Srednjojadranski vulkani

Srednjojadranski vulkani (eruptivni otoci na pučini Jadrana): Naziv vulkana potječe od staroga rimskog božanstva vatre imenom Vulcanus, inače sina Jupiterova i muža božice Venere. Vulkanima se pobliže bavi posebna geološka grana - vulkanologia. Na otvorenoj pučini središnjeg Jadrana su kao vanjski eruptivni otoci očuvana 3 ugasla vulkana: Jabuka, Brusnik i Komiža. Još desetak inih sličnih starih vulkana u okolici su plitko pod pučinom središnjeg Jadrana izmedju otoka Svetca i Palagruže.

Medju ovima ugaslim srednjojadranskim vulkanima, razmjerno najveći je vjerojatno bio onaj u Komižkom zaljevu na zapadu otoka Visa. S našima ugaslim vulkanima na pučini središnjeg Jadrana, poredbeno su danas razmjerno slični desetak još živih vulkana na jugoiztoku Tirenskog mora: sicilska Etna, Vezuv kod Napulja, Stromboli na tirenskoj pučini i još ini jugozapadno uz Italiju. Na bivše srednjojadranske vulkane danas najviše nalikuje Liparsko otočje (Isole Eolie) sjeverno od Sicilije: vidi takodjer pobliže Južnotirenski vulkani.

Summary

Mid-Adriatic volcanoes (eruptive isles in central Adriatic offing): Within Croatia, the volcanic mounts are a rare feature and all ones are yet extinct. Across middle Croatia between Adriatic Sea and Sava river, the extensive calcareous sediments along Dinaric Alps prevail, and volcanic traces are nearly absent there. Northwards along the margin of Pannonian plain between Sava and Drava rivers older eruptive mounts occur, where the related volcanoes erupted chiefly in Paleozoic, then being mostly extinct from Mesozoic.

A dozen of the younger volcanoes erupting in Mesozoic and extinct with Alpine orogenesis, occur in the offing of central Adriatic, between isles Vis, Jabuka, Palagruža, and Pianosa. Four extinct volcanoes are also now visible there: Jabuka and Brusnik islets, Komiža bay, and the adjacent shallows Seget; others are yet eroded by waves, and then submerged as eruptive seamounts by sea rising there.

Općenito o vulkanima

Vulkani (talij. volcani, španj. volcanos, engl. volcanoes, rus. sopka) su geološke tvorbe u obliku eruptivnih brda na planinama ili na morskim dnu (seamounts), gdje užarena magma s plinovima, pepelom i lavom izbija na površinu Zemlje. Vulkani u svom okolišu znatno utječu na oblikovanje Zemljinog reljefa, a najčešće se nalaze duž rubova litosfernih ploča. Vulkan može biti mlađi i još aktivan (živi vulkani) ili stariji i ugašen (bivši neaktivni vulkani), ovisno o njegovim erupcijama i tektonskoj aktivnosti u njegovom okružju. Najistaknutiji vršni dio vulkana je uzdignuta vulkanska kupola koja se neprestano povećava.

Na vrhu kupole se nalazi vulkanski krater (kaldera), a spoj između površinskog kratera i dubljega vulkanskog ognjišta u podzemlju tvori vulkanski kanal. Prodor magme na površinu se može dogoditi iz više razloga, npr. tektonski poremećaji i promjene dubinskog tlaka koji izbacuju magmu, pa visoka temperatura (600 do 1200°C), koja povećava viskoznost i gibljivost magme uz taljenje stijena, ili zbog podzemnog gomilanja plinova i para koji povećavaju uzgon magme. Izbačena magma na površini Zemlje naziva se lava. Magma može izbijati na površinu na dva načina:

Izlijevanjem: magma izbija i teče polagano i jednolično, zbog čega nastaju veći bazaltni pokrovi npr. indijski poluotok Dekan, otok Island, poluotok Kamčatka, dio SAD, itd.
Erupcijom: magma izbija eksplozivno, zbog podzemnog nakupljanja plinova i vodene pare. Takve erupcije su često popraćene potresima, a zabilježeni su i slučajevi katastrofalnih posljedica za okolinu, npr. vulkani Krakatau god. 1883, Mont Pele 1902, St. Helens 1980, itd.

