Starohrvatska prezimena

Starohrvatska prezimena (poviestni razvitak i izkon slavenskih i ranohrvatskih patronima): U bivšoj Jugoslaviji su prezimena iz Hrvatske većinom proučavali jugohistoričari i dogmatski jugoslavisti, koji su priznavali samo kasno slavensko podrijetlo Hrvata od srednjega vijeka, a po njima većina hrvatskih prezimena moraju biti slavenska, pa prije srednjovjekih Slavena hrvatska prezimena nisu smjela ni mogla postojati. Uz to oni kod nas još dijelom prihvaćaju postanak slaviziranih prezimena od balkanskih Vlaha, te u gradovima udjel romanskih, germanskih i inih stranih prezimena. Takva je jugoslavistička gledišta o hrvatskim prezimenima najopsežnije razradio ŠIMUNOVIĆ (1985). Ustvari su pravoga slavenskog podrijetla kod nas uglavnom prezimena s dočetkom na -ski, -kin, -nin, -ac, -ov, -ev, -ević, -ović itd. Za razliku od srbijanskih i inih slavenskih, tipska hrvatska prezimena s kratkim dočetkom na -an, -ić, -čić, -lić i slična bez slavenskih umetaka -ov- ili -ev-, većinom su stariji patronimi antičkoga predslavenskog podrijetla, što pokazuju iduće imenske poredbe kod nas i na Starom istoku.

Abstract

Early Croat surnames (Historic evolution and origin of Slavic and Croat patronyms): A condensed historical survey on the origins of Croatian surnames is offered. The younger and composed Slavic surnames prolonged by -ski, -kin, -nin, -ac, -ov, -ev, -ević, -ović descend from late medieval times, while the simple short surnames (2 - 3 syllables) ending by -ić, -an, and similar ones originated mostly from the earlier patronyms of ancient Proto-Croat tribes.

Sažetak

Dosad isključivi jugoslavistički nazori o srednjovjekom i pretežno slavenskom podrijetlu hrvatskih prezimena, danas su očito zastarjeli i ideopolitički jednostrani, pa su zato znanstveno dvojbeni i već teško prihvatljivi. Još iz prapovjestnih klinopisa je očito da većina rodovskih patronima kod Hurita završavaju na -iki, što je najstariji uzorak za kasnija rodovska naselja Hrvata s nastavkom -ići i napokon za današnja naša prezimena na -ić. Ustvari je medju hrvatskim prezimenima dobro uočljivo njihovo povijesno slojanje u 3 glavne etnogenetske skupine. Prva i najstarija su stotinjak ranohrvatskih patronima na -iki, -ul, -al, -il podrijetlom iz prapovijesnog Mitanskog kraljevstva, koji danas završavaju na -ić, -kić, -lić. Manje je tih ranih prezimena iz urartskih na -ani što danas kod nas završavaju na -an (ili kasnije slavizirana na -anin i -anić). Druga je antička skupina imena od Iranohrvata iz staroperzijskog carstva, a uz njih pridolaze dijelom očuvani i slavizirani domaći ilirski patronimi. Treća je mladja srednjovjeka skupina pravih slavenskih prezimena koja većinom završavaju na -ski, -ac, -ov, -ev, -ević, -ović, itd. Stotinjak patronima mitanskog podrijetla dosad su očuvani kao prvotna i najizrazitija hrvatska prezimena, koja su ujedno bila tromilenijski prenositelji u našem nacionalnom kontinuitetu hrvatskog imena, tradicije, narodne simbolike i etnokulture od prapovijesti pa sve do danas. Takva najstarija dosad poznata prezimena praiskonskih Hrvata osobito su npr. Alerić, Artić, Babić, Babukić, Barbić, Barbarić, Beljanić, Bibić, Bratanić, Bulić, Čirić, Dizdar, Duliba, Dudek, Galić, Ganić, Halapir, Hamzić, Haračić, Hižak, Horvat, Hrgetić, Ikić, Kačić, Jakšić, Karačić, Kavurić, Kazić, Kikić, Kirčić, Korušić, Kozarac, Kumičić, Lopašić, Lukas, Malić, Manekić, Marić, Marjanić, Markešić, Marušić, Mihalić, Murić, Nikić, Ninković, Parić, Pažur, Ribičić, Seršić, Šarić, Šelebaj, Šidak, Šilić, Šimić, Šimanić, Šišić, Šumanić, Tršić, Ugrin, Urić, Uvalić, Valić, Vasilić, Zlatarić, Zanze, Žigulić itd. Zato takva tipska hrvatska prezimena s kratkim nastavkom na -ić, -čić, -lić nemaju veze sa srednjovjekim Slavenima (kako nas obmanjuju slavisti), nego su mnogostruko ranija iz mitanske prapovijesti i to su najstariji poznati patronimi na svijetu, koji su se uz neznatne izmjene nastavka kontinuirano očuvali do naših današnjih prezimena. Naprotiv, naša produžena prezimena na -ević, -ović nisu izvorna hrvatska, nego su u srednjem vijeku prvotno bila slavenska na -ev i -ov, koja su tek naknadno kroatizirana s pridodatkom -ić.

