Ranohrvatska praplemena

Ranohrvatska praplemena (prva plemenska imena europskih Hrvata od 6.- 9. stoljeća): U klasično srednjovjeko doba Kraljevine Hrvatske pod dinastiama Trpimirovića i Arpadovića je već razmjerno bolje poznato bar desetak starohrvatskih rodova i plemena kao npr. Tugomirići, Lagodušići, Mogorovići, Jamometići, Babonići, Čudomiri, Bužani, Smičiklasi, Milošići, Šubići, Gusići ...i ini slični, o kojima je dosad razmjerno više pisano i koja su tada već bila manjeviše slavizirana. Ta su starohrvatska plemena i rodovi u našoj domaćoj javnosti već razmjerno bolje popularno-poznata, pa se detalji o takvima ovdje ne će ponavljati ni razradjivati.

Naprotiv, još znatno prije starohrvatskog kraljevstva i Trpimirovića, postoje oskudne ili posredne naznake za još nekoliko puno starijih ranohrvatskih praplemena od 6.- 9. stoljeća o kojima je ovaj članak. To su npr. Korušaki, Kirki, Khadziki, Snachi (Suadcich, Svačići), Nelipići i ini slični raniji rodovi: ovi su u našoj domaćoj javnosti sve dosad uglavnom ostali nepoznati, najviše zbog zlonamjerne blokade od unitarnih 'jugoistoričara' i istodobnog izdajništva domaćih poviestnih 'minimalista', koji sve slične njima idejno nepodobne podatke o Hrvatima zaobilaze, prikrivaju i sustavno prešućuju zbog upornog skraćivanja i poništavanja izvornohrvatske poviesti.

Abstract

The earliest Croatian tribes (first known tribal names in starting Croatia and adjacent areas, 6th-9th century): The first earliest proto-Croatian tribes of the starting Middle Ages in 6th to 9th century of actual Croatia and adjacent areas, were noted as Korushaki at southeast Alps, Kirki at northeastern Adriatic, Khadziki (then Kaćići) in middle Dalmatian coast, Snachi (Suadcich, then Svačići) in Dalmatian inland, also Nelipichi and others hardly known by names only. By all indications, these first ones had been hardly half-Slavic or yet pre-Slavic ones, being then gradually slavicized during the medieval Croatian Kingdom of 9th - 11th cent. Then follows another second series of the classical Croatian tribes and clans yet slavicized and so far better studied, as e.g. Tugomirići, Lagodušići, Mogorovići, Babonići, Čudomiri, Bužani, Smičiklasi, Milošići, Šubići, ... etc.

Naša najranija praplemena

Takva prva ranohrvatska praplemena koja označuju same početke domovinske poviesti ranih Hrvata u Europi, po većini dostupnih pokazatelja su najvjerojatnije bila tek poluslavenska - ili čak predslavenska bilo ilirskoga ili iranohrvatskog podrijetla iz ranijih Prahrvata, a tek kasnije od srednjeg vijeka dosad se dijelom gube ili su asimilirana: Korušaki (alpsko-karantanski Hrvati), Kirki (kvarnersko-vinodolski Kircy), Khadziki (dosad dalmatinski Kačići), Snachi (zatim Svačići), pa još ilirsko-poluslavenski Nelipići i poneki ini slični, dosad nesigurni ili jedva poznati prahrvatski patronimi tek po golom imenu bez inih detalja.

Karantansko-alpski Korušaki

Karantanski rani Hrvati koji su se početkom srednjeg vijeka medju prvim Hrvatima doselili u jugoiztočne Alpe, pripadaju ranohrvatskoj skupini predslavenskih Iranohrvata i to najvjerojatnije našem praplemenu Korušaki: Ovi su već u pradavnim klinopisima iz rane Mezopotamie bili višeput zapisani oko gorja Kur-Khoruša (= sadanji Gjebel Bašicha) u Kurdistanu blizu tromedje zapadnog Irana, sjevernog Iraka i jugoiztočne Turske.

Izkon koruških Hrvata

Od ovih je kasnije nastalo naše hrvatsko ime Koruška i slovensko Koroška za to područje, kojim su u srednjem vieku zavladali iranohrvatski Korušaki doseljeni iz ranoga kurdo-iranskog gorja Kur-Khoruša. Naprotiv je europsko ime Carantania romanskog podrietla, nastalo od antičkoga područnog plemena Carni u doba vlasti Rimskog Carstva nad ovim ozemljem.

Rano srednjovjeko središte iranohrvatskih Korušaka je bilo oko Gospe Svete (njem. MariaSaal), koja je u poviestnim dokumentima zabilježana kao "Pagus Chrouuati" = “hrvatska župa” ili “hrvatski kotar”. Staro hrvatsko vojno plemstvo, tzv. kosezi ili kasazi (njem. Edlingen) koji su medju sobom birali karantanskog autonomnog kneza, imali su brojna svoja naselja diljem Koruške i Štajerske s jasnim i znakovitim nazivima hrvatskog podrietla: Krowat, Krabaten, Krabatenberg, Krabersdorf, Krautkogel, Kraubat, Chrawate, Chrabertsort, Krawbaten, Kraubart i slična. Viditi još pobliže: Karantanski Hrvati.

Srednjovjeka Karantania

Karantania je prva zajednička država jugozapadnih Slavena, nastala u do sredine 7. stoljeća na ozemlju nekadanjeg Koruškog vojvodstva, a današnje savezne pokrajine Koruške u Austriji (njem. Kärnten). Država kralja Sama tj. njegov plemenski savez nastaje oko god. 623., a navodi se na ozemlju Slovačke, Moravske i Donje Austrije (Niederösterreich). Pripadni Slaveni se uz pomoć trgovca oružjem Sama oslobadjaju prevlasti Avara i Karantaniom (marca Vinedorum) sjeverno od Karavanki zavladao je Valuk (Wallux dux Winedorum). Karantania je autonomna sve do Samove smrti, što se dogodilo 658. ili 665., pa su Avari opet zavladali dijelom ovih krajeva, a Samov plemenski savez se raspada.

