Saraceni na Jadranu

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Saraceni na Jadranu: Dok je u unutrašnjosti Balkana jači islamski utjecaj uglavnom započeo kasnije s provalama novovjekih Turaka tek nakon 15. stoljeća, na jadranskom primorju i otocima su islamski kontakti puno stariji već od srednjeg vijeka pod južnim utjecajem pomorskih Saracena. Dapače, u Kvarneru i Istri je ovo arapsko-saracensko naslijedje u antropologiji, etnokulturi i dialektu sve donedavna bilo obilnije od kasnijih slabih i bočnih balkansko-turskih utjecaja koji ovamo stižu uglavnom kasnije - tek kroz Jugoslaviju u 20. stoljeću i zato su unitarni jugoslavisti (i naše Wikipedije) tu raniju arapsko-islamsku baštinu na Jadranu ideološki prikrivali i zanemarivali.

ABSTRACT

Saracens on Adriatic Sea (Arabian medieval pirates): In Balkan backlands and chiefly in Bosnia, the main Islamic heritage descends from Turkish expansion after 15th century, but in Adriatic islands this Turkic impact from mainland was scarce or absent. There on Adriatic, the early medieval impact of Arabic seamen and Saracen pirates from 8th - 12th cent. was more intense, including the Bari Emirate in Apulia promontory of southeast Italy, and Saracen impacts on some Dalmatian islands up to northern Kvarner archipelago: 868-869 they occupied bay of Boka Kotorska and attacked port Dubrovnik (old Rhagusium). After 840 Saracen navy attacked Kvarner islands, defeated Venetian navy, and for some years occupied port Osor, Lošinj and nearby islands partly colonized by them. Their resulting heritage in Kvarner islands of northern Adriatic so far is: Levantine genom J1 - Eu9 in 1/6 islanders, numerous words of islander 'Bodulic' dialect comparable to Arabic ones, and some Adriatic islands so far with Arabic names: Susak (old Arab Sansek) and Srakane (old Sarakene), etc.

Iskon i razvoj Saracena

Razmjerno nejasan etnonim "Saraceni" u srednjovjekoj Europi i na Jadranu uglavnom je označavao rane islamske pomorce na Sredozemlju, tj. levantske Arape i sjevernoafričke Maure. Oni su se sjevernije uz europsko kopno tj. na Jadranu i Egejskom moru većinom pojavljivali u povremenim gusarskim napadima od 8.- 12. stoljeća, a osobito u 9. st., kad su dominirali Sredozemljem i privremeno zauzeli dijelove Grčke i južne Italije tj. Kretu, Siciliju, Kalabriju i Apuliju pa su osnovali Kretski, Sicilski i Barijski emirat. Njihov organizirani iskon je od početka 9. st., kad je odmetnuti berberski vodja Abu Haffs Omar u maurskoj Španjolskoj podigao god. 813. na ustanak za prevlast vojne grupe buntovnih Berbera. Tad ih je zbog stalnih nemira i pobuna Kordovski emir al-Hakim I. uz novu pomoć od 4.000 discipliniranih starohrvatskih plaćenika iz Dalmacije god. 816. konačno izbacio izvan civilizirane Španjolske. Potom se 15.000 tih protjeranih berberskih odmetnika pod istim vodstvom A.H. Omara privremeno sklonilo u islamski Egipat gdje su 818. ipak zauzeli veći lučki grad Aleksandriju, pa ih je zato i odatle uskoro protjerao izvan Egipta glavni istočni kalif Abbasida zbog stalnih napada i pljačkanja protiv samih islamskih Arapa. Potom je miješanjem tih prognanih Berbera i inih odmetnutih muslimana s obala istočnog Sredozemlja od 9. stoljeća nastala islamska gusarska etnogrupa Saraceni, koja je etnički i po primitivnijoj tehnokulturi dosta različita od zapadnih islamskih Maura: vidi Saraceni i Mauri.

