipòsle Vi(nodôli) va_otòci. Da_îže tuõ porećê klenì Bôg, B.A. (apostòle) i_.G. evanglìste i_Stãe Lucÿe âmen. Da_îže sdÿ živète muôli zaonê Bogâ. Az_opãat Dbrôvit zidãah crÿkav sÿu (i)_svoẽy bratÿ si_devêti -P.- va_dnî knêza Kosematjãa obladaÿušćago vasû Krãy. Nu_bÿše va_tìe dnî Mikùla wu_otòćec (si)_swetÿu Lucÿu va_edìno".

  • II. ploča (4 fragmenta): "†... Az_opãat ... prôsih u... Zvanim(êr)... Luc(ÿa)... si_krîž... (hra)vãatski... .Č.(T. letà)..."

Legenda o kralju Zvonimiru

Osim kamenoga glagoljskog zapisa na te 2 ploče, o istoj darovnici i kralju "Zminiveru" tisućljetnom predajom na staročakavskom pradialektu jugoistočnog Krka je još očuvana i pučka Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu (original: "Povèda ud kruôla Zminivèra tar Zarjah harwâtyeh") u okviru ranohrvatskog epskog ciklusa "Veyske Povede"- (vidi u originalu: Povèda br. 8). U doslovnom prijevodu na novoštokavski standard ta legenda glasi:

"U srednjem vijeku je tu postojalo bogato i moćno Hrvatsko kraljevstvo (Harvàtje Krolêstvo), čiji su kraljevi većinom stolovali uz Kaštýlski (Kaštelanski) zaljev. Pod hrvatskim kraljem su tada bili bani koji su držali pokrajine tj. srednju Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju, a pod ovima su još bili kotarski podbani (župani). Hrvatskom mornaricom je upravljao admiral (marjakýr), a vojskom su zapovijedali generali (jezdakýre) i pod ovima su bili satniki (pukovnici).

U ono doba je na Krku u Jurandvoru bio samostan i njegovim je redovnicima stigla vijest da će hrvatski kralj Zminivêr obići otok Krk i posjetiti samostan u Jurandvoru. Svi stanovnici Bašćanske doline su se pripremili na veliku svečanost za taj kraljevski posjet. Kad je došlo vrijeme, na Kvarneriću se pojavilo hrvatsko brodovlje (Navje Harvàtje), a na najvećem jedrenjaku je stigao kralj Zminivêr sa svojim županima, admiralima, generalima i inim državnicima. Pri dolasku su ih Krčani pozdravili: 'Vaše Veličanstvo kralju Zvonimir i gospodo župani, generali i admirali, živjeli, živjeli!' Glazbenici su lijepo zasvirali, a plesači i plesačice su zaplesali domaće plesove. Potom su svi otišli u jurandvorski samostan, gdje je kralj Zminivêr obdario taj samostan gradilištem iz svog veleposjeda i gdje se ima izgraditi kraljevska crkva Sv. Lucije. Na njezin portal je dao postaviti svoj kraljevski znak tj. hrvatski grb (Zarje harwâtye), a uz oltar će biti ploče s glagoljskim zapisima o toj darovnici.

Idućeg je dana kralj Zvonimir otišao iza brda Triskàvac (= Gromovnik), gdje je nasred otoka dao izgraditi svoje dvore, čije ruševine se još i sad nazivaju Zvonimirove zidine (Zminivèrove Kuôre). Potom je otišao na brdo Triskàvac i tu je na sedlu Boýna pod velikim hrastom Siondûb sazvao narodni zbor svih Krčana, gdje su mu u kamenu napravili kraljevsko prijestolje danas nazvano Biskupska stolica. Ovo je bio naš zadnji hrvatski vladar koji je tu govorio na našemu domaćem jeziku (čakavski), a nakon njega su nam kasnije tudji vladari na Krku govorili stranim riječima tj. magjarski, talijanski, njemački i vlaški sve do danas."