Slavistički nazor o našim prezimenima

Podrijetlo i sličnost hrvatskih prezimena dosad su uglavnom usporedjivani s današnjim i srednjovjekim Slavenima, što je dosad najbolje razradio ŠIMUNOVIĆ (1985) u akademskoj monografiji "Naša prezimena ...". Uz to slavisti još priznaju postanak slaviziranih prezimena od balkanskih Vlaha, pa u gradovima udjel romanskih, germanskih i inih stranih prezimena. Prvi pregled reliktnih ranohrvatskih prezimena antičkog podrijetla je obradio M.N. ĆURIĆ 1991 (Staroiransko podrijetlo Hrvata). Uz ine perzijske pokazatelje u starohrvatskoj etnokulturi, još nabraja popis mnogobrojnih imena iz staroiranskog prostora od Kurdistana do Afganistana, koja su manjeviše slična našim današnjim prezimenima uz dodatak -ić. Od toga izvodi podrijetlo pripadnih hrvatskih obitelji iz staroga Perzijskog carstva, a najviše takvih sličnih prezimena imalo bi iskon iz istočnoiranske pokrajine Harauvatya u današnjem Afganistanu. Stručni je odraz na tu knjigu većinom bio negativan, pa su se jugoslavisti prezirno obrušili na njezinog pisca da je "nekompetentni diletant", jer da su njegova jezična maštanja protivna priznatoj jugoslavenskoj filologiji.

Pred dvadesetak godina još se je moglo tako šablonski odbaciti ovu knjigu 'ex cathedra', jer je tada tek započelo sustavno proučavanje najranijih iranskih i starijih antroponima. Sada su nalazi priznatih svjetskih stručnjaka o prapovjestnim patronimima (rodovskim imenima) iz prednje Azije još mnogostruko brojniji i nepovoljniji za dogmatske jugoslaviste od prvih Ćurićevih pokušaja, jer ti novi dokazi već ugrožavaju ključne ideološke temelje jugoslavenske onomastike. Ukratko, novi bogati arheonalazi staroiztočnog nazivlja i mnoštva ranih imena, danas nedvojbeno potvrdjuju da je Ćurićev provizorni pregled bio znanstveno ipak pravilno usmjeren, dok je formalistički dotjerana monografija "Naša prezimena ..." bila već zastarjeli odraz dogmatske jugoslavistike. Zato su sada kronološkim redom navedene poredbe naših prezimena sa sličnim prapovijesnim patronimima (zadružnim i plemenskim imenima) na Starom istoku, a u idućem pregledu se takva povijesna poredba današnjih prezimena u Hrvatskoj uglavnom oslanja na "Leksik prezimena" (PUTANEC i ŠIMUNOVIĆ 1976) i telefonski imenik (HPT - Zagreb 1995).