Saracenski emirat Kreta

Konačno je nova moćna flota s oko 40.000 islamskih gusara Saracena zaplovila istočnim Sredozemljem i potom su većina njih napali Kretu baš u doba bizantskog cara Mihajla II. (820.- 829.), kojega su tad istodobno napali i slavenski Srbi pod vodstvom vojvode Tome Slavena (821.- 823.), a dotle su Saraceni postupno zauzeli otok Kretu od god. 821.- 824. Ovdje su svoga berberskog vojvodu (približno slavenski knez) potom proglasili saracenskim emirom Omar al-Ikritiši (Omar Kretski, 821.- 855.) na čelu novoga Kretskog emirata. Taj emirat je pod idućih desetak saracenskih emira potrajao od 824. do 961. godine, formalno kao vazalni emirat istočnih kalifa Abbasida jer ih zapadno-maurski kalifi Omayadi kao protjerane gusare nisu nikako priznali. To je približno istodobno kao naši ranodalmatski banovi od Mislava do Tomislava, kada su i kod nas zbog tih kretskih Saracena zaredali najjači i najčešći napadi islamskih gusara na Jadranu. Pritom su se ovi saracenski osvajači iskrcali na Kreti u zaljevu Messara i prvo su napali god. 821. na jugu Krete glavni otočni grad Gortyn, posve su ga razorili i uništili, a pritom je zaklan i vodeći kretsko-egejski arhiepiskop Kiryllos.

Zatim su svoju novu utvrdjenu saracensku prijestolnicu el-Khantak (grčki Chandakas i romanski Chandia - danas Heraklion) izgradili i utvrdili na suprotnoj, sjevernoj obali otoka i odatle su ubrzo zauzeli cijelu Kretu i povremeno još mnoge istočne egejske otoke: Kos, Patmos, Naxos i na sjeveru sve do otoka Thassos, dok su često još pljačkali Peloponez, Eubeju i Halkidiku. Zatečeno domaće starogrčko pučanstvo Krete i susjednih otoka su tek manjim dijelom pobili (uglavnom svećenike i gradonačelnike), a većinu su izvornih kršćanskih stanovnika kroz stoljeće i pol svoje vlasti prisilno preveli na islam. Veliki dio inih kršćanskih starosjedilaca koji ipak nisu prihvatili islam ni arapski jezik, ovi su Saraceni rasprodali kao roblje pa je tada kretska luka Kandija postala najveće tržište robljem na istočnom Sredozemlju. Potom je u novomu miješanom narodu kretskih Saracena odonda umjesto dotadašnjeg grčkoga posve prevladao arapski jezik diljem Krete. Podkraj njihove vlasti u 10. st., kao jedina stalna kršćanska manjina iz grčke antike je preostalo tek par tisuća teže dostupnih grčkih stočara u zabačenim brdskim selima na južnomu gorskom lancu Krete, čiji izvorni potomci kao prastari kretski gorštaci tamo žive sve do danas.

Bizant uništava Saracene

Tijekom cijelog stoljeća je Bizant poslao protiv kretskih Saracena desetak manjih uzastopnih flota koje su uglavnom propale bilo zbog nesposobnih admirala ili tipskih bizantinskih spletki, te uzastopne arapske pomoći od sirijske flote. Konačno nakon stoljeća i pol ove saracenske vlasti i njihovih uzastopnih gusarskih haranja širom istočnog Sredozemlja, novi bizantski car Romanos II. (959.- 963.) poslao je najveću bizantsku flotu pod sposobnim i odlučnim armenskim admiralom Niketos (kasnije bizantski car Nikeforos Phokas 963.- 969.). Ta ogromna bizantska armada je opkolila, napala i nakon polugodišnje zimske opsade od 6. ožujka do 7. svibnja 961. oslobodila cijeli otok Kretu, kada su svrgnuli zadnjega kretskog emira Abdul-Aziz Ibn Shuyab (949.- 961.) koji je s obitelji kao roblje izložen u Bizantu. Potom su sve saracenske tvrdjave i džamije na otoku do temelja razorene, a sve doseljene Saracene i većinu domaćih arabiziranih muslimana bizantska je vojska u sjevernim primorskim nizinama na Kreti zatim uglavnom poubijala i pritom istrijebila ukupno čak oko 200.000 doseljenih Saracena i islamiziranih starosjedilaca (tj. sve obrezane), tako da je time temeljito uništena i većina dotadašnjeg pučanstva Krete.

Preživjeli su uglavnom samo stari kršćanski gorštaci u južnim brdskim selima koji su stoga danas jedini izravni baštinici antičkih otočnih Grka na Kreti. Nakon toga su (sve do kasnijih turskih provala) doista uglavnom prestali uzastopni napadi saracenskih gusara na otoke i obale Egejskog mora i Jadrana, jer je dotada baš taj Kretski emirat bio glavno ishodište gusarskih Saracena diljem istočnog Sredozemlja i zato ih je Bizant tada konačno i radikalno istrijebio. Kasnije je Bizantsko carstvo pod novim armenskim carom Nikeforos Phokas (admiral Niketos) sve do cara Nikephoros III. (1078.- 1081.), u doba naših Trpimirovića opustjeli otok Kretu po sjevernim primorskim nizinama uglavnom naseljavalo od 962.- 1082. novim kršćanskim pučanstvom tj. najviše doseljenim Grcima s kopna i Armencima iz Male Azije, pa čakavskim Hrvatima iz Jadrana i inim manjim etnogrupama primorskih kršćana iz istočnog Sredozemlja. Da Bizant nije još pred jedno tisućljeće tako radikalno uništio Saracenski emirat na Kreti i susjednim otocima, onda bi se uz kasniju tursku okupaciju kroz više novovjekih stoljeća na Kreti i inim južnoegejskim otocima vjerojatno već razvio i dosad stabilizirao poseban pomorski narod islamskih Saracena, koji su tako zauvijek nestali iz kasnije povijesti (kao moguće pomorsko pojačanje kopnenim Turcima) i od njihovog etnonima su dosad preostale tek naše kvarnerske Srakane (srednjovjeke Sarracenae).