Popratne pojave

Osim lave, iz vulkana mogu izbijati i vulkanske bombe - veći komadi već skrutnute lave kao kamene gromade, koji pri hlađenju dobivaju vretenasti oblik, pa i veći vulkanski blokovi (zdrobljeni piroklastični materijal) koji mogu težiti i po nekoliko tisuća tona, nadalje još vulkanski pršinac ili tuf tj. vulkanski pepeo pomiješan s vodom, ter lapile ili manje užareno kamenje veličine šljunka. Vulkanska djelatnost je često praćena inim popratnim pojavama, npr. ispuhivanjem vodene pare, različitih plinova i kemijskih spojeva.

Fumarole su manji vulkanski otvori iz kojih izbija vodena para, a iz solfatara izbija plinoviti sumporovodik (H2S). Mofeti su otvori koji ispuhuju vrući ugljični dioksid (CO2). Vulkanska područja često još prate termalni i mineralni izvori. Gejziri su otvori iz kojih pod visokim tlakom, često u obliku vodoskoka izbija vrela voda i vodena para. Najpoznatiji gejzir na zapadu je u Nacionalnom parku Yellowstone (Old Faithful).

Tipovi vulkana

Vulkani se mogu razvrstati i po njihovim svojstvima. Tako postoje stratovulkani tj. vulkani sa slojevitom strukturom koja nastaje uzastopnom izmjenom izljeva lave i pepela, pa vulkani u obliku štita koji zbog izlijevanja lave dobiju izgled štita (npr. Island, Havaji - Mauna Loa), zatim još supervulkani tj. veliki vulkani koji potencijalno imaju veliku razornu moć i utjecaj na okolinu (npr. Yellowstone Caldera).

Vulkani nastaju i pod morem (seamounts) koji nerijetko stvaraju nove vulkanske otoke npr. Havaji i niz drugih otočnih vulkana na Pacifiku, a kod nas su takvi manji srednjojadranski vulkanski otoci. Aktivni vulkani na Zemlji tvoje vulkanske zone. Najaktivnija i najveća je vulkanska zona koja oktužuje Tihi ocean, a još se naziva Pacifički vatreni krug. Nakon nje je po veličini slična zona duž Središnjeg atlantskog hrpta. Okomito na te dvije zone pruža se sredozemna vulkanska zona od američkog do eurazijaskog jarka (pukotine), gdje je zabilježena velika vulkanska aktivnost s puno manjih vulkana, ali i ponekih većih npr. Kilimandjaro.

Vulkanske erupcije

Oko vulkana su područja bogata mineralnim sirovinama tj. rudama i termalnim izorima, a tlo je izrazito plodno, no živjeti u blizini vulkana je vrlo opasno: Ovo svjedoči primjer vulkanskog otoka Kratakau koji je eksplodirao 1883. nakon 200 godina mirovanja: Ova je eksplozija raznesla veći dio otoka, ali je povećala dva susjedna otoka. Predpostavlja se kako je ova eksplozija Krakataua bila najglasniji prirodni zvuk u zabilježen u ljudskoj povijesti, jer se čuo u krugu od 5000 kilometara.

Posljedice eksplozije bile su velike štete i plimni val (tsunami) visok 36 metara, koji je odnio 36.000 ljudskih života. Nešto slično se dogodilo i s vulkanom Mont Pelé u Karibima koji je uništio susjedni grad St. Pierre, kada je iz kratera izbio užareni oblak vodene pare sa sumpornom kiselinom i inim vulkanskim materialom, koji se obrušio na grad i okolicu, podpuno uništio zgrade i polja pa je tu poginulo 26.000 ljudi.

Slično je i planina St.Helens u američkoj saveznoj državi Washington eruptirala 1980, pa je eksplozija raznijela vrh tog vulkana, a uokolo su letile stijene veličine autobusa. Procjenjeno je da je ta erupcija imala snagu oko 500 atomskih bombi, jer su sva stabla u krugu od 600 km&sup2 sravnjena sa zemljom. Zanimljivo je spomenuti još i Mauna Kea, vulkansku planinu na Havajima koja je, mjerena od dna Tihog oceana, visoka 10.203 metara što je za oko 2,5 km više od Mt Everesta.

U Europi i na Sredozemlju su također poznate bar 2 eksplozivne erupcije ovdašnjih vulkana. Najpoznatija je antička erupcija Vezuva u rimsko doba, koja je pepelom i otrovnim plinovima uništila i zatrpala susjedne gradiće Pompei i Herculaneum kod Napulja. Druga još starija i jača je velika vulkanska eksplozija otoka Thera (ili Santorin) na jugu Egejskog mora, koja je dijelom uništila ranu minojsku civilizaciju na prapovijesnoj Kreti.

