Petar Trpimirović I.-III.

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Petar Trpimirović I.-III. (naši srednjovjeki čelnici imena Petar): Uz istočni Jadran je u srednjem vijeku poznato ukupno 4 raznih čelnika tj. banova i kraljeva pod imenom Petar, što je tada bilo razmjerno često kršćansko ime raznih vladara: kraljević Petar Trpimirov (umro 852.), pa ban Crvene Hrvatske Petar Petrislavić (998.- 1014.), kralj Petar Krešimir IV. (1056.- 1073.) i zadnji kralj Petar II. Slavac-Krešimirov (1092.- 1097.).

Abstract

Peter Terpimiri I-III (medieval Dalmatian leaders named Peter): The name Peter in medieval times was usual in the leaders at eastern Adriatic, including e.g. prince Peter Trpimirović (dead 852), prince Peter Petrislavić (998-1014) in Montenegro, the major Croatian king Peter Krešimir IV (1056-1073), and Krešimir's grandson i.e. last Croatian king Peter II Slavac (1092-1097). There existed also an early dynasty of Petrislavići, ruling the medieval "Red Croatia" at southern Dalmatia.

Crvena Hrvatska: Petrislavići

U ranom srednjovjekovlju iz 10.- 11. stoljeća uz južni Jadran još nisu bile jasno oblikovane slavenske kneževine tzv. srednjovjeke "sklavinije", pa je tu od 9. do početka 11. st. još postojala zajednička Crvena Hrvatska, kojoj su čelnici bili slabije poznata dinastija banova Petrislavići, koje su potom od sredine 11. st. zamjenili stari dukljanski Vojisavljevići. Razmjerno slabo je poznato više pripadnih banova Petrislavića iz te rane Crvene Hrvatske:

  • Ban Petrislav I. (oko godine 850) je prvi polumitski čenik Crvene Hrvatske sredinom 10. stoljeća. Spominje ga i Ljetopis biskupa Grgura Barskog (jugoistorija: "pop Dukljanin") kao navodnog srodnika Hrvatskih Trpimirovića. Smatra se vjerojatnim začetnikom rane dinastije katoličkih Petrislavića u Crvenoj Hrvatskoj. Nakon njega postoji nepoznata praznina o ulozi idućih Petrislavića krajem 9. st. i početkom 10. st.
  • Ban Predimir Petrislavić je takodjer slabo poznati čelnik koji je vladao u južnoj Crvenoj Hrvatskoj približno od 950.- 970. godine. Bio je hrvatski vazal kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.), a naslijedio ga je idući ban Vladimir iz iste loze Petrislavića.
  • Ban Vladimir I. Petrislavić je vladao u Crvenoj Hrvatskoj tj. u Zahumlju, Travunji i Duklji kao nasljednik prethodnog Predimira i njegov bliži rodjak od god. 971.- 998. Takodjer je bio hrvatski vazal kralja Stjepana II. Držislava (969.- 995), a naslijedio ga je ban Petar Petrislav.

Petar Petrislav II.

Ban Petar Petrislav II. je najbolje poznati i dokumentirani vladar rane Crvene Hrvatske, potvrdjen iz bizantskih izvora kao i iz barskog Ljetopisa, a takodjer je arheolog Gustav Schlumberger pronašao u Crnoj Gori i njegov vladarski pečat s grčkim natpisom: +ΠΕΤΡ(Ο)Υ ΑΡΧΟΝΤΟΣ ΔΙΟΚΛ(Ε)ΙΑ(Σ) ΑΜΗΝ (Petrou archontos Diokleias Amen). Vladao je od god. 971.- 990., a bio je bizantski vazal cara Bazilija II. S tim banom Petrom završava južnohrvatska loza Petrislavića i ujedno se Crvena Hrvatska tada razdvaja na više posebnih "sklavinija": Zahumlje, Travunja, Duklja i Podgorje (Transmontana: kasniji Sandjak).

  • Idući knez Ivan Vladimir II. (srb. Sveti Jovan Vladimir), je nasljednik Petra Petrislava u Duklji i vladao je od 990.- 1016. kao bugarski vazal cara Samuila, čiju je kćer Kosaru oženio. Nakon Samuilove smrti 1014., njegov nasljednik Vladislav je u Prespi pogubio Ivana Vladimira, koji je ubrzo proglašen svetim pa ga dosad štuju svi pravoslavci na Balkanu, a pokopan je u manastiru Prečiste Bogorodice kod Bara.
  • Odonda u posebnoj Duklji ranije banove Petrislaviće zamjenjuje druga kneževska dinastija Vojislavljevići, kojima je začetnik bio Vladimirov rodjak (možda nećak) dukljanski knez Stefan Vojislav (1019.- 1042.), koji je neko vrijeme bio bizantski vazal. Njegov sin je bio prvi neovisni dukljanski kralj Mihajlo Vojisavljević (oko 1050.- 1081.) kojeg je priznao i rimski papa, a unuk mu je najjači dukljanski kralj Konstantin Bodin (1081.- 1108.).

