Maurski Hrvati

Maurski Hrvati: Prvi rijetki Hrvati koji su doprli do Španjolske u doba velike selidbe naroda, vjerojatno su bili pojedinci i grupice južnih Slavena koje su pri svojemu vojnom pohodu preko naših krajeva sve do Španjolske u 6. i 7. stoljeću, sa sobom kao zarobljenike ili plaćenike povukle čete zapadnih Gota (Vizigoti). Medjutim, to bi bile tek manje skupine koje su se tamo brzo asimilirale i izgubile, pa o njima kasnije više nema sigurnih zapisa. Prva jasno dokumentirana i češća nazočnost sigurnih Hrvata u Španjolskoj, počinje tamo u islamsko doba Kordovskog emirata i potom kalifata po dinastijom Omayida, od 10. i 11. stoljeća. Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dijelom očuvani sve do danas.

SUMMARY

Moorish Croats: During the medieval Cordoba Emirate and Caliphate under Omeyids dinasty, a number of Croats from Dalmatia reached Moorish Spain, either enslaved by Arabian pirates or also as mercenaries and workers; they present the earliest known Croatian diaspora, and also the first confirmed Croats converted to Islam. The most reputed among them are the Moorish army generals of Dalmatian origin: Hadjib Badr in 10th century, and Wadha el-Ameri, Zohair al-Ameri, Mudjahid Al-Ameri and Ali Al-Ameri in 11th century.

Hadjib Badr (original surname: Badrov) was born in Dalmatia in the second half of 9th century. Then he came in the Cordoba Emirate of Moorish Spain under the Omayads dinasty, and as a mercenary he converted to islam there. He advanced in Moorish army up to his supreme position of the main military leader of islamic Spain between 902 - 921. Due to his activities, this land expanded over Spain and Maghreb, and became the independent Cordoba Calyphate under Abdurrahman III. Badrov was among the first known Croats reaching an important position out of his homeland, and first attested Croat converted to islam.

Generals al-Ameri: In the medieval history of 10th and 11th century the most reputed are two Dalmatians immigrated in Moorish Spain under the Omayads dynasty. Both were mercenaries, and then became there the main military leaders of Cordoba Caliphate: Wadha el-Ameri (1009-1013) and his son Zohair al-Ameri (1018-1036), and also Mudjahid al-Ameri (1011-1045) and his son Ali al-Ameri (1045-1076) as the leaders of taifa Denia-Baleares. A hypothesis indicates that America was named after them, because they organized the Moorish expeditions in Western ocean; the same suggest also Al-Idrizi's medieval indications on Atlantic, the old Arabic inscriptions in American cliffs, and new findings of coins with kuffic inscriptions in USA.

After the disaster of the Moorish islamic rule in Spain, and the following Christian reconquest, these islamised Croats together with other Moors almost emigrated southwards in Morocco, where their arabised descendants persisted among Berbers to nowadays in Zagora county around Antiatlas. They differ now from Arabs and Berbers by their typical Dinaric anthropology and culture: robuster growth, pallid brownish hair and eyes, partly Slavic-Dalmatian vocabulary and toponyms, and by some other details reminding of old Dalmatian ethnoculture at eastern Adriatic.

Starohrvatske selidbe do Sicilije

Izim bizantinske Grčke, drugo još češće susjedno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari. Tamo su nazvani Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad do Španjolske. Oskudne naznake upućuju da su ti naši rani iseljenici većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genetika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% - 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, tj. 1/6 ovdašnjeg pučanstva gensko-fizički potječu od naših Dinaraca.

Naša flota na Tirenskom moru

Istodobno Porfirogenet kao i maurski kroničari dvostruko potvrdjuju da je u doba Tomislava srednjovjeka hrvatska mornarica s naših 80 većih sagena i 100 kondura dostigla najveću snagu u povijesti, pa je osim brojnosti brodovlja tad još kontrolirala i najveći akvatorij srednjeg Sredozemlja, od našeg Jadrana pa do Tirenskog mora u pomorskom savezništvu sa zapadnim Maurima. Tako srednjovjeki arapski kroničar Abul Fiday (Abufida oko g. 1300) i talijanski povijesnik Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis), a potom su ovi jadranski pomorci još zaredom napadali Kalabriju, Korziku, Sardiniju i konačno su doplovili do zapadne obale Sicilije gdje su se ti jadranski "Saqlabi" naselili oko Palerma. Stoga su Abul Fiday i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava,- što naši ideologizirani jugo-minimalisti uporno odbacuju (pa posve zaobilaze sve bitne arapske izvore o kralju Tomislavu).