Imovinski odnosi i rani patronimi

Danas su brojna antička imena već razmjerno bolje poznata, pa je sada glavni interes povjestne onomastike usmjeren na slabije proučena prapovjestna imena iz III. i II. tisućljeća na Starom iztoku u jugozapadnoj Aziji i Indiji. Dijelom su već poznata prapovjestna imena iz levantskog primorja i donje Mezopotamije (Sumer i Akad), dok su tu donedavna bila najmanje proučena zemljopisna i osobna imena (toponimi i antroponimi) iz prapovjestnog Kurdistana i gornje Mezopotamije. Zato su kroz prošla tri desetljeća i tamo provedena najobsežnija poredbena proučavanja preko 30.000 klinopisnih pločica na osobitom huritskom jeziku i raznim prasemitskim dialektima. Razmjerno najviše ih je, oko 17.000 nedavno nadjeno u kraljevskim palačama iz grada Ebla, pa preko 5.000 u huritskom gradu Gasur i ostalo u gradovima Mari, Ugarit itd. Tada su vladarske palače većinom imale posebne "statističke" urede s ugradjenim policama gdje su nadjene naslagane glinene pločice s uklesanim klinopisima. U najvećoj takvoj klinopisnoj pismohrani iz Eble koja počinje od 23. st., uz ino su nadjeni brojni trgovački ugovori, pa višejezični rječnici i imenici zemljišnih posjeda s mnoštvom prapovjestnih toponima i imenima naselja, nadalje "popisi pučanstva" s tisućama osobnih imena, iz kojih su vidljive selidbe, izgradnja novih naselja itd. To su mezopotamsko pranazivlje odnedavna poredbeno proučili brojni priznati svjetski stručnjaci za staroiztočne jezike na kojima se temelji i ovaj sažeti izvod: doktori Astour, Gröndahl, Kupper, Lewy, Mayer, Morrison, Owen, Oppenheim, Sasson, von Soden, Zimansky itd.

U gornjoj Mezopotamiji nomadski beduini iz južnih pustinja krajem III. tis. često pustoše polja i razaraju gradove, pa njihovi gradjani za obradu tla, obnovu naselja i pomoć u obrani, unatoč posve drugačijeg jezika radije naseljuju radišne i dobroćudne "svjetlokose" gorštake sa sjevera, negoli sličnojezične "crnokose" nomade s juga. U Mezopotamiji su ove gorštake iz Zakavkazja i Kurdistana nazivali na sumerskom "Subari" ili akadski "Šubartu", a oni su sami sebe prvotno zvali Hurw-urdu, dok ih u današnjoj znanosti većinom nazivaju Subarijcima. Od tih doseljenika miješanjem sa starosjediocima od 23. st. nastaje u gornjoj Mezopotamiji narod Huriti. Oni su tu u II. tis. pr.Kr. obnovili ili izgradili svoje kuće - hišue (kao danas kajkavske "hiže" u Zagorju), u nizu huritskih gradova ili "wesi" sa znakovitim imenima, posvema različitim od svih poznatih prapovjestnih jezika: npr. Šibaniki, Čabra, Zalatar, Dunab, Arwata, Sušarra, Suharu, Mirnu, Šumenye, Zabuhlye, Sidraše, Biršena, Ludbug, Resen itd. Unatoč četiri tisućljeća razmaka, glasovna sličnost s našim mjestopisom je tolika da su već dvadesetak godina strani stručnjaci u nizu razprava na engleskom i francuskom za huritska imena službeno uveli hrvatska slova č, š, ž. Dok je u subarijskom gradu Sušarra nedavno nadjen prvi huritski pečatnik čak iz 35. st., dotle još bezimeni "predslaveni" tek onda klešu kamene sjekire u svojim kromanjonskim pećinama.

Prapovjestno Mitansko kraljevstvo od 17.- 13. stoljeća u današnjoj Siriji, jugoistočnoj Turskoj, zapadnom Iranu i sjevernom Iraku, prva je u povijesti poznata država koja se po svom službenom imenu i nacionalnim simbolima može razmjerno dobro i višestruko usporediti s Hrvatima. Na početku Huriti žive u nizu gradskih državica, a u 18. st. tu stiže preko Irana ratničko vedoarijsko pleme Mitanni s najrazvijenijim prapovjestnim konjogojstvom i bojnim kolima. Ovi kao vladajući sloj kod Hurita od 17.- 13. st. stvaraju zajedničko Mitansko kraljevstvo (Hurwuhe Hillaku) u primorskoj Siriji i gornjoj Mezopotamiji pod dinastijom Maryanni, gdje su glavni kraljevi iz dinastije Maryanni s titulom "Šarmata-Mitanni" bili Sutarna, Bratarna, Sawušatar i najjači Artatama (1435 - 1411) vlada od Libanona do Asirije, pa Artasumara, Dušrata, Matiwaza itd. To je prva država imenom i simbolima usporediva s Hrvatima i njihovi vladari u klinopisima na vlastitom jeziku, npr. 1370. u pismu kralja Dušrate faraonu Amenofisu IV, svoj narod i jezik imenuju znakovitim nazivom Hurrwuhé, a "Huriti" je strani akadski naziv. Uz slične troplete, službene vladarske kočije vijore 3 trobojne vrpce crven-bijeli-plavi. Na huritskom prostoru je nadjen i rani heraldički simbol šahovnice u vazalnoj palači Yadnana na Cipru iz 1650. pr.Kr., nalik hrvatskom grbu. Nedavno je počelo izkopavanje huritske prijestolnice Wassuganni (sada ruševine Tell Fakharyeb) na rijeci Khabur uz tursko-sirijsku granicu, gdje vladarske palače sadrže niz tropleta, znakovitih simbola i još nepročitanih klinopisa.