Doselidba karantanskih Slavena je bila od god 611. kad oni prolaze bavarskim ozemljem blizu izvora Drave i razaraju cijelo područje. Samovom smrću ona ipak ne nestaje i 745. postaje autonomnim dijelom Franačkog carstva pod vodstvom Karla Velikog, koji je uz pomoć Karantanaca od 790.- 805. uništio Avare. Godine 843. Karantania pada pod vlast Ludviga Njemačkog (Ludwig der Deutsche), pa se gubitkom samostalnosti od 745. uklapa u povijest Franaka. Ime Karantania je dosad očuvano u suvremenim nazivima Koroška i Kärnten, a slavenski potomci tj. narod koji danas tamo živi se većinom sada smatraju Slovencima. Slovenci i Slovaci koji imaju zajedničke korijene, jedini su narodi koji su očuvali zajedničko slavensko ime, a slavensko područno ime je još očuvano i na istočnom hrvatskom ozemlju kao Slavonija.

Kvarnersko-vinodolski Kirki

Kirki su jamačno bili najzapadnije ranohrvatsko pleme, koji su organizirali prvu hrvatsku vlast na našem ozemlju oko sjevernog Kvarnera tj. od rijeke raše do Vinodola i na susjednim sjevernokvarnerskim otocima, a njihovi imenski tragovi su vidljivi do danas npr. po naselju Kircarya podno Učke, pa po starinskomu čakavskom nazivu vinodolskog pučanstva kao Kircy, Vinodolske doline kao Kyrnavala i vinodolske pračakavice kao Kyrska beseda. Kasnija povijest naselidbe i odselidbe u vinodolskoj okolici je već razradjena i dokumentirana u više publikacija (Laszowski 1923, Tomičić 1988, N.Klaić 1988, Rac 1997 i dr.) pa se tu navode samo neki ključni preduvjeti za razvitak i održanje izvornog pučanstva i kirskog govora.

Nakon prapovijesnih Japoda i antičkih romaniziranih Liburna, pri raspadu Rimskog carstva uz uzastopne provale Gota, Avara i doselidbu Slavena, većina romanskih starosjedilaca iz vinodolskog primorja je (navodno) izbjegla na susjedne otoke ili u Italiju. Tako je njihov udjel u kasnijem pučanstvu, pa u srednjovjekoj kulturi i govoru Vinodola bio slabiji, a imena antičkih gradića oko Vinodola su već od srednjeg vijeka kroatizirana: sam Vinodol (romanski Valdevinum), pa Volcera (Kraljevica), Adturres (Kotor kod Crikvenice), Lopsica (Lopar kod Novoga), itd. Stoga je u doba kraljevanja hrvatskih Trpimirovića i ugarskih Arpadovića, Vinodol već izrazito hrvatski kraj s izvornom glagoljaškom kulturom i ranočakavskim govorom, vidljivim iz niza srednjovjekih glagoljskih tekstova (Tomičić 1988), što se održalo stabilnim kroz nekih 8 stoljeća.

Iranohrvatsko pleme Kyrci

Sadanji poznati naziv za Vinodol i Vinodolce je romanskog podrijetla, kao slavenska prevedenica (kalk) iz latinskoga Valdevinum (ili srednjovjekog Valis Vinearia). Naprotiv je u Kvarneru osobito na otocima, za Vinodolce uobičajeni naziv Kîrci, koji u prastarom veyskom govoru na susjednom Krku ima arhaični oblik Kircý i Kyrnavàla za sam Vinodol. Po ideopolitičkom shvaćanju Vukovih jugoslavista, taj naziv Kirci treba biti navodno balkanskog iskona iz turskog "kirija" (nadnica), jer su se ranije ti Kirci većinom bavili 'kirijašenjem' tj. kolnim prijevozom, pa bi im navodno od toga ostao ovaj pogrdni balkanski nadimak (slično priglupi balkanski Vukovci tvrde i za Čazmu i Bašku da su to turski toponimi - iako su obje višeput zapisane već od 13. stoljeća - dok su njihovi Turci još bili u srednjoj Aziji). Iako je taj izvod zadrtim jugobalkancima logičan, on ipak ostaje poprilično nevjerojatan za naziv Kirci kod kvarnerskih otočana, koji inače nemaju jezične veze s Turcima ni ne rabe turcizme, a posebice ne arhaični Gan-Veyãn gdje su turcizmi inače nepoznati i baš taj pragovor sadrži najviše izvedenica iz imena Kirci. Sam govor Kÿrska besèda je ranijega srednjovjekog iskona, dok su Turci tek jezdili po središnjoj Aziji, daleko istočnije od Vinodola.

