Prazemljopis Jadrana

Prazemljopis Jadrana (Paleoekologija jugozapadne Hrvatske): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat izvora bez izmjena.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 2001), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica
• Reprinted in Bujština 2001: 124-133, Matica Hrvatska, Umag.

Sažetak: Dinamički razvitak Jadrana, Istre i Dalmacije zbog gibanja kontinenata u mezozoiku i terciaru, od sedamdesetih godina su pobliže proučili mnogi svjetski geolozi pomoću višekilometarskih dubinskih bušotina. Najstariji dijelovi Hrvatske i jedini izvorno europskog podrijetla su Medvednica, Moslavina i Slavonsko gorje, nastali pred 4000.000.000 god. Područja Istre i jadranskog otočja počinju se oblikovati od trijasa pred 220.000.000 god. i u početku je to bio sjeverni rt Afrike (Promontorium Adriaticum) na južnoj obali oceana Tetis, oko 3.000 km udaljeni od Europe.

U juri se taj Jadranski poluotok tektonski odkida od Afrike i giba se na sjever, a u kredi je nasred ocena kao tropski otok Adriatida udaljen preko 2.000 km od okolnih kontinenata i tada se kod nas razvijaju posebni jadranski dinosauri. Početkom tercijara u paleogenu Adriatida se približava Europi i u miocenu pred 28.000.000 god. se sudara i spaja s južnom Europom u Panonskom zaljevu, a zbog tog sudara se uzdižu Alpe i Dinaridi. U zaleđu ostaje zatvoreno Panonsko more koje presušuje u pliocenu, a u pleistocenu se zbog gomilanja kopnenog leda, snizuju svjetska mora pa sjeverni Jadran uz Istru i Kvarner ter između dalmatinskih otoka, postaje kopnena ravnica do 90m dubine. Sa zatopljenjem i otapanjem leda nakon oledbe, pred 9.000 god. more se opet diže pa nastaju današnje obale i otoci na Jadranu.

Abstract

Adriatic paleogeography (paleoecology of southwestern Croatia): A condensed survey of the paleogeographical and paleoecological history from Carboniferous to Pleistocene of Dalmatia, Istra and Adriatic islands is given, including the sequences of fossil vegetation, and its changing altitudinal paleo-zonation.

Uvodne pripomene

Do sredine 20. stoljeća su klasični geolozi, na temelju dotle dostupnih posrednih pokazatelja o gradji zemljine površine, logično smatrali da su današnje obale i gorja razmjerno nepokretni tj. oduvjek su na sadašnjem mjestu i uglavnom bi se tek dizali i spuštali dok nije nastalo današnje obličje. Postojali su i drugi pristupi, npr. klasični Wegenerov o pomicanju kontinenata, ali su takve hipoteze ranije izgledale fantastične i nedokazive pa ih je većina odbijala. Međutim, od šezdesetih godina su već tehnički moguće višekilometarske duboke bušotine, koje su prvi puta izravno pokazale dubinsku građu Zemlje i geološka zbivanja u dalekoj unutrašnjosti. Već su prve bušotine u Americi do 1970. i potom u Sredozemlju jasno poništile tradiciju statičke površine i napokon sigurno dokazale da je zapravo geološka stvarnost ta ranije zabačena Wgenerova teorija o gibanju, koju (uz potrebne novije dopune) sad već prihvaća većina ozbiljnih geologa i oceanologa.

Najbrža i najtrajnija takva pomicanja u Europi su potvrđena baš oko našeg Jadrana gdje su zato izvršena brojna dubinska bušenja, pa je Jadran kao najbolji europski primjer gibanja zemljine kore, kroz 30 godina detaljno proučio cijeli niz vrhunskih svjetskih geologa. Niz geotektonskih i praklimatskih promjena u razvojnom prazemljopisu oko Istre, Kvarnera i cijelog Jadrana od karbona do danas, već su razmjerno bolje poznati kroz brojne dubinske bušotine, pa analize fosilnog peluda i spora, kao i druge komplementarne metode (sedimentologija, paleomagnetizam itd.), koje danas dopunjuju razvojnu sliku o geoekološkom podrijetlu i prazemljopisu (paleogeografiji) Jadrana. Ovdje se na jednostavan i pristupačan način nastoji sažeto oslikati burnu i neobičnu geotektonsku predpovijest Jadrana i primorske Hrvatske, od njihovih začetaka u trijasu, kroz mezozoik i terciar sve do danas.