Nasuprot robovlasništvu svih okolnih država na Starom istoku, Mitani su uveli tada najliberalniji feudalni poredak i prvo u povijesti prije Rima, najstrože zaštićeno privatno vlasništvo. Kod njih su obiteljske nekretnine seljaka i obrtnika bile državno osigurane krajnje strogim zakonima protiv otudjenja, gdje su svi otimači nekretnina bezuvjetno kažnjavani drakonskim odmazdama sječe ruke ili glave: usporedi našu poslovicu "oteto - prokleto" i žestoke kavge Hrvata za djedovinu i "grunt". Kod Hurita je obiteljsko vlasništvo bilo stoljećima vječno i nezastarivo, a otudjenje nekretnina se dopuštalo jedino i isključivo kroz bračni miraz ili dobrovoljne poklone. Huriti su živjeli u rodovskim zajednicama, koje je vodio rodovski starješina tzv. barba (kao sad u Dalmaciji). Zbog sigurnijeg trajnog naslijedja obiteljske imovine, Mitani su pored osobnog imena zakonski propisali i dosljedno uveli klinopisne popise zadružnih rodovskih patronima ili "ururda", većinom po podrijetlu iz nekog plemena ili grada (BAUER et al. 1993). Osobe bez tih dokaznih patronima kod njih nisu mogle naslijediti roditelje ni rodjake, pa je to prvi u povijesti poznati prauzor kasnijih prezimena.

Prastari patronimi ranih Hurita

Za nas su nadasve znakoviti jezični oblici tih huritskih zadružnih patronima, koji većinom završavaju nastavkom -iki što je vrlo blizak imenima naših srednjovjekih zadružnih naselja na -ići. Preko stotinu ovakvih huritskih patronima na očuvanim klinopisnim tablicama (GRÖNDAHL 1967, SASSON 1979, ASTOUR 1984) zapisanima čak pred 3.400 do 3.700 god., upravo nevjerojatno nalikuju na tipična i najizrazitija hrvatska prezimena uglavnom nepoznata kod drugih europskih naroda - vidi niže priloženi popis najčešćih huritskih patronima i najbližih hrvatskih prezimena. Uz etničko ime i simboliku, ovo je još jedan mnogostruki pokazatelj pradavne ljudske veze Hrvata s tim ranim Mitano-Huritima i ujedno najveća skupina predslavenskih patronima prije srednjega vijeka koji jasno nalikuju na Hrvate. To su ujedno i dosad najstarija poznata prezimena na svijetu, koja su se uz neznatne izmjene u sličnoj slaviziranoj inačici održala od naših predaka preko tri tisućljeća. Ovih stotinjak obiteljskih zadruga sa spomenutim prezimenima bile su, kroz nekih 110 generacija prijenosnici našega tromilenijskog nacionalnog kontinuiteta, od Prahrvata u Mitanskom kraljevstvu pa sve do današnjih Hrvata u Republici Hrvatskoj. Stoga su ove naše prapovijesne obitelji bile iskonski nositelji hrvatskog narodnog imena, tradicije i državnosti još odavno prije spomena ikakvih Slavena. Tek naknadno se kasnije ranohrvatsko ime postupno proširuje još na kroatizirane Iranohrvate, pa na srednjovjeke Slavenohrvate itd.