Zato je ipak vjerojatnija mogućnost da bi kirski i Kirci bili srednjovjeki helenizam iz grčkoga kyros (= gazda, gospodar), jer je nakon propasti Rimskog carstva u ranom srednjem vijeku moćni Bizant još stoljećima vladao Dalmacijom povremeno sve do Kvarnera. Treća je najstarija, ali ipak najvjerojatnija mogućnost ranoantičkog iskona kirskog naziva sa Starog istoka iz prednje Azije. U doba Mitanskog kraljevstva u Siriji i gornjoj Mezopotamiji, pod ranoarijskom dinastijom Maryanni od 16.-12.st., uz ina huritska plemena duž gorja Antitaurus, oko izvora rijeke Tigris zapisani su i Hurrwuhé Kirki ili Kirkhi (= prahrvatski Kirci) uklesani klinopisom npr. na poznatoj ploči Ar.Ab. II, odlomak br. 170 (Astour 1984). Danas stariji Gorÿnce iznad Vinodola rabe slične nazive Kýrci (Vinodolci), kÿrski (vinodolski), Kÿrska dràga (Vinodol) i spomenuta Kÿrska besèda. U arhaičnom veyskom govoru na susjednom Krku se takodjer nalazi cijeli niz starih naziva iz osnovice Kirci: kÿrni - kÿrne (vinodolski, -o), Kyràc - Kyrcý (Vinodolac-Vinodolci), Kyrnavàla (Vinodol), Kircarÿa (Čićarija), Hlâm-Kyrcâr (zapadnobosansko gorje Šator + Golija), itd.

Vinodolski Kirki i Slaveni

Pri srednjovjekoj naselidbi Vinodola od 7. st. su jasno vidljiva 2 različita puta doselidbe (Mandić 1990, Müller i surad. 1993): Jedni su sa sjevera bili nehrvatski kopneni Slaveni koji su kao seljaci naselili uglavnom obradivo dno Vinodola i od njih većinom potječu današnji vinodolski Dolînce. Druga je južna pomorska doselidba uglavnom preko Kvarnerskih otoka iz Dalmacije, odakle su u savezu s Bizantom nakon hrvatske pobjede nad Avarima 635, vinodolsku okolicu do Bakra i Grobnika zaposjeli vojnopomorski Iranohrvati i tu organizirali najzapadniju starohrvatsku županiju. U ovoj je (davno prije vukovskih 'Turaka') zavladalo indoiransko rodovsko plemstvo iz vinodolske etnogrupe Kirki, koji su preuzeli obalne luke i bitorajsku visoravan prikladnu za stočarstvo.

Od tih uglavnom potječu vinodolski Gorÿnce, kao i danas već slavizirani vinodolski pomorci i ribari. Njihova je etnokulturna dvojnost za Hrvatskog kraljevstva od 9.- 11. st. oko Vinodola još očigledna u arheonalazima heterogenog ukrasa, ostruga i keramike (N. Klaić 1988, Rac 1997). Tek kasnije nakon 12. st. se pod vlašću Arpadovića te dvije različite etnopopulacije po vinodolskim arheonalazima i zapisima konačno stapaju u zajedničku hrvatsko-glagoljašku etnokulturu Vinodola, gdje su vinodolski Slaveni već kroatizirani, a Kirki u kontaktu s njima većinom slavizirani. Ipak se njihova prastara Kÿrska besèda sve dosad ističe razmjerno najvećim brojem indoiranskih arhaizama na cijelomu kopnenom primorju izvan još bogatijih otočnih govora. Viditi još pobliže: Ranočakavski Kircý.

Južno-dalmatinski Khadziki

Archon Khadzon (ban Kačić, oko 620.- 642.) je iz bizantskih srednjovjekih izvora prvi ranohrvatski vojskovodja i naš admiral na obalama Balkana, koji je po oskudnim indicijama vjerojatno predvodio južne Crvene Hrvate pri pomorskoj selidbi od Crnog mora do Jadrana u doba bizantskog cara Heraklija (610.- 641.). Kao ranohrvatski pomorski čelnik (archon Sklabenon) i zadnji naš saveznik Perzijanaca, god. 626. je na Bosporu sudjelovao kao pomorski saveznik perzijskog cara Khosrava II. Sassanida (591.- 628.), kada je neuspješno nastojao prebaciti perzijsku vojsku preko Bospora do Carigrada, u čemu ga je spriječilo bizantsko brodovlje. Potom je dalje predvodio selidbu ukrajinskih Hrvata duž Balkana na zapad, uz njihove usputne obalne napade na Solun, Peloponez, itd. Mjesto njihova prvog iskrcavanja na istočnom Jadranu je jamačno bilo negdje kod Omiša pri ušću Cetine, gdje se potom nalazi pleme Kačića kojih je helenizirani 'Khadzon' izgleda bio rani rodonačelnik. Vjerojatno je poginuo oko god. 642. pri pomorskom desantu ranohrvatske flote na Sipont (sada Manfredonia) u Apuliji.

Hrvatska naselidba Dalmacie

Pri naseljavanju u Dalmaciji, car Heraklije je banu Khadzonu potom izdao 637. godine pismenu pozivnu dozvolu tzv. "Keleusis" (grč. keléuo = pozvati, dopustiti), kojom se medjunarodno proglašuje da Hrvati pod arhontom Khadzonom kao savezni vazali Bizanta, dobivaju pravo naseliti se u Dalmaciji na istočnom Jadranu. Pritom im se daje za dužnost tamo protjerati i uništiti Avare, nakon čega smiju zauzeti u trajni posjed za naseljavanje područja Ilirika od Jadrana do Panonije. To je formalno bio naš medjunarodni pravni dokument kojim se Hrvatima odredjuje naselidba njihove nove domovine prije 1400 godina. Kasnije je u Dalmaciji toga prvog dalmatinskog bana Khadzona naslijedio drugi rani dalmatinski ban Radoslav (oko 678.- 688.) koji je proširio vlast uz obalu do Kvarnera i Skadra, a u zaledju na Hercegovinu. Takodjer i s ovim je idući bizantski car Konstantin IV. Pogonat (668.- 685.) pismeno sklopio god. 679. ugovornu odredbu tzv. "Prostaxis" (grč. prostasso = odrediti, dodijeliti), kojom se istim Hrvatima iz Dalmacije dodjeljuju iz bizantskog posjeda jadranski otoci i niz razrušenih obalnih gradova (osim Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika koji su dalje pod bizantskom upravom kao Thema Dalmatia).