Čakavski original

Povêda ud_kruôla Zminivèra tar_Zârjah harwâtjeh˙ (original):

˙˙ Vaõn mejonvÿk bìše stôreno unê zmòžno tar_ubÿdno Harvâtje Krolêstvo, va_kemû seunê glavâši ud_harvâtje darzèle bìhu kerôli ky_esû pjutòšto stavâli vaunâ Delmatÿa poli_Kaštÿlne Valâde. Spod_harvâtjeg kruõla ontrátt bìhu bâni (carekû danàska knêz) ky_esû darzàli provÿncije, homorèć ud_šrÿdnje Harvatÿe, Scavunÿe, Bošnjê tar_Delmatÿe. Spòd bânih bìhu oscé unê šubâni ud_dištrètih. Noãvje harvâtje eš_timunâl uõn marjakÿr (carekû danàske amirâlj) tàr zi_vojnÿcu esû zapovidàli yezdakÿre (caterèć danàski ženerâli), oscé spod_unêh bìhu unê satenÿki. Va_unê vrymjâ na_Karkû va_Yurandvorÿ bìše uõn moštÿr tar_unên opàtin eš_prìšla novitâd ko_harvâtje kruõl Zminivêr teprÿt ubãyt uõv skopãal Khârk tar_tevižitàt sẽy moštÿr va_Yurandvorÿ. Seunê Bôduli ud_Vàle bascânske bìhu prontàli unù vèlu fèštu za_ovû kerôlnu vižÿtu.

Kadâ eš_prìšlo unô vrÿme, va_Kvarnerôlu sejê skazàlo Noãvje harwâtye tàr va_vèlen mihyrûnu eš_prìšal zmòžni kruõl Zminivêr zi_švoÿn šubânen, marjakÿren, yezdakÿren tar_z’inòken darzelânen. Kadâ unê esû sezbarkàli naõn Khârk, seunê Veyàne esû unêg poždrâvili˙ Elamisãr kruõl Zminivêr tar_misârje šubâne, yezdakÿre tar_marjakÿre, ela-elãa ! Ontrátt seunê sopcÿ esû šèsno sopèli, oscé versûri tar_versûre esû domâtje verêsi tancàli. Potlèn seunê esu_prišlÿ vaõn moštÿr ud_Yurandvorà tar_ontrátt eš_kruõl Zminivêr nadarÿl sẽy moštÿr zi_unôn particèlon ud_švoẽg bihâća, kadÿ tesê zgradìt unâ kerôlna ćrÿkva ud_švête Lucÿe. Va_unê portûn eš_dâl klàst šuõj kerôlni sinjâl, caterèć Zârje harwâtye tar_pòli kunjelàbora tebìdu klâli unê škrÿli zi_glagôlskim zipìsi ud_segâ kerôlneg nadârja.

Vaõn dojdûći dân kruõl Zminivêr eš_pasâl zadôn helãm Triskàvac posrÿd înšule, kadÿ eš_dâl storìt šuõj kerôlni palãac, ud_kegâ esû danàska undÿ ruÿne carekû Zminivèrove Kuõre. Potlèn tegâ kruõl je_šâl naõn helãm Triskàvac, kadÿ_eš va_sedlù Bojnà spòd uõn vèli dubác dâl nacinìt spravÿšće ud_seunêh Veyâneh tar_ontrátt esû unên oscé va_kamÿku zdèlali unê kerôlne gâta carekû danàska Bìškupova kantrÿda. Sẽy kruõl bìše sionzàdni harvâtje glavâš, kÿ_eš Veyànen ganâl po_bôdulski va_domâtjen zaÿki. Potlèn unêg, šuÿ dojdûće furèški glavâši ky_bìdu prišlÿ na_Khârk, esu_parlàli va_yuškâneh besèdah kakô ungarêški, talyânski, tujêški tar_vlahÿski šuê do_danàs.˙˙

Va povêda eš_špecyâlna ud_vêyske bascÿne kolotôrno Bàški tar_prišpodòbne štôrye nišuné požnàte inodÿ na_Karkû niné na_inòkih ìnšulah. Uõn vêyski špomÿn ud_ovê povêde eš_kunšervân oscé va_nebâh, kadÿ senahòdi žvezdÿtje Zârje-Harwâtye tar_vanên sešvitlÿ seunâ žuezdâ Zminivêr. Vu_povêdu nàmi esû pravjàli Nediljko Barùšić-Baràc tar Fabyãn Tomašić-Vêlnić.

Digest: Zvonimir' legend

This legend on King Zvonimir is specific of the Veglian heritage in Kvarner islands, and similar tales are unknown elsewhere in mainlands. A memory on this legend was conserved also in Adriatic heaven, where the constellations Pegasus + Andromeda have their local name Croatian Arms (Zarje Harvatye), and its main star Alferaz is called Zvonimir. This legend was reported by Nediljko Barušić-Barac and Fabian Tomašić-Velnić. Now follows the Legend on king Zvonimir and Croatian arms (an approximative translation from the above Chakavian original):

"In the medieval times, there appeared the rich and powerful Croatian Kingdom, and its kings had their seat in Dalmatia mostly at Kaštela Bay. Under the Croatian king then were his princes (bani) of middle Croatia, Dalmatia, Bosnia, and Slavonia, and under these were the county governors. The Croatian navy of Adriatic was controlled by a mariakyr (admiral), and the land army was in the hands of jezdakyre (generals) and subordinated colonels (satenyk).