Petar Trpimirov

Petar Trpimirov je treći najmladji sin začetnika dinastije, kralja Trpimira I. (848.- 863.) i njegove žene kraljice Marije Dragodid. Ovaj malo poznati kraljević nije sudjelovao u hrvatskoj vlasti i o njemu nema drugih detalja, jer je umro u doba očeva vladanja još u mladosti oko god. 852.

Petar Krešimir IV.

Petar Krešimir IV. (1056.- 1075., lat. Petrus Crassimerus) je najpoznatiji i najjači starohrvatski kralj pod Petrovim imenom. Rodjen je kao sin ranijega hrvatskog kralja, Stjepana III. Dobroslava (1035-1050) i mletačke majke-kraljice Hicele Orseolo. Bio je bez sina-nasljednika i imao je samo kćerku Nedu Krešimirovu, koja se udala za neretvanskog bana i admirala Marijana II. Slavca (1073-1076) kojem je rodila Krešimirova unuka i zadnjega domaćeg bana Petra II. Slavca (1089-1093).

Povijest vladanja

Hrvatsko kraljevstvo je zbog međusobnih sukoba Držislavovih sinova jako oslabilo. Kralj Stjepan I. započeo je s obnovom koju je uspješno dovršio njegov sin Petar Krešimir IV., jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune.

Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae" nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, "danak mira" i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.

Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice "svemogući Bog proširio na kopnu i moru" ("quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum"), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu Sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog dogodjaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni"), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.

Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Petrom Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, pa je potkraj travnja i početkom svibnja god. 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti na nepoznatom mjestu nekoga hrvatskog "kralja", možda samog Krešimira IV. ili vjerojatnije neretvanskog bana Marjana II. Berigoja koji je tada bio admiral i suvladar, pa je zato došlo do nagodbe za oslobodjenje po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine iz Jadrana protjerali Mlečani, kada je kralj Petar Krešimir IV. već bio mrtav.

Smrt i nasljednici

Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili. Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je na hrvatskom prijestolju dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir (1076-1089). Hrvatska kraljevna Neda Krešimirova se udala za neretvanskog bana i admirala Marijana II. Slavca (1073-1076) kojemu je rodila Krešimirova unuka i zadnjega domaćeg bana Petra II. Slavca (Petar Svačić Krešimirov, 1089-1093).

Petar Svačić

Petar II. Slavac (Petar Svačić ili Petar II. Krešimirov) je bio posljednji domaći hrvatski vladar kraljevskog ranga u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj krajem 11. stoljeća. Po ženskoj lozi je bio biološki unuk velikoga hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, a vladao je Kraljevinom Hrvatskom od 1092. do 1097. godine.

Podrijetlo i srodnici

Iako pristrani jugo-istoričari i njihovi današnji epigoni na sve načine (lažno) dokazuju kako je Petar navodno bio nelegalni uzurpator hrvatskog prijestolja, u stvarnosti je ban Petar svakako bar po ženskoj liniji biološki unuk kralja Petra Krešimira IV. (1956.- 1973.), tj. sin njegove kćerke Nede Krešimirove udane za neretvanskog bana Marijana II. Slavca koji je vladao Neretvanskom banovinom od 1073.- 1076. Stoga on i po ženskoj i muškoj lozi ima bansko-kraljevsko podrijetlo, a nije tek neki bezvezni uzurpator, kako nam to uporno podvaljuju jugoistoričari. Zato je taj zadnji naš kralj Petar II. Slavac Krešimirov, barem po svojoj majci ipak bio zadnji živi polulegalni nasljednik Trpimirovića pa je stoga i dobio po svom djedu osobno ime Petar II. (usp. pobliže: Ž. Jakić 1994, Ognjište 6).

Baš zato je po obiteljskom pravu i patriotskoj dužnosti ipak morao preuzeti vlast u ugroženoj Hrvatskoj, koja je nakon smrti zadnjega izravnog muškog potomka Trpimirovića, kralja Stjepana IV. (1089.- 1091.) istodobno dospjela u bezizlazni položaj zbog teritorialnih pretenzija Magjarske i Venecije. To njegovo pravo i dužnost je magjarskim spletkama uspješno osporavala snalažljiva Zvonimirova udovica Ilonka Arpadović, što je napokon završilo magjarskim osvajačkim napadima i pogibijom samog kralja Petra na Gvozdu 1097, te konačno gubitkom podpune nezavisnosti srednjovjeke Kraljevine Hrvatske.