Posebna Orontska banovina

Kao i pri ranijim odlučno-kritičnim prekretnicama, tako su ranohrvatski Khadziki-Kačići i kasnije čvrsto uztrajali na braniku hrvatskih interesa i državnosti swve do kraja srednjeg vijeka. Npr. nakon propasti države Trpimirovića, većina inih poluslavenskih ili slaviziranih starohrvatskih plemića od početka 12. st. su napokon popustili i prihvatili dvojnu personalnu uniju s magjarskim Arpadovićima pa podpisali Pacta Conventa (Qualiter). Naprotiv, tvrdokorni neslavenski Neretvani na jugu to nisu prihvatili i nepopustivo su i dalje obstali izvan Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, kao posebna Orontska banovina (jugoistorija: tzv. "Neretljanska kneževina", usp. Ž. Jakić 1994.), boreći se uzastopno protiv sviju naokolo. Pod domaćim vodstvom nove pomorske dinastije Kadziki (kasnije slavizirani Kačići) iz Omiša,- vjerojatno podrijetlom od davnog rodonačelnika arhonta Khadzona, oni se nastavljaju i dalje oštro i uporno odupirati u žestokim bojevima protiv svih okolnih neprijatelja starohrvatske državnosti,- pa su ih zato većina okolnih susjeda u okruženju (osim rimskog pape) uporno proglašavali ilegalnim gusarima. Stoga je ta Orontska banovina Kačića u Dalmaciji zatim kroz idućih 2 stoljeća ostala posljednjim branikom (reliquiae reliquiarum) kakve-takve starohrvatske državnosti i neovisnosti u nastavku od 1102.- 1287.

Ova se dalmatinska državica prvenstveno temeljila na njihovoj nepobjedivoj floti i pomorskoj moći, te prirodnoj nedostupnosti ljutoga krasa u njihovu zavičaju, kao tamponska banovina izmedju Magjara, Bizanta, Venecije i nove Bosne. Promjenjive granice njihove kontrole na kopnu su većinom išle od Stobreća do Neretve i na većini srednjodalmatinskih otoka, a njihovo bansko sjedište i tadašnji centar preostale neovisne Hrvatske bio je Omiš. Medjutim, na vrhuncu moći bana Kolmana Kačića čak uz priznanje pape, početkom 13. st. su oni protiv Venecije i Magjarske opet kontrolirali većinu dalmatinskih obala (osim većih gradova) i većinu jadranskih otoka od Visa sve do Kvarnera i Krka, pa im je država bila dijelom slična kao u doba ranih dalmatinskih banova prije hrvatskog ujedinjenja. Od njihovih desetak banova-admirala većina nose osobita uglavnom neslavenska imena: Yuran, Nikol, Brenna, Sebena, Malduk, Kolman, Tollen, Ossor, Radoš, Bogdan. Viditi još pobliže: Neretvanska banovina.

Ranohrvatski Snachi (Svačići)

Izim gore navedenih poluslavensko-ranohrvatskih praplemena Korušaki (Karantanci), Kirki (Kircy) i Khadziki (Kačići) koji su donekle poznati i bar oskudno dokumentirani, već prije klasičnih starohrvatskih rodova i plemena od Kraljevine Hrvatske je vrlo oskudno poznato još nekoliko ranohrvatskih patronima od inih naših prarodova i praplemena, kao npr. Snachi (Svaćići), pa Nelipići i još par inih vrlo nesigurnih, od kojih nam dosad nije ostalo zamalo ništa izim golih patronimskih imena iz neodredjenog vremena i bližega prostornog smještaja.

Prvotni tzv. Snachi su bili ranohrvatski prarod svakako stariji od Kraljevine Hrvatske i najvjerojatnije su još bili predslavenskoga tj. ilirskog podrijetla, a prvotno su živjeli u dalmatinskoj Zagori. Od njih su se djelomičnim slaviziranjem od doba Kraljevine Hrvatske pod dinastiom Trpimirovića vjerojatno razvili i kasnije poznati, klasični Svačići. Medju ovima su bili npr. poznati starohrvatski admiral Marjan Slavac u doba kralja Petra Krešimira IV., ter admiralov sin i Krešimirov unuk po majci, zadnji hrvatski kralj Petar Svačić (= Petar II. Slavac-Krešimirov) kao najpoznatiji od ranohrvatskih Svačića.

Od više poznatih ranohrvatskih praplemena iz samog početka srednjeg vijeka, bar pet njih ili najmanje oko 1/3 ranih Hrvata su bili jezikom i po iskonu neslavenski, osobito karantanski Korušaki, pa ranokvarnerski Kirki, dalmatinski Khadziki (Kačići), Snachi (Svačići) i Nelipići, pa zato većina poznatih banova i inih čelnika Neretvanske banovine sve do polovice 13. st. većinom još nose neslavenska imena (ili kršćanska neslavenskog oblika): Maldukh, Kholman, Tollen, Ossor, Brenna, Sebenna i slični. Ovi su vjerojatno bili romanizirani potomci antičkih Ilira i tek su naknadno do 14. st. većinom bili slavizirani.

Dotle je njihov jezik uglavnom bio balkansko-romanski sličniji Vlasima ili dosadašnjim istroromanskim Rumerima sjeverne Istre. Zadnji poznati neslavenski potomci tih srednjovjekih Snacha pod nazivom "Murlàki" preživili su sve do kraja 20. st. kao stočari na njihovoj planini Bleynatorna (Staretina) izmedju Livna i Glamoča od kojih je poznato 273 zapisanih riječi, a posljednji njihovi starci su protjerani ili pobijeni u Domovinskom ratu: usp. Morlački dialekt. Inače u Hercegovini do danas postoji brdsko selo Svačići iznad Bune pod Veležom (dijelom su muslimani), ali nije poznato kakve to ima veze sa srednjovjekim Snachima.

