Paprati hrvatskog krasa

Paprati hrvatskog krasa (Filicinae zapadnih Dinarida i jadranskih otoka): - Većina naših paprati u Hrvatskoj traže za uzpješan rast vlagu i zasjenu ter kisela tla, pa zato izbjegavaju izložena, sušna i vapnenasta staništa i stoga su najbrojnije izvan krasa (aluvij, fliš, silikati i sl.) u vlažni­jim zavjetrinama i u podsloju vlažno-kiselih šuma: takve su npr. cijele papratne porodice Adiantaceae, Athyriaceae, Blechnaceae, Marsileaceae i Ophioglossaceae.

Na umjerenu sušu i vjetar su većinom odporne porodice Asp­le­niaceae i Dryopteridaceae npr. pripadni rodovi Asplenium, Phyllitis ampl., Dry­o­pteris, Cystopteris i dr. Medju ovima su izrazito naj­ot­por­nije kserofitne paprati na jačim burištima olujnog krasa osobito Asplenium csikii, Dryopteris submontana, Phyllitis reichardtii i Cys­to­pte­ris huteri. Glavni oslonac sadanjeg pregleda odpornih paprati bili su Greuter & al. (1981), Tutin & al. (1993), Lovrić (1985), Rac & Lovrić (1988).

Najodporniji Asplenium na krasu

Rod Asplenium s.s. (slezenica, čakav. "pa­prà­tica", grč. skorpidê) kod nas većinom sadrži sitnije ksero­fite, od kojih su većina barem poluodporni na kamenom krasu, a manje ih je neodpornih u vlažnijim zavjetrinama, npr. Asp. adiantum-nigrum L., A. septen­trionale Hoffm. i A. lepi­dum Presl. Najčešće su poluodporne npr. A. trichomanes L. s.s., A. ruta-muraria L. s.s., A. viride Huds., A. fissum Kit.: Willd. i dr. Papratni križanci su inače većinom odporniji na sušu i vjetar od matičnih vrsta.

Izrazito su najodpornije naše paprati što uzpješno rastu do naj­gorih kamenih burišta A. csikii i njezini introgresijski kri­žanci (A. X bavaricum i A. X litardierei), pa A. X centovallense (= A. onopteris X adiantum-nigrum). Sušno-vjetreni gradijent roda Asplenium na Dinarskom krasu: najmanje je odporan A. lepidum < A. septentrionale < A. adiantum-nigrum < A. ruta-muraria < A. trichomanes s.s. < A. onopteris < A. petrarchae < A. eberlei < A. centovallense < A. csikii < A. bavaricum < A. litardierei kao najodpornija naša paprat na kamenim burištima.

Asp. petrarchae (A.glandulosum)

Asplenium petrarchae (Guér.) DC. (A. glandulosum Lois., A. pilosum Guss.): To je najtermofilnija ljeto­pa­d­na paprat iz tog roda uz obale Sredo­zem­lja na primorskim sti­je­nama, a kod nas uglavnom na otocima i primorskoj obali od Jurjeva do Konavala, gdje raste na vjetrometinama po stienama (Centaureo-Campanulion) uglavnom u tvrdolisnom eumediteranu.

Asplenium csikii

Asp. csikii Kümm.& Andr. (A. trichomanes ampl. subsp. pachyrhachis Lovis & Reich., grč. polytrichê): Ovo je odporna kserofitna paprat koja na južnoeuropskom vapnastom krasu i duž naših Dinarida dijelom zamjenjuje poluotporni eurosibirski tip A. trichomanes. Kod nas je proši­rena uzduž primorskih Dinarida i na vrhovima jadranskih otoka, npr. burni vrhovi oko Baške, Vidova gora na Braču, greben Pelješca, velebitsko primorje, Svilaja, Biokovo, Čabulja, Velež i Konavosko gorje.

To je naša najčešća paprat na olujnim burištima otvorenih i suhih kraških stiena (Edraianthion). Asp. csikii se od euro-tipa A. trichomanes iz­d­va­ja nizom osobitosti: lisna os je tvrdo-ukočena i debela žljez­da­sta, listići rašljasto-razmaknuti, uži i eliptično-lancetasti va­lovito-nazubljenog ruba.