Ovaj se pradavni patronim kod Mitana zvao ururda, a znakovito je da slično sve do danas u pračakavskom govoru iz nutarnjih sela na otoku Krku, "urudba" znači naslov ili adresa. Inače su pojedinačna osobna imena kod Hurita često završavala dočetkom na -il, -al, -ul (npr. Arwatal, Tišatal, Dahišatil, Kikkul), a takvi neslavenski nastavci se nalaze i kod srednjovjekih Hrvata u Dalmaciji (Marul, Radul, Gundul, Miril itd.). Zato su takodjer prahrvatskog podrijetla i naša slavizirana prezimena s nastavkom -ilić, -alić i -ulić. Po jugoslavistima bi takva neslavenska imena kod nas trebala navodno biti vlaškog podrijetla, iako je zapravo vjerojatnije da su baš to izvorni neslavenski Hrvati mitanskog podrijetla, dok su ostala prava slavenska imena kod nas tek naknadno kroatizirana od srednjeg vijeka. Slični huritski nastavak -iki očuvao se je kod nas uz Crno more još do ranoga srednjeg vijeka, što potvrdjuju vikinški putnici Ochthere i Wulfstan, koji su iz Baltika preplovili kroz ruske rijeke do Crnoga mora, pa pritom spominju zemlju Krowataland i uz nju znakovita plemena Likkawiki, Radamiki, Kriwiki, Kardariki, Drogowiki, itd. To znači da je ranohrvatski patronimski nastavak -iki tek nakon toga bio slaviziran u današnji oblik s nastavkom -ići, kakve potom navodi ljetopisac Nestor u 10. st. (Povest vremennyh let) i ini kasniji izvori.

Sada slijedi abecedni popis najranijih poznatih starohrvatskih prezimena prapovijesnog podrijetla od sličnih rodovskih patronima u huritskom klinopisu iz 19.- 14.st. pr.Kr.: Akšiki (danas: Jakšići), Allariki (Alerići), Artiki (Artići, Artiček), Babane (Babanić), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Barbazi (Barbalić), Beliariki (Beljanići), Bibithi (Bibići), Bratarna (Bratanić), Buliki (Bulići), Daluba (Duliba), Dešdar (Dizdar), Duduki (Dudek), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Halapi (Halapir), Hamaziki (Hamzići), Harraki (Haračić), Hasaniki (Hasanec), Herguti (Hrgetić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kazziki (Kazići), Khiriki (Ćirići), Kikkuli (Kikulić, Kikići), Kirki (Kirčić), Koruša (Korušić), Kozala (Kozarac), Kummiki (Kumičić), Kurki (Kurek), Lukka (Lukas), Lupatiki (Lopašići), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Marianni (Marjanić), Mariki (Marići), Markašiki (Markešići), Maruhi (Marušić), Matka (Matković), Mattiwaza (Matavazi), Muriki (Murići), Nesiki (Nesek), Nikkiki (Nikići), Ninuki (Ninković), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribiški (Ribičić), Seršiki (Seršići), Sutarna (Sutara), Šadaki (Šidaki), Šamnigi (Slamnig), Šarriki (Šarići), Šattera (Šatara), Šeleba (Šelebaj), Šilli (Šilić), Šimaniki (Šimanići), Šimiki (Šimići), Šišilki (Šišići), Šumani (Šuman, Šumanić), Trši (Tršić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zalepuhi (Zalepuhin), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... etc.

Slični patronimi kavkazkih Urarta

Nakon propasti prapovijesne države Mitannni u 13. st., tu slijedi susjedno ranoantičko carstvo Urarta iz južnoga Zakavkazja i Kurdistana od 9.- 6. st. U njemu su naši Prahrvati jedan od pripadnih vazalnih naroda, na što upućuje i naziv urartske vojske "Huratina" i njihovih bojovnika Huratele. Urartski rodovni patronimi većinom završavaju na -ani, što su dosad najviše očuvani u nizu tipskih armenskih prezimena na -ian. Neki urartski patronimi od 9.- 6. st. p.n.e. takodjer odgovaraju i prezimenima Hrvata na -an ili slavizirano -anić: npr. Barani (Baran - Baranić), Barbani (Barban), Barzani (Borzan), Buliani (Buljan), Dagani (Dogan), Duklani (Dukljan), Gašani (Gašan), Hurwasi (Horvatić), Ibrisini (Ibrišimović), Khurele (Kurelec), Lubura (Luburić), Matani (Matan - Matanić), Perwani (Pervan), Rissani (Risan), Setini (Cetinić), Šarani (Šaranić), Šupani (Županić), Tarmani (Tarman), Verkhani (Vrkljan), Wesani (Vesanić), Yani (Janić), itd. Osobna imena Hurita su većinom svršavala na -il, -al, -ul (npr. bani Arwatal, Dahišatil, Kikkul), a ovi neslavenski nastavci su česti i kod srednjovjekih Hrvata u Dalmaciji: Gundul, Marul, Radul, Miril itd. Zato su takodjer prahrvatskog podrijetla vjerojatno i naša prezimena s nastavkom -ilić, -alić i -ulić. Po jugoslavistima bi ta imena bila vlaško-balkanskog podrijetla, iako je tu pridjevak "vlaški" tek opća oznaka slavista za ine Neslavene.

