Kralj Tomislav

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Tomislav
Kralj Tomislav.png
Hrvatski kralj
Vladavina 925. - 928.
Nasljednik Trpimir II.
Hrvatski ban
Vladavina 910. - 925.
Nasljednik nitko (zadnji ban)
Obitelj (dinastija)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Otac Muncimir II.
Majka Maruša Černi
Osobni podatci
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
HrvatGrb.png

Tomislav (latin. Tamislaus) je ključni starohrvatski vladar iz dinastije Trpimirovića u 10. stoljeću. Prvo je bio dalmatinski ban Primorske Hrvatske negdje od 910., a smatra se kako je proglašen kraljom najkasnije 925. i kraljevao je bar do 928. Po jugo-partijskoj direktivi S. Šuvara od 1970-ih, postojanje Tomislava i titula kralja su sve dosad žestoko osporavani od tendencioznih jugo-istoričara (i hr.wikipedije), jer navodno ovi ne znaju (tj. dogmatski ne žele znati) dali je, zašto, kada i kako postao kralj, kad je zavladao i dokle ...itd. Glavni razlog u pozadini te fiktivne jugo-kontroverze je zapravo, što je ujedinio najveću hrvatsku državu (poput 'sablasne' NDH) i u okviru te prevelike Hrvatske ovladao cijelom Bosnom, - što je za pristrane ideološke jugoistoričare nedopustivo. Posve sličnu negatorsku predočbu u jugoistoriji potom ima i nepodobni kralj Stjepan III. Dobroslav (1030. - 1056.) - jer se i taj proširio predaleko na istok: čak do Drima i Dunava. Najvažniji detaljni izvori o kralju Tomislavu su crkveni i arapski zapisi (ove druge jugoistoričari posve prešućuju).

Abstract

King Tomislav (died 928) was a major ruler of Croatia in the Middle Ages. He reigned from 910 until 928, first as Duke (dux Croatorum) of Dalmatian Croatia in 910–925, and then became first King (rex Croatorum) of the Croatian Kingdom in 925–928. He was probably the son of Muncimir, Duke of Dalmatian Croatia. Tomislav was one of the most prominent members of the House of Terpimiri. He united the Croats of Dalmatia and Pannonia into a single Kingdom in 925. He ruled over the territory of today's Croatia and Bosnia, rounding off his state from the Adriatic Sea to the Drava River, and from the Raša River in Istria to the Drina River.

Povijesni izvori za Tomislava

Dio pisma pape Ivana X.: "...dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata..."

U novijoj jugoistoriji (i tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji) se uvriježilo da je Tomislav navodno sumnjivi vladar i nije kralj već samo srboslavski "knjaz" po partijskoj direktivi Stipe Šuvara od 1970-ih. Ipak o Tomislavu imamo dobre izravne podatke iz više važnih povijesnih izvora, koje dogmatski jugo-minimalisti prešućuju ili odbacuju (zbog daljnih neistina i podvala) za uporno brisanje Tomislava iz povijesti, što je krajnja blamaža tzv. "naše medijevalistike":

  • Od svih su najvažniji i najraniji službeni diplomatski zapisi na arapskom iz srednjovjeke maurske Španjolske u 10. stoljeću: o izravnim medjusobnim vezama hrvatskog kralja Tomislava i maurskog kalifa Abdurahmana III., te o maurskoj embahadi na Tomislavovu dvoru i hrvatskoj kraljevskoj embahadi u Cordobi (detalji niže): Taj ključni objektivni izvor ideologizirani jugo-"minimalisti" dosljedno zaobilaze i posve prešućuju.
  • Srednjovjeki maurski izvori (Abul Fiday) i talijanski povijesnik Amari, kao i Warczakowski (2004.) navode kako je god. 928. - 929., iz Jadrana u doba kralja Tomislava doplovila na Tirensko more moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova, kada se oko 1.200 tih jadranskih pomoraca naselilo oko Palerma. Stoga su Abul Fiday i Amari važni neovisni i dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne slične navode Konstantina VII. Porfirogeneta o velikoj starohrvatskoj mornarici u doba Tomislava (što ideologizirani jugo-minimalisti uporno odbacuju): vidi niže.
  • U pismu pape Ivana X. svećenicima u Dalmaciji se spominje "Tamislao": ...consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege ("...vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav").
  • Zatim u još jednom pismu istog pape, takodjer se ponovo navodi "Tamislao, rege Chroatorum".
  • 13. poglavlje djela Historia Salonitana Tome Arhidjakona navodi "godine Gospodnje 914. u vrijeme vodje Tomislava."
  • Tzv. Ljetopis "popa Dukljanina" tj. Regnum Sclavorum biskupa Grgura Barskog navodi: Umjesto njega, vladao je njegov brat Tomislav... Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre.

