Slavonski Ismaeliti
Slavonski Ismaeliti (Islam srednjovjekog Interamnija): Ismaeliti su sekta šijitskih muslimana, koja je nastala u srednjovjekom Iranu i Mezopotamiji, a potom se proširila do srednje Azije i Egipta. Uz privolu ugarskog kralja Andrije I. Arpadovića, Ismaeliti iz Hvarizema u srednjoj Aziji počeli su se od sredine 11. stoljeća naseljavati u južnoj Panoniji, koji su podrijetlom vjerojatno bili islamizirani azijski Bugari. Tu su pozvani zbog organizacije i poboljšanja trgovine, pošte, carine i novčarsta u kraljevini Magjarskoj, pa su u južnoj Ugarskoj i Slavoniji živjeli od 11.- 14. stoljeća kada su dijelom iseljeni ili asimilirani i pokršteni.
Sadržaj
Abstract
Ismaelites of Slavonia (Islam in medieval Pannonia): After the mid 11th century, the Shiite Muslims of early Bulgarian origin from middle Asia immigrated in southern Pannonian plain, mostly in Interamnia county (now Slavonia of northeastern Croatia). There they almost worked on the organizing of traffic, post, finances and customs of early Hungarian kingdom. They also founded there dozen medieval towns, now known as Osijek, Valpovo, Ilok, Zemun, Pecs, Bacs, etc. In 13rd and 14th century they were gradually christianised and assimilated among Hungarians and Croats, the last Ismaelites persisting in Morović village up to 1460. Then in related Balkanic areas with Turkish expansion came the different Sunite Islam.
Ismaelitska naselja oko Slavonije
Rani Ismaeliti su se najviše naselili u srednjovjekom Interamniju (kasnija Slavonija), pa rubno još u Srijemu, bosanskoj Posavini, u Bačkoj, Baranji i Ugarskoj mjestimično do Arada. U prvo doba njihova naseljavanja od sredine 11. st., nakon kralja Stjepana Dobroslava su Slavonija i Srijem privremeno bili izvan Hrvatske - izravno pod Magjarskom. U to doba doselidbe Ismaelita, vlast hrvatskog kralja Petra Krešimira (1056-1070) je iz Dalmacije dosezala samo u sjeverozapadnu Hrvatsku bez Srijema i istočne Slavonije, ali su potom ovi slavonski Ismaeliti nakratko došli pod hrvatsku vlast Dmitra Zvonimira (1076-1089) koji je opet ovladao cijelom Slavonijom i Srijemom. Ovi su Ismaeliti na svom području doselidbe takodjer prvi osnovali srednjovjeke gradove Ezeke (kasniji Osijek), Valpovo, Zemun, Ilok, Bacs, Pecs (Pečuh) i ina srednjovjeka naselja. Osim arapskih emirata koje su vodili sunitski muslimani u Španjolskoj i južnoj Italiji, ovo u Panoniji su bila najranija islamska naselja u unutrašnjosti jugoistočne Europe.
Izvori i povijest panonskih Ismaelita
O doselidbi i postojanju tih Ismaelita u Panoniji su pisali arapski, hrvatski, ugarski, vatikanski, češki i drugi povjesničari: od hrvatskih povjesnika I. Kukuljević, T. Smičiklas, F. Šišić, V. Mažuranić, E. Gašić, F. Rački, I. Mažuran i drugi, a od ugarskih npr. Feyera, Vilak, Janoš Jerney itd. Od arapskih historičara najznačajniji izvor za ove rane panonske Ismaelite je Abu-Hamid el-Garnati el-Andelusi i Yaqut al-Hamawi iz Sirije (1179-1229) u svojem zemljopisnom pregledu "Mu'ajam al-Buldan". Po tim izvorima su ovi Ismaeliti stigli na poziv magjarskih kraljeva da pomognu organiziranje pošte, carine, kovnice novca i monetarni sustav, jer su u to srednjovjeko doba islamske države bile na višem stupnju razvoja od Europe, a Ugarska je bila tek na početku državne uspostave pa su ugarski vladari smatrali da će ovi muslimani dati koristan udjel u izgradnji državnih ustanova.
U anonimnom zapisu iz doba kralja Bele I, navodi se kako je skupina Ismaelita iz azijskog područja Bulgara pod vodjama Bakš i Billa od 960-972, prvo naseljena na posjedu ugarskog velikaša Taksona (Gestis Hungarorum Liber Ed. St. Lad Endlicher, Vienna, 1827, Tom 8. str. 201 i 202). To je najstariji domaći zapis o Ismaelitima u Ugarskoj, pa se smatra kao službeni početak njihovog dolaska u Panoniju. Drugi zapis iz 1196. godine u doba magjarskog kralja Emerika (Imre Arpadi), spominje Ismaelite-Saracene u Osijeku (Ezeke), što se službeno smatra prvim navodom grada Osijeka u povijesti: taj dokument prenosi akademik Ivo Mažuran u knjizi “Osijek u srednjem vijeku za vrijeme turske vlasti” objavljenoj u Zagrebu 1990. Izim ta dva zapisa postoji još niz inih dokumenata o tim južnopanonskim Ismaelitima iz 1092, 1100, 1161, 1190, 1217, 1218, 1221, 1231, 1232, 1233, ...itd.
