Rilić - gorje, 1.158 m
Rilić - gorje, 1.158 m (južniji ogranak Biokova uz deltu Neretve): - To su jugoiztočni niži brdski ogranci planinskog lanca Biokova (1762 m), južno od Vrgorskog polja uz deltu donje Neretve u Dalmaciji, izmedju Podgore i Opuzena.
Obalni Dinaridi
Obalni Dinaridi (istočnojadransko gorje s mediteranskim podnožjem): Duž istočnoga jadranskog primorja se pruža Dinarsko kraško gorje visina od 1.300 - 1.900m, okolo većinom naseljeno katoličkim Hrvatima (izim krajnjeg jugoiztoka), pa su u srednjem vieku ovi obalni Dinaridi uglavnom ležali u Kraljevini Hrvatskoj (izim najjužnije Rumije). Nutarnji srednji i sjeverni Dinaridi su polukraški tj. samo su dijelom vapnenački od nečistih karbonata, dok su najtipičniji kraški i većinom kameniti baš jugozapadni primorski lanci, gdje je i nastala naša najranija banovina Dalmacija (Primorska Hrvatska) već u ranomu srednjem vieku.
Medju ovima se razlikuju 2 niza: nutarnji polusredozemni, vlažniji i hladniji koji samo na jugozapadnom podnožju imaju submediteransku vegetaciju a u sjeveroistočnom zaleđu kontinentalnu, ter pravi obalno-sredozemni lanci uz more koji su spram zaledja polusredozemni a na obalnom podnožju izrazito mediteranski s tvrdolisnom (zimzelenom) vegetacijom uz more: Takvi su najzapadnije Učka 1405m, pa Bitoraj-Viševica 1428m, Senjsko Bilo 1494m, Velebit 1758m (najduži uz Jadran), Mosor 1332m, Biokovo 1762m, Rilić 1158m, Sniježnica Konavoska 1312m, Orjen 1894m (najviši uz Jadran), Lovćen 1769m i Rumija 1593m (najjužnija u Dinaridima).
Ostali tek u širjem smislu polusredozemno-primorski Dinaridi bližeg zaledja koji ne dosežu do morske obale, imaju samo listopadno submediteransko podnožje na jugozapadnoj primorskoj strani, a inače su u zaleđu i na grebenu jasno kontinentalni: Takvi su još npr. Nanos 1313m, Ćićarija 1273m, Obruč 1377m, Risnjak 1528m, Ličko sredogorje 1269m, Svilaja 1508m, Kamešnica 1849m, Tušnica 1702m, Čabulja 1780m, Velež 1969m, Bjelastica (Leotar) 1396m i jugoistočni primorski Dinaridi u Crnoj Gori do Prokletija na albanskoj granici.
Primorski Rilić 1158m
Rilić (latin. Mons Maronius, grč. Biston oros) je niži jugoistočni ogranak u lancu Biokova između Vrgorca i mora, koji se na sjeverozapadu nastavlja na više Biokovo kod sedla Saranč (= kurdsko ime i toponim !) uz Gornje Igrane i uzdiže se neposredno iznad delte rijeke Neretve na jugoistoku. Najviši vapnenački vrhovi na zapadu Rilića iznad primorskih Živogošća su Kapela 1.158m, Susvid 1.100m, Osmina 1.039m, dok su Šapašnik (920 m) i još ini istočni vrhovi uz Neretvu već niži od 1000m.
Taj je greben razmjerno sličan kao manja kopija višeg Biokova i na jugozapadnoj primorskoj strani se takodjer strmo obrušava nad obalom klisurastim odsjecima visine 100 - 300m. Dosad je na Riliću nadjeno 584 vrsta biljaka, većinom običnih primorskih vrsta. Sjevernije usporedno s Rilićem, u zaledju se diže viši greben Matokit s najvišim vrhom Šibanik, 1.314 m.
Summary
Mt Rilić (1.158 m) is the warmest southernmost outpost of major mountain Biokovo (1762 m); last one is the highest nearshore peak of Dalmatian coastal ranges, and lower Mt Rilić in its vicinity persisted neglected and scarcely studied. Of course, a true mountain vegetation on lower Mt Rilić is nearly absent and its upper ridge is almost covered by usual Submediterranean woods. On the other hand, warm slopes of Mt Rilić include the richest Mediterranean vegetation within Dalmatian mainlands, and the most extensive and best diversified coastal swamps, nearly absent elsewhere in Dalmatian karst. Mt Rilić is a lower Karst range of 45 km in NW-SE direction between Vrgorac valley and Adriatic shore along Neretva Channel.
Its area studied here is delimited westwards from the major Mt Biokovo by road from port Podgora to Vrgorac, and northwards from inland Mt Matokit (1314 m) by main road Vrgorac - Metković. Its ridge above 1000m is at western margin of this range, erected abruptly above Adriatic shore by rocky crags Kapela 1158m, Sutvid 1100m, and Osmina 1039m; other eastward hills of Rujnica at Neretva estuary are lower than 800 m. Rilić is mostly built of Mesozoic limestone, with a series of cliffy escarpments 100 - 400m tall in seaward SW slopes, and coastal SW foots are covered by Tertiary flysch; in NE slope it descends gradually landwards by lower karst hills toward Vrgorac valley. Its protohistoric name by early Greek navigators was Biston Oros, and in ancient Roman and medieval times this range was known as Mons Maronius.
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license almost from Croatian Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.