In that time at Yurandvor village on Krk island was a monastery, and its monks received the report on the forthcoming visit of Croatian king Zvonimir to island Krk and to this monastery. All dwellers at port Baška and in this monastery prepared a big feast for this visit. In the related time on Kvarner Gulf appeared the Croatian navy, and in the biggest ship was king Zvonimir with his governors, generals, admirals and other statesmen. On the arrival, Krk inhabitants saluted them: ‚Long live Your Majesty king Zvonimir, and also governors, generals and admirals!‘ The musicians played, and dancers danced domestic dances. Then all ones came in the monastery at Yurandvor, and there king Zvonimir made the donation of a parcel from his feud for a new votive church of St. Lucy. He decided to engrave on its portal his royal symbol i.e. the Croatian emblem, and to place the tablets with Glagolitic inscriptions on this royal donation at its altar.

The next day king Zvonimir came in the center of Krk island behind Mt Thunderer (Triskàvac), and he decided to build there his palast, which ruins are now called Zvonimir’s walls. Then he came on that Mt Triskavac, where around a big oak in Bojna saddle he organized the general assembly of all islanders; there they made them in stone a big throne now called Bishop’s seat. He was so far the last Croatian ruler that spoke to islanders in their domestic Cakavian language. Afterwards, all subsequent rulers up today were foreigners speaking other languages i.e. Hungarian, Italian, German, and Balkanic (Yugoslav)."

Bibliografija

  • Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1975. NSK signatuta 478.440
  • Ferdo Šišić: O smrti hrvatskoga kralja Zvonimira, Zagreb 1905. NSK signatura II 5.126
  • Stjepan Gunjača: Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir s dodatkom o grobu kralja Zvonimira na Kapitulu kod Knina, Zagreb 1952, NSK signatura 318.123
  • Stjepan Gunjača: Oko revizije iskopina u Biskupiji, Knin, 1956. NSK signatura 334.634
  • Nada Klaić: Historia Salonitana Maior, Beograd 1967., NSK signatura 112.029 sv399
  • Nada Klaić: Problem Zvonimirove smrti u novijoj literaturi, Zagreb 1963., NSK signatura 371.433
  • Vjekoslav Klaić: Kralj Dimitar Svinimir i njegovo doba, Zagreb 1876., NSK signatura 155.603; 000.485
  • Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Zagreb 1899. 118.044
  • Ante Milošević: Crkva Sv. Marije, mauzolej i dvori hrvatskih vladara u Biskupiji kraj Knina, Split 2002., NSK signatura 609.844
  • Mate Zekan: Kralj Zvonimir-dokumenti i spomenici, hrv. i eng., Split 1990., NSK signatura 949.75-05 Z96k (otvoreni pristup na 3. katu); A-II 65.502
  • Franjo Rački: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam, Zagreb 1877., NSK signatura 000.615 sv7
  • Franjo Rački: Hrvatska dvorska kancelarija i njezine isprave za vladavine narodne dinastije, Zagreb 1876., NSK signatura 155.397
  • Stjepan Ivšić, 1940: Bašćanska ploča, Omladina, Zagreb.
  • Branko Fučić, 1971:: Najstariji hrvatski glagoljski natpisi. Slovo br. 21, rujan 1971, Staroslavenski institut, Zagreb.
  • Andre Mohorovičić & Petar Strčić, 1988: Bašćanska ploča, knj. I.- II, Zagreb.
  • Moguš, Milan 1997: Bašćanska ploča u našoj znanstvenoj literaturi. Zbornik radova: Zvonimir kralj hrvatski, str. 75-90, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zagreb. ISBN 953-175-048-X.
  • Ivo Frangeš, 2000: Ploča nad vratima književnog početka (o devetstotoj obljetnici Bašćanske ploče), Dubrovnik.
  • Mateo Žagar, 2000: Ortografija natpisa Bašćanske ploče, Zagreb.
  • Mihovil Lovrić, 2005: Gan-Veyãn. Old-Croatian Medieval Archidioms, vol. I, 1223 p., 2. izdanje, Zagreb.
  • Stjepan Damjanović, 2005: Kojim je jezikom pisana Bašćanska ploča?, Od fonetike do etike.
  • Ante Stamač 2010: Bašćanska ploča kao književni tekst. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Dmitar_Zvonimir&oldid=41945"