Vulkani u susjedstvu

Na samom balkanskom kopnu sada više nema živih vulkana, ali postoji niz ugaslih iz mezozoika i starijih, najviše na rodopskom silikatnom području u Srbiji, Macedoniji i Bugarskoj. U Grčkoj je još jedini živi i aktivan otočni vulkan Thera (ili Santorin) na Egejskom moru. Najviše aktivnih i nedavnih vulkana u našem susjedstvu se nalazi u južnoj Italiji: Tu je i najveći europski vulkan Etna na Siciliji, a na kopnu kod Napulja poznati vulkan Vezuv. Sjeverno od Sicilije na Eolskom otočju (Lipari) su otočni vulkani Vulcano i najaktivniji Stromboli.

Vulkanizam u Hrvatskoj

U odnosu na širje okružje, vulkanske aktivnosti su u Hrvatskoj puno rjeđa pojava, pogotovo u novijim geološkim razdobljima, a na središnjim, pretežno karbonatnim lancima Dinarida tj. između Save i Jadrana uglavnom nema većih vulkanskih tragova (osim istočnije u Bosni). Razmjerno najveća eruptivna područja puno starijih vulkana su kod nas na silikatnom panonskom gorju u sjevernoj Hrvatskoj, čiji su masivi potom zbog neaktivnosti starih ugaslih vulkana kasnijom erozijom dosad dosta sniženi. Tu su ranije aktivni vulkani najviše djelovali u paleozoiku, dok je već u mezozoiku njihova djelatnost većinom oslabila i prestala, ali su im položaji još i sada vidljivi po nazočnim masivima eruptivnih stijena: npr. Slavonsko gorje, Moslavina, Zrinska gora, zagrebačka Medvednica, zagorski Macelj, itd.

Drugo južnije i mlađe područje ugaslih vulkana u Hrvatskoj su vulkanski otoci i stari podmorski vulkani na pučini središnjeg Jadrana, od kojih su najpoznatiji Jabuka, Brusnik i Komiža. Ovi su jadranski vulkani bili uglavnom aktivni u mezozoiku, prije i uoči Alpinske orogeneze, tj. tektonskog izdizanja susjednih Dinarida i Apenina oko Jadrana, a od terciara su to dijelom već erodirani i ugasli vulkani.

Naši podmorski vulkani

Izim još danas vidljivih nadmorskih dijelova vulkanskih kratera na Jabuki, Brusniku i u Komiži na zapadu Visa, na otvorenoj pučini središnjeg Jadrana ispod mora se iz morskog dna izdiže još desetak već erodiranih, mezozojskih podvodnih vulkana (eruptivni seamounts), koji se bar dijelom mogu odozgor manjeviše vidjeti npr. pri preletu avionom iz Splita za Rim, u mirnijem moru za sunčanog dana.

Ovi naši stari podmorski vulkani uglavnom leže u trapezoidnom četverokutu između otoka Jabuke, Komiže na Visu, pa otoka Palagruže i Pianose. Najpoznatiji i plići, već iz broda vidljivi takvi podmorski vulkani su npr. sjeverna plićina kod Jabuke i vulkanska plićina Seget uz vapnenački otočić Barjak kod Komiže. Oba ta podmorska vulkana strše tek na desetak metara ispod mora, pa su to viškim ribarima dobro poznati brakovi obrasli većim smeđim algama, koji su na ovom području najbogatije ribolovne postaje.

Ostali niži podmorski vulkani srednjeg Jadrana su već jače erodirani i zatim potopljeni novijim uzdizanjem mora, pa ti stari vulkanski vrhovi njihovih kratera leže na dubinama od -60m do -90m i manje su poznati ovdašnjim ribarima. Takva dva podmorska vulkana se npr. izdižu iznad dubljeg dna na pučini jugozapadno od tzv. otoka "Biševa" (čakav. Bisovo), a još druga 3 slična leže na pučinskom podmorju sjeverozapadno od Palagruže, pa još dva uz središnju podmorsku granicu Jadrana sjeverno od talianske Pianose.

Još i dalje na sjeverozapadu, sve do ledenog doba postojalo je još par takvih podmorskih vulkana gdje su u doba pleistocenskih oledbi zbog obilne erozije oni dijelom dosad već zatrpani naokolo debljim aluvialnim nanosima: Ipak su usred tog pleistocenskog aluvija još i dosad donekle uočljiva barem 2 do 3 starija eruptivna brda podmorskih vulkana južnije od Kornata na sjeverozapadnom rubu duboke Jabučke kotline.