Glede geotektonike i paleomagnetizma su za naš prazemljopis najvažniji noviji nalazi iz dubinskih bušotina oko Jadrana (MILJUSH 1972, BIJU-DUVAL 1972, JIREČEK 1975, BUCHBINDER i GWIRTZMAN 1976, FINETTI 1983, PRELOGOVIĆ i KRANJEC 1983, SENGOR 1984 i 1989, CHANNEL 1991), a iz sedimentologije i palinologije su značajniji prilozi našoj paleoklimi i paleoekologiji npr. KSUE 1974, ONOFRIO 1983, UŠAKOV i YASAMANOV 1984, DERCOURT 1993, LOVRIĆ 1989 i 1997 itd. Naprotiv je zbog razmjerno oskudnih geotektonskih i ostalih nalaza iz paleozoika, raniji razvitak ovih krajeva do perma zasad slabije poznat (BAUD & al. 1991, ZONENSHAIN 1998), jer su ključna proučavanja toga početnog razvitka još su u tijeku, pa se tu tek kraće spominju. Novija poredbena istraživanja iz raznih struka jasno nam potvrđuju kako je današnje područje oko Istre i Kvarnera kao tzv. Promontorium Adriaticum, kroz mezozoik i tercijar imalo ključnu ulogu i važnost za temeljni razvitak cijeloga Jadrana i Alpskog gorja (usp. CHANNEL 1971 i 1979, MORELLI 1983).

Prvo naše prakopno u paleozoiku

U starijem paleozoiku, od kambrija do devona je prazemljopis Jadrana još vrlo slabo poznat, jer u našem dinarsko-jadranskom području nema jasnih tragova iz tih ranih razdoblja. U to početno doba, današnja područja Istra, Kvarnera i Dalmacije najvjerojatnije još nisu ni postojala, a iz posrednih pokazatelja u okolnim zemljama izgleda kako su njihovi budući začetci još bili potopljeni duboko u praoceanskom dnu. Na našem ozemlju je prvi stratigrafski trag datiran u siluru pred 440.000.000 godina iz Papuka, što je dosad najstariji dio Hrvatske. Tada se iz podvodne vegetacije već razvija na močvarnim obalama najprimitivnije kopneno zeleno bilje - psilofiti (Psilophyta) s granama bez lišća, uz koje se razvija i prva fauna kopnenih puževa, stonoga i škorpiona.

Sredinom paleozoika pred 400.000.000 godina, u devonu zajedno s ranim izdizanjem Kaledonskog gorja započinje geotektonski razvitak ranih kopnenih oaza na hrvatskom ozemlju, koje leže u današnjoj Medvednici, Banovini, Moslavini, Slavonskom gorju (Požeška kotlina), pa srednjoj i sjeverozapadnoj Bosni. Tada na Kaledonskim brdima već rastu prve grmaste paprati Archaeopteris. Začetci južnijih dinarsko-jadranskih područja zapažaju se geološki tek od kasnog paleozoika tj. u doba permokarbona pred nekih 350.000.000 godina.

Naš prazemljopis tropskog karbona

Jakim izdizanjem Hercinskog gorja u karbonu i početkom perma, stvaraju se pred 320.000.000 god. prvi začetci vulkanskih i dolomitnih grebena u Dinaridima, npr. dio današnjeg Velebita, Svilaje i Bitoraj-Rogozno, koji sadrže i najstarije fosilne tragove naše kopnene pravegetacije. Tada je kod nas vladalo kišovito i vruće tropsko podneblje, jer je ondašnji ekvator prolazio blizu naših krajeva. Fosili pokazuju da su tada kod nas u Mezogejskom zaljevu uz obale golemog praoceana Panthalassa rasle primorske močvarne šikare drvenastih preslica Sphenophyllum i Calamites, a spram zaleđa po nizinama su bile vlažne tropske prašume divovskih drvenastih papratnjača Sigillaria i Lepidodendron s velikim kukcima i žabolikim pravodozemcima.

Dotle su kod nas na svježijim brdima i grebenima Pradinarida sa subtropskom klimom već rasle prve crnogorične šume ranih golosjemenjača Cordaites i Pecopteris, a na hladnim i snježnim najvišim grebenima nad granicom šume rasla je crnogorična klekovina grmlja Glossopteris i na olujnim vršnim stijenama sitna paprat Botryopteris antiqua.

Permski prazemljopis i rane oledbe

Nakon hercinskog izdizanja, novim je gorjem zatvoren raniji Mezogejski zaljev. pa je tada većina kontinenata spojena u golemi zajednički prakontinent Pangaea na kojemu prevladava oštrija i sušnija, umjereno-hladna klima. Istodobno zbog tih kontinentskih promjena zemljine ravnoteže, pomiče se zemaljska os zajedno s polovima i ekvatorom, pa pred 270.000.000 god započinju u današnjim tropima najjače poznate oledbe u velikoj permskoj glaciaciji, zbog koje su u permu južna područja i gorski grebeni prekriveni prostranim ledenjacima. S tim zahlađenjem u najvećem dijelu svijeta uglavnom izumiru ranije prašume velikih papratnjača, koje su se još jedino održale kao primorske šume Stigmarites u subtropskoj klimi duž obalnog pojasa.