Asplenium X litardierei

Aspl. X litardierei Benn.& Mey. (A. nieschalkii D.E. Mey., A. petrarchae X csikii D.E.Mey.) je kod nas dealeko najodpornija kserofitna paprat. To je pri­elazni križanac mediteranske A. petrarchae i kseromontane A. csikii, pa je i morfološki izmedju njih.

Nalazi se na primorskim vapnastim stienama južne Europe od Španjolske do južne Hrvatske, a kod nas najobilnije na burnim obalama oko Velebitskog kanala. Tu raste jedino i isključivo na najgorjim orkanskim burištima klisurastih obala i od svih naših paprati daleko najbolje podnosi česte olujne vjetrove.

Aspl. X protadulterinum

Asplenium X protadulterinum Lovis & Reich. (A. csikii X viride auct.): Ovo je odporna prielazna pap­rat i vjerojatno introgresijski križanac izmedju primorske A. csikii i visinske A. viride, pa je morfološki izmedju njih. Raste na subalpskim karbo­nat­nim stienama visinskog krasa (Primulo-Pot­en­til­letum clusianae i sl).

Aspl. eberlei (A.tauricum)

Asplenium eberlei D.E.Mey. (= Asp. tauricum M.Gan., A. ruta-muraria s.l. subsp. dolomiticum Lovis & Reich., Kvarner: "mićarùtica"): To je odporniji sitni kserofit, koji prama jugu od submediterana zamjenjuje poluodpornog eurosibirskog tipa A. ruta-muraria s.s. Raste na jugozapadnom Balkanu do Peloponeza i u Italiji, a kod nas najviše na primorskim Dinaridima i otočnim brdima. Tu raste na jačim vjetrometinama otvorenih i sunčanih stiena po vapnencu i dolomitu (sveza Edraianthion).

Aspl. onopteris (A.acutum)

Asplenium onopteris L. (= A. acutum Willd., Kvarner: "papràtica vadarmûn", grč. skorpirotêres) je poluotporna paprat širjega zemljišnog i vjetrovnog razpona, proširena po južnoj Europi na stienama i u Sredozemlju u tvrdolisnim šumama. Kod nas dobro raste od zavjetrina do jačih vjetrometina.

A. centovallense (A.xerophilum)

Aspl. X centovallense D.E. Mey. (= A. xerophilum M.Gan., A. onopteris X adiantum-nigrum auct.): to je odpornija prielazna paprat tj. kserofitni križanac koji raste u Španjolskoj, južnoj Francuskoj i na istočnom Jad­ranu u Kvarneru i Dalmaciji. U nas ova raste samo na olujnim burištima, većinom na priobalnim stienama s posolicom (Aurinio-Capparion).

Širji rod Phyllitis ampl.

Širji rod Phyllitis ampl. na kamenom krasu (As­plenium - sect. Phyllitis + Ceterach auct., Kvarner: "škraplûn", grč. glôssa). Phyllitis i Ceterach su dosad bili razli ito shva ani, prvotno kao posebni rodovi pa onda samo kao sekcije unutar najšireg roda Asplenium ampl. Medjutim su oni tek prividno razdvojeni samo u inoj silikatnoj Europi, dok na primorskom krasu duž jugozapadnog Balkana postoji medju njima više introgresijskih svojta i prijelaznih križanaca koji jasno upućuju na njihovu najužu srodnost: Phyllitis hybrida, Asplenium reichardtii, Ceterach javorkeanum i sl.

Uz to je na istomu kraškom prostoru i najbogatije razvojno čvorište srodstvene skupine Phyllitis-Ceterach s ukupno 7 svojta od kojih su čak 4 endemi, dok tu od ostalih izostaje samo kanarska svojta Ceterach aureum (Cav.) Buch., što upućuje na vjerojatno rano dinarsko podrietlo ove skupine iz mezozojskih otoka na oceanu Tetis. Zato je odnedavna ta skupina razdvojena od roda Asplenium ampl. kao širji rod Phyllitis Hill.: Lov. (= Phyllitis + Ceterach) s dvije pripadne sekcije: sect. Phyllitis s.s. (Ph. scolopendrium, Ph. sagittata, Ph. hybrida, Ph. antrijovis) i sect. Ceterach (DC.) Lov.: Ph. reichardtii, Ph. javorkeana, Ph. ceterach i Ph. aurea.