Iako ti naši jugoistoričari-"minimalisti" (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Izim bizantinske Grčke, drugo još češće sredozemno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi). Ovi pomorski Saqalibi (Sicilski Hrvati) su potom od god. 969. u doba našeg kralja Stjepana Držislava iz Sicilije još doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah). Stoga srednjovjeka Hrvatska nije bila tek neka miniaturna jugoslavistička "kneževina" (uskladjena s ideološkom jugoistorijom), nego su po bizantskim i nadasve po arapskim izvorima na srednjovjekom Mediteranu primorski Hrvati-čakavci imali ključni utjecaj ne samo u Kraljevini Hrvatskoj, nego još puno šire npr. na Siciliji i u maurskoj Španjolskoj (Hadjib Badrov i 4 vojskovođe Ameri), pa u Egiptu i potom još na Kreti i u Maroku: usp. pobliže Egejski Hrvati, Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati, Maroko i Hrvati i Andaluzija i Hrvati.

Kordovski emirat i kalifat

Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdurahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdurahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdurahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib Badrov, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i Omayadi bili pragmatični saveznici na kontroli Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu Hrvata s pravom na oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca) i takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka). Većina mladjih muških Maurohrvata tada tvore elitnu Slavensku gardu od 13.000-15.000 dalmatinskih legionara koja postaje glavni vojni oslonac kalifa i udarna snaga maurske vojske. Najsposobniji ugledni Maurohrvati otad su postali glavni maurski generali, admirali, vazalni emiri, gradonačelnici Cordobe i književnici (npr. Habib al-Siqlabi). Pomoću te maurohrvatske garde s našim generalima je Abdurahman uspješno uništio više berberskih pobuna i konačno većinu najgorih buntovnika izjurio izvan Španjolske u Afriku. Potom je ta naša vjerna i uvježbana maurohrvatska garda tvorila glavnu vojnopolitičku okosnicu Maurskog kalifata sve do njegova konačnog raspada u 11. st. Bez te vojno-logističke suradnje, pitanje je bi li se kalifat i Hrvatska funkcionalno duže održali kroz toliko razdoblje, jer su motivi i korist bili obostrani.

Sve to ujedno znači da neovisnu Kraljevinu Hrvatsku u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego istodobno takodjer i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne saveznike maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući nizu od čak 6 naših dalmatinskih generala u srednjovjekoj Španjolskoj (Hadjib Badrov, admiral Galib i 4 vojskovođe Ameri), Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu. Zato je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti: da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju svojim pokroviteljstvom vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif, što je doneslo dodatnu političko-diplomatsku važnost starohrvatskoj državnosti. Kako je već tada bar 1 stoljeće očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), pa još elitna maurohrvatska vojska s našim generalima u Španjolskoj (i Siciliji), onda su dakako posve priglupe i zlonamjerne tzv. 'kritičke' tvrdnje renegatskih jugo-"minimalista" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Hadjib Badrov

Hadjib Badr (Badrov) je rodjen u Dalmaciji, a potom je postao vojskovodja u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu su dosta oskudni pa su mu pobliže godine rodjenja i smrti nepoznate, a živio je u drugoj polovici 9. i početkom 10. stoljeća. Hadžib Badr je jedan od prvih poznatih Hrvata u srednjem vieku, koji je izvan domovine postigao važnu ulogu u tadanjem Sredozemlju i jedan od prvih sigurno poznatih Hrvata koji su prešli na islam.

Podrietlo

H. Badr je rodjen na otoku Braču ili Korčuli približno u doba hrvatskog bana Domagoja i u doba bana Branimira je kao mladić iz Dalmacije stigao u Španjolsku, gdje je u tadanjem Kordovskom emiratu prešao na islam i promienio ime. Pri islamizaciji se je tada obično mienjalo samo vlastito ime, dok bi prezime većinom ostalo slično (tj. bez slavenskog nastavka). Zato je njegovo izvorno prezime kod nas u rodnom kraju najvjerojatnije bilo Badrov, pod kojim i danas u Hrvatskoj živi preko stotinu osoba, od toga četrdesetak u Zagrebu.

Vojna služba

U Španjolskoj je započeo raditi krajem 9. stoljeća kao vojni plaćenik u doba dinastie Omajida, pa se zbog svojih urodjenih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno izdigao sve do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom emiratu (što približno odgovara slavenskoj razini kneževine). Zato je u doba emira Abdullah Ibn Muhammad-a (888-912) i Abdurahmana III (912-923) postao po položaju drugi čovjek u zemlji nakon samog emira, tj. bio je glavni vojskovodja tadanje Španjolske od godine 902.- 921, kada u njegovoj bivšoj domovini istodobno već vlada hrvatski kralj Tomislav I. (910.-928.).