U kopnenom zaleđu odonda već prevladavaju odpornije crnogorične šume, tako u toplijim kopnenim nizinama četinjarske šume Poacordaites, pa na hladnijim brdima gorske šume četinjača Baiera i Walchia, a na višim grebenima grmasta klekovina Glossopteris i iznad toga na planinskim vrhovima Hercinskog gorja prostrani ledenjaci. Po permskim crnogoričnim šumama već trče prvi sitniji gmazovi (Cotylosauri, Rhynchocephali, Theriodonti). U permu se otvara na obali prakopna Pangaea, baš preko naših krajeva novi dublji zaljev Tethys.

Začetak Jadrana od triasa

Nakon svršetka paleozoika pred 220.000.000 god., u triasu se na morskom dnu spomenutog Tetisa oblikuju prvi začetci današnjeg Jadrana, a klima opet postaje toplija. Tada se Pangaea već raspada na dva prakopna, sjeverno Laurasia (= Azija + Europa + Sj. Amerika) i južnije Gondwana (Australija + Afrika + Juž. Amerika), a između njih se prvotni zaljev Tethys proširuje i otvara kao prostrani ekvatorski ocean veličine današnjeg Atlantika. Odonda je spomenuto slavonsko kopno iz paleozoika ostalo spojeno uz rani Panonski zaljev na sjevernoj obali tog oceana u Lauraziji, dok su ostali naši južniji krajevi nastali daleko južnije preko tog oceana Tethys, na tropskoj obali Gondwane u današnjem zaljevu Libije.

Zato još kroz 200.000.000 god. naše južno ozemlje nema nikakve bliže veze ni s Europom niti s Balkanom, od kojih nas tada dijeli oko 3.000 km oceanske pučine. U trijasu se naše primorje oblikuje na sjevernoj obali Afrike kao Jadranski poluotok ili Adriatida: preko današnje zapadne Grčke je taj poluotok bio spojen na Afriku, njegov srednji dio je bila Albanija i Dalmacija, a najsjeverniji rt toga Jadranskog poluotoka koji je stršao nasred oceana Tethys - bila je današnja Istra tj. Promontorium Adriaticum (Jadranska rtina) = geotektonski naziv za mezozojsku Istru i Kvarner.

Prvotno su u triasu primorski Dinaridi i naši otoci bili plićina na oceanskom dnu uz sjevernu Afriku. Na toj libijskoj plićini su se naselili brojni tropski koralji i vapnene alge (Diplopora) pa su se brzo razrasli u prostrane koraljne grebene i atole poput današnjih Bahama ili sjeverne Australije. Oni su se daljim rastom kamenih koralja do kraja triasa izdigli i spojili u niski i močvarni vapnenasti poluotok nalik današnjoj Floridi. Najbolje očuvani dijelovi te rane jadranske ploče su danas Istra i Ravni Kotari, dok su ostali dijelovi jadranskog krasa već promijenjeni kasnijim izdizanjem i nabiranjem Dinarida. U našim tropskim pramočvarama tada rastu velike preslice Phyllotheca i Schizoneura, a između njih na suhim brežuljcima su crnogorične šume četinjača Caytonia i Voltzia, pa na višim svježijim brdima prve listopadne šume Ginkyo i na hladnijim vrhovima paprati Gleichenia poput današnjih bujadnih vriština, kada na tom poluotoku već žive i prvi manji dinosauri.

Jursko klizanje kroz ocean

U juri pred nekih 170.000.000 god., počinje novo izdizanje Kimerskog gorja s kojim se i na Jadranskom poluotoku počinju dizati prvi viši vrhovi današnjih otoka i obalnih Dinarida. Zbog ovih tektonskih pomaka, tada se Adriatida otkida od Afrike i odvaja kao posebni oceanski otok ili otočni arhipelag, koji na magmatskoj podlozi lave postupno klizi preko oceana Tetis na sjever, prama budućoj Europi. Pritom nasred Adriatide tekuća lava izbija kroz vulkane koji stvaraju današnje naše vulkanske otoke Jabuku, Brusnik, Komiški zaljev (ostatak kratera na Visu) i još druge danas već potopljene stare vulkane kao plićine usred Jadrana, vidi pobliže: Srednjojadranski vulkani. Tih desetak srednjojadranskih vulkana rade poput “brodskih motora” pa njihovi krateri kao niz brodskih dimnjaka golemoga jadranskog "Titanika" kroz cijelu juru i kredu rigaju vatru, dim i pepeo.

Pritom naša Adriatida poput transatlantskog broda klizi na lavi (magma oceanskog dna) preko oceana Tetis na sjever, s istarskim “pramcem” uperenim prama srednjoj Europi. Tada Adriatida u plovidbi prelazi preko ekvatora, pa kod nas u juri vlada vruća oceanska klima s tropskim prašumama poput Nove Gvineje: u našim primorskim pramočvarama tad rastu preslice Equisetites i paprat Osmunda (do danas), na tropskim brežuljcima golosjemenjače nalik palmama Zamites, Benettites i Cycadoidea, pa na višim brdima crnogorične četinjače Dicroidium i Ptilophyllum, a hladniji najviši grebeni nose šume listopadnih četinjača Baiera i Ginkyo. Istodobno se silikatna brda sjeverne Hrvatske (Medvednica, Banovina, Moslavina i Požeška kotlina) nalaze još daleko odvojeni kao sjeverni subtropski otoci u Panonskom zaljevu uz oceansku obalu sjevernog Tetisa.