Zanimljivo je (za jugoistoričare-'minimaliste') kao neki negativni protudokaz da Tomislava ne spominju npr. sljedeći izvori:

  • Kasniji spis Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio, koji govori o Hrvatskoj tog vremena (npr. govori o ratovima Hrvata i Bugara, gdje su Bugari "poubijani svi od Hrvata").
  • Pola milenija kasnije djelo Ivana Lučića De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666.
  • Kasniji Toma Arhidjakon navodi da je navodno Držislav prvi hrvatski kralj.
  • Naprotiv Franački izvori (npr. Gottschalk 882.) kao i kasnije sam Dmitar Zvonimir, tvrde da je već i prije Tomislava čak Trpimir (848. - 863.) nosio titulu hralja - ali pristrani jugoistoričari priznaju tek ono što im idejno paše, a sve ino prešućuju kao nepostojeće (jer cilj opravdava sredstva).

Strani povjesnici o Tomislavu

Osim tradicijskog Konstantina VII. Porfirogeneta, Vatikanskog arhiva i knjžnice NSB-Zagreb, već odavna postoji još i druga istovrijedna i čak bogatija dokumentacija o Tomislavu u inozemnim centrima, kod nas posve nepoznata i zanemarena: osobito Univerzitetske biblioteke Madrid, Palermo, Warszawa i ine. Dok naši dogmatski jugo-minimalisti i njihovi pokorni sljedbenici (npr. hr.wikipedija) još po staroj jugo-partijskoj direktivi sve do danas uporno ponavljaju defektne ideološke dogme o kontroverznom i nepoznatom "knezu" Tomislavu (jer ne 'priznaju' ništa izvan toga), dotle njega moraju objektivno i stručnije proučavati inozemni španjolski, poljski, arapski i čak albanski povjesnici, kojih se ne tiče naša ideopolitička dogmatika:

  • Niz španjolskih i arapskih historiografa dosad nam daju ključnu i obilnu dokumentaciju iz maurskih izvornika o Tomislavu i onodobnoj Hrvatskoj,- što naši jugodogmati prešućuju, zaobilaze, odbijaju (i brišu iz Wikipedije).
  • Drugi vrijedan centar proučavanja našeg Tomislava i tadanje Hrvatske (isto bolji od Zagreba) su više poljskih auktora koji po inozemnim dokumentima objektivno i neutralno bez naših dogmi, razradjuju sva dostupna vrela (i neka za nas ideološki "nepostojeća"): npr. Lewicki 1956.-1969., Warczakowski 2004., itd.
  • Nacionalna je sramota za našu promašenu medievalistiku, da čak i susjedni albanski povjesnici danas dokumentarno bolje i objektivnije razmatraju našeg kralja Tomislava, negoli naši jugodogmati na domaćim sinekurama: npr. N. Ibrahimi 2007