Naš H.Badrov je odigrao važnu vojnopolitičku ulogu u proširenju vlasti Kordovskog emirata na većinu Španjolske (izim Asturije i Baskije) i na Magreb u sjeverozapadnoj Africi, pa je uskoro nakon njega kalif Abdurahman III (929-961) proglasio tu državu za poseban zapadni kalifat tj. na islamskoj razini europskog kraljevstva. U tom kalifatu pod dinastijom Omajida su nakon Badrova važne uloge glavnih generala u 11. stoljeću imala još dva islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha El-Ameri (1009-1013) i njegov sin Zohair Al-Ameri (1018-1036) tako da su u islamskoj Španjolskoj čak 3 naša Dalmatinca uzastopce bili glavni vojskovodje.

Admiral Galib

Admiral Galib (maur. Ghâlib al-Nasiri) je rodjen u prvoj polovici 10. stoljeća u Dalmaciji za vrijeme kralja Tomislava (910-. 928.), a ini detalji o njegovo rodjenju i mladosti su slabo poznati. Rodom je iz Neretvanske banovine i u mladosti je bio jadranski pomorac, a u doba kralja Trpimira II. (929.- 935.) oteli su ga kod nas saracenski gusari i prodali kao roba u Kordovski emirat gdje je završio na dvoru Abdurahmana III. (912.- 961.). Ovaj ga je po diplomatskom dogovoru sa savezničkim Tomislavom brzo oslobodio i uočio njegove pomorske i organizacijske sposobnosti, pa ga je uskoro unaprijedio za glavnog admirala maurske ratne mornarice s bazom u luci Almeria, kada kod nas već vlada Mihael Krešimir II. (949.- 969.). Kao odlučan i sposoban admiral je naš Galib uspješno vodio niz pomorskih bitaka na zapadu Španjolske sve do Biskajskog zaljeva protiv učestalih napada normanske flote koju je protjerao na sjever, nakon čega je unaprijedjen za glavnoga vojnog poglavara (velikog vezira) Kordovskog kalifata.

Nakon sjevernih pobjeda i odbacivanja Normana, po uputi novoga kalifa Hakima II. Omayada (961.- 976.) njegova Maurska flota se od 972. godine okreće na jug gdje potom ratuje protiv Magreba u sjeverozapadnoj Africi. Tu je imao zadatak pobijediti i uništiti dotadašnju dinastiju Idrisida, koje je konačno svladao i zarobio njihova kralja Hasana II. ibn-Kannûn (954.- 985.) kojega odvodi živog kao ratni trofej u Cordobu, a afrički Magreb se na jugu preko Gibraltara odonda pripaja u prošireni Kordovski kalifat.

Veliki boj za Gormaz 975.

Nakon toga je kalif Hakim teže obolio 974/975., a na tu vijest su sa sjevera na kalifat brzo navalili španjolski kršćani, koji prekidaju ranije primirje da počnu rekonkvistu. Tada kalif imenuje uspješnog admirala Galiba još i vrhovnim vezirom sveukupne maurske vojske pa tada naš Galib postaje drugim najmoćnijim čelnikom u Španjolskoj nakon samog kalifa. Kratko potom je sjeverni kršćanski vojskovodja Garcia Fernandez s velikom vojskom konkvistadora već napao i opkolio strateški ključnu maursku tvrdjavu Gormaz kod San Esteban-a u namjeri da osvoji Kastilju u središtu Španjolske. Galib još nije ni stigao skupiti i organizirati dovoljno maurske vojske pa je tek s priručnim trupama pojurio u pomoć opkoljenom Gormazu, gdje je 21. srpnja 975. već počela prva neodlučena kršćansko-maurska bitka. Kroz iduće dane obje strane dovlače znatna pojačanja, pa sjeverna kršćanska vojska tu dostiže čak 60.000 poletnih konkvistadora kojima su se priključili svi kršćanski vladari i vojna elita sjeverne Španjolske: Elviro Ramirez od Leona, Ramiro III. od Navarre, Sancho II. Abarca, Fernando Ansures i grof Saldani Gomez Dias.

Ta golema sjeverna vojska dne 18. lipnja 974. opet neuspješno napada Gormaz, ali je nakon gubitaka odbijena i povlače se u svoj logor. Ubrzo zatim sam logor tih konkvistadora iznenada pod vodstvom Galiba, žestoko napada elitna mauro-hrvatska garda s desetak tisuća dalmatinskih legionara koji su brzo uništili sam logor, pa dijelom poubijali i razjurili ambiciozne konkvistadore. Ovi nakon gubitka većine ranjenih i mrtvih vojnika konačno prekidaju dalju opsadu Gormaza i opet se poraženi povlače svaki u svoju državicu na sjeveru Španjolske. Ova velika i odlučna pobjeda nad ujedinjenim sjevernim konkvistadorima jako je podigla vojni ugled našeg Galiba koji tada postaje najpopularnijom osobom u Maurskoj državi, što je bio i vrhunac njegove uspješne vojne kariere. Nakon te pobjede Galib postaje nepoželjnim konkurentom inim ambicioznim maurskim čelnicima ispod kalifa, pa po smrti drugog kalifa Hakima god. 976, počinju i opasne dvorske spletke protiv njega da ga se neutralizira i po mogućnosti ukloni.