Razvoj posebnih jadranskih dinosaura

Oceanska “plovidba” Adriatide na sjever nastavlja se i u doba krede, kada sredinom krede na okolnim kontinentima već izumiru stare mezozojske golosjemenjače, ali u toplo-vlažnoj oceanskoj izolaciji one kod nas na Adriatidi još obilno i dalje rastu kao otočni relikti sve do kraja mezozoika, npr. u fosilnim naslagama Hvara. Dok u kredi na ostalim kontinentima već prevladavaju nove cvjetnice i šume listača, na našoj Adriatidi usred oceana i dalje u tropskoj klimi još masovno rastu prastare mezozojske četinjače: Caytonia, Woltzia, Pagiophyllum, Sphenolepidium. itd. Zato je kredna Adriatida imala dosta sličnu ulogu izolacije s prastarim reliktima kao npr. današnji Madagaskar i Novi Zeland.

U to doba pred 120.000.000, naša je Adriatida nasred oceana Tetis i još je udaljena preko 2.000 km od okolnih kontinenata. Tada se južni prakontinent Gondwana i sjeverna Laurazija tektonskim lomovima i otvaranjem novih mora uglavnom već razpadaju na današnje kontinente. Dok po okolnim mezozojskim kontinentima tutnje golemi dinosauri, zbog naše oceanske odvojenosti oni većinom još nisu stigli na Adriatidu osim roda Iguanodon nadjenog npr. na Brijunima. Dotle se kod nas u oceanskoj izolaciji tada od prvih manjih dinosaura u mezozoiku do krede razvio cijeli niz endemičnih prahrvatskih dinosaura nađenih jedino uz Jadran od Istre do Dalmacije: Adriasaurus, Carsosaurus, Eidosaurus, Acteosaurus, Opetisaurus, Hydrosaurus, Aegialosaurus, Mesoleptus, itd.

Terciarno približavanje Europi

U starijem terciaru (paleogen), naša Adriatida već stiže blizu sjeverne obale Tetisa i u doba eocena pred 60.000.000 “uplovljava” u raniji Panonski zaljev na južnoj obali Europe. Tada već ptice i vjetrovi s kopna na otočnu Adriatidu donose i prvo sjemenje cvjetnica, koje se tu još u djelomičnoj izolaciji razvijaju u naše posebne reliktne rodove, danas endemične na Dinaridima i otocima. U paleogenu se sjeverni rub jadranske ploče opet spušta i dijelom ga prekriva plitko more u kojemu se talože trošne naplavine današnjeg fliša npr. u Istri i Ravnim Kotarima. Iz tog doba potječu bogati fosilni nalazi vodenih puževa kod Kozine u Istri. Nakon tih paleogenih naplavina su do danas Istra i Ravni Kotari većinom suho kopno.

Tada je inače u južnoj Europi uglavnom već sredozemna klima, dok kod nas na Adriatidi još vlada toplija subtropska klima, a naš starinski biljni pokrov je još gondvanskog podrijetla tj. dijelom različit od Eurazije i sličniji je današnjoj Australiji, jugoistočnoj Aziji i Kanarskom otočju, s nazočnim južnim rodovima: u primorju uz obale Banksia, Hakea, Grevillea i Santalum, a u kopnenom zaledju Cassia, Persea, Sapindus, Celastrus, Callitris, Acacia, itd. Napokon sredinom terciara, pred 40.000.000 god. u oligocenu Adriatida posve zatvara vanjski ulaz iz Tetisa u Panonski zaljev i onda se taj zaljev pretvara u zatvoreno i poluslano Panonsko jezero, nalik na današnje Kaspijsko i Aralsko more. Do sredine terciara je Adriatida odvojena od balkanske Mezije (Bosna + Srbija + Bugarska) Balkanskim morem širine oko 1.000 km.

Miocenski sudar Adriatide s Europom

Potom se sredinom terciara, na prijelazu oligo-miocena pred 28.000.000 god., istarski “pramac” Adriatide (Promontorium Adriaticum) u strahovitom geotektonskom sudaru ta dva kopna, poput klina zabija koso prema sjeverozapadu u trup srednje Europe. Uglavnom kao posljedica toga sudara, na rasporenom trupu Europe počinje izdizanje najvišega europskog gorja - grebena Alpa, dok je ploča Adriatide od udara djelomično utonula kao pliće more s otocima izmedju Dinarida i Apenina. To inače nije nepoznata pojava, jer se približno istodobno i drugi sjeverni komadi bivše razlomljene Gondwane sudaraju s Azijom, pa od sličnog sudara Anatolije (Male Azije) s jugozapadnom Azijom nastaje uzdizanje visokog Kavkaza, a od najjačeg sudara Indijskog podkontinenta sa srednjom Azijom uzdigao se i najviši svjetski lanac Himalaja.

