Slavenski Hrvati
Slavenski Hrvati (panslavenska etnogeneza Hrvata): Slavenska teorija naše etnogeneze smatra, da su svi današnji jezični Slaveni, pa tako i Hrvati, u dalekoj prošlosti živjeli zajedno kao jedan pranarod istočno od Uralskog gorja. Zatim su pod pritiskom Avara, Mongola i drugih azijskih osvajača počeli migrirati prema zapadu.
Abstract
Slavic origin of Croats (Panslavonic ethnogenesis): The origin of Croatian tribes before the great migration of the Slavs is uncertain. According to the most widely accepted[29] Slavic theory concerning the migrations of the 7th century, the Croatian tribe moved from the area north of the Carpathians and east of the river Vistula (referred to as White Croatia) and migrated into the western Dinaric Alps. White Croats formed the Principality of Dalmatia in the upper Adriatic. Another wave of Slavic migrants from White Croatia subsequently founded the Principality of Pannonia. However, some scholars doubt the above theory, which is based primarily on De Administrando Imperio (DAI), a tenth-century work by Byzantine Emperor Constantine Porphyrogenetos. The doubt rests primarily on archaeological and historiographical grounds. In 603 AD, according to the codices of the church of Thessaloniki, the Croats, who had invaded Dalmatia and Istria, have been confusing Maximus the bishop of Salona, because they wrote him back. He described the Croats as the "insightful" Slavs. According to a letter of Pope Gregory, the colonization by Slavs of Imperial estates in Istria, which were available to the public, was known since the 6th Century, but was still in the 9th Century on the agenda for a People's Assembly in Istria, which brought forth some very remarkable documents. DAI states that the Croats arrived during Heraclius' regnal years (610–640 AD) from "Bagibareia", which translated means that they arrived from "a prominent town". However, there is little archaeological supporting for such a migration.
Slavenski iskon Hrvata
Po toj teoriji, nakon prelaska Uralskog gorja neki Slaveni se nastanjuju uz Baltičko more na području današnje Rusije između Moskve i Sankt Petersburga. Oni kasnije postaju Rusi. Ostali Slaveni sele dalje, da bi se neki zaustavili na području sjeverne Ukrajine, a od njih su kasnije nastali Ukrajinci i Bjelorusi. Time je završila migracija za Istočne Slavene.
Ostali nastavljaju dalje i tokom 6. stoljeća pod kraljem Samom, Zapadni i Južni Slaveni osnivaju svoju državu koja se nalazila na području od Baltika do Panonske ravnice. Bugari se odvajaju prije nastanka tog kraljevstva. Prije nego što će kralj Samo umrijeti Hrvati sele na područje današnje Hrvatske i Bosne.
Ostali južnoslavenski narodi se doseljavaju u tom vremenu, neki prije, a neki kasnije. Hrvati zatim imaju dvije kneževine. Prvu Panonsku Hrvatsku (kajkavski govor), koju neki Hrvati smatraju "pravom Hrvatskom", a u to vrijeme i drugu Primorsku Hrvatsku (čakavci). Nakon smrti Ljudevita Posavskog, Panonska Hrvatska koja se borila protiv Franaka i bila neovisna, raspada se pa je današnja Hrvatska naslijednik Primorske Hrvatske kojoj je glavni grad bio Knin. Tada se oko Primorske Hrvatske (saveznika Franaka) ujedinjuju sve hrvatske zemlje.
Ideopolitički aspekti
U pogledu južnih Slavena je ta teorija kod nas usko povezana s jedinstvom srpskohrvatskog jezika koji je i njezin glavni dokazni oslonac, pa su ju najviše razvijali naši jezikoslovci. Zato se ona uglavnom oblikuje nakon Bečkoga književnog dogovora (1850), a kasnije je u doba Jugoslavije od 1918. do 1990. u našem školstvu i službenoj znanosti to postala neupitna i zamalo jedina dopuštena teorija o iskonu Hrvata i ostalih južnih Slavena. Njezino objektivno propitkivanje i neutralne poredbene analize spram drugih teorija zato počinju tek s raspadom Jugoslavije od 1991.
Glavne institucije kod nas koje tu teoriju i sada službeno podržavaju su Hrvatska akademija, Filozofski fakultet i Staroslavenski institut u Zagrebu. Njezini najžustriji javni promicatelji danas su npr. povjesničar prof.dr. Neven Budak, lingvist dr. Alemko Gluhak i antropolog akademik prof. Pavao Rudan, a od malobrojnih mlađih sljedbenika se najviše ističe Višeslav Aralica. Njezini više-manje detaljni prikazi su razrađeni u većini naših udžbenika i enciklopedija koje prikazuju doba ranoga srednjeg vijeka kod Hrvata.
Najviše nužnih promjena i problema ovoj teoriji danas zadaju suvremene biogenetičke analize. Ove doduše potvrđuju kod Hrvata stvarnu nazočnost istočnoeuropskoga genskog haplotipa R1a (Eu19) zajedničkog s većinom ostalih jezičnih Slavena, ali je njegov udio među Hrvatima razmjerno niži nego kod većine drugih Slavena pa obuhvaća tek 1/4 Hrvata ili 23% do 29% proučenih uzoraka, dok su ostalih 3/4 Hrvata genski neslaveni. Da bi se prevladale ove i ostale kontroverze, danas se ta teorija kod nas nastoji obnoviti i učvrstiti, npr. kao kombinirana avaroslavenska odnosno bugaroslavenska hipoteza.
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia (partly a stub in Croatian Wikipedia).