Apulski Emirat Bari

Emirat Bari (Civitas Sarracenorum iz europskih izvora), bila je kraća i privremena islamska državica u 9. stoljeću, izvan maurske Španjolske jedina slična na talijanskom kopnu tj. na poluotoku Apulija u jugoistočnoj Italiji, s glavnim gradom Bari kao sjedištem emira od god. 840.- 871. U doba svog najvećeg opsega sredinom 9. st. se taj emirat pružao od jugozapadne Kalabrije pa do istočnog rta Gargano. U naše doba dalmatinskog bana Vladislava (821.- 835.), arabizirani Saraceni su najprije zauzeli otoke Kretu i Siciliju, odakle postupno napadaju i osvajaju južnu Italiju. Prvi pomorski napad na Bari iz Afrike pod berberskim vodjom Sahib Khalfun počeo je od 840. u doba našeg bana Mislava, ali je bio bez podrške inih Arapa pa ga je Bizant uz jaču pomoć hrvatske flote ubrzo otjerao. Potom je u doba slabijeg dalmatinskog bana Držislava I. (840.- 848.), saracenski admiral Mufarrag ibn-Salam uz podršku Abbasidskih kalifa i sirijske flote od 847. trajno zauzeo Bari, koji je proglašen vazalnim emirom Abbasidskog kalifata i proširio je osvojeno područje na jugoistok Italije. Nakon desetak godina u gradjanskom ratu ga je ubio novi i zadnji barijski emir Sawdan (857.- 871) koji je potom proširio i izgradio prijestolnicu Bari, emirsku palaču, džamije i razvio trgovinu.

Medjutim već od 859., započinju snažni napadi ujedinjene kršćanske vojske preko Italije na Bari za uništenje toga islamskog emirata, tako da je taj kratkotrajni Barski emirat nestao ranije od inih u južnoj Europi. God. 867.- 869, ove kršćanske trupe opet osvajaju većinu gradova Apulije izim samog Barija i Tarenta, nakon čega slijedi saracenski protuudar na sjever do rta Gargano. Novi završni napad na Bari zajedno s pomorskim Hrvatima izvršen je 871., kada ga s talijanskog kopna konačno napada moćna franačka vojska cara Ludwiga, a s Jadranskog mora savezna hrvatska flota vazalnog bana Domagoja. Tada je unatoč žestokom otporu Bari ipak zauzet, emirat je uništen i emir Sawdan bačen u tamnicu, a islamski Saraceni su protjerani s talijanskog kopna izvan Jadrana. Do 12. st. je većina doseljenih Hrvata na Siciliji asimilirana i opet pokrštena, dok je dio preostalih islamskih Hrvata iz Sicilije protjeran u grad Lucera u Apuliji. Nakon god. 1300, ovi su muslimani opet protjerani iz Lucere i dio njih je prodan u roblje, a ostali su u 14. st. prebjegli preko Jadrana u Albaniju. Tako je u 12. st. većina islamskih Arapa izbačena iz Europe tj. uništeni su Barski, Sicilski i Kretski emirati, pa su još do 15. st. preostali samo manji maurski emirati južne Španjolske - ali baš tada započinju nove provale islamskih Turaka na jugoistočnu Europu.