Vulkanski otok Jabuka

Jabuka (talij. Pomo), je vulkanski otočić piramidalnog oblika na otvorenoj pučini srednjeg Jadrana, zapadno od Komiže i jugozapadno od Rogoznice, a najbliži mu je na istoku vapnenasti otok Svetac (čakav. Štondrija). Taj vulkanski otočić je većinom nedostupan i dakako nenaseljen, a površina mu je preko 2ha (0,022) i dužina obale 715m.

Jabuka je većinom izgrađena od tamnosmeđega vulkanskog diorita. Sva je kamenita i strmih obala, teško pristupačna i to tek za mirnijeg vremena s istočne strane, dok su na jugozapadnoj strani okomite i prevjesne klisurine, nad kojima je najviši vrh 97m. Na tom otoku se u izolaciji razvila posebna endemska podvrsta crna gušterica (Podarcis melisellensis pomoensis) i 3 strogo zaštićena biljna endema iz roda zečina (Centaurea pomoensis i Cent. crithmifolia) ter njihov endemski križanac Centaurea X jabukensis. Od 1958. je otok Jabuka proglašen geološkim spomenikom prirode.

Jabuka je 97 metara visoka klisura koja se nalazi izvan glavnih pomorskih putova, a u novije vrijeme postaje ciljem jedriličara. Okolno more je bogato ribom, posebice zubatcom poznatim i kao "car o' rib". Područje dubokog mora oko Jabuke poznato zove se Jabučka kotlina, a bogato je mrijestilište riba i ostalih vrsta: škampa (Nephrops), lignjuna (Todarodes), bijelog muzgavca (Ozaena), grdobine (Lophius), oslića i dr.

Vulkanski otok Brusnik

Brusnik (talij. Melisello) je nenaseljen niži vulkanski otočić čija je površina 3 hektara. Leži 23 kilometra zapadno od Visa i 3 km jugoistočno od Svetca. Najviši vrh mu je na 23m nadmorske visine, dužina otoka je oko 200 metara, a širina do 150 metara. Ima oblik osmice kao 2 poluotoka, pa se po njegovoj sredini pruža niski stjenoviti klanac malo iznad razine mora, koji je nakon pučinskih oluja često napunjen slanim lokvama.

Otočić je kamenit i mračnocrne boje od eruptivnih stijena, pa je to uz zapadniju Jabuku, jedini posve vulkanski otok na Jadranu. Na otoku raste endemska biljka dubrovačka zečina i živi endemski gmaz, crna gušterica (Lacerta melisellensis). Zbog tih stijena, flore i faune je Brusnik zakonom zaštićeni rezervat. Do njega i Svetca ne postoje stalne linije, pa se prijevoz mora ugovoriti na Visu.

Vulkanski zaljev Komiže

Komỳza (= domaće-čakavski; jugo-štokavski: "Komiža", talian. Comisa) je otočni gradić na zapadnoj obali Visa u južnoj Hrvatskoj. Administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji, broj stanovnika je 1.677, poštanski broj = 21485, z. širina = 43.04N i z. dužina = 16.09E. Iako je najveći dio otoka Visa izgrađen od mezozojskih sedimentnih karbonata, staro središte Komiže od obale do groblja leži pretežno na eruptivnim stienama bivšega vulkanskog kratera u zaljevu Komiže.

Zemljopis

Komiža se nalazi na zapadnoj obali otoka Visa u dubokom Komiškom zaljevu. Od ostatka otoka ju razdvaja dolomitno brdo Hum (najviši vrh otoka 587 m), koji se strmo spušta do vulkanske obale zaljeva. Takav smještaj, a s njim povezan i izostanak poljodjelskih površina, usmjerio je orientaciju Komiže prama moru i ribarstvu. Preko brdskog sedla Sveti Mihovil novom cestom je povezana s gradom Visom udaljenim 10 km, a udaljenost starom obilaznom cestom Vis - Komiža, koja prolazi južnim dijelom otoka iznosi 20 km.