Sam Galib ne sudjeluje u spletkama pa je početkom vlasti trećeg kalifa Hišama II. (976.- 1008. & 1010.- 1013.) još zadržao ugled i čast glavnoga vojnog čelnika u zemlji. U prijateljskoj suradnji s novim premijerom Almanzorom (Muhammad ibn-Amir) god. 977. oboje odlaze na sjever u uspješne vojne pohode gdje su zauzeli grad Salamanca i opet porazili 3 ujedinjene vojske sjevernih španjolskih vladara: Garcia Fernandez, Ramiro III. i Sancho II. Abarca. Potom je 16. kolovoza 977. ministar Almanzôr još oženio Galibovu kćerku Asma, nakon čega ovaj postaje glavnim vezirom kalifata. Medjutim je dotle u dvorskim spletkama i buntovni berberski vojvoda Jafar al-Mushafi pokušao oženiti Galibovu Asmu da se nekako dokopa vlasti i postane vezirom, pa je nakon tog neuspjeha izbio njegov žestoki sukob s Galibom, zbog čega je al-Mushafi izgubio popularnost i podršku vojske pa je ubrzo i uhićen. Zatim je Almanzôr proveo lošu administrativnu reformu maurske vojske, kojom su veću vlast i utjecaj opet dobili nepouzdani i buntovni Berberi, a s njima se ponovno izdiže i važnost ambicioznog vojvode Al-Mushafija. Tomu se Galib načelno protivio kao lošem za dalju sigurnost i budućnost države, jer su time ujedno smanjene ovlasti i značaj elitne Slavenske garde dalmatinskih legionara, a sam kalif postaje odvojen od izravne vlasti.

Starost i smrt

Zatim su zbog te reorganizacije započela i neslaganja izmedju već ostarjelog Galiba i njegova zeta Almanzôra i pri idućem zajedničkom vojnom pohodu na sjeveru u pokrajini Aragon je medju njima izbila politička svadja, kad je Galib mačem lakše ranio svog zeta Almanzora bez daljih posljedica. Nakon tog incidenta je Galib vjerujući da još ima dovoljnu podršku vojske, prebjegao na protivnu kršćansku stranu. Kako je Galib već predvidio, u medjuvremenu su pobunjeni Berberi u Cordobi svrgnuli samoga kalifa Hishama II. i uveli vojnu diktaturu svoga vojvode Al-Mushafija, pa u maurskom kalifatu nastupa opće rasulo kroz nekoliko idućih godina. Dotle je raniji pobjednički Galib s malobrojnim još vjernim pristašama stigao kao izbjeglica u sjeverno Kraljevstvo León, gdje je tražio pomoć od kršćanskog kralja Ramira III. koji je to prihvatio iz praktičnih strateških razloga. Potom je u ljeti 981. godine, zajednička vojska sjevernih konkvistadora i Galibovih južnih pristalica otišla na novi vojni pohod protiv Maurskog kalifata, pod izgovorom da vrate na vlast zakonitog kalifa Hišama II. Protiv te sjeverne vojske je pošla s juga ustanička berberska vojska pod vodstvom Galibova zeta Almanzora i sukobili su se kod naselja Atienza blizu San Vincente 10. srpnja 981. Na početku su Galib i Ramiro II. imali premoć, ali je usred bitke već stariji Galib pao s konja i pritom umro od udarca glave. Tada su njegovi maurski pristaše pobjegli s bojišta i ostavili ga, nakon čega je vojska Leona poražena i Ramiro II. se povlači natrag na sjever.

Vojskovodje Ameri

Vojskovođe Ameri: U svietu su najpoznatija 4 hrvatska nositelja tog patronima još u 11. stoljeću, rodom iz Dalmacije (vjerojatno iz otoka Brača ili Korčule) koji su došli u srednjovjeku Španjolsku. Oni su zatim u tadašnjem Kordovskom kalifatu prešli na islam, te postali njihovi vojni plaćenici u doba dinastije Omajida. Kasnije su napredovali do čina vojskovodje i bili su najjače ličnosti u zemlji ispod kalifa (približno kao podkralj ili vojni ministar). To su Wadha el-Ameri (general 976.- 1013.) i sin mu Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa nakon raspada toga kalifata još i lokalni vladari taife Denia-Baleari: njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.-1045.) i pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.).