Dopisi Tomislav-Abdurahman

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756. – 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753. - 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007. i T. Lewicki 1956.-1967.) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i Omayadi bili pragmatični saveznici na kontroli Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu Hrvata s pravom na oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca) i takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka). Većina mladjih muških Maurohrvata tada tvore elitnu Slavensku gardu od 13.000-15.000 dalmatinskih legionara koja postaje glavni vojni oslonac kalifa i udarna snaga maurske vojske. Najsposobniji ugledni Maurohrvati otad su postali glavni maurski generali, admirali, vazalni emiri, gradonačelnici Cordobe i književnici (npr. Habib al-Siqlabi). Pomoću te maurohrvatske garde s našim generalima je Abdurahman uspješno uništio više berberskih pobuna i konačno većinu najgorih buntovnika izjurio izvan Španjolske u Afriku. Potom je ta naša vjerna i uvježbana maurohrvatska garda tvorila glavnu vojnopolitičku okosnicu Maurskog kalifata sve do njegova konačnog raspada u 11. st. Bez te vojno-logističke suradnje, pitanje je bi li se kalifat i Hrvatska funkcionalno duže održali kroz toliko razdoblje, jer su motivi i korist bili obostrani.

Sve to ujedno znači da neovisnu Kraljevinu Hrvatsku u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego istodobno takodjer i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne saveznike maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući nizu od čak 6 naših dalmatinskih generala u srednjovjekoj Španjolskoj (Hadjib Badrov, admiral Galib i 4 vojskovođe Ameri), Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu. Zato je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti: da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju svojim pokroviteljstvom vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif, što je doneslo dodatnu političko-diplomatsku važnost starohrvatskoj državnosti. Kako je već tada bar 1 stoljeće očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), pa još elitna maurohrvatska vojska s našim generalima u Španjolskoj (i Siciliji), onda su dakako posve priglupe i zlonamjerne tzv. 'kritičke' tvrdnje renegatskih jugo-"minimalista" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Naša flota na Tirenskom moru

Istodobno Konstantin VII. Porfirogenet kao i maurski kroničari dvostruko potvrdjuju da je u doba Tomislava srednjovjeka hrvatska mornarica s naših 80 većih sagena i 100 kondura dostigla najveću snagu u povijesti, pa je osim brojnosti brodovlja tad još kontrolirala i najveći akvatorij srednjeg Sredozemlja, od našeg Jadrana pa do Tirenskog mora u pomorskom savezništvu sa zapadnim Maurima. Tako srednjovjeki arapski kroničar Abul Fiday (Abufida oko g. 1300.) i talijanski povijesnik Amari navode kako je god. 928. - 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis), a potom su ovi jadranski pomorci još zaredom napadali Kalabriju, Korziku, Sardiniju i konačno su doplovili do zapadne obale Sicilije gdje su se ti jadranski "Saqlabi" naselili oko Palerma. Stoga su Abul Fiday i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava,- što naši ideologizirani jugo-minimalisti uporno odbacuju (pa posve zaobilaze sve bitne arapske izvore o kralju Tomislavu).

Iako ti naši jugoistoričari-"minimalisti" (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Izim bizantinske Grčke, drugo još češće sredozemno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi). Ovi pomorski Saqalibi (Sicilski Hrvati) su potom od god. 969. u doba našeg kralja Stjepana Držislava iz Sicilije još doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah). Stoga srednjovjeka Hrvatska nije bila tek neka miniaturna jugoslavistička "kneževina" (uskladjena s ideološkom jugoistorijom), nego su po bizantskim i nadasve po arapskim izvorima na srednjovjekom Mediteranu primorski Hrvati-čakavci imali ključni utjecaj ne samo u Kraljevini Hrvatskoj, nego još puno šire npr. na Siciliji i u maurskoj Španjolskoj (Hadjib Badrov i 4 vojskovođe Ameri), pa u Egiptu i potom još na Kreti i u Maroku: usp. pobliže Egejski Hrvati, Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati, Maroko i Hrvati i Andaluzija i Hrvati.