Tijekom miocena se i cijela Afrika pomiče na sjever i približava Euraziji, pa se bivši prostrani ocean Tetis ubrzano sužava i napokon razpada na odvojene bazene Indijskog Oceana i Sredozemlja. Pritom nastupaju lančani sudari, pa velika Afrika pri pomaku na sjever, pred sobom i dalje gura Anatoliju i Adriatidu, koje se zabijaju sve dublje u južnu Euraziju i time uzrokuju sve jače gorsko nabiranje kopna i izdizanje Alpa, Dinarida i Kavkaza.

Tada Adriatida i Mala Azija konačno i čvrsto srastaju s južnom Eurazijom, ali je taj spojni pojas srastanja još i sada vidljiv po nizu ofiolitnog gorja od modrozelenih stijena ultramafita (Banovina - Bosna - Sandjak - Kosovo), koje su sprešani ostatak oceanskog dna Tetisa. Jugozapadno od ovoga ofiolitnog ožiljka su uglavnom bijele stijene našega Dinarskog krasa sjevernoafričkog podrijetla, a sjeveroistočno od toga su tamne silikatne stijene balkanskog iskona. Nakon tih sudara, od miocena uglavnom prestaju jači pomaci Adriatide na sjever, a nastavljaju se njezini tektonski lomovi s potresima i novim izdizanjem najviših Dinarida, pri čemu se bivši mezozojski vulkani na srednjem Jadranu začepljuju i gase.

Tada su ovim tektonskim lomovima oblikovane strme i visoke rasjedne obale istočne Istre, Velebita, Biokova itd. Tako je duž južne Eurazije započela najnovija Alpinska orogeneza posred bivšeg oceana Tetis, pa se izdizanjem novih gorskih lanaca u miocenu spajaju sjeverni odlomci Gondvane u novo izduženo kopno Mezogeida, koje rastavlja zapadni bazen Tetisa u dva nova izdužena mora: jugozapadno od lanaca Mezogeide ostaje današnji bazen Sredozemlja (Mediteran), a sjeveroistočno je plići i zatvoreni bazen Paratetis.

Zbog sudara se sjeverozapadni vrh Adriatide oko Istre i Kvarnera spustio i podvukao pod masive Alpa, pa su zato zapadni Dinaridi postali razmjerno niski spram ostaloga Dinarskog krasa, a današnji grebeni Ćićarije, Velebita i Svilaje odvajaju bivši jadranski poluotok od ostale Europe. U miocenu kod nas još prevladava toplija subtropska klima, a na gorju umjereno-hladna: Tada duž obala Panonije i Jadrana još postoje južne lovorne prašume (subtropske Laurisylvae) koje su se dosad kod nas tek dijelom očuvale, još samo u toplo-vlažnim ponikvama na Korčuli i Mljetu, a inače ove još obilno rastu na Azorima, Kanarskim otocima itd.

U rječnim dolinama tada rastu močvarne četinjače Glyptostrobus i Taxodium (danas u Kini i SAD), pa na hladnijim brdima bogate listopadne šume oraha, kestena, javora i jasena, a na najhladnijim vrhovima gorska prabukva (Fagus pristina) i bor (Pinus presylvestris), jer su se tada nakon spajanja iz hladnije Europe na naše više gorje već proširile sjeverne listopadne šume sličnije današnjima.

Nestanak Panonskog mora u pliocenu

Nakon sudara se nastavlja dalje spuštanje jadranske ploče, pa bivši jadranski gorski lanci poniru i nastaju naši noviji otoci s bazenom Jadranskog mora. Dotle je zbog alpskog izdizanja početkom pliocena pregradjen i zatvoren Gibraltar, pa zatvoreni bazen Sredozemlja (Lago-Mare) zbog nedovoljnih rječnih pritoka i suhe klime naglo presušuje i Sredozemno more se snizuje. Od katastrofe potpunog isušivanja spasilo se ipak time, što je poluslano jezero Paratetis (Panonija-Azov-Kaspi-Aral) na sjeveroistoku doslovno izcurilo slapovima preko Macedonije u Jadran i Egejsko more pa se razina Sredozemlja opet podigla i stabilizirala. Nakon toga plitki izliveni bazen izduženog Paratetisa djelomično presušuje i zbog otjecanja većeg dijela svoje vode (u Sredozemlje) razpada se na odvojena poluslana jezera: Panonsko, Crno more, Kaspijsko i Aralsko more, koja se kroz pliocen postupno smanjuju.