Saraceni u Dalmaciji

Za vrijeme Apulskog Emirata u susjednoj Italiji, saracenska flota s osloncem na Bari kroz 9. st. je u više navrata napadala i naše istočne obale Jadrana. Prvi sigurno dokumentiran, duboki prodor saracenske mornarice sve do gornjeg Jadrana je od god. 840, tj. već u doba ranoga dalmatinskog bana Mislava (835.- 840.): Tada je islamska flota koju je vodio berberski admiral Sahib Kalfun iz tek osvojenog Barija najprije napala i spalila grad Osor. Saracenska flota je opet 842. provalila na Jadran u doba dalmatinskog bana Vladislava, napala je i opljačkala Budvu, Kotor, Anconu i grad Adria na ušću Pada, pa nakratko zauzela čak otok Caorle kod Venecije i izravno zaprijetila opstanku Mlečana. Potom je god. 844. u pomoć Lošinju doplovila glavna mletačka flota iz Venecije, ali su i ovu Saraceni na Kvarneru posve razbili i hametice porazili. Zatim kroz niz godina od doba bana Držislava I. (840-848), ovi pobjednički Saraceni u 9. st. drže vlast nad otokom Lošinjom i susjednim kvarnerskim otocima, gdje se i stalno naseljuju - osobito na Susku i Srakanama čija su imena po njima: Srednjovjeki "Sansek" (slavizirano u Susak) je stari arapski toponim i susjedna 2 otoka Srakane su takodjer nazvani po Saracenima (starogrčki Sarakene i latin. Sarracenae = Arapi), a iz toga potječe i stari naziv Sansegoti za stanovnike Suska. Islamski Saraceni iz Barija na tim našim otocima vladaju najmanje od 840.- 875., barem dok još južnije postoji Apulski emirat Bari, a možda i koje stoljeće kasnije. Nakon protjerivanja Saracena iz kopnene Italije i prestanka njihovih upada na Jadran, od 10.- 13. st. na Susku već djeluje franjevački samostan, pa su njihovi potomci uglavnom pokršteni i miješanjem sa slavenskim doseljenicima su asimilirani u kasnije otočne Hrvate (kvarnerski Boduli).

U doba bana Domagoja (863.- 876.) u Dalmaciji, odnosno emira Sawdana u Apuliji, saracenska flota s 36 ratnih brodova pod admiralom Saba od god. 866.- 869., napada južnojadransko primorje gdje su zauzeli Boku Kotorsku i popalili gradove Kotor i Budvu, a susjedni grad Dubrovnik su dugo držali pod neuspješnom opsadom kroz 15 mjeseci, nakon čega ih je iz Dalmacije istjerala tek jaka bizantska flota koju je vodio admiral Niketas Oriphos. Nakon propasti Apulskog emirata u Italiji i potom Kretskoga u Grčkoj, saracenski pomorski napadi od 10. st. iz daljega Sicilskog emirata na Jadranu postaju sve rjedji. Tako su nakon pada Barija, 4 broda saracenskih gusara god. 872. preko Otranta upala na Jadran, pa su napali i opljačkali više obalnih gradova južne Dalmacije od Boke Kotorske sve do otoka Brača. Saracenski gusari opet 875. provaljuju sve do gornjeg Jadrana i neuspješno napadaju samu Veneciju, gdje su opljačkali otok Comacchio. Nakon što su Normani uništili i drugi Sicilski emirat (902.- 1091.) pa konačno posve protjerali islamske Saracene iz južne Italije, njihovi pomorski napadi na Jadranu od 12. st. uglavnom već prestaju, izim tek rjedjih pljačkaških pohoda pojedinih gusarskih brodova oko Otranta.

Inače su ovi Saraceni na Jadranu imali najbolje medjuodnose s nekrštenim poganskim Neretvanima iz srednje Dalmacije (Pagania), s kojima su često zajednički ili naizmjence napadali susjedne obale Italije i mletačke posjede. Potom je u doba Tomislava hrvatska flota s 30 brodova i 1.200 mornara ratovala zajedno s Arapima na zapadnom Sredozemlju, kada je sam kralj Tomislav imao odlične vojno-diplomatske odnose s moćnim kordovskim kalifom Abdurahmanom III. kojemu je glavni vojskovodja u Španjolskoj bio naš Hadjib Badrov s našom elitnom gardom od 6.000 dalmatinskih legionara. Takodjer spram glavne Dalmatinske Hrvatske su odnosi Saracena u 9. i 10. st. bili razmjerno neutralni i bolji od inih europskih država, pa je zato veći broj Hrvata sudjelovao u elitnim gardama Sicilskog emirata i Kordovskog kalifata (kasnije i do 15.000 hrvatskih legionara) u Španjolskoj gdje su neki naši postali generalima i admiralima: vidi Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati i Vojskovođe Ameri.

Antropo-genetska baština

Na sjeveroistočnom Jadranu i osobito u Kvarneru, još postoji niz antropološko-etnografskih pokazatelja koji upućuju na moguće starije veze s arapsko-semitskim utjecajima. Tu pripada npr. dio osobitih pučkih običaja i egzotične nošnje otoka Suska, pa osobite sitne i mliječnobijele ovce s finom kovrčastom vunom na nekim jadranskim otocima (koje su posve različite od velike sivožute ovce-pramenke na balkanskom kopnu), kao i ritualni otočni običaj sezonskog klanja ovce koji možda ima veze s islamskim bajramom.