Podrijetlo i uzlaz na vlast

Oton Iveković: Krunidba kralja Tomislava

Po Ljetopisu biskupa Grgura Barskog (tzv. 'popa Dukljanina' u jugoistoriji), kralj Tomislav je naslijedio svog brata. Po inim pokazateljima, on je zajedno s bratom Trpimirom II, sin ranijega dalmatinskog bana Muncimira II. (892. - 910.) i banice-majke Maruše Černi. Tomislav je vjerojatno zavladao od 914. ili ranije, a glavna datacija je napomena Tome Arhidjakona, koji piše "godine Gospodnje 914. u vrijeme vodje Tomislava". O Tomislavovoj vlasti jugoistoričari "znaju malo", poznato su uspješna ratovanja s Magjarima i Bugarima, kao i dva održana crkvena sabora u Splitu, a maurske veze su im nepoznate (i nepostojeće). Jugoistoričari se ne slažu je li okrunjen, ili se samo proglasio, ili ga papa dvaput spominje kao kralja "iz nekog drugog razloga" (i Abdurahman iz trećeg razloga: ideološka domišljanja), iako tada hrvatskog kralja okrunjenog na Duvnu navodi i biskupski ljetopis Grgura Barskog (tzv. 'pop Dukljanin'), te više arapskih diplomatskih spisa iz istodobne Cordobe.

Medju starohrvatskim vladarima dinastije Trpimirovića, Tomislav je po arapskim naznakama bio razmjerno najkulturniji slavenski kralj i poliglot, koji je jamačno manjeviše znao bar 4 jezika: svoj materinski čakavski, pa ponešto bizantski grčki i crkveni latinski koji je tada u Europi bio glavni medjunarodni jezik (kao danas engleski). Takodjer je bar ponešto razumio i arapski, jer je bio okružen njihovim diplomatima i obrazovanim savjetnicima iz Maurske državne embahade pri Tomislavovu dvoru, u čemu je i dio tajne Tomislavovih vojnopolitičkih uspjeha.

Povijest vladanja

Tomislav I. Trpimirović, sin i nasljednik južnohrvatskog bana Muncimira i Maruše Černi, bio je prvi hrvatski kralj. Oca je naslijedio 910. godine i vladao je u doba prodiranja magjarskih nomada i Bugara prama zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske Hrvatske, Magjari su napali i Dalmaciju, ali ih je Tomislav u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio. Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, Tomislav je očistio iz svoje države. Tako je pobjednički došao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je domaće pučanstvo oduševljeno dočekalo kao svog spasitelja, dok su razbijeni Magjari prebjegli preko Drave.

Tu pobjedu Hrvati danas smatraju važnom, jer su se odonda po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi od Drave do mora u jedinstvenu državu, koja je pokrivala površinu oko 120.000 km². Ona se prostirala od Raše pa do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač, Hvar i dalmatinski gradovi. Bizant je naime u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Širenjem Primorske Hrvatske na Slavoniju je ojačala i njezina vojna snaga.

Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je tadašnja "Hrvatska mogla dići 60.000 konjanika i 100.000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakomu do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakom 10-20 mornara-ratnika". Na svim tim brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača. Obzirom na te vojne snage se proporcionalno procjenjuje da bi u to doba Hrvatska približno mogla imati oko 2,000.000 stanovnika (tj. polovica od današnjih). U knjizi je car Konstantin takodjer zapisao: "Ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju koji je potom s mnogo Srba prebjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Tomislav je i ranije par puta prilazio Srbima u pomoć, spašavajući ih od Bugara. Zbog jake države i vojske, te velikog rasta osobne moći i ugleda, Tomislav odlučuje svoju raniju dalmatinsku banovinu pretvoriti u Kraljevinu Hrvatsku. Tako je godine 925. okrunjen za hrvatskog kralja (latinski: rex Croatorum) uz blagoslov Svete Stolice i pape Ivana X. na Duvanjskom polju, ali i uz javno priznanje maurskog kalifa Abdurahmana III. - sa službenim embahadorom odonda poslanim na Tomislavov dvor. Do danas je tek ideopolitički spor medju našim ideologiziranim jugoistoričarima "da li je Tomislav uistinu bio kralj".

Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on 926. godine iznova poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav opet dočekao i porazio. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi i najmoćnije na Balkanu, jasno govori o vojnoj snazi Tomislavovih trupa. Kralj Tomislav u hrvatskoj nacionalnoj baštini igra veliku ulogu: on je osigurao narodni i državni opstanak, stekao medjunarodna diplomatska priznanja neovisne države i od pape i od kalifa, učvrstio je i ojačao razvitak trgovine i privrede, te je snažno privukao dalmatinske gradove i otoke, koji su na taj način dobili na hrvatskom identitetu. Tomislav je organizirao i sredio nutarnje probleme, stavši iza donesenih zaključaka o jedinstvenoj crkvenoj jurisdikciji. Kralja Tomislava je naslijedio nakon 928. godine njegov mladji brat i drugi hrvatski kralj Trpimir II.

Ratovanje

Tomislavovo Hrvatsko Kraljevstvo i velike pobjede protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.

Tomislav je vladao u doba prodiranja magjarskih nomadskih konjanika iz Azije prama zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonije i Slavonije (tada Slovinje), Magjari su napali i Primorsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je odbio natrag preko Drave (što pokazuju i novi arheonalazi južnohrvatskog tipa u tadanjoj Slavoniji). Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše da je u to doba: "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika" (jugo-stručnjaci drži da se radi o preuveličavanju).

On navodi i sljedeće podatke: "Krštena Hrvatska ima ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin, Kori, Klobuk. Veliku takvu moć i množinu naroda imaše Hrvatska do arhonta Krasimera. Zbog toga što ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladaše 4 godine, od ruke bana Pribine pogibe, a u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjaništva i pješadije i sagena i kondura, što imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, konjaništvo i pješadiju."

U djelu je car Konstantin takodjer zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije." Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pobjegao u Hrvatsku. Bugarski car Simeon je 926. poslao jaku vojsku na Hrvatsku koja je tu poražena. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, dokazuje moć hrvatskih vojnih snaga u to doba.

Naš general H. Badrov

Tomislavov zemljak i vojni suvremenik Hadjib Badr (Badrov) je rodjen u Dalmaciji, a potom je postao vojskovodja u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu su dosta oskudni pa su mu pobliže godine rodjenja i smrti nepoznate, a živio je u drugoj polovici 9. i početkom 10. stoljeća. Hadžib Badr je jedan od prvih poznatih Hrvata u srednjem vieku, koji je izvan domovine postigao važnu ulogu u tadanjem Sredozemlju i jedan od prvih sigurno poznatih Hrvata koji su prešli na islam. H.Badrov je rodjen na otoku Braču ili Korčuli približno u doba hrvatskog bana Domagoja i u doba bana Branimira je kao mladić iz Dalmacije stigao u Španjolsku, gdje je u tadanjem Kordovskom emiratu prešao na islam i promienio ime. Pri islamizaciji se je tada obično mienjalo samo vlastito ime, dok bi prezime većinom ostalo slično (tj. bez slavenskog nastavka). Zato je njegovo izvorno prezime kod nas u rodnom kraju jamačno bilo Badrov, pod kojim i danas u Hrvatskoj živi preko stotinu osoba, od toga četrdesetak u Zagrebu i ini u Dalmaciji.