Starohrvatski Nelipići

Nelipići su mladji tj. kasniji bočni odvjetak od Svačića, koji su u srednjem vijeku živjeli negdje u južnom zaledju oko granice sadanje dalmatinske Zagore i jugozapadne Bosne. Slično kao raniji Svačići, ovi su takodjer izvorno predslavenskog podrijetla i najvjerojatnije romanizirani Iliri, koji su tek u doba Kraljevine Hrvatske bili napola slavizirani. Nelipići (u BiH ih još zovu Nelipčić i Nelipac) su starohrvatski plemićki rod iz Dalmacie, srodan Svačićima koji je imao posjede na ozemlju Cetinske županije. Smatra se kako su u rodu s obitelji cetinskog kneza Domalda. Najpoznatiji član tog roda je Nelipac koji se spominje 1244. godine. Njegov sin Izan je dobio od kralja Bele IV. županiju Drežnik, koju su kasnije izgubili u korist Babonića.

Najveću moć taj starohrvatski rod dostiže do 14. stoljeća kada Nelipići imaju visoke dužnosti na dvoru hrvatskog bana Mladena II. Bribirskog. Nakon poraza Mladena II Bribirskog godine 1322. u bitki kod Bliske (danas Blizna kod Trogira), kad je hrvatsko-ugarski kralj Karlo I Robert Anžujski pokušao uspostaviti svoju vlast u južnoj Hrvatskoj, knez Nelipac II. je zauzeo grad Knin i zasjeo u njemu. Odbivši idućih godina u više navrata napade svojih protivnika, on se učvrstio kao kninski knez i proširio vlast na području kninske, cetinske i psetske županie.

Nakon smrti Nelipca II. godine 1344. je novi kralj Ludovik I. Anžujski poslao veliku vojsku na Knin koji je branila Nelipcova udovica Vladislava Gusić. Svjesna kako ne će moći trajno izdržati napade kraljevih snaga, povela je pregovore s kraljom kako bi spasila baštinu svom sinu Ivanu. Konačno je Ludovik I. godine 1345. oduzeo Nelipićima Knin, Počitelj, Srb, Ostrog i Unac, a ostavio im utvrdu Sinj sa cetinskom županijom, Brečevo i djedovski grad Kamičac na Krki, pa Ključić i Nečven. Tim je bila slomljena ranija moć Nelipića, koji su odonda vjerni kraljevi vazali. Knez Ivan Nelipić je 1358. godine za svoje zasluge u ratu protiv Venecie od kralja dobio župansku vlast u Klisu. Godine 1372. stekao je još gradove Novi na Neretvi i Imotski s kneževinom Hum.

Naslijedio ga je zadnji sin Ivaniš Nelipić, koji je sudjelovao u građanskom ratu između Anžuvinaca i Luksemburgovaca, izprva podržavajući kralja Ladislava Napuljskog, od kojega je dobio gradove Skradin i Klis. Zatim je prešao na stranu Žigmunda Luksemburškog, zbog čega je izgubio Skradin, ali je zadržao Klis. Godine 1416. došao je i u posjed Omiša s okolicom. Umro je 1434. godine bez muškog potomka, čime se gasi taj ranohrvatski rod Nelipića. Koliko je poznato iz dostupnih izvora, spominju se kod nas samo tijekom srednjeg vijeka, pa su kasnije u novom vijeku vjerojatno već odumrli ili asimilirani po ženskoj lozi.

Kasniji srednjovjeki rodovi od 1102.

Izim gornjih nekoliko prvih ranohrvatskih praplemena, kasnije se u historiografskoj dokumentaciji iz doba Arpadovića i Anžuvinaca već pojavljuje srednjovjeki niz inih klasičnih rodova starohrvatskog plemstva koja su tada već bila manjeviše slavizirana, kao npr. Tugomirići, Lagodušići, Mogorovići, Jamometići, Babonići, Čudomiri, Bužani, Smičiklasi, Milošići, Šubići, Gusići,- od kojig se većina spominju tek kao podpisnici od ugarsko-hrvatskog ugovora "Pacta Conventa" (Qualiter) iz godine 1102. O nekima najvažnijim i kasnije odumrlim u novom vijeku se ovdje daju tek kraće naznake, jer su neki od tih već pobliže razradjeni i u posebnim paralelnim člancima.

Šubići Bribirski

Šubići Bribirski su plemići i banovi koji pripadaju najstarijem hrvatskom plemstvu. Živjeli su prvotno na prostoru između Vranskog jezera, rijeke Krke i Skradinskog buka. Njihov centar nalazio se u Ostrovici Bribirskoj. Poglavari plemena najprije su se nazivali Bribirskim knezovima, a kasnije Šubićima. Kada su se preselili u Slavoniju uzeli su naziv Zrinski. Šubići Bribirski su od ugarskog kralja Bele III. dobili potvrdu svojih posjeda. Značajnije se uzdižu u doba Pavla Šubića Bribirskog (ban 1292-1312) i Mladena II. Šubića-Bribirskog (1312-1322). Oni su ostvarili značajan utjecaj na hercegovačke Hrvatiniće i gospodarili dijelom Bosne krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Uz pomoć ostalih hrvatskih plemića i bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinski porazio je Mladena II. 1322. Njihovi dotadašnji posjedi bili su im oduzeti, a u zamjenu su dobili posjed između rijeka Une i Korane s gradom Zrinom. Po njemu su dobili novo prezime Zrinski.