Najviše i najbrže se smanjilo plitko Panonsko more opkoljeno gorskim lancima Karpata, Dinarida i Alpa, pa krajem pliocena konačno prelazi u močvarnu nizinu Podunavlja gdje su od toga preostali još zadnji vodeni bazeni Blatno i Nežidersko jezero. U miocenu i ranom pliocenu je niže panonsko područje Hrvatske sjeverno od Save još potopljeno u Panonskom moru, gdje se kao jugozapadni arhipelag Panonskih otoka uzdižu brdski grebeni Hrvatskog Zagorja i Slavonskog gorja. Tada je biljni pokrov naših krajeva većinom sličan današnjemu, ali još sadrži puno više raznolikih vrsta terciarnoga listopadnog drveća, koje su dijelom nestale pri kasnijim oledbama. To su npr. močvarne četinjače Taxodium i Glyptostrobus u rječnim dolinama, pa Zelkova i Parrotia u brdskim listopadnim šumama (danas su na Kavkazu), ter Magnolia i Engelhardia u višim gorskim šumama,- koje zbog slabije oledbe još i danas rastu u Kini i Americi.

Ekološka katastrofa ledenog doba

Nakon završenog izdizanja nizova Alpinskog gorja i zatvaranja oceana Tetis, ponovo se mijenja ravnoteža Zemlje kao i ranije u permu, pa se opet pomiče zemljina os zajedno s polovima i ekvatorom: raniji ekvator iz južne obale Sredozemlja se spušta u Afriku, a sjeverni pol iz Arktika stiže južnije do Islanda. Zato u pleistocenu ledena arktička klima zahvaća sjeveroistok Amerike i cijelu sjeverozapadnu Europu, gdje biljni pokrov većinom nestaje do Pirineja i Alpa, ali su i viši grebeni jugoistočnih planina tada prekriveni ledenjacima: Atlas, Apenini, Dinaridi, Karpati i Ural.

Dalje na jugoistoku lanci Taurusa, Kavkaza i srednje Azije, kao i na jugozapadu SAD ostaju već izvan jače oledbe (tj. sličniji kao danas), jer su bili podjednako udaljeni od pola na Islandu kao od današnjeg Arktika, pa su u tim krajevima prvotne šume ostale većinom bolje očuvane i slične kao iz pliocena. Međutim, ranije su zbog oskudnih podataka vladale krive zamisli, kao da su se pri oledbi šume i fauna navodno preselili južnije,- ali je istodobno s oledbama i tamo nastala katastrofa: Ovi južniji i topliji krajevi subtropskog pojasa su istodobno sa sjevernim oledbama bili pogođeni krajnjom sušom i žegom, pa je i tamo zbog bezvodice od isušenja i širenja stepskih savana stradao veliki dio šuma i faune.

Zato pri oledbama nisu za preživljavanje bili pogodni niti tropi, nego ona umjerena područja koja do danas primaju razmjerno najviše oborinske vlage, pa su i onda još bila ipak dovoljno topla i vlažna. Naime peludni nalazi drveća pri oledbama pokazuju, da su baš na tim danas kišnim mjestima bile još trajno očuvane razmjerno bujnije šume. Takve su toplo-vlažne oaze su na jugozapadu Eurazije bili kroz pleistocen: Portugal, Kvarner, južna Dalmacija, Albanija, sjeverna Turska, južni Kavkaz, Kašmir itd. Zato ovi krajevi sve dosad imaju najraznovrsnije bogate stare šume iz terciara.

Presušenje gornjeg Jadrana u Würmu

U doba oledbi su erozijom ledenjaka na gorskim grebenima i kroz rijeke nastale njihovim otapanjem, donesene u okolne nizine ogromne količine pleistocenskih naplavina, kojima je uglavnom zatrpan i veći dio sjeverozapadnog Jadrana. Prije oledbe se najzapadniji Lombardski zaljev Jadrana pružao sve do Torina, gdje je tek tim glacialnim zasipavanjem nedavno nastala sadašnja Padska nizina. Također je i današnji sjeverozapadni Jadran prije oledbe bio puno dublji, preko 100m kao današnji Kvarnerić i Velebitski kanal (gdje je zbog kamenog krasa zasipavanje bilo slabije). Debele pleistocenske naplavine zatrpale su sjeverojadranska dna jugozapadno od Istre i Lošinja.

Istodobno, goleme količine oborina su zamrznute u prostranim ledenjacima, pa se zato snizuje svjetska razina mora na oko -100m. Zbog glacialnog spuštanja mora, cijeli je sjeverozapadni Jadran u oledbama postao suha nizina kojom je tekla produžena rijeka Po i utjecala u srednji Jadran s ušćem zapadno od otoka Jabuke. Zato su u pleistocenu sve sjevernojadranske i istarske rijeke (Soča, Mirna, Raša itd.) preko te ravnice postale pritocima produženog Poa. Njihova stara potopljena korita iz pleistocena vidljiva su sve dosad na dnu sjevernog Jadrana. Ove su debele glacialne naplavine iz Alpa glavni razlog da su mlađa muljasto-pješčana dna na pučini jugozapadno od Istre i Lošinja danas najplića tek po 30 - 50m, dok je staro strmije i kamenito dno prama Cresu i osobito u Riječkom zaljevu dvostruko dublje i prelazi 60m dubine, a istočnije u Kvarneriću i Velebitskom kanalu i preko 100m.