U Španjolskoj je počeo raditi krajem 9. stoljeća kao vojni plaćenik u doba dinastije Omayada, pa se zbog svojih urodjenih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno izdigao sve do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom emiratu (što približno odgovara slavenskoj razini kneževine). Zato je u doba emira Abdullah Ibn Muhammad-a (888. - 912.) i Abdurahmana III (912. - 923.) postao po položaju drugi čovjek u zemlji nakon samog emira, tj. bio je glavni vojskovodja tadanje Španjolske od godine 902.- 921, kada u njegovoj bivšoj domovini istodobno već vlada hrvatski kralj Tomislav. Naš H. Badrov je odigrao važnu vojnopolitičku ulogu u proširenju vlasti Kordovskog emirata na većinu Španjolske (izim Asturije i Baskije) i na Magreb u sjeverozapadnoj Africi, pa je uskoro nakon njega kalif Abdurahman III. (929. - 961.) proglasio tu državu za poseban zapadni kalifat tj. na islamskoj razini europskog kraljevstva. U tom kalifatu pod dinastijom Omajida su nakon Badrova važne uloge glavnih generala u 11. stoljeću imala još dva islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha El-Ameri (1009. - 1013.) i njegov sin Zohair Al-Ameri (1018. - 1036.) tako da su u maurskoj Španjolskoj 3 naša Dalmatinca uzastopce bili glavni vojskovodje.

Proglašenje kraljem

Tomislav se po prvi put 925. navodi kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X. i istodobno još u arapskim spisima kalifa Abdurahmana III., koji ga takodjer priznaje sebi ravnopravnim vladarom i šalje mu službenoga maurskog embahadora. U svojoj povijesti Toma Arhidjakon spominje da je 914. Tomislav bio dux (= vodja-čelnik), iz čega je povjesničar Franjo Rački 1871. zaključio da je Tomislav u medjuvremenu postao kralj. Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (u jugo-istoriji poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina), opisuje se krunidba jednoga slavenskog kralja (koji se ne imenuje Tomislav ni u latinskoj verziji, niti u tzv. hrvatskoj redakciji) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi. Po pretpostavki Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, na Duvanjskom polju je obavljena krunidba kralja Tomislava.

Glavni argument o stvarnom kraljevanju Tomislava su službeni kalifski embahador i titula rex, koja se dvaput pojavljuje u papinskom pismu od 925. godine: ali sve to za ideologizirane jugoslaviste još "nije nepobitan" dokaz, - arapski dokumenti se kod nas idejno ne priznaju (zato jer su dotični jugo-minimalisti dosad u vrlo lošim odnosima s Arapima). O Tomislavu se mora jasno zaključiti da su ga istodobno rimski papa (Ivan X.) kao i islamski kalif (Abdurahman III.) pismeno smatrali pravim kraljem, ali ga Bizant možda taktički nije priznavao zbog svojih interesa. Znakovito je da su se prijateljski suvremenici Tomislav i Abdurahman približno istodobno proglasili kraljem odnosno kalifom i da su bili u prisnim ravnopravnim odnosima: Zato nije isključeno da naša legendarna Tomislavova kruna zapravo potječe iz Cordobe, jer se u maurskim diplomatskim zapisima (N. Ibrahimi 2007) na arapskom navodi kako je kralj Tomislav od kalifa Abdurahmana preko službenog embahadora uz ino primio na dar bogate zlatne poklone i vladarske insignije, vjerojatno za ključne vojne protuusluge koje je novomu Maurskom kalifatu dotad izvršio sposobni hrvatski general H. Badrov i naša elitna garda od 6.087 dalmatinskih legionara.

Crkveni sabori

Godine 925. i 928. su u Splitu održana 2 crkvena sabora, koji su se uglavnom ticali crkvene jurisdikcije i uporabe "slavenskog jezika" u bogoslužju. Na prvom crkvenom saboru 925. odlučeno je da će crkveni poglavar u Hrvatskoj biti splitski nadbiskup Ivan. Odlučivano je izmedju ninskog biskupa Grgura, zadarskog biskupa Formina i splitskoga nadbiskupa Ivana. Ninski se biskup nakon prvog crkvenog sabora žalio papi jer je mislio kako on zaslužuje biti poglavarom, pa je održan drugi crkveni sabor na kojemu je splitski nadbiskup potvrdjen kao poglavar, a ninska je biskupija ukinuta i njezino su područje podijelile ine biskupije. Tomislav je vjerojatno bio nazočan na oba crkvena sabora.