To je tipski kraški rod, razvijen od vlažnih špilja do olujnih kamenih grebena i zasoljenih obalnih strmina. Vjetrovni gradient roda Phyllitis s.l. na Dinarskom krasu: vjetar ne podnosi Ph. antrijovis < Ph. sagittata < Ph. scolopendrium < Ph. hybrida < Ph. ceterach < Ph. javorkeana < Ph. reichardtii kao najotpornija na olujnim burištima. Ovo pokazuje da je vjerojatno i prvotno razlučivanje sekcija Phyllitis i Ceterach nastalo zbog adaptivne radiacije na tom gradientu, pa je sect. Ceterach zauzela izloženija toplo-sušna staništa u subtropima, a sect. Phyllitis s.s. zaklonjenija vlažno-sjenovita staništa u gorju i submediteranu.

Neotporni higroskiofiti roda Phyllitis, koji rastu samo u vla nim zasjenjenim zavjetrinama špilja, klanaca i šumskog podsloja su najrašireniji kontinentalni Ph. scolopendrium (L.) Newm. (Scolopendrium vulgare Sm.), pa ju nogorski Ph. antrijovis (Kümm.) Seitz. (Biropteris antrijovis Kümm.) i u primorju špiljski Ph. sagittata (DC.) Guin. & Heyw. (Scolopendrium hemionitis Schwartz).

Phyllitis ceterach

Phyllitis ceterach (L.) Lov. (1985 l.c., Ceterach offi­ci­narum Lam.& DC., Asplenium ceterach L. 1958:1080, Ko­navli: "runjava paprat", grč. chrysóchorton): - To je poluotporni primorski kserofit na stijenama jugo­za­pad­ne Europe, Sre­do­ze­mlja i jugozapadne Azije. U subtropima sjevero­za­padne Afrike i Kanarskih otoka zamjenjuje ga Ph. aurea, a na gor­skim vjetrometinama i u panonskom kopnenom zaledju Ph. javorkeana (usp. niže).

Kod nas tip Ph.ceterach raste uglavnom u pri­mor­skom submediteranu i eumediteranu, na poluizloženim kar­bo­natnim stienama (Centaureo-Campanulion) u sv. , dok je u našemu kopnenom zaledju taj tip jako riedak i tu sjeverno raste samo na ofiolitnim stienama (Notholaeno-Asplenion serpentini), npr. Zrinska gora i sjeverna Bosna. Ne podnosi obalnu posolicu.

Phyllitis javorkeana

Ph. javorkeana (Vida) Lov. (1985 l.c., Asplenium javorkeanum Vida 1963:202, Ceterach officinarum ampl. subsp. bivalens D.E.Mey., Hrv.Zagorje: "preprùtec", Kvarner: "vàrska škraplûn"): - To je odporniji gorsko-kontinentalni polu­endem oko Panonije i na primorskim Dinaridima, npr. kod nas Kalnik, Ivanščica, zagrebačka Lipa-Pečovje, Žumberak, Kordunski kras, kanjon Une, Lika, dalmatinska Zagora, Vinodol, Velebit, Biokovo, Hercegovina, Orjen, vrh Pelišca i vrhovi viših otoka.

Raste od privjetrina do jakih vjetrometina na višim karbonatnim stijenama od 250-1.500m većinom na dolomitu (Ceteracho-Asplenietum csikii). U višem gorju i kopnenom zaledju zamjenjuje primorski tip Ph. ceterach s.s. i od njega se izdvaja: poliploid dvostruko većeg rasta, listovi su ozgora tamniji maslinastozeleni i mekano-zeljasti (ne kožasti), dovstruko razdijeljeni s lirasto-narovašenim režnjevima razdvojenim i duboko urezanim do središnje žile, a plojka nije zimzelena, jer se zimi osuši i strune prije proljetnog pupanja.

Phyllitis hybrida

Ph. hybrida (Milde) Christ. (= Scolopendrium hybri­d­um Milde, Asplenium hybridum Bange, ? Ceterach officina­rum X Phyllitis hemionitis P.Serm.): - To je po­lu­­otporni endem (2n = 144) kvarnerskih otoka: Sv. Grgur, Goli, Rab, Cres, Lošinj i Silba (Grebeni). Raste od zavjetrina do vjetrometina u poluslanim izvorima i obalnim špilja­ma (Asplenio-Phyllitidetum hybridae), a rjedje na starim zidinama i ruševinama npr. Rab.