Wadha el-Ameri

Prvi poznati rodonačelnik loze Al-Ameri u maurskoj Španjolskoj bio je Wadha el-Ameri, rodjen u Dalmaciji i zatim je postao vojskovođa u srednjovjekovnoj Španjolskoj. Dostupni podaci o njegovom privatnom životu prilično su oskudni, pa su mu godine rodjenja i smrti nepoznate. Rodio se u drugoj polovici 9. stoljeća u južnoj primorskoj Hrvatskoj, približno u doba kralja Mihajla Krešimira II. Kao mladić za vrijeme našega kralja Držislava je stigao u Španjolsku, gdje je u Kordovskom kalifatu prešao na islam i dobio novo ime. Tamo je krajem 9. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, pa se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdigao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Sulejmana I (1009-1010), pa Hišama II (1010-1012) i Sulejmana II (1012-1017) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa i bio je od 1009.- 1013. glavni vojskovođa tadašnje islamske Španjolske.

U to doba zahvaljujući bar dielom i njegovim sposobnostima, Kordovski kalifat je postigao vrhunac vojnopolitičke moći, pa je u njegovoj vlasti bio čitav Magreb (sjeverozapadna Afrika) i većina Pirenejskog poluotoka osim sjeverozapadnog ruba (kršćanska Asturija i Baskija). Na istom položaju u Cordobi ga je uskoro nasliedio (1018-1036) drugi Dalmatinac i glavni vojskovođa Zohair al-Ameri koji mu je vjerojatno bio sin, tako da su u Kordovskom kalifatu iz 10. stoljeća dvije glavne uloge imali hrvatsko-islamski vojskovođe Ameri.

Zohair al-Ameri

Zohair al-Ameri bio je takodjer rodom iz Dalmacie, a potom je postao vojskovođa u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu dosta su oskudni, pa su mu godine rođenja i smrti nepoznate. Živio je u 11. stoljeću i vjerojatno je sin ili rođak starijeg Wadha el-Amerija koji je također rođen u Dalmaciji. Kao mlad je živio u Kordovskom kalifatu gdje prihvatio islam i promijenio osobno ime. Tamo je početkom 11. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, te se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdizao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Abdurahmana IV (1021-1022), pa Abdurahmana V (1022-1023), Muhammeda II (1023-1024) i zadnjeg kalifa Hišama III (1027-1031) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa: bio je od 1018.- 1036. glavni vojskovođa tadašnje Španjolske (za to vrieme u njegovoj bivšoj domovini istodobno vladaju hrvatski kraljevi Krešimir III. i Stjepan I.).

Baš u njegovo doba Kordovski kalifat je već bio u silaznoj fazi opadanja do konačnog razpada, pa se još ipak održavao zahvaljujući i njegovim nadljudskim naporima da vojnopolitički spasi koliko je još moguće. Nakon silaza zadnjeg kalifa i kraja dinastije Omajida, Al-Ameri je još par godina pokušao vojnopolitički održati Kordovsku državu, do njenog razpada sredinom 11. stoljeća na više islamskih kneževina, tzv. tayfe. Nakon konačnog razpada kalifata i sam Zohair je poginuo u završnoj bitki god. 1038. On je u Cordobi na istom položaju naslijedio ranijega našeg vojskovođu Wadha el-Amerija (1009-1013), koji mu je vjerojatno otac.

Mudjahid al-Ameri

U doba raspada Kordovskog kalifata na manje taife (približno kao kneževine), treći rodjak tj. nećak gornjih generala hrvatskog iskona Mudjahid al-Ameri zavladao je od 1011.- 1045, na jugoistoku Španjolske gradskom državicom Denia koja je obuhvaćala i otočje Baleari. Nadalje, od 1017-1021, on je zavladao i susjednom južnom taifom Valencia, a od 1015-1016. njegova flota od 120 brodova nakratko je ovladala i otokom Sardinija, odakle ih je potom izbacila genovska flota u kojem sukobu je stradala Mudjahidova žena i kćerka. Takodjer je i njegova majka bila slavenskog iskona (as-Saqlabi). Pod njegovom vlasti se u gradovima Denia i Palma de Mallorca osobito razvila islamska kultura, škole, znanost i filozofija.

Ali al-Ameri

Ali al-Ameri je sin gornjeg Mudjahida t. pranećak prethodnih, koji ga je naslijedio na jugoistoku Španjolske u istoj taifi Denia od 1045-1076, tj. bio je suvremenik kraljeva Stjepana Dobroslava i Petra Krešimira IV. u njegovoj iskonskoj domovini, Kraljevini Hrvatskoj. Dalji poznati podatci o tomu posljednjem vladaru iz grupe Al-Ameri su oskudni i poznato je samo da je vladao užim područjem državice oko lučkog grada Denia, pa ga je udarom svrgnuo sličan vladar susjedne taife Zaragoza od 1076. Time krajem 11. stoljeća završavaju poznate funkcije hrvatskih državnika iz loze Al-Ameri u islamskoj Španjolskoj, a dalji potomci su im živjeli u južnoj Španjolskoj negdje do 13 stoljeća, otkad su pokršteni i asimilirani u Španjolce.