Zato su nakon oledbe sada najveće dubine sjevernog Jadrana između Kvarnerskih otoka do -128m, a ne na otvorenoj pučini koja je duplo plića. Glacialno zasipavanje Kvarnerića zbog kraškog okružja je bilo slabo i sporije, jer se u njega ulijevaju tek manji vodotoci kao Rječina, Zrmanja i par potoka. Zapadni Kvarner od Istre do Cresa, Riječki zaljev, Vinodolski kanal i Virsko more (Olib-Zadar) koji su danas plići od 90m, pri oledbama su bili kraška polja s jezerima ili močvarnim dnom, a produženi kanjon Zrmanje je tekao do Prizne u Kvarnerić. Zbog gomilanja leda na kopnu, utrošen je na to dio morske vode i razina svjetskih mora se pri uzastopnim oledbama naizmjence spuštala, najviše pri zadnjoj najjačoj oledbi u Würmu, kada se pred nekih 70.000 more spustilo preko -90m ispod današnje razine.

Zato je tada presušio kao ravnica cijeli sjeverni Jadran zapadno od Cresa i Lošinja koji je plići od 90m, pa je Istra kroz oledbe bila dio sjevernojadranske ravnice podalje od mora. Najsjeverniji uski zaljev Jadrana poput plitke poluslane lagune, postao je tada Kvarnerić s dubinama od 90 - 120m: uže morski rukav se od Jabučke kotline pružalo uz Dugi otok i Premudu, pa između Silbe i Lošinja kroz Kvarnerić do Raba. Zato su tada zbog okolnih većih dubina, jedino otoci Grgur, Vis, Sušac, Lastovo i Palagruža uglavnom stalno preostali kao izdvojeni otoci, a većina ostalih naših otoka s Istrom su pri oledbama postali suhi dio dinarskog kopna. To je i uzrok što je na tim trajnim i najtoplijim otocima dosad očuvana najbogatija primorska i podmorska flora iz predglaciala i međuglaciala.

Zato je pri jačim oledbama u Würmu kod nas bila slijedeća zonacija šuma, vidljiva iz nalaza fosilnog peluda u primorskim močvarama i na morskom dnu Jadrana: dna Kvarnera i dalmatinskih otočnih kanala do dubina 90m-100m bila su vlažnije rječne doline s poplavnim šumama topole i johe, a oko razine današnjih obala, otočića i školjeva bili su brežuljci s polusuhom šumostepom hrastovih šuma (Quercetum mixtum) nalik današnjem submediteranu, dok su samo na toplijim južnim strminama uz more pod današnjim klisurastim obalama mogle preživjeti oledbu i poneke manje oaze poluzimzelenih pseudomakija.

Na današnjim primorskim brežuljcima i u dolinama kopnenog zaleđa do 500m visine (sad je tu submediteran), rasle su tada hladnije gorske šume odpornih četinjača, uglavnom smreke i visinskih borova. U današnjem gorskom području bukve od 500 - 1100m postojala je već granica šume tj. samo grmolika klekovina, pa iznad 1100m jedino polarne tundre lišajeva i mahovina, a na grebenima Dinarida iznad 1500m ležao je vječni snijeg i na višim vrhuncima iznad 1700m ledenjaci. Iz tog doba potječu u Istri i na jadranskim otocima najvažniji ostatci pračovjeka i njegove paleolitske kulture.

Geotektonski iskon okolnih zemalja

U širjem okružju izvan Jadrana, zapadna Italija s otocima Sicilijom, Sardinijom i Korzikom razvija se od permokarbona i to su uglavnom odkinuti dijelovi jugozapadne Europe, koji su se u mezozoiku odvojili kao južnoeuropsko otočje Tyrrhenia uz sjevernu obalu Tetisa. Slično tako sjeverna Italija i veći dio Slovenije (osim jugozapadnog primorja na slovenskom Krasu), nisu dio vapnenačke Adriatide niti su gondwanskog podrijetla, nego se razvijaju u južnoj Europi od paleozoika i u mezozoiku su bili europska obala Karnijskog poluotoka (Carnia), koji je sa zapadne strane zatvarao Panonski zaljev Tetisa. Jedini manji dio Italije koji stvarno potječe iz Jadranskog poluotoka mezozojske Gondwane, jesu na sjeveru Trst kao rubni dio Istre i krajnji jugoistočni rub talijanske “čizme” tj. vapnenačka obala Apulije do rta Gargano i otoci Tremiti, koji se preko otoka Sazan na Otrantu nastavljaju u vapnenački kras južne Albanije.

