Sopile (roženice)
Sopile (najčešći poznati naziv; Vrbnik i Omišalj: sopele, Baška: sopyli, Istra: supjele, roženice i tororo, ukrajinsko Zakarpatje: sopilke), su vrsta glazbenog duhačkog instrumenta Istre i Kvarnera, značajnog za sjeverni Jadran na kojem se svira u duetu s malom i velikom sopilom. Sopila ima dupli udarni jezičac izrađen od trske, te čunjasto (konusno), sviralo izradjeno iz drva. Dijelovi sopile su: pisak, špulet, prebiralica i krilo. Postoje vela i mala sopila, ili debela i tanka, jer se sopile uvijek sviraju u paru. Zvuk sopila je razmjerno visok i izrazito piskavo-prodoran. Pučka glazbena ljestvica za sopile je posve različita od normalne europske i sastoji se od 5 do 6 tonova, a poznata je kao «Istarska ljestvica». Radi se o posebnomu petotonskom glazbenom sustavu sa 6-im sniženim tonom. Sviranje na sopilama se izvodi istodobno s obadva glazbala, a svaki viši ton ženske ili male sopile, izim prvog tona prati se nižom tercom muške ili vele sopile.
Sadržaj
Abstract
Sopile (or rozenice, as it is called in Istria, or sopilke in west Ukraine) is an ancient traditional woodwind instrument of Croatia and Ukraine, similar to the modern oboe or older shawm in western Europe. It is used in northern Adriatic regions of Kvarner, Istria, Kastav, Vinodol, Krk island, and in Zakarpatje of western Ukrajine. Sopile are always played in pair so there are great and small or thin and fat sopila. Sopile are special musical instrument of very piercing sound. Sopile are, by "mih" and "shurle," today very popular in folk tradition of Istria, Kvarner and Island Krk, and also in Ukrainian Zakarpatje. The sopila is a wooden horn originating from Istria and some of the northern islands along the Adriatic Coast of Croatia. Like oboes, sopilas have double reeds, but are always played in pairs; one larger than the other. Both have six finger holes, being equally spaced on the smaller one, and set in groups of three on the larger one. Often used to accompany dancing, the voice of the sopila is that on the exotic Istrian scale.
Kvarnerske sopile
Zvuk starih narodnih glazbala odavna se širio cijelim Kvarnerom. Na Kvarnerskim otocima i osobito na Krku, glasaju se sopile (sopele, roženice). Ta stara pastirska svirala nikad se ne svira sama, već se uvijek sviraju kao par u dvije, velika i mala, ili rjedje samo velika sopila uz prateći ljudski glas. Uz sopile se pjeva dvoglasno "po domaću", tj. "na tanko" i "na debelo". Od ostalih pučkih glazbala može se na Kvarneru još spomenuti mih (drvena svirala koja u nastavku ima mješinu sa cjevčicom i ventilom), te dvocjevna drvena svirala zvana dvojkinje (vidulice, volarice) koja su rasprostranjena cijelim Kvarnerom.
Istarske roženice
Roženice (supiele, tororo) istarsko su narodno glazbalo tipa oboe rašireno još po Hrvatskom primorju i otocima, osobito na Krku. Prodorna su zvuka, a izradjuju se i sviraju uvijek u paru. Naziv roženice raširen je na Barbanštini, u srednjoj i južnoj Istri, a supiele u okolici Žminja, sopele u Labinštini i u Rudanima, sopile u Hrv. primorju i na Kvarnerskim otocima, a tororo je negdašnji naziv s Kastavštine. Graditelj glazbala A. Peteh nazivao ih je sopiele, a roženicama je nazivao šurle.
Hutsulske sopilke
Kod nas se većinom pogrešno smatra kako su sopile jedinstveno naše glazbalo ograničeno samo na sjeverni Jadran, ili da su navodno slične poželjnom zapadnoeuropskom "šalmaju" (srednjovjeka oboa): Tek donekle slična, stara glazbala zaostala iz srednjeg vijeka u zapadnoj Europi su npr. "schalmei" (ili schawm) u Švicarskim Alpama, pa "piffero" (pipita) u talijanskim Abruzzima i ine slične u Španjolskoj, dok su još veće sličnosti s nekim istočnoeuropskim Slavenima u našoj folkloristici donedavna bile idejno zanemarene jer su manje 'plemenite' i nepopularne. Medjutim - vrlo slične duhačke frule po nazivu i uporabi, tzv. sopilke podjednako se rabe od davnina pa sve do danas još i u ukrajinskom Zakarpatju najviše kod etnogrupe Hutsuli (Guculi), gdje ih takodjer drže jedinstvenom osobitosti zakarpatskog folklora u zapadnoj Ukrajini. Inače se smatra da su ovi, jezično ikavski Hutsuli najvjerojatnije potomci srednjovjekih Bijelih Hrvata, pa iz ove sličnosti slijedi da su te sopile na Jadranu doseljeni Hrvati najvjerojatnije donesli sa sobom još iz naše srednjovjeke pradomovine, Bijele Hrvatske na Karpatima.