Ameri i Amerika

Oba naša generala Ameri bili su vrhovni zapovjednici vojske i mornarice u tadanjoj Španjolskoj pa su baš oni tada organizirali i maurske ekspedicie na zapad preko tzv. 'Mračnog oceana' (tj. Atlantika) do novoga zapadnog kopna Ard-Maykola: Vrlo vjerojatni maurski kontakti sa srednjovjekom Amerikom prije Kolumba potvdjeni su iz 3 nezavisna izvora: datiranim arapskim natpisima na srednjoameričkim stienama, pa nedavnim arheonalazom u USA pri novogradnjama arapskih novčića sa srednjovjekim kufskim pismom, a ove pomorske ekspedicie preko zapadnog oceana u 11. stoljeću zapisao je i poznati arapski geograf Al-Idrisi (1099-1166). Zato dio islamskih povjesnika smatra da od imena ovih generala možda potječe i samo zemljopisno ime Amerike, čije imenovanje dosad još nije sigurno dokazano pa o tom postoji više raznih hipoteza.

Ini španjolski Maurohrvati

Izim gore nabrojenih voskovodja i potom vladara islamskih taifa, iz maurskih navoda u srednjovjekoj Španjolskoj je poznato još najmanje desetak inih manjih maurskih čelnika, guvernera i admirala hrvatskog iskona iz Dalmacije (as-Saqlabi) u 10. i 11. stoljeću: npr. u Kordovskom kalifatu iz 10. st. maurohrvatski general Hadjib Badrov u doba kalifa Abdurahmana III., maurohrvatski admiral Galib za idućeg kalifa Hakima II., maurohrvatski gradonačelnik Cordobe Hayran al-Saqlab u doba trećeg kalifa Hišama II., Sabur al-Saqlab kao slavenski guverner sjeverne granične pokrajine Bajadoz, pa kasnije od 11. stoljeća Khayrah al-Saqlabi kao slavenski vodja taife Almeria-Murcia, Labib al-Saqlabi kao slavenski čelnik taife Tortosa, ...itd. Zato je tamo i srednjovjeki maurohrvatski književnik Habib Al-Siqlabi napisao cijelu posebnu monografiju o povijesnoj i kulturnoj ulozi tih maurskih Hrvata (Saqalabi) u srednjovjekoj Španjolskoj (Warczakowski 2004).

Novovjeka preselidba u Maroko

Već u srednjovjeko doba islamske Španjolske, manji dio maurskih Hrvata se naseljuje i na obalama Magreba u sjeverozapadnoj Africi. Tako islamski kroničar Al-Bekri oko današnje granice Alžira i Tunisa navodi berberski emirat Nukur gdje su lokalni emiri imali glavnu elitnu gardu od islamskih Hrvata (Saqlabi), dok je glavni vojskovodja emirata Ifriqiya u današnjem Tunisu odakle je napadao Siciliju, bio Masud Al-Saqlab hrvatskog iskona.

Nakon raspada Kordovskog Kalifata, od sredine 11. stoljeća se u islamskoj Španjolskoj najprije stvara više manjih islamskih emirata (približno kao naše kneževine) ili tzv. tayfe. Zbog toga vojno-političkog slabljenja, odonda se postupno dižu i oporavljaju kršćanske državice na sjeveru Španjolske (Asturija, Navarra, Katalonija), pa započinje španjolska rekonkvista tj. oslobodjenje Pirinejskog poluotoka od muslimana i ponovno ujedinjenje u kršćansko kraljevstvo. Potpunu propast islama u Španjolskoj privremeno je odgodila muslimanska pomoć (vojskovodja El-Mansur) od marokanske dinastije Almoravida, pa su zato ujedinili islamski dio južne Španjolske s afričkim Magrebom od 1086. Nakon jednog stoljeća, od god. 1179. Kastilija i Aragon se ujedinjuju u snažnije kršćansko kraljevstvo, ali i njih opet zaustavlja nova maurska dinastija Almohadi (bitka kod Alarcosa 1195.). Od 1212, iznova se nastavljaju kršćanski protuudari sa sjevera, pa maurski emirati srednje Španjolske u toj rekonkvisti tijekom 13. stoljeća postupno propadaju pod novu španjolsku vlast. Potom 14. i 15. st. preostaje samo još islamski emirat Granada na jugu Španjolske, koji je propao god. 1492, kada je islam konačno potisnut i izbačen s Pirinejskog poluotoka.