Phyllitis reichardtii

Ph. reichardtii (Harač.) Lov. (1985 l.c., Ceterach reichardtii Haračić 1911, Kvarner: "vela škraplûn"): - To je kod nas najodpornija halofitna paprat i kvarnerski otočni endem: istočni Krk kod Baške, Prvić, Sv.Grgur i Lošinj. Raste samo na olujnim burištima s jakom posolicom obalnih kamenih strmina. Od tipa Ph. hybrida s.s. izdvaja se: dvostruko višeg rasta, fertilni listovi duži po 7-12 cm, na rubu lirasto-valoviti prama vrhu, a pri dnu trokr­pasto-kopljasti s velikim trokutnim uš­ka­ma (micro pod lupom: njihova kutikula tanja s jednorednim stanicama, a kariotip samo tetraploidan 2n = 72).

Krupne paprati Dryopteris

Odporni rod Dryopteris na dinarskom krasu (Hrv. Zagorje: "preprùt", Kvarner: "paprùt", grč. ptéris): - Ovaj krupni rod obuhvaća rastom najveće odporne paprati duž di­nar­skog krasa i ujedno je tu drugi najčešći nakon sitnog roda Asplenium. Pripadne su neke neodpor­ne (mezofilne) vrste uglavnom ograničene na vlažne zavje­trine u podsloju mezofilnih šuma npr. kod nas Dr. filix-mas (L.) Schott., Dr. expansa (Presl.) Fr.Jen. (D. assimilis Wall.) i Dr. carthu­siana (Will.) Fuchs. (= Polystichum spinulo­sum Lam.& DC.).

Većina ostalih srodnika su barem poluodporne, dok je izrazito najodpornija na kraškim burištima Dr. submontana F.Jen. Sušno-vjetreni gradient roda Dryopteris na Dinarskom krasu: najmanje je odporna D. carthusiana < D. filix-mas s.s. < D. expansa < D. borbasii < D. pseudomas < D. mediterranea < D. villarii < D. australis < D. submontana kao najodpornija veća paprat na olujnim burištima.

Dryopteris villarii

Dr. villarii (Bell.) Schin.& Thel. s.s. (= Polystichum rigidum Lam.& DC., Nephrodium "villarsii" Beck): - Širja sku­pina D. villarii ampl. obuhvaća 4 različite paprati koje ug­lav­nom rastu na vapnenaqstim kamenim točilima, ali se nalaze u razdvojenim plu­vio­termičkim i visinskim pojasima: najgornja Dr. villarii s.s., Dr. submon­tana, Dr. australis s.s. i subsp. libanotica. Eurosibirski visinski tip Dr. villarii je poluodporna planinska paprat visinskih karbo­nat­nih točila od 1.500 - 2.600m.

Kod nas ova raste na nutarnjim konti­nentalnim Dinaridima, npr. Risnjak, Velebit, Dinara, Bosna, Sandjak i dr., na vlažnijim visinskim točilima (Dryopteridetum villarii) i u visinskim grm­lja­cima (Lonicero-Rhamnion fallacis). Inače veliki dio ranijih nižih nalaza tzv. Dr. "villarsii" na jugozapadnim primorskim Dinaridima u Hrvat­skoj i Hercegovini zapravo ne pripadaju tomu sjevernom tipu, nego odpornijem južnoplaninskom kserofitu Dr. submontana (usp. niže).

Dryopteris submontana

Dr. submontana Fr.Jen. (= Polystichum dalmaticum M.Gan., Hypodematum californicum Fee, Aspidium rigidum var. meridionale Milde, 2n = 164): - To je prielazni poliploid i reliktni križanac izmedju planinskog tipa Dr. villarii i primorskog kserofita Dr. australis, pa je istodobno odporan na sušnu hladnoću iz najjačih burišta.

Raste na karbonatnom gorju Sredozemlja od Atlasa do Kavkaza, a kod nas najviše duž primorskih Dinarida, gdje uglavnom zamjenjuje sjevernoplaninski euro-tip Dr. villarii: Obruč, vinodolska Viševica, Velebit, Poštak, Biokovo, Hercegovina, Boka Kotorska itd. Kod nas raste uglavnom na olujnim burištima, većinom na dolomitnim stienama i točilima primorskih padina od 700 - 1.900m (Gymnocarpion robertiani) i u klisurastim munjikovim šumama (Pinion heldreichii).