Danas je Bribir arheonalazište u zaledju srednje Dalmacije. Nalazi se na ravnom brdu petnajstak kilometara sjeverozapadno od Skradina, u blizini stare ceste Zadar - Benkovac. Pod strmim stijenama na zapadnoj je strani izvor potoka Bribirčica, oko kojega je bogato i plodno polje Bribir-Ostrovica. Brdo Bribir je idealno mjesto za kontrolu okolnih područja nad svim prometnicama i pristupom od mora u zaledje. Tijekom rimskog razdoblja Bribir je poznat kao antička Varvaria, imao je status municipija i bio je središte jednog od 14 liburnijskih okružja. Arheonalazište Bribirska glavica danas je spomenik kulture najviše kategorije, jedan je od najvažnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj. Zbog svoga ogromnog značaja naziva se i „Hrvatskom Trojom“.

Bizantski car Konstantin Porfirogenet pisao je u 10. stoljeću o naseljavanju Hrvata u Dalmaciji od 7. stoljeća i opisao je kako su organizirane njihove zemlje u 11 županija (zupanias), od kojih je jedna Breberi na mjestu stare Varvarije. To je bilo u posjedu roda koji se u tadanjim zapisima naziva nobiles, comites ili principes Breberienses. Ovi Breberienses pripadaju plemenu Šubići, jednom od 12 koji tvore hrvatsku državnost u srednjem vijeku i od kojih su potom bili izabrani neki hrvatski banovi.

Krčki Frankopani

Krčki Frankopani (= izvorno ime; latinski-medjunarodno: Frangipani; jugo-srpski: "kneževi Frankapani" - Кнежеви Франкaпани), naziv je stare hrvatske plemićke obitelji i dinastije srednjovjekih hrvatskih banova, izvorno knezova krčkih. Grob Nikole Frankopana u crkvi Gospe Trsatske u Rijeci ima latinski natpis u prijevodu: Ovdje počiva gospodin Nikola Frankopan, krčko-senjsko-modruški čelnik.

Frankopani i uz njih banovi Zrinski spadaju medju najznačajnije i najpoznatije hrvatske bansko-plemićke rodove koji su od XI. do XVII. stoljeća bili usko povezani s poviješću, prošlošću i sudbinom hrvatskog naroda i Hrvatske. Stoljećima su članovi tih plemićkih rodova bili nositelji i branitelji Hrvatske od nadmoćnijega otomanskog osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijega habsburškoga carskog apsolutizma i njemačkog hegemonizma, koji se je u duhu europskoga merkantilizma nastojao učvrstiti u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. I prošlost tih dvaju rodova medjusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od turskih i inih onodobnih osvajača. Krčki Frankopani su jedina banska obitelj iz jadranskih otoka koja se je razvila do moći u europskim razmjerima.

Vjeruje se kako potječu iz Gradeca - danas napuštene ruševine dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove domaće obitelji plemenitog roda bio ban Dujam koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom Krkom. Prvoga krčkog kneza Dujma su naslijedila 1163. godine dva njegova sina: Bartol I. i Vid I. Treći sin Bartol II. "bio je valjda još nedorasao, pak tako su otčevinu preuzela dva starija brata". Bartol i Vid bilo je najčešće ime frankopanskih potomaka – sve do Bartola IV. i Vida V. Krčki knezovi uzimaju ime Frankopani tek nakon mnogo godina svoje pristutnosti na ovim prostorima. Neki povjesničari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku podrijetlo iz rimskih vremena. Tako je i ova naša obitelj uzela ime rimskih patricija “FRANGIPANI” pa nakon toga mijenjaju i svoj grb u dva lava (simbol Venecie) koja lome kruh (frangere panem = lomiti kruh).

Frankopani potječu od knezova krčkih, a do sredine XV. stoljeća su stekli izim otoka Krka i Vinodola još posjede u županiji Gackoj s Otočcem do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda su Frankopani izgubili u borbama s Turcima. U XVII. stoljeću njihovi posjedi su se pružali od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novoga u Vinodolu. Frankopani su hrvatskom narodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Medju poznatijima su ban Bernardin Ozaljski sudionik bitke na Krbavskom polju 1493. kao poznati branitelj Hrvatske i osobito poznat po protuosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu, pa njegov sin Krsto Ozaljski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Turaka, Mlečana i Habsburgovaca, "skrbnik i zaštitnik kraljevstva" koje je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu "Vuci", nadalje primorski i karlovački general i ogulinski kapetan Vuk Krsto Tržački (1589.-1652.), njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan (1643.-1671.) koji se je pridružio svomu šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Gusići (Gušići)

Gusići (ili novije Gušići) su jedno od 12 starohrvatskih plemena, čiji su čelnici imali važne uloge u srednjovjekoj Hrvatskoj kao povlašteni koji su imali pravo birati kralja. Gusići su u srednjem vijeku naseljavali i posjedovali veliki dijel povijesne Like i spadaju među najvažnije ličko plemstvo. Pavao Gusić iz roda krbavskih knezova Gusića je sudjelovao kao jedan od 12 predstavnika hrvatskog plemstva pri izboru Kolomana za hrvatsko-ugarskog kralja godine 1102. i bio je podpisnik sporazuma poznatog pod nazivom Pacta conventa, čime je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom.