Petar kao hrvatski kralj

Zadnji hrvatski kralj Petar Slavac je još poznat i kao Petar Svačić ili Snačić, a po navodu ranog biskupa Jurja Utišinovića bio bi podrijetlom iz tvrdog grada Kamičca s padina Miljevačkog platoa uz rijeku Krku blizu Drniša, gdje je zato u njegovu čast podignut veleban spomenik. Ipak još nema sigurnih dokaza da bi Petar bio član obiteljske loze Svačića, nego je to posljedica tvrdnje jednoga našeg povjesničara s kraja 19. stoljeća,- usp. Miho Barada (Historicitet imena Svačić, Zagreb, 1935): "Posljednji hrvatski kralj Petar Svačić zvao se Snačić, a bio je također od plemena Kačić, i to vjerojatno sin neretvanskog župana Rusina". Koliko je dosad utvrdjeno stvarno drugo ime mu je bilo zapravo Slavac po očevoj muškoj lozi neretvanskih banova. Iako još nije sigurno potvrdjeno, vjerojatno je da je kasniji kralj Petar II. Slavac već ranije bio na funkciji hrvatskog bana još u doba kralja Zvonimira, što je i logično ako je po majci Nedi bio unuk Krešimirov i još sin neretvanskog bana Marjana Slavca.

Poslije smrti neoženjenog kralja Stjepana IV. bez potomaka, tj. posljednjega izravnog muškog izdanka dinastije Trpimirovića, dio hrvatskog plemstva i naroda izabrao je 1092. godine, Krešimirovog unuka bana Petra za novoga hrvatskog kralja Petra II. Slavca, usprotivivši se time namjerama jednog dijela uglavnom sjevernoga hrvatskog plemstva, koje je htjelo prihvatiti za stranog vladara člana ugarske dinastije Arpadović. Potom je naš zadnji kralj Petar II. stolovao u Kninu i vjeruje se kako je u njegovoj vlasti uglavnom bila stara jezgra hrvatske države tj. ranija južna banovina - primorska Hrvatska, bez obalnih dalmatinskih gradova i bez sjevernog područja između Save i Drave. Nakon smrti magjarskog kralja Ladislava 1095, Petar II. Krešimirov je potom protjerao ugarskog bana Almoša iz Slavonije i dijelom vratio granicu do Drave. U tadanjoj političkoj krizi, možda nije ni bio formalno okrunjen za kralja, jer se ranija Zvonimirova kruna tada nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine (nadbiskup od 1059.-1099.).

Smrt i propast države

Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov stariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II., povezano sa spletkama udovice Ilonke Arpadović pošao u vojni pohod na Hrvatsku, prvo da bi vratio magjarskog bana u Slavoniju. Potom je od 1097. nastavio prodor dalje na jug i podkraj travnja ili početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke Magjara s hrvatskom vojskom na sjevernom podnožju Gvozda, gdje je tada kralj Petar II. Krešimirov izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj "narodne krvi". U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se odonda Petrov Gvozd odnosno danas Petrova gora, dok se ranije jugoslavensko naselje 'Vrginmost' na sjevernom podnožju kod tog bivšeg bojišta sada zove gradić Gvozd.

Junačka smrt kralja Petra na Gvozdu 1097. ipak nije posve uništila snagu hrvatske vojske koja je i dalje još par godina pružala znatan otpor magjarskoj vlasti. Nakon što su potom vjerojatno uništili neke magjarske garnizone i tako zapriječili njihovu novu vlast u Slavoniji, Hrvati su možda do kraja stoljeća bar još dijelom zadržavali granicu na Dravi. Zbog takvog razvoja dogodjaja, god. 1102. napokon dolazi do sklapanja sporazuma između Hrvata i Kolomana poznatijim kao Pacta Conventa (ili Qualiter po početnoj riječi).

Literatura

  • Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924, dijelom dostupno na Wikizvoru
  • Ferdo Šišić, 1925: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Matica Hrvatska, Zagreb. ISBN 86-401-0080-2
  • Klaić, Nada 1971: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Školska knjiga, Zagreb.
  • Jakić, Živko 1994: Orontska banovina (kronološki razvoj srednjovjeke hrvatske države pod narodnim vladarima). Ognjište 6: 107-120, Karlovac-Zagreb.
  • Budak, Neven 1994: Prva stoljeća Hrvatske. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. ISBN 953-169-032-4
  • Goldstein, Ivo 1995: Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber, Zagreb. ISBN 953-6045-02-8
  • Jakšić, Nikola 1998: Materijalni odrazi Kolomanove vojne u Sjevernoj Dalmaciji. Povijesni prilozi 17: 269–286.
  • Thomas Archidaconus: Historia Salonitana. (Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika: predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik, ed. Olga Perić. Biblioteka Knjiga mediterana 30. Split 2003. ISBN 953-163189-1

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Petar_Trpimirović_I.-III.&oldid=35356"