Smrt i nasljednici

Koliko je poznato, Tomislav se zadnji puta pismeno spominje u kontekstu crkvenog sabora 928., ali nema dostupnih podataka o njemu s kasnijim datumom. Konstantin VII. Porfirogenet tada ne spominje Tomislava, već govori o Trpimiru u to vrijeme, pa se pretpostavlja da je Tomislava 928. ili koju godinu kasnije naslijedio brat Trpimir II. (929. - 935.), otac Krešimira I. (935. - 943.)

Popularne predočbe

Spomen-ploča na crkvi Pomoćnice kršćana u Orebiću, jedna od brojnih spomen-ploča takvog tipa po crkvama u Hrvatskoj i dijelovima BiH.

Tomislav je vrlo popularan kao prvi hrvatski kralj i ujedinitelj Primorske s Panonskom Hrvatskom tj. ukratko: Dalmacija + Slavonija = Hrvatska. U mnogim gradovima Hrvatske postoje trgovi i ulice s njegovim imenom, kao i spomenici od kojih su najznačajniji oni u Zagrebu i Livnu. 1925. godine na mnogim pročeljima crkava diljem Hrvatske niču spomen-ploče s natpisom: Ujedinjeni i slobodni narod kralju Tomislavu 925.-1925. Tako npr. Rudolf Horvat piše:

Sada je Tomislav bio na vrhuncu svoje slave i moći. On je toli sjajno odbio Simeona, komu nije moglo odoljeti carstvo bizantinsko! Je li dakle čudo, ako je u narodu hrvatskom zavladalo silno oduševljenje za Tomislava? Hrvati su iskreno štovali bana Tomislava, koji je ujedinio sve zemlje hrvatske, te ih onda sretno i obranio. To bijaše najzgodniji čas, da se banovina proglasi kraljevinom, a Tomislav da dobije kraljevsku čast. Da se to nije dogodilo kasnije, dokazuju spisi prvoga sabora splitskoga. U ovim naime spisima papa god. 925. već naziva Tomislava kraljem hrvatskim. — Krunu i druge znakove krunidbene dobio je Tomislav po svoj prilici iz Rima. Ondje je naime vladao papa Ivan X. (god. 913.—928.), koji je nekoliko godina prije toga poslao krunu i Simeonu Velikomu. Da Tomislav nije krunu primio iz Carigrada, vidi se već po tomu, što ga njegov suvremenik — car Konstantin Porfirogenet — u svojim spisima ne priznaje kraljem.

Tomislav u Wikipedijama

U enciklopediama se sve o Tomislavu ponekad pojednostavljuje ili se obratno 'kritički' sve negira i odbacuje: npr. u popularnim Wikipedijama - osim engleske i bosanske koje su o tomu ozbiljno informativne. Medju raznim paralelnim Wikipedijama, osrednje poluinformativne članke o Tomislavu daju npr. engleska i njemačka verzija, a medju južnoslavenskim inačicama je razmjerno najbolje informativna Bosanska Wikipedia s objektivno-uravnoteženim tekstom o Tomislavu. Nešto je lošija po tom članku Srbijanska Wikipedija koja je ipak još mnogo blaža i objektivnija od daleko najgorjega idejno-nestručnog pamfleta protiv Tomislava u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji. Za ilustraciju toga javno-popularnog 'pljuvanja' po Tomislavu, tu ukratko ponavljamo najvažnije dogmatsko-ideološko 'biserje' iz hr.wikipedije (blokirana-nepromjenjiva verzija studeni 2010): "Ne zna se skoro ništa o dolasku Tomislava na vlast i odlasku s nje, a titula kralja je osporavana; ne zna se kad i kako ju je stekao, i što je točno značila,... O Tomislavu imamo podatke iz svega nekoliko povijesnih izvora... Zanimljivo je da Tomislava uopće ne spominju,... O Tomislavovoj vlasti zna se malo,... Jedini argument o kraljevanju Tomislava je titula rex, koja se pojavljuje od 925. godine, ali to nije nepobitan dokaz... Mnogi prikazi hrvatske povijesti pisani za najšire krugove čitatelja ne spominju nesigurnosti i malu količinu informacija o Tomislavu." ...itd.