U svom „Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije“ povjesnik Tadija Smičiklas navodi kako su Gusići već 1287. godine imali u svojem grbu kao heraldički znak lik guske s vratom probodenim strijelom. U to su vrijeme članovi ovog plemićkog roda bili najbogatiji i najutjecajniji u Krbavskoj župi gdje su bili župani. Sjedište im je bilo Udbina, a župa je osim Krbave obuhvaćala i područje Korenice. Krajem 13. i početkom 14. stoljeća na čelu tog plemićkog roda se nalazi knez Kurjak Gusić, čiji se potomci nadalje nazivaju Kurjakovići. Medju njima je bilo nekoliko hrvatskih banova: Budislav (Butko, Kurjakov unuk, ban 1394., †15. veljače 1401.), Pavao i Ivan (Kurjakovi praunuci, banovi 1410-1411.), Ivan Karlović - Torkvat (latin. Torquatus, sin Karla Kurjakovića i Doroteje Frankopan, *1478/79 - †1531., ban 1521-1524. i 1527-1531.).

U jeku turske navale na Hrvatsku u 15. i 16. st. se krbavski knezovi sele na sigurniji sjeverozapadu. U Gackoj tada podižu utvrdu Gusić-grad, koju 1575. godine osvajaju i razaraju Turci, a sličnu sudbinu ima i grad Brlog. Gusići zatim odlaze najprije u Senj, gdje vrše različite vojne dužnosti, pa kasnije u Ogulin i dalje u ine slobodne krajeve tada dijelom okupirane Hrvatske, ter na ozemlje Slovenije. Početkom 18. st. (21. travnja 1701.) Gusići dobivaju od austrijskog cara plemićki naslov baruna i pripadni grb, a u 18. st. se barunski ogranak obitelji podijelio u 2 dijela. Rodu Gusića pripadali su knezovi Izačići i Krčelići. Potomci tih krbavskih Gusića do danas žive po Hrvatskoj i kod Novog Mesta u Sloveniji.

Babonići (Blagajski)

Babonići (latin. Babonegi) su hrvatska plemićka obitelj koja je poznata od kraja 12. stoljeća, a obiteljski posjedi su se nalazili u srednjovjekoj Slavoniji. Prvi imenom poznati plemić tog roda je Stjepan I. Prvotni rani posjedi Babonića nalazili su bili uz desnu obalu Kupe izmedju današnjeg Karlovca i Siska. Najstariji im je posjed bila Vodica, po kojoj su nazivani vodičkim knezovima. Kasnije važno uporište bio im je grad Steničnjak (danas Sjeničak) po kojemu su nosili i pridjevak "de Stenischnach".

Godine 1241. Babonići su primili darovnicu od kralja Bele IV. kojom su oslobodjeni poreza i izuzeti od banske vlasti, a razlog tomu je bila njihova pomoć kralju pri povlačenja pred Tatarima preko Zagreba do jadranske obale. Uspon obitelji je krajem 13. stoljeća za vrijeme prijestolonasljednih borbi između zadnjeg Arpadovića Andrije III. Mlečanina i Anžuvinaca, kada Babonići uz banove Bribirske, postaju najmoćnijom vlastelom u Hrvatskoj. Tada se često sukobljavaju s Gisingima i Gut-Keledima s kojima izmijenjuju bansku čast. Vrhunac moći dostižu pod Stjepanom IV. banom "cijele Slavonije", kad im se posjedi pružaju od Kranjske do Vrbasa i od Save do Gvozda. Slavonski ban Ivan Babonić je sudjelovao 1322. godine u bitki kod Blizne protiv hrvatskog bana Mladena II. Bribirskog, nakon čega je imenovan banom "cijele Slavonije, Hrvatske i Dalmacije", ali već iduće godine je izgubio bansku čast i ubrzo se sukobio s kraljem." Knezovi Blagajski [uredi]

Blagajski knezovi su odvjetak hrvatske velikaške obitelji Babonića, nastao od 14. stoljeća. Pridjevak Blagajski (de Blagay) su dobili po novom sjedištu u gradu Blagaju na Sani (danas Blagaj-Japra). Rodonačelnik knezova Blagajskih je Dujam Babonić (umro 1370.), sin Radoslava II. Babonića. Vladao je područjem Dubice, Vodice i Sane, a taj posjed mu je kao baštinski i nasljedni potvrdio ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinski. Za velikog sukoba ugarskih i hrvatskih feudalaca protiv kraljice Marije, Blagajski pristaju uz njih i Žigmunda Luksemburgovca. Od 15. stoljeća knezovi Blagajski sudjeluju u protuturskim ratovima, ali zbog turskih osvajanja i pustošenja svojih posjeda oko Sane krajem 16. stoljeća se sele u Kranjsku, gdje se od 1582. godine ubrajaju u red kranjskih staleža. Zadnji potomak Babonića je bio grof Ludvig Blagajski koji je umro u Ljubljani god. 1898.

Mogorovići

Mogorovići (Mogorovich, Murithorum) su jedno od 12 starih hrvatskih plemena na koje su u 12. stoljeću bilo podijeljeno hrvatsko plemstvo. Mogorovići su kasnije živjeli na ozemlju Like gdje su se iselili nakon provale Tatara iz okolice Zadra gdje se navode u 12. i 13. stoljeću. Krajem 15. stoljeća na području Like ima ih oko 3.500 u selima Bisići, Cehovići, Črna vas, Dugošani, Gaćelezi, Grvozdnica, Kasezi, Kuklići, Lučani, Marinci, Podslunj, Radina vas, Ribnik, Sebidraža, Skurina, Stinice, Telić-selo, Vrhovljani, Zabrdo, Zahumići i Zažićno. Pleme je imalo svoj plemenski sud za plemiće kojemu je na čelu „špan meju plemenitimi ljudi Mogorovići v Lici", a plemenom vlada župan. Među ovim županima su poznati Petar u doba kralja Kolomana, 1102. god. još prije nihovog dolaska u Liku.