Tadija Smičiklas i Kukuljević-Sakcinski spominju slavonske Ismaelite u svojem pregledu “Codex diplomaticus”, a Ferdo Šišić ih navodi u djelu “Povijest Hrvata za vrijeme vladara iz doma Arpadovića”. Dr. Draganović spominje crkveno imanje pod nazivom Šarkudin kod Morovića na Bosutu, koje je mnogo starije prije vremena Turaka. Detaljnije podatke o slavonskim Ismaelitima navodi Emerik Gašić u svom djelu “Povijest župe i mjesta Morović”, gdje spominje kako se Valpovo oko 1270. godine zvalo Suljagić i da se Morović zvao Kaledi, što su rani islamski toponimi tih Ismaelita. Starije i vjerodostojne podatke o Ismaelitima još navode bizantski povjesničari Kinamos i Honijat: Kinamos spominje kako su Ismaeliti naselili Zemun pa ih je odatle preselio car Manuel i da su ratovali protiv Bizanta zajedno s Magjarima i potukli su bizantsku vojsku na Tari.
Najviše podataka o tim Ismaelitima daje maursko-španjolski putopisac i povijesnik Abu-Hamid el-Garnati el-Andelusi u svojem nedavno otkrivenom rukopisu pod naslovom “El-mu’rebu an beada adžaibi magreb”. Taj je rukopis pronadjen tek 1953, u “Real academia de la Historia” u Madridu, pa ga je uredio, prepisao, preveo i objavio Dubler. U tom tekstu Abu-Hamid navodi kako je bio u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu od god. 1150-1155, da se tamo sastajao i vjerski diskutirao s Ismaelitima i Kalizima o islamu. Navodi da su tada u trideset magjarskih naselja živjeli Ismaeliti, kojima su kraljevi zabranili gradnju utvrda, bojeći se njihove pobune. S jednim od tih panonskih Ismaelita je pred zimu 1155. otputovao u Rusiju, kamo ga je magjarski kralj Gejza II. poslao da regrutira ruske plaćenike za ugarsku vojsku. Takodjer je kod magjarskog grada Mikloša izmedju dva svjetska rata nadjeno islamsko groblje Ismaelita. Srednjovjeki Ismaeliti su najduže živjeli u jugoistočnoj Slavoniji od Otoke do Rače na Savi, gdje su prokopali umjetni kanal izmedju Bosuta i Save i tamo stvorili umjetni rječni otok da se obrane od bizantskih napadača.
Pokrštenje i asimilacija Ismaelita
Rimski pape su uzastopno upozoravali magjarske vladare Andriju II. i Ladislava Kumana neka se okane prijateljstva i veza s Ismaelitima i čak postoji nedokazana pretpostavka da je Ladislav Kuman dijelom možda i primio islam, jer je papa Nikola IV. naredio nadbiskupu Janošu da istraži nije li možda ovaj kralj bio potajni musliman. Već iz doba magjarskih kraljeva Kolomana i Ladislava (Laszlo Arpadi), poznati su zakonski pokušaji za pokrštenje panonskih Ismaelita, a i kasniji kraljevi će djelovati u istom smjeru. Tako su ovi islamski Ismaeliti u Panoniji postupno asimilirani u kršćanske Madjare i Slavonce, a zadnji panonski Ismaeliti postojali su u Moroviću do god 1460. Po oskudnim povijesnim naznakama su uglavnom posve nestali uoči turskih provala do 15. stoljeća, nakon čega se preko Turaka u jugoistočnoj Europi opet proširio drugačiji, sunitski islam arapskog iskona.
Literatura
- Abu-Hamid el-Garnati Al-Andelusi: El-mu'rebu an beada adjaibi Maghreb. Reprint & translated by Dubler, Real Academia de la Historia, Madrid 1953
- Gesta Hungarorum vol. 8, St.Lad Endlicher Wien 1827, ISBN 9633796806
- Tadija Smičiklas & Ivan Kukuljević-Sakcinski: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. I - IV. JAZU - Zagreb 1904-1934 (2 edit. M. Kostrenčić, Zagreb 1981)
- Emerik Gašić: Povijest župe i mjesta Morović. Morović 1936
- Ferdo Šišić: Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301). Zagreb 1944
- Ivo Mažuran: Osijek u srednjem vijeku i za vrijeme turske vlasti. JAZU - Zagreb 1990
- Šefko Omerbašić: Uvodni govor simpozija "Staroiransko podrijetlo Hrvata". Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, str. 15-20, Iranski kulturni centar Teheran-Zagreb 1999.
Poveznice
Vanjske sveze
Referenca
Combined and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia.