Pritom je veći dio ranijih španjolskih domorodaca opet prešao na kršćanstvo, dok su doseljeni Arapi, Berberi i s njima islamizirani srednjovjeki Hrvati većinom izbjegli na jug u Maroko. Bar dio naših ranih muslimana zajedno s inim Maurima nakon konačnog poraza i propasti Granade preselili su se u sjevernoafrički Magreb, gdje su njihovi višestruki antropološki i kulturni tragovi manjeviše vidljivi sve dosad. Koliko je naših islamiziranih doseljenika iz Maurske države potom ostalo u Španjolskoj i opet pokršteno, nepoznato je iz pisanih izvora u španjolskim arhivima. Ipak, nove biogenetske analize Y-DNA još i sad pokazuju njihovu obilnu nazočnost (Scozzari i surad. 2001): dok drugdje u Španjolskoj naš genom I1-Eu7 (M170) prosječno obuhvaća tek do 4% inih Španjolaca, na jugu u Andaluziji gdje se Emirat Granada najduže održao do 15. stoljeća, dosad je nazočno 13% toga dinarskog genoma tj. 1/7 ili blizu milijun Andalužana gensko-fizički potječu od naših dinarskih predaka. Iako je ta brojnost dijelom ishod kasnijeg umnožavanja iz proteklih stoljeća, već je početni broj doseljenih Dinaraca tu morao biti dosta visok. Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma R1a - Eu19 u južnoj Španjolskoj (Andalizija) vrlo nizak ispod 2%, što znači da se arapski naziv Saqalibi tamo uglavnom odnosio na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek neznatnim dijelom na ine Slavene. Po tim biogenetskim pokazateljima, ovi romanizirani dinarski Španjolci bili bi jedna od najvećih grupa naše rane diaspore, prije kasnijih hrvatskih izbjeglica pred Turcima i novijih hrvatskih iseljenika u Ameriku i zapadnu Europu.

Marokanska 'Zagora'

Tada je najviše tih starih maurskih Hrvata preseljeno u puste nenaseljene krajeve južnog Maroka, na gorsko područje Antiatlasa i stepskog ruba sjeverozapadne Sahare, gdje njihovi potomci uglavnom žive do danas kao arabizirana islamska plemena - najviše u južnoj marokanskoj pokrajini s našim znakovitim imenom Zagora (= službeno domaće berbersko ime hrvatskog iskona - arabizirano kao el-Saghro). Rubno subsaharsko područje južnog Maroka, na jugoistočnom podnožju glavnoga visokog Atlasa i oko južnijega nižeg lanca Saharskog Atlasa (Antiatlas), u svojemu srednjem dijelu tvore uglavnom suhe stepe i niže trnovite šikare koje pripadaju pokrajini Zagora, čije je gospodarsko i upravno središte takodjer istoimeni islamski grad Zagora .

Etnokultura maurskih Hrvata

Na tom području marokanske Zagore, postoji više paralelnih, antropoloških i kulturno-jezičnih pokazatelja našega hrvatskog iskona značajnog dijela toga arabiziranog islamskog pučanstva, čija je većina možda i po prvotnom iskonu, preko maurske Španjolske podrijetlom iz istoimene Dalmatinske Zagore:

1. Dinarski antropotip: Za razliku od inih okolnih Berbera (i manje brojnih Arapa), koji su uglavnom crnomanjasti nižeg rasta s garavim očima i okruglastim glavama, dio pučanstva marokanske Zagore i danas čine vitki i visoki ljudi svjetlije-brinet kose i modrih do smedjih očiju tj. tipskih Dinaraca kao u našoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori (Hrv. enciklopedija 1939-1944). Sličan antropotip je inače uglavnom nepoznat diljem Afrike - izim naših novijih doseljenika uglavnom u dalekoj Južnoafričkoj Uniji. Nažalost, za Maroko dosad nema detaljnih biogenetskih analiza kao za Španjolsku (osim malobrojnih uzoraka za sjever Maroka), pa je tako još nemoguća približna procjena brojnosti starohrvatskih potomaka u Maroku.

2. Kulturni simboli: Iako tradicijska etnokultura marokanske Zagore još nije poredbeno pobliže analizirana spram Hrvatske, jedan je značajni detalj odatle već dugo poznat (Buchan 1936). Iz ove Zagore potječe karakteristični motiv karirane šahovnice crveno-bijele ili žućkasto-smedje boje, koju ovdašnji Berberi i susjedni saharski Tuaregi često stavljaju kao svoj znak nasred sagova (tepiha) - nasuprot drugačijim ćilimima afričkih Arapa koji su uglavnom bez tog motiva. Preko saharskih karavana su se takvi karirani sagovi dosad postupno proširili odatle i južnije, do Čada i Volte.