Klasični perzijski patronimi Hrvata

Izim gore spomenutih ranih mitanskih patronima, najveći antički niz oko 190 klinopisom zabilježenih sličnih patronima ili čak posve identičnih s današnjim hrvatskim prezimenima, potom se još nalazi u staroperzijskom carstvu pod dinastijom Ahemenida od 6.- 4. st., gdje su antički predslavenski Iranorvati ili Harauvati najviše živjeli u istočnoj vazalnoj pokrajini Harauvatya (grčki Arachosia) tj. današnji Afganistan Ove je staroperzijske patronime već pobliže razradio i usporedio ĆURIĆ (1991), pa tu spominjemo samo neke glavne i najizrazitije primjere perzijsko-hrvatskih sličnosti prezimena. Glavni primjeri tih iranohrvatskih sličnosti su podjednaki perzijski patronimi i hrvatska prezimena bez našega nastavka -ić, kao Balaban, Balaš, Barec, Bebek, Bukša, Gadja, Katunar, Koren, Kušan, Madar, Maguš, Marguš, Miran, Paraga, Tus, a još bi bila donekle slična npr. Alanin (Alanić), Baji (Bajić), Barbara (Barbarić), Barezah (Bareza), Bužana (Bužanić), Čakara (Čakarić), Dalma (Dalmatin), Franya (Franjić), Makara (Makarić), Matana (Matan), Mithra (Mitrović), Sani (Sanić), Siunik (Seunik), Surena (Surina), Suri (Surić), Tukša (Tukšić), Vasi (Vasić), Zerdar (Serdar), ... itd. Inače indogermanska čestica -mir u značenju "čelnik, poglavar" postoji u zapadnoperzijskim i starogermanskim imenima najviše kod Kurda i Gota, pa je slično prije naše slavizacije sigurno značila i u imenima niza starohrvatskih vladara iz srednjeg vijeka: Mezamir, Budimir, Pavlimir, Ratimir, Muncimir, Branimir, Trpimir, Krešimir, Zvonimir, itd.

Antički patronimi ilirskog iskona

Izim doseljenih Iranohrvata i dijelom Slavena, značajan udjel u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Bosni još imaju i domaći potomci balkanskih Ilira iz Rimskog carstva. Uz njih su za nas posebno važni pomorski Liburni (Libyrnides) vjerojatno pragermanskog podrijetla, koji su na današnjem hrvatskom ozemlju uz Jadran od 9.- 4. st. stvorili prvu domaću državno-političku organizaciju Libyrnike Thalassokratia. Uz ino liburnijsko etnokulturno naslijedje kod primorskih Hrvata u domaćim tradicijama pomorstva i ribarstva, otočnom folkloru, čakavskim pučkim pjesmama i legendama, dijelom je kod nas očuvano i liburnijsko imensko naslijedje. Tako se na otoku Krku još nalaze predslavensko - neromanski patronimi i arhaični obiteljski nadimci liburnijskog podrijetla npr. Batja, Hayana, Sune, Šamana, Ureša, Yenda, Yošamya, itd. Imensko je naslijedje inih Ilira kod nas bolje očuvano u dinarskim gorskim krajevima i još je nedovoljno proučeno, a time su se najviše bavili dr. Ivan MUŽIĆ (1997) i prof. Mironka MODRIĆ (neobavljene studije). Prije dolaska Rimljana su ranoantički Iliri uglavnom bili nepismeni i njihova su imena zapisana tek kasnije, većinom na grobnim zapisima iz rimske provincije Dalmacije. Medju njima je najpoznatiji ilirski nadpis Veselia, sličan kasnijim hrvatskim prezimenima Veselica, Veselić i Veseljko.