Dr. australis (Dr.pallida)

Dryopteris australis (Ten.) Guad. (= Dr. pallida (Bory) Fomin, grč. monoptéris): - To je naj­južnija vazdazeleno-tvrdolisna paprat iz ovog roda na primorskom krasu u južnoj Europi od Španjolske do Grčke, a kod nas samo uz dalmatinsku obalu i na jadranskim otocima: južni Velebit, Makarsko primorje, Konavli, Boka Kotorska, vrhovi Hvara, Pelješca, itd. Raste većinom na nižim primorskim stienama i točilima (Peltarion alliaceae), od privjetrina do jačih vjetrometina.

Tzv. "Dr. filix-mas" ampl.

Dyopteris "filix-mas" ampl. (auct. medit., non L.: Schott.): - Eurosibirski kontinentalni tip Dr. filix-mas s.s. (L.) Schott., južnije prama Sredozemlju postupno nestaje i skoro nigdje ne doseže do primorja, osim uz Crno more i sjeverni Jadran u dolinama Soče, Raše i Mirne u Istri.

Naprotiv na Sredo­ze­m­lju južnije od Pireneja, Alpa, Dinarida, Rodopa i Kavkaza on uglavnom izostaje, pa ga tu južnije zamjenjuju druge srodne svojte u primorskim šumama: Dr. mediterranea, Dr. pseudomas, Dr. bor­ba­sii i u jugozapadnoj Aziji još Dr. caucasica. To vriedi i za is­to­čni Jadran, gdje prava Dr. filix-mas izostaje južnije od Istre na primorju i otocima, a raniji navodi po kontinentalnoj analogiji tek su zamjene za druge spomenute južnije primorske paprati.

Dryopteris mediterranea

Dr. mediterranea Fomin (= Dr. tavelii Rothm., Dr. pseudomas X cau­casica Nardi, Kvarner: "divîca", grč. thylakó­pte­ris): - To je južna, tvrdo­lisno-vazdazelena primorska paprat u Sredozemlju gdje raste od južne Francuske do Grčke. Kod nas na jugu ova zamjenjuje kopneni euro-tip D. filix-mas u eumediteranu i submediteranu južnijih primorskih Dinarida i jadranskih otoka.

Tu raste od privjetrina do jakih burišta na vapnencu i dolomitu, a najviše u primorskim šumama Abieti-Quercion i Ostryo-Quercion cerridis. Od sjevernoga kontinentalnog tipa D. filix-mas izdvaja se ova: listovi su čvrsto-kožasti i prezimljuju zeleni, zubići lisnih isperaka tvrdo-bodljasti, peteljke i os lista ljuskave i tamnije crno­smedje, a žilice listova su jasno izbočene i lučno zavijene.

Dr. pseudomas (Dr.affinis)

Dryopteris pseudomas (Wollas.) Holub & Pouz. (= D. affinis (Ktze.) Fr.Jen., D. paleacea (Don.) H.Mazz., grč. dendrópteris): - Ovo je mezotermna atlantsko-pontska paprat, proširena kao disjunktni relikt uz atlantske obale zapadne Europe, ter još na Balkanu i Kavkazu. Kod nas raste od zavjetrina do umjerenih privjetrina, na južnim primorskim Dinaridima uz granicu bukve (Oreoherzogio-Fagetum), a uz sjeverni Jadran još u toplijim fenskim oazama zaledja (Castaneo-Quercetalia), na flišu i debljem tlu povrh vapnenca.

Dr. borbasii (Dr.remota)

Dryopteris borbasii Litar. (= Dr. remota (Döll.) Druce, Neph­rodi­um subalpinum Borb., Dr. dilatata X filix-mas Nardi): - Ovo je tako­djer stari poliploidni križanac i poluotporna paprat s raztrganim arealom u gorju južne Europe. Kod nas se nalazi na umje­re­nim privjetrinama najviše na dolomitu uzduž jugo­za­pad­nih primorskih Dinarida, npr. u južnim jelovim šumama (Seslerio-Abietetum illyricae).