3. Zagoranski dialekt: Većina starosjedilaca ove marokanske Zagore danas su napola arabizirani islamski Berberi, koji govore nesemitskim berberskim jezikom iz hamitske grupe, s dosta asimiliranih arabizama u rječniku, primljenih uglavnom kroz islam. Ipak se ti Berberi iz Zagore po svomu regionalnom dialektu donekle razlikuju od inih berberskih sunarodnjaka, jer uz neke fonetske razlike dijelom drukčijeg izgovora općih zajedničkih riječi, takodjer i u dialektalnom rječniku imaju svom posebne 'zagoranske' arhaizme nearapsko-nehamitskog iskona, koji su slični ili identični našima hrvatskim riječima iz čakavice i šćakavske ikavice: npr. zagora (gorje-planina), berda (brdo-brijeg), gorin (gorski), rat (šiljak-špica), klak (stjenjak-grič), kabao (vrtača-ponikva), sedra (izvor-vrelo), torba (torba), zmul (zdjela-čaša), ...itd.

4. Neafrički mjestopis: Iako je dio ovdašnjih toponima oko marokanske Zagore manjeviše arabiziran, ipak je tu preostao još niz osobitih nearapskih naziva našeg iskona za reljef i naselja (Rac 1993, 1994). Tako umjesto antičkoga i današnjeg europskog imena "Antiatlas" za južni saharski Atlas, u Maroku službeno ime toga gorskog lanca glasi: El-Zagora (2.280 m), a i najviši vrhunac pokrajine Zagora nosi znakovito ime: El-Bani (2.359 m). Osim toga najvišeg 'banskog vrha', duž gorja Zagore nanizan je još niz nižih vrhova (ispod 2.000 m) za znakovitim nama sličnim oronimima (berberski žbel = brdo-vrh): Žbel-Berda, Ž. Dug, Ž. Gorin, Ž. Gorea, Ž. Hodna, Ž. Klak, Ž. Suš, Ž. Seršu, Ž. Škur, Ž. Taška ...itd.

Takodjer i mnoga ovdašnja naselja još imaju nama slična imena: uz središnji grad Zagora, tu su još gradići i sela Brezina, Gruš, Ilir, Kabao, Maya, Rissani, Sedrata, Šegotta, Torba, Zmul i ini slični. Takav unos kroatiziranog mjestopisa u južnom Maroku oko Zagore, potvrdjuju nam kako su ovi Maurohrvati doseljeni iz Španjolske u 15./16. stoljeću, dotad još uvijek govorili arabiziranim poluhrvatskim koji je dosad većinom asimiliran medju ovdašnjim Berberima kao posebni lokalni dialekt marokanske Zagore s ponekim starohrvatskim reliktima.

Bibliografija

V. Buchan: Die Sitten der Voelker, Band I-III. Deutsche Verlagsgesellschaft, Stuttgart 1936.
P. Francalacci & al.: Peopling of three Mediterranean islands (Corsica, Sardinia and Sicily) inferred by Y-Chromosome variability. Amer. Journal Phys. Anthropol. 121: 270-279, 2003.
V. Klaić: Povjest Hrvata, knj. I (Srednji viek). L. Hartman (Kugli), Zagreb 1899.
N. Andrassy: Slaveni u Španiji prije hiljadu godina. Narodna starina 7, no. 16, 1927.
T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
Y. Kuchinski: Moorish sailors discovered the New World. Deja News 1999
Y. Mroueh: Pre-Columbian Muslims in the Americas. Belfast Islamic Center, Belfast 1997
Y. Mroueh, A. Zahoor: Muslims in Americas before Columbus. ICNA Publishers, 1999
J. Pimiento-Bey: Muslim legacy in early Americas. ICNA Publishers, 1996
A.H. Quick: The history of Muslims in Americas prior to Columbus. Amana Publishers, 1997
M. Rac: Dinaroidni antropotip i kraško nazivlje gorja Zagora i Bani u marokanskom Atlasu. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, p. 59-60, Zagreb 1993 (2. izd. 1994).
R. Scozzari & al.: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884, 2001.
M. Yoshamya: Veyske Povede, I.- IX. Baška na Krku 1976 (reprint: Croatian Medieval Archidions vol. I: 1043-1065, Zagreb 2005).
A. Zahoor: Names of Arabic origin in Spain. ICNA Publishers, 1997
H. Zoubeir: Native American Muslims before Columbus. Deja News, 1998
B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
Eduardo Manzano Moreno: Conquistadores, emires y califas. Los omeyas y la formación de al-Andalus. Crítica, Barcelona, 2006. ISBN 84-8432-674-8
Antonio Muñoz Molina: La Córdoba de los Omeyas. Planeta, Barcelona, 1991. ISBN 84-08-02495-7
Caludio Sánchez Albornoz: La España musulmana, 2 vols. Espasa-Calpe, Madrid, 1986. ISBN 84-239-4915-X
Reinhart Dozy: Historia de los Musulmanes de España, tomos 1 - 2. Ediciones Turner, 2004.
Mohamed Meouak: La biographie de Galib, haut fonctionnaire andalous de l'époque califale: carrière politique et titres honorifiques. Revista de estudios árabes 11/1: 95-112, Al-Qantara 1990.
M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2011.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.