Geologija oko Komiže

Zapadna obala otoka Visa oko Komiže se po geološkoj građi i starosti dosta razlikuje od ostalih dijelova Visa, kao i od većine inih jadranskih otoka. Kao prvo, okolicu Komiže pretežno izgrađuju starije stijene iz triasa tj. dolomiti i gips. Povrh toga, uz jugoistočnu obalu Komiškog zaljeva tj. u južnom dijelu grada Komiže se obilno nalaze tamni, sivosmeđi eruptivi kao mezozojski ostatak vulkanskog kratera na mjestu današnje Komiže, što pridonosi i poljodjelskoj plodnosti komiške okolice. Također u susjedstvu sjeverozapadno od Komiže je još i drugi vulkanski masiv-blizanac od eruptivnih stijena, kao pličina Seget uz otočić Barjak. Stari vulkanski pepeo iz oba bivša vulkana (Segeta i Komiže) danas kao plodno tlo prekriva veći dio susjednog otoka 'Biševa' (čakav. Bisovo).

Povijest Komiže

Komiža je naselje mlađeg postanka od susjednog gradića Visa. Jedna od hipoteza o nastanku njenog imena govori kako je nastalo od riječi Com Issa, što doslovno znači mjesto pokraj Isse, antičkog naselja na mjestu današnjeg Visa. Predpostavlja se da su Grci i Rimljani naselili i komišku uvalu, ali dosad tomu još nisu nađeni materialni dokazi. Komiža se prvi putqa pismeno spominje 1145. godine kao Val Comeza u darovnici zadarskog kneza Petra, koji je vladao i srednjodalmatinskim otocima. Smatra se da je benediktinska opatija u mjestu postojala i ranije.

Pod mletačkom vladavinom, Komiža zajedno s Visom pripada hvarskoj općini, pa se ubrzano razvija kao središte ribarstva na srednjem dijelu Jadrana. Mletačke vlasti su u 16. stoljeću zabilježile kako su samo u jednom danu komiški ribari ulovili tri miliuna sardela. Bila je to glavna gospodarska grana, koja je omogućila izgradnju crkvi, utvrda i velikih kuća u Komiži, a donosila je bogatstvo i Hvaru, pa i samoj Veneciji. Pod austrijskom upravom (1815-1918) Komiža dobiva samostalnu općinu, pa prerasta u gradić sa svim potrebnim sadržajima. Početkom 20. stoljeća je Komiža već najveće naselje na otoku Visu s blizu 4.000 stanovnika. Tada je izgrađen veliki lukobran i uređena luka, a u Komiži postoji čak 7 tvornica za preradu ribe (najveća Fratelli Mardešić).

S propašću Austro-Ugarske od 1918. započinje dugo jugo-doba stagnacije Komiže. Iako je otok Vis postao dio Kraljevine SHS, osnova komiškog gospodarstva, bogata ribolovna područja oko Palagruže, pripala su Italiji i ostala u njenom sastavu sve do 1947. godine. Potom se sve više stanovnika odseljava u Kaliforniju, gdje se nastavljaju baviti ribarstvom. Nakon Drugog svjetskog rata se i dalje nastavlja propadanje otoka, a s njim i Komiže. Ne samo da je Vis pretvoren u vojnu zonu, što je spriječilo razvitak turizma, već je Komiži još ukinuta općina i izravna trajektna veza sa Splitom. Nakon osamostaljenja Hrvatske i odlaska vojske s otoka, zaustavlja se iseljavanje i započinje novi turistički razvoj. 1993. godine obnovljena je komiška općina, koja 1997. dobiva i status Grada.

Pučanstvo

Čakavski Hrvati su autohtono i većinsko pučanstvo grada Komiže (97% prema popisu iz 2001.). Komižani govore cokavskim narječjem hrvatskog jezika (bodulska otočna inačica čakavskog narječja).

Za vrijeme Austro-Ugarske, najveća komiška općina je imala preko 5.000 stanovnika, tj. trostruko više negoli danas. Prema popisu 1931. samo mjesto Komiža je imalo 3.254 stanovnika. Brojni su uzroci takvoga demografskog nazadovanja: prvo bolest vinove loze i Prvi svjetski rat, koji su brojne Komižane natjerali na odselidbu u Ameriku, a još više Drugi svjetski rat i njegove posljedice. Poratna vojna izolacija otoka Visa i s tim povezano gospodarsko zaostajanje, doveli su do velikog odljeva mladog pučanstva koje je odlazilo u potrazi za poslom. Nakon odlaska jugo-vojske s otoka (1992) počinje jači razvitak turizma, a time i prestanak odselidbe. Nažalost je taj proces prestao i prirodnim putem, jer je u mjestu ionako dosad ostala uglavnom starija populacija.