Kraške paprati iz inih rodova

Dryopteris, Asplenium i Phyllitis su kod nas razmjerno najčešći i najbogatiji papratni rodovi na Dinarskom krasu i jadranskim otocima. Izim tih glavnih, nalaze se tu na krasu još poneke odpornije vrste iz inih rodova paprati, od kojih je još najodpornija Cystopteris huteri.

Cyst. huteri (C.taygetensis)

Cystopteris huteri Milde (= C. taygetensis Held., Aspidium taygetense Bory & Chaub., grč. bláchla): je prijelazni hibridni poliploid i najodporniji kserofit iz ovog roda. Raste disjunktno na južnoeuropskom karbonatnom gorju iznad 1100m: španjolsko gorje, južni Tirol, Peloponez i zapadni Dinaridi, npr. velebitsko primorje, južna Plješivica, Hercegovina i dr.

Kod nas ova raste samo na olujnim burištima i većinom na dolomitnim stijenama i točilima (Cystopterido-Dryopteridetum submontanae). Ostale vrste iz tog roda su kod nas samo poluodporne na stijenama umjerenih privjetrina: Cyst. fragilis (L.) Bernh., C. montana (Lam.) Desv. i C. alpina (Lam.) Desv.

Gymnocarpium robertianum

Gymnocarpium robertianum (Hoffm.) Newm. (= Curra­nia robertiana Wherry, Lastrea calcarea Newm.) iz porodice Dryopteridaceae je odporna polukserofitna paprat na europ­s­komu vapnastnom gorju, npr. kod nas vinodolska Viševica, Velebit, ličko sredogorje i Plješivica, slunjska Ljubčagora, Dinara, Hercegovina i dr.

Nalazi se na jačim vjetrometinama, većinom na visinskim dolomitnim točilima (Moehringio-Gymnocarpetum robertiani). Druga vrsta tog roda Gymn. dryopteris (L.) Newm. je kod nas neodporna i većinom raste u vlažnijim šumskim zavjetrinama.

Cheilanthes acrostica

Cheilanthes acrostica (Balb.) Tin. (Pteris acrostica Balb., Ch. persica X maderensis Nardi, kod Dubrovnika: "papratac") je najkserofilnija naša paprat i južnije u nižem Sredozemlju najodpornija svojta tog roda na vjetar. Kod nas najviše raste na klisurastim obalama dubrovačkog primorja, Konavoskih stijena i Elafita na udaru pučinskog ju­ga i posolice (Cephalario-Iridetum dal­ma­ticae).

To je poliploidni križanac izmedju južnoeuropske Ch. made­r­en­sis Lowe. i prednjoazijske Ch. persica (Bory) Kuhn, koje su same poluodporne, pa od njih bolje podnosi sušu, vjetar i sol. Od roditeljskih paprati se zdvaja većim sporama i jakim aromatskim mirisom, ter još od Ch. maderensis listovima ozdola dlakavo-treplja­stim, a od Ch. persica manjim i samo dvoperastim listovima.

Polypodium interjectum

Polypodium interjectum Shivas (P. vulgare ampl. subsp. prionodes (Asch.) Rothm., ? P. vulgare X australe Nardi, Konavli: "ivanjska paprat", grč. polypodê): - Ovo je tako­dj­er odporni križanac izmedju kontinentalnog mezofita P. vulgare L. s.s. i primorskog kserofita P. australe Fee (P. serratum Willd.) Sauter, pa istodobno podnosi sušu i hladno­ću. Nalazi se u zapadnoj Europi i oko Sredozemlja, a kod nas najviše na primorskim Dina­ri­dima i na Kordunskom krasu, većinom na submedi­te­ranskim stijenama (Ceteracho-Asplenietum csikii) i u kamenitom podsloju južnih jelovih šuma (Abieti-Quercion).

Osim tog tipa u juž­noj Europi i kod nas se na krasu nalaze još i dva introgresijska prielaza: poluodporni P. X matoniae Rothm. (P. interjectum X vulgare s.s.) u fenskim kanjonima po termofilnim šumama (Ostryo-Quercion cerridis), a najodporniji u tom rodu je P. X shivasiae Rothm. (P. interjectum X australe) što raste na olujnim stienama primorskih Dinarida (sveza Edraianthion).