Bilo bi čak bolje da ni nemaju članka - negoli ta ideološka 'pljuvačnica', a glavni podpisani koautori tog javnog wiki-pamfleta za pranje mozga čitateljima o Tomislavu jesu: admin Roberta F., BlackArrow i Aradic-es. Iako se inače hr.wikipedija načelno poziva na neutralnu objektivnost 'POV', ovo ipak zvuči kao da su pisali neki 'wiki-četnici' pod komandom zloglasnog Stipe Šuvara (i čak je taj wiki-pamflet još tehnički blokiran protiv ispravka !). Pored slične ideološke krivotvorbe o tzv. "Baniji" (podpisao moderator 'Donatus'), baš ovaj wiki-pamlet o Tomislavu je najsramotniji protuhrvatski tekst iz naše idejno-krivotvorene povijesti i zorni dokaz lažne popularističke "vjerodostojnosti" tih i sličnih protuhrvatskih pamfleta u tzv. "Hrvatskoj" Wikipediji (s nizom inih sličnih podvala). - O tomu vidi još pobliže: Tomislav: Wiki-Orjuna.

Povijesni institut: Tomislav

U svezi novonametnutih ideoloških kontroverza oko titule kralja Tomislava, tu slijedi bitan dio citata o tom problemu iz službene strukovne izjave Hrvatskog instituta za povijest (Odjel za srednjovjekovnu povijest):

..."Prvi hrvatski vladar koji se u službenim, diplomatičkim izvorima spominje kao kralj bio je Tomislav (o. 910. - 928.). Tomislava kraljevskom titulom (rex) oslovljava papinska kancelarija u pismu pape Ivana X. iz 925. godine.

Obzirom da je u „Salonitanskoj povijesti“, djelu splitskog arhidjakona Tome iz 13. st. uz Tomislava navedena titula kneza (dux) i 914. godina u historiografiji vlada podijeljeno mišljenje je li on kraljevski naslov uzeo (ili dobio), ojačan u medjuvremenu vanjskopolitički uspjesima ili taj naslov predstavlja tek terminološki odraz podizanja ugleda hrvatskih vladara.

Iako se na temelju postojećih izvora ne može zaključiti je li Tomislav bio okrunjen, odnosno kada se i gdje to zbilo, sve činjenice upućuju na zaključak da ga možemo smatrati prvim hrvatskim kraljem. U prilog toj tvrdnji govori i dotadašnja intitulacija hrvatskih vladara, koja unatoč neujednačenom vladarskom nazivlju (dux, comes, princeps) prati polustoljetni uspon Hrvatske od vazalne kneževine prema punoj samostalnosti – dosegnutoj već za Branimira no ojačanoj vanjskopolitičkim uspjesima samog Tomislava – kao i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

Osobito važno vrelo prvoga reda na temelju kojega je uspostavljena genealogija hrvatskih vladara 10. stoljeća je nadgrobna ploča kraljice Jelene (iz 976.) u kojoj se njezin muž Mihajlo (Krešimir) i sin Stjepan (Držislav) oslovljavaju kraljevima..."

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Literatura

  • V. Klaić 1899: Povjest Hrvata, knj. I. srednji viek. L. Hartman (Kugli), Zagreb.
  • Rudolf Horvat 1924: Povijest Hrvatske I. srednji viek (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb.
  • T. Lewicki 1956-1969: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow.
  • Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975. (negativno o Tomislavu)
  • Ivo Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
  • M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
  • N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
  • Michele Amari 1880-1881: Biblioteca arabo-sicula, Torino-Roma, Loescher, 2 vol.
  • Francesco Gabrieli 1966: «Ibn Hawqal e gli Arabi di Sicilia», in: L'Islam nella storia, Dedalo, Bari, pp. 57-67.

Vanjske sveze

Poveznice

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Kralj_Tomislav&oldid=48716"