Srednjovjeka slavenska prezimena

Kasnijega su slavenskog podrijetla iz srednjeg vijeka kod nas uglavnom prezimena s dočetkom na -ski, -nin, -kin, -ac, -ov, -ev, -ević, -ović, itd. Naprotiv, tipska hrvatska prezimena s kratkim dočetkom na -ić, -čić, -an, -mir i slična bez umetaka -ov- ili -ev-, većinom su starija i predslavenskog antičkog podrijetla tj. bar dijelom potječu od prapovijesnih mitanskih patronima na -iki, -kiki i urartskih na -ani, pa od perzijskih itd. Stoga je mišljenje jugoslavista, da su na -ić tobože tipična južnoslavenska prezimena, ustvari pogrješna sveslavenska dogma koju nam oni uporno nameću zbog prisilne ideopolitičke slavizacije Hrvata, jer su baš to iskonski patronimi na -iki od najranijih predslavenskih Prahrvata. Naša prezimena na -anin su tek naknadno produžena i slavizirana od izvornih ranohrvatskih patronima na -an, dok su obratno kod nas prezimena na -ović i -ević izvorno nehrvatska tj. naknadno su kroatizirana dodatkom -ić od izvornih slavenskih na -ov i -ev.

Nazočnost nama sličnih poljskih prezimena na -wicz i ruskih na -vič, logična je zbog poznatog utjecaja srednjovjekih Bijelih Hrvata (prakajkavaca) u južnoj Poljskoj pod našom dinastijom Slavnikovići, kao i ranijih Crvenih Hrvata (praikavaca) pod Antima u Ukrajini. Zato ovakva kratka prezimena na -ič (-icz) tamo nisu izvorno slavenska, nego se pojavljuju tek nakon pridolaska indoarijskih Iranohrvata s jugoistoka. Ovo potvrdjuju i rana izvješća vikinških putopisa iz istočne Europe (BOSWORTH 1855), koji u zemlji Krowataland jasno navode ondje medju Slavenima tipske mitanske patronime na -iki, npr. Drogowiki, Kardariki, Kriwiki, Likkawiki, Radamiki i slične, jer do njihova doba u 7.st. ovi još nisu bili slavizirani na -ić. Tek potom od 10. st. ljetopisac Nestor (Povest vremennyh let) prvi ondje spominje niz slaviziranih plemenskih patronima na -ići. Ranohrvatska su se prezimena postupno razvijala tisućljećima, još od davnih prapovjestnih patronima na -iki i -ani, prvo antičkom iranizacijom pa srednjovjekom slavizacijom do današnjih prezimena. Zato nas jugoslavisti varaju tvrdnjom, da su na -ić tobože prava južnoslavenska prezimena, što je tek ideopolitička dogma zbog nametanja Jugoslavije i slavenskog iskona, jer upravo na -ići (-iki) završavaju brojni iskonski patronimi ranih predslavenskih Prahrvata. Ako ranohrvatski antički patronimi još nisu bili slavenski, onda je logično nemoguć izvod njihova razvitka samo iz načela slavenske filologije, jer tu bezuvjetno treba poznavati i uvažiti indoiransko nazivlje i staroiztočnu arheolingvistiku.

Praiskon nekih starohrvatskih plemena

Dogmatski jugoslavisti odbijaju ikakvu mogućnost postojanja nekih prahrvatskih plemena prije srednjovjekih Slavena, pa za naša rana plemena s očito neslavenskim imenom samovoljno tvrde da tobože moraju biti balkansko-vlaškog ili nomadsko-avarskog podrijetla npr. za Kačiće, Svačiće, Nelipiće itd. O ranohrvatskim praplemenima prije doselidbe kod nas su objektivno najviše pisali BARADA (1943) i GUŠIĆ (1969), koji drže da sedam prvotnih hrvatskih plemena iz pradomovine (simbolično kao 7 braće iz Porfirogeneta) nose izrazito neslavenska imena i da su većinom predslavenskog antičkog podrijetla. To je etimološki i povjestnim zapisima već ranije potvrdjeno posebice za prastara plemenska imena Horvat (= Horouathos) i Koseg (Kosentzes), kojih su izvorni protonimi pismeno dokumentirani već puno prije Slavena na antičkom Kavkazu i uz Crno more (iz Tanaisa). Gore spomenuti nedavni arheonalazi prapovjestnih klinopisa iz brončanog doba u Mezopotamiji, sada nam pokazuju da bar neka ranohrvatska praplemena, a osobito Horvati, Kačići i Kosegi jamačno potječu iz Starog istoka više tisućljeća prije ikakvih Praslavena.