Dvoglasje Istre i Kvarnera
Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Kvarnera je kompleksan stil folklorne glazbe koja se temelji na dvoglasju netemperiranih tonskih odnosa te specifičnoj boji tona koji se kod vokalne glazbe postiže snažnim pjevanjem dijelomice kroz nos. Neobični intervalski razmaci unutar ljestvice rezultiraju posebnim intervalima u dvoglasju, bliskima terci ili seksti. Osnovni oblik ljestvice ima okvir čistoga intervala kvinte, a oblik ljestvice koji se koristi u južnoj Istri (okolica Pule) ima okvir male sekste. Često tijekom izvođenja u obje dionice nastupa slobodna varijacija i improvizacija, ali jednoglasni završetci u oktavi ostaju strogo pravilo. Ovome slična značajka je uočljiva i kod glazbenog stila bugarenje, bez obzira što se donja dionica još dodatno spusti za sekundu ili malu tercu. Metroritamska formalna struktura i struktura teksta kreću se od jednostavnih do vrlo složenih obrazaca uz specifičan odnos glazbe i teksta.
Tipična glazbala kojima se prati ovo pjevanje su sopile koje se sviraju u paru, pa još gajde, flauta i frula 'tambura'. Nastalo je nekoliko stilova pjevanja u različitim krajevima, npr. u kanatu drugi glas je zamijenjen malim sopilama, a u tarankanju riječi su zamijenjene ponavljanim slogovima: najčešće ta-na-na, ta-ra-ran i sličnima koji imitiraju zvuk frule.
Istarska glazbena ljestvica
Sopile (roženice) i ina pučka glazbala na sjevernom Jadranu se po tradiciji uglavnom sviraju i pjevaju po posebnoj istarskoj ljestvici. Istarska glazbena ljestvica sastoji se od 6 tonova koji se nižu izmjenjivanjem polutonova i punih tonova. S obzirom da se na toj ljestvici uvijek pjeva dvoglasno, dodan je drugi glas ispod. Napjevi se izvode dvoglasno, ali u netemperiranim intervalima tj. malo manji od male terce ili malo veći od velike sekste. Predtakt upućuje na vodjicu u donjem glasu koja se pjeva samo u kadenci (pri kraju napjeva). Koristi se ne samo u Istri, nego i širje na Kvarnerskim otocima i dijelom na obali hrvatskog primorja npr. Vinodol. Drugdje u Europi je takva ljestivica uglavnom nepoznata, ali se dosta slična arhajska nalazi još na Levantu, npr. u Egiptu gdje se izvodi uz duhačka glazbala "salameya" donekle slična našim sopilama. Muzikološki ju je fiksirao i popisao Ivan Matetić Ronjgov, koji je god. 1925. objavio radove "O istarskoj ljestvici" i "O bilježenju istarskih popijevki", a zatim je 1926. dodao i raspravu "Još o bilježenju istarskih popijevki". Njegova vokalna djela u tom stilu su nastala kasnije.
Ova tradicija je još uvijek živa i dio svakodnevnog života Istre i Kvarnera, pa se često izvodi na svadbama, javnim i obiteljskim okupljanima i glagoljaškim vjerskim službama gornjeg Jadrana. Tako postoji oko stotinjak izvrsnih pjevača i desetak izrađivača instrumenata koji su ovu tradiciju baštinili od svojih srednjovjekih predaka. Danas su većinom povezani u amaterska folklorna društva, raširena u cijelom području sjevernog Jadrana gdje se izvodi. Dugo su bili neuspješni pokušaji hrvatskog Ministarstva kulture da se dvoglasje zaštiti pri UNESCOu kao nematerjalna kulturna baština, jer se inače štite oblici korištenja ljestvice, a ne sama ljestvica čija je osnovna znamenitost odmak od uobičajene temperacije. Akustički je neistražena i brzo nestaje pod utjecajem talijanske glazbe i masovnih medija. Tek nedavno od god. 2009, Istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici je upisano na UNESCO-v popis nematerjalne svjetske baštine u Europi.
Vanjske sveze
Centar za tradicijska glazbala Hrvatske
Poveznice
Reference
Adapted by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo (elaborated after diverse promotive texts on Croatian culture and tourism, and a stub in Croatian Wikipedia).