Drugi i nezavisni pokazatelj u istom smjeru su i najnovije biogenetske analize muške Y-DNA koja na Kvarnerskom otočju ima značajno različit postotni sastav spram susjednoga dinarskog kopna, gdje inače dominira dinarski muški genom (I1b - Eu7) na 1/2 do 2/3 uzoraka. Naprotiv kod kvarnerskih otočana taj dinarski tip je manje od 1/3 uzoraka - ali je zato tu povećan levantski tip (J1 - Eu9) koji je inače najčešći na Levantu i u Arabij. Iako bi se zbog islama očekivalo da je taj tip češći u Bosni gdje on nije značajno povišen, taj levatski tip genoma je u Hrvatskoj najbrojniji baš na Kvarnerskim otocima gdje obuhvaća do 14% ili blizu 1/6 svih muških uzoraka, što bar dijelom mogu biti gensko-fizički potomci tu naseljenih i asimiliranih Saracena.

Jezično naslijedje

Dok su u Bosni unutar slavenskog jezika kod nas najobilniji asimilirani turcizmi za obične životne pojmove - uz manje izvornih arabizama (većinom u vjerskom nazivlju), na jadranskim otocima i osobito u Kvarneru su baš obratno češće izravne arapske izoglose iz saracenske baštine. Takodjer je za bodulsku čakavicu jadranskih otočana znakovit nastavak muških imenica na -un s oksitonim naglaskom na kraju riječi, što je vrlo slično s takvim nastavkom i akcentom kod većine arapskih imenica.

U bodulskoj čakavici kvarnerskih otočana je skoro jedini stalni turcizam rakija (turski: raki), dok su ine novije turcizme tu unesli tek nedavni jugo-štokavski doseljenici u 20. st. Naprotiv je u staroj, domaćoj "bodulskoj" čakavici Kvarnerskih otoka nazočno mnogo više ranih asimiliranih izoglosa arapskog iskona, koje su većinom nepoznate u kopnenom zaledju i pogotovo ne medju turcizmima štokavske Bosne. Takvi su otočni primjeri arapskih izoglosa npr. u arhajskim čakavskim idiomima Krka i Raba (bold = naglašen slog): npr. barakan (pokrov: arap. barraka), beduyn (blesan), bikar (mesar: ar. bekkari), bikarija (mesnica: ar. bekarijun), fazjol (grah: ar. fazulya), karnac (rog: ar. qarn), katun (pastirski stan: ar. kaatun), kila (hernia-bruh: ar. kilot), malik (nekrst: ar. malik), Mišyr (Egipat: ar. Mishr), mušur (siga-ledenica: ar. mushurun), oršan (dok-škver: ar. harshana), rumanya (šeboj: ar. rumanu), sikavac (trnje: ar. sikkatun), šalun (povez: ar. shalun), sansyr (ortak-suradnik: ar. semsarun), šelebay (lisica: ar. s'elebun), umrit (poginuti: arab. umri), ...etc.

Literatura

  • G. Monticolo 1890: I manoscritti e fonti della cronaca del Diacono Giovanni 1009. Cronicum venetum vol. I, Venezia. Bull. Istituto Storia Ital. IX,
  • V. Klaić 1899: Povjest Hrvata, knj. I. Srednji viek. L. Hartman (Kugli), Zagreb.
  • Musca, Giosuè 1964: L'emirato di Bari, 847-871. Università degli Studi di Bari Istituto di Storia Medievale e Moderna, 4. Dedalo Litostampa, Bari.
  • Drew, K. F. 1965: Review of L'emirato di Bari, 847–871, Giosuè Musca. The American Historical Review, 71:1 (Oct.), p. 135.
  • Krueger, Hilmar C. 1966: Review of L'emirato di Bari, 847–871, Giosuè Musca. Speculum 41:4 (Oct.), p. 761.
  • Kreutz, Barbara M. 1996: Before the Normans; Southern Italy in the Ninth and Tenth Centuries. University of Pennsylvania Press, Philadelphia. ISBN 0 81221 587 7
  • Lovrić, Mihovil 2005: Gan-Veyãn (glossaries of Eastern Kvarner). Old-Croatian Medieval Archidioms vol. I: 1224 p. ITG - Zagreb, ISBN 953-96125-2-7

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Saraceni_na_Jadranu&oldid=35136"