Na cijelom području Grada sada živi tek 1.677 stanovnika, od čega u samoj Komiži njih 1.523, što je najmanji broj u zadnjih 150 godina odkad se provode popisi pučanstva. U ostalim područjima koja pripadaju Gradu, situacija je još gorja: selo Oključna je iz 282 stanovnika (1931.) spalo sada na njih 5, područje Podšpilja sa 710 na 129, a otok Biševo sa 192 na 19. Tu se može govoriti o podpunom izumiranju okolnih sela, a ne rek smanjenju broja stanovnika.

Gradska uprava

U sastav Grada Komiže, osim samog mjesta još ulazi područje Podšpilja (s naseljima Borovik, Duboka, Podhumlje, Podšpilje i Žejnaglava), selo Oključna na sjevernom dijelu otoka, pa manji otoci Biševo, Brusnik, Jabuka, Palagruža i Svetac.

Gospodarstvo

Komiža je poznata po svojoj jakoj i dugotrajnoj ribarskoj tradiciji, koju su odseljeni Komižani prenesli i u Sjevernu Ameriku. Prije Drugoga svjetskog rata u Komiži je postojalo sedam tvornica za preradu ribe, koje su kasnije udružene u tvornicu Neptun. To je donedavno bio najveći i najvažniji gospodarski subjekt u Komiži, ali je dosad podpuno uništen kroz nedavnu tzv. "pretvorbu".

Ine zanimljivosti

Komiža je prvo hrvatsko naselje koje je posjetio Papa: 1177. godine Papu Aleksandra III. su ribari s Palagruže, gdje se sklonio od nevremena na putu za Veneciju, prevezli do Komiže. Tom je prilikom posvetio crkvu Svetog Nikole, a zatim nastavio put prama Zadru.
U gradu San Pedro u Kaliforniji (danas predgrađe Los Angelesa) već živi deset puta više Komižana negoli u samoj Komiži. Procjene govore i o 20-25 tisuća Komižana i njihovih potomaka u Americi - najviše oko Los Angelesa.
Komiški ribarski brod (gajeta) Falkuša je predstavljao Hrvatsku na Svjetskoj izložbi (EXPO) 1998. godine u Portugalu i opet u francuskom Brestu 2008.

Spomenici i znamenitosti

Crkva Gospe Gusarice, zapravo posvećena Sv. Mariji, ali je poznatiji narodni naziv koji je dobila po legendi o gusarskoj krađi Gospine slike.
Mletački kaštel na rivi (Komuna)
Modra špilja na otoku Biševu
Župna crkva Svetog Nikole (Muster) s ostatcima benediktinskog samostana
Zonkotova kuća na trgu Škor, zanimljiv spoj lokalne i barokne arhitekture
Spomen - dom u Komiži, građen po projektu Stjepana Planića.
Titova špilja iznad Podšpilja

Kultura

Gradska knjižnica i čitaonica
Galerija slika Borisa Mardešića
Galerija slika Đure Tiljka
Ribarski muzej
Ženska klapa Gusarica

Naobrazba

Osnovna škola Komiža
Odjel srednje škole "Antun Matijašević - Karamaneo" iz Visa

Šport

U Komiži se nalazi Športska dvorana sa zatvorenim boćalištem.
U Komiži djeluje i boćarski klub Komiža.

Poznatiji "Komizoni"

prof.dr. Joško Božanić, pjesnik i dekan Filozofskog fakulteta u Splitu
Ranko Marinković, književnik - rođen u Visu, rodom iz komiške obitelji i pokopan u Komiži
Miljenko Smoje, književnik; radio kao učitelj u komiškoj školi.
Jakša Fiamengo, pjesnik
Ivica Vidović, glumac
Ante Petrić, filozof

Glavna literatura

CVITANIĆ, A. 1968: Prirodna obilježja otoka Visa, Biševa, Sveca, Palagruže, Jabuke i Brusnika. Viški spomenici, Split.

TUĆAN, F. 1950: Dva eruptivna otočića Jabuka i Brusnik u našem Jadranu. Priroda, 37:

321–327, Zagreb.

TUĆAN, F. 1953: O istraživanju eruptivnih stijena otoka Jabuke, Brusnika i Visa. Ljetopis JAZU 57: 215–225, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Croatian Wikinfo and WikiSlavia.