Našim srednjovjekim i antičkim kavkaskim Kosegima su onomastički i etnokulturno bliski rani indoeuropski nomadi Kosejci ili Kassiti, koji su u 17.st. p.n.e. provalili iz Irana u Mezopotamiju i tu kroz više stoljeća zavladali u Babilonu. Istodobno s tim babilonskim "pra-Kosegima", na sjeverozapadu Mezopotamije u Mitanskom kraljevstvu (Sirija i Kurdistan) se u vladarskim klinopisima Marjanske dinastije nalaze dokazni etnonimi Hurrwuhé i potom još Marianni-Aruhatti što oboje upućuje na srednjovjeke kajkavske Horvate i čakavske Harvate. Medju prapovjestnim mitanskim rodovima u Siriji (iz arhiva Ebla itd.) su za nas još posebno znakoviti patronimi Kazziki i Kadziki, vrlo bliski našim Kačićima. Zato je plemensko ime Kačića očito puno starije od srednjovjekih Avara s kojima ih povezuju jugoslavisti, jer ovi žuti nomadi ranije u mitansko doba još nisu bili niti u povjestnom planu. Povrh toga je i antropološko-biogenetski avarsko podrijetlo Kačića vrlo sumnjivo, jer su Avari tipski žuti mongoloidi, a naši su Kačići kao i većina Hrvata izraziti Indoeuropljani dinarskog tipa. Takve neozbiljne antropološke akrobacije su moguće samo u bujnoj mašti prirodoslovno neobrazovanih slavista, koji bi u slučaju ideopolitičke potrebe mogli Hrvate olako proglasiti i afričkim crncima ili svemirskim marsovcima.

Literatura

• ASTOUR, M. 1984: Semites and Hurrians in northern Transtigris. 68 p.+ 1 map, Illinois University, Edwardsville.
• BARADA, M. 1943: Postanak hrvatskog plemstva. Časopis za hrvatsku povijest 1: 201, Zagreb.
• BAUER, A. et al. 1993: Tko su i odakle Hrvati (Revizija etnogeneze). Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 104 p., Zagreb (II. izdanje 1994).
• BOSWORTH, J. 1855: A description of Europe and the voyages of Ochtere and Wulfstan. London.
• ČURIĆ, M.N. 1991: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Autorska naklada, Zagreb, 143 str.
• GRÖNDAHL, F. 1967: Die Personennamen der Texte aus Ugarit. Studia Pohl 1, Roma.
• GUŠIĆ, B. 1969: Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova. Zbornik "Povijest grada Nina" (G. Novak i V. Maštrović), str. 449-479, Institut JAZU, Zadar.
• HPT - Zagreb, 1995: Telefonski imenik Republike Hrvatske. Knjiga 1.- 22, Hrvatska pošta i telekomunikacije, Zagreb.
• LOVRIĆ, A.Ž. 1999: Prezimena na -ić su neslavenska (Stotine hrvatskih patronima iz klinopisa). Hrvatsko slovo, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
• MUŽIĆ, I. 1997: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Dominović, Zagreb, 599 str.
• PUTANEC, V.& ŠIMUNOVIĆ, P. 1976: Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske. Izdavački zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 765 str.
• SASSON, J.M. 1979: Hurrian personal names in the Rimah Archives. Assur 2/2: 37 - 68.
• ŠIMUNDIĆ, M. 1983: Nepoznata i manje poznata hrvatska osobna imena IX, X. i XI. stoljeća. Filologija JAZU, 11: 159 - 194, Zagreb.
• ŠIMUNOVIĆ, P. 1985: Naša prezimena - porijeklo, značenje, rasprostranjenost. Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 366 str.
• ZIMANSKY, P.E. 1985: The structure of the Urartian state. Oriental Institute, Studies 41: 1 - 141 + 15 tab., Chicago.

Poveznice

• Podrijetlo Hrvata
• Indoiranski Prahrvati
• Etnogeneza Prahrvata
• Ranohrvatska praplemena

Reference

Condensed compilation, elaborated and adapteed by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.