Polystichum illyricum

Polystichum illyricum (Borb.) Hahne (= Aspidium bos­nia­cum Form., As. dalmaticum M.Gan., ? Pol. aculeatum X lonchitis auct., kraška papratnica, grč. skorpistêris): - Ova je kod nas rastom najveća paprat osim bujadi i naraste visoka do 120 cm. To je po­li­plo­idni križanac mjestimice razvijen u gorju južne Europe od Pireneja do Balkana, a kod nas npr. Risnjak, Bitoraj, Senjsko Bilo, Velebit, lička Plješivica, Hercegovina i dr.

Raste na visokom krasu od 1.200 - 1.900m, najviše na sniježnim kamenim točilima (Dryopterido-Polysti­ch­etum illyrici) i u višim crnogoričnim šumama (Piceo-Abietetum illyricae). Ostale paprati iz tog roda su kod nas neotporne, pa uglavnom rastu u vlažnijim zavjetrinama: P. aculeatum (L.) Roth., P. setiferum (Forsk.) Woyn., P. lonchitis (L.) Roth. i dr.

Pteridium tauricum

Pteridium tauricum Grosg. (Pt. aquilinum ampl. subsp. brevipes Vuljf, Pteris radobojana Ung., Kvarner: "paprùtina", Konavli: "velja paprat", grč. pterída): - To je kserotermna istočnomedite­ran­ska svojta odporne primorske bujadi, proširena od iztočnog Jadrana pre­ko Balkana i Male Azije do južnog Zakavkazja i Kurdistana.

Ovo je terciarni relikt poznat još iz Panonskih otoka u mio­ce­nu, a danas dostiže sjeverozapadnu granicu duž primorskih Dinarida i na jadranskim otocima, npr. južna Istra, Draga­baška na Krku, Lopar na Rabu, Ravni Kotari, Svilaja, Elafiti, Konavli, Hercegovina, Boka Kotorska i dr. Za razliku od poluodporne obične bujadi u kopnenom zaledju, ova je više neutrofilna i raste po vapnenačkim kamenjarama i dolomitnim strminama od pri­vje­trina do vjetrometina, a podnosi i umjerenu posolicu uz mo­re. Najviše raste u termofilnim primorskim vrištinama (Chamaecytiso-Pteridietum taurici) i u poluzimzelenim grmlja­ci­ma (Spartion juncei).

Od kontinentalnog euro-tipa Pt. aquilinum (L.) Kuhn. s.s. razdvaja se: podanak je kraći i raz­gra­njen, listovi nisu u nizu (duž podanka) nego kružno na krajevima ogranaka, plojka čvrsto-kožasta i ljetopadna tj. ljeti se osuši, jače trostruko razperjana, ozgora svjetlija žuto­ze­lena, a ozdola pepeljasta sivodlakava, izperci su na rubu pre­vijeno-smotani, pri vrhu ušiljeni i bodljasti, a sorusi nakupljeni su pri dnu izperaka i dozrijevaju ranije u proljeće tj. prije ljetne suše.

Literatura

• Degen, A. 1936-1938: Pteridophyta. Flora Velebitica, vol. I & IV. Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.
• Greuter, W. (ed.) 1981: Med-Checklist I/1, Pteridophyta. A critical inventory of vascular plants in Mediterranean countries. Secretariat OPTIMA, Geneve & Berlin.
• Hayek, A. 1927: Pteridophyta. Prodromus florae peninsulae Balcanicae, vol. I: p.1-31. Fedde's Repertorium regni vegetabilis 30/1, Berlin-Dahlem.
• Horvatić, S. 1967: Pteridophyta. Analitička flora Jugoslavije, vol. I/1, Institut za botaniku Sveučilišta, Zagreb.
• Lovrić, A.Ž. 1985: Biology and distribution of Asplenium s.l. in the West Balkans. Proc. Royal Soc. ser. B, 86: 472-473, Edinburgh.
• Rac, M.& al. 1988: Distribution and synecology of Adriatic Insular Filicales. Rapp. Proc. CIESM, ser. Isles, 31 (2): II5 / 125, Monaco.
• Tutin, T.G.& al. 1993: Pteridophyta. Flora Europaea, vol. I: p.1-33, Cambridge Univ. Press.

Poveznice

• Ekologia jadranskih papratnica
• Jadranske južne mahovine

Reference

Almost original digest from WikiSlavia and Wikinfo, available by GNU license.