U vrijeme njihovog dolaska u Liku župani pripadaju hižama Dišislavić i Berislavić. U Lici Mogorovići ostaju sve do provale Turaka 1526. godine nakon čega su se odselili po različitim krajevima. Dio odlazi (obitelj Draškovića) prama Kupi i preko Kupe, pa se spominju 1650. u Vodenoj Dragi kmetovi Bartol i Ivan. Dolaze u Karlovac i neki u Sloveniju (Kočevje), Hrvatsko Zagorje (Rusnica i Hum na Sutli), pa sve do Gradišća u selima Mali Borištof (Kleinwarasdorf), Cindrof (Siegendorf) i Trajštof (Trausdorf) u Austriji i Plajgor (Olmod) u Magjarskoj. Obitelji Draškovića žive danas i kod Ogulina, odakle su neki odselili krajem 19. i početkom 20. st. u SAD: Pittsburgh (Pennsylvania), Kansas City (Kansas), Eveleth i Keewatin (Minnesota).

Obitelji Mogorovića su posjedovale svoje vlastite grbove, koji se najstariji u Hrvatskoj nalaze od 13. st., dok su u 15. st. u općoj uporabi. Kod Mogorovića nalazimo ih na pečatima pojedinih članova plemena. Na glagoljskoj ispravi iz g. 1499., koja se čuva u arhivu HAZU, vise pečati kneza Andrije Kobasića, Grgura Nelkovića (sudca plemenitog stola), Grgura Sopkovića iz hiže Jurislavić, Jakova Račića iz hiže Vučić. Poznati su i pečati s grbovima iz obitelji Babonosić, Jurja Babonosića iz 1622. g. i Baltasara Babonosića i 1646. Takvi grbovi se nalaze i na nadgrobim spomenicima, npr. u Senju grb kao štit sa 5 poprječnih valovitih greda, a nad njima šesterokraka zvijezda, pa na nadgrobnom spomeniku Martina Mogorića u župnoj crkvi u Mariji Gorici iznad Zaprešića.

Tugomirići (Tugomorići)

Tugomirići (Tugomerići, Tugomorići) su staro hrvatsko pleme jedno od dvanaest hrvatskih plemena koja su po legendi, doselila iz ranije Bijele Hrvatske do današnje Hrvatske. Njihovo ime se povezuje s imenom Tuge, sestre Bugine (od koje potječu Bužani) i njezine braće, a koji su po starohrvatskoj legendi vodili hrvatska plemena pri selidbi. Po povjesniku Vjekoslavu Klaiću, prvotno su Tugomirići naselili "Podgorsku župu" oko Velebita sve do Zrmanje, sa središtem u Karlobagu. Ove im krajeve sredinom 13. stoljeća oduzima Pavao Bribirski, pa se zatim šire u dva smjera: dio na otok Krk, a drugi u zadarsko zaledje i u Liku. Tugomorići se spominju u zaledju Zadra već 1189. godine pa sve do 1456. godine kada se u tom kraju navode posljednji put.

U zborniku radova sa znanstvenog skupa Benkovački kraj kroz vjekove 1987. stoji kako su Tugomirići živjeli u Lici pa su imali plemenska prava u Lučkoj županiji tj. u Ravnim kotarima. U Lici se Tugomirići navode do početka 16. st. tj. 1513. godine. Godine 1248. godine u popisu plemenitih rodova na otoku Krku se navode i Tugomorići, za koji rod Mihovil Bolonić i Ivan Žic Rokov smatraju kako su vjerojatno nastanjivali područje Vrbnika. Dio plemena je odselio još južnije do Poljica u Dalmaciji. Ime sela Tugare u Poljicama se takodjer dovodi u vezu s Tugomirićima, koji su ranije nastavali taj kraj.

Jamometići

Jamometići (Jamometi, Jamometorum) su jedno od 12 starohrvatskih plemićkih rodova u 14. stoljeću naseljeni na Krbavi i Pounju. Jamometići se spominju kao podpisnici hrvatsko-ugarskog ugovora Pacta conventa, uz plemena Prkalj i Bilinjan u zadarskom zaledju na području Krneza na sjeverozapadu Ravnih Kotara, ali nijedan sa staleškom oznakom plemića. Inače je dominikanac Andrija Jamometić je bio pripadnik ovog plemena, čija je obitelj bila podrijetlom iz Nina i koji je živio u 15. stoljeću, pa je ubijen u baselskom zatvoru 1484.

Čudomirići (Quddomiri)

Čudomirići (Quddomirorum) je jedno od dvanaist srednjovjekih starohrvatskih plemena iz kojih su svako imali po jednu plemićku obitelj. U 15. stoljeću oni žive u Lici i oko Zadra gdje se spominje mornar Matija Radušević Čudomirić. Posljednji puta spominju se godine 1509. Šest od ovih plemena biralo je župane, a inih šest (sex generibus Croatorum) banove. Čudomirićima je uz Kačiće, Kukare, Snačiće, Mogoroviće i Šubiće pripadala i banska čast (banatum).

Važnija literatura

Ivan Mužić: Hrvatska povijest devetoga stoljeća (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN 978-953-263-034-3
Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.
Konstantin Porfirogenet: O upravljanju carstvom, prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), R. Romilly J. James H. Heald Jenkins (engleski), priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik, Zagreb : Dom i svijet (Biblioteka Povjesnica), 2003. ISBN 953-6491-90-7.
Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
Nada Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, 593 str. Zagreb 1975.
Hrvoje Gračanin: "Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom: Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78", Povijest u nastavi VI/11 (1), Lipanj 2008.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original compilation, completed and enlarged by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.