Medvednica, Banovina, Moslavačko i Slavonsko gorje su najstariji dijelovi današnje Hrvatske, koji se prvotno razvijaju u južnoj Europi od srednjeg paleozoika i kroz mezozoik su to bili odvojeni vulkanski otoci u Panonskom zaljevu. Također i ostali grebeni nutarnjih kontinentalnih Dinarida u Bosni, Sandjaku i Kosovu ne potječu od afričke Adriatide i nisu vapnenačkog sastava ni gondwanskog iskona, pa više ne pripadaju Dinarskom krasu. To su zapravo rubni obalni dijelovi "Prabalkana" ili Mezijskog poluotoka (Moesia) koji je u mezozoiku s jugoistočne strane zatvarao Panonski zaljev Tetisa na južnoj obali Laurazije.

Taj Mezijski poluotok jugoistočne Europe uglavnom obuhvaća današnju Bosnu, Srbiju, Macedoniju, Bugarsku i sjeveroistočnu Grčku, pa je to od permokarbona i u mezozoiku bio razvojni početak današnjeg Balkana tj. jugoistočne Europe. Zato ovi balkanski krajevi Mezije jednako kao i najveći dio Italije, sve do miocenskog sudara Adriatide s Europom, kroz cijeli mezozoik i paleogen nemaju neke bliže veze s našim vapnenačkim krasom primorskih Dinarida i otoka, od kojih su tijekom punih 200.000.000 god. kroz mezozoik još bili posve odvojeni prostranim oceanom Tetis.

Važnija literatura

• BAUD, A.& al. 1991: Paleozoic geodynamics and evolution in Tethys. Memoires Geologie 10: 1 - 150, Lausanne.
• BIJU-DUVAL, B. & al. 1977: From Tethys ocean to the Mediterranean Sea. History of Mediterranean, p. 142 - 164, Technip, Paris.
• BUCHBINDER B., GWIRTZMAN G. 1976: The breakup of Tethys Ocean into the Mediterranean Sea. Proc. Pacific Neogeol. Stratigraph. Tokyo, 1: 32 - 35.
• CHANNEL J.T., HORVATH F. 1971: African-Adriatic promontory as a paleogeographic premise for Alpine orogenesis. Tectonophysics, 35: 71 - 101.
• CHANNEL, J.T.& al. 1979: Adria - African promontory in mesozoic Mediterranean geography. Earth Science Rev. 15: 213 - 292.
• CHANNEL, J.T.& al. 1991: Paleogeography and oceanography of Tethys. Elsevier 87, 410 p., Amsterdam.
• DERCOURT, J.& al. 1993: Atlas of Tethys paleoenvironment. Gauthier-Villars, Paris.
• FINETTI, J. 1983: Struttura ed evoluzione della microplacca Adriatica. Problemi del Mare Adriatico, p. 145 - 153, Univ. Trieste.
• JIREČEK, R. 1975: Paratethys and Tethys neogene correlations. Symp. Mediterranean Neogene, p. 321 - 335, Academy of Sciences, Bratislava.
• KSUE, K.J. 1974: Miocene desiccation of the Mediterranean and its geographical and climatological implications. Natur-Wissenschaften 61 / 4: 137 - 142.
• LOVRIĆ M., LOVRIĆ A.Ž. 1989: Paleoecological sequence of fossil phytocenoses in Adriatic plate from Carboniferous to Pleistocene. Acta Biokovica 5: 85 - 104, Makarska.
• LOVRIĆ, A.Ž. 1997: Origin and evolution of Coastal Karst. Ecosystems of the World 2C: 125 - 144, Elsevier, Amsterdam.
• MILJUŠ, P. 1972: Structure et evolution des Dinarides externes et de la Mer Adriatique. Anali Geol. Balkan, 31 / 7: 19 - 77, Beograd.
• MORELLI, C. 1983: Promontorio africano e miroplacca Adriatica. Problemi del Mare Adriatico, p. 187 - 207, Univ. Trieste.
• ONOFRIO, S.D.& al. 1983: Considérations paléoclimatologiques concernant l’Adriatique. Rapports CIESM ser. Geolog. 22 / 2a: 181 - 184, Monaco.
• PRELOGOVIĆ E., KRANJEC V. 1983: Geološki razvoj Jadranskog mora. Pomorski zbornik, 21: 387 - 405, Rijeka.
• RAC M., LOVRIĆ A.Ž. 2001: Prazemljopis i geoekološki razvitak Istre i sjevernog Jadrana. Bujština 2001: 124-133, Matica Hrvatska, Umag.
• SENGOR, A.C.& al. 1984: Nature and evolution of western Palaeo-Tethys. Geol. Soc. London, 17: 77 - 112.
• SENGOR, A.C. 1989: Tectonic evolution of Tethys region. Kluwer Academ. Public. 275 p.
• UŠAKOV S.A., YASAMANOV N.A. 1984: Dreyf materikov i klimati Zemly. Izdateljstvo Myslj, 206 str., Moskva.
• ZONENSHAIN, L.P.& al. 1998: Reconstruction of Paleozoic oceans. Earth Planet Science, 74: 103 - 116.

Poveznice

• Srednjojadranski vulkani
• WikiFlora Jadrana
• Jadranski otoci

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 2001): if quoted author and source, free for copying and distribution without changes.