Indoiranski Prahrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Indoiranski Prahrvati (predslavenski iskon ranih Hrvata): Indoiranska teorija kako su rani predslavenski Hrvati stigli u Europu iz Indije preko Irana, razvijala se tijekom 19. i 20. stoljeća, a veliku je popularnost stekla nakon osamostaljenja Hrvatske, kad je napokon dozvoljeno njezino objavljivanje u domaćoj javnosti. Kod nas su napokon otkriveni stari zapisi i razne sličnosti koji upućuju na mogućnost da su antički predslavenski Hrvati bili iransko pleme i još prije toga u prapovijesti indoarijski Prahrvati.

Abstract

Indo-Iranian Proto-Croats (pre-Slavonic origins of early Croatians): 120 Croat and non-Croat university professors and several academics have compiled 249 research works of which many have been printed in various publications and thereby have proven that Croats are of earlier Iranian origin. There are many real evidences about the identity of ancient Croats which almost dismiss the imposed theory that Croats are of pure Slav origin only. Although research works on the earlier origins of the Croats could not be published due to the censorship that was widely practiced in the former Yugoslavia, the now available data reveal that the initiator on research about the early Iranian origin of the Croats appeared yet two centuries ago. In his Ph.D. thesis in 1797, J. Mikocsy-Blumenthal made a study on the Iranian origin of the Croats and proved the conclusion that the ancestors of actual Croats emigrated from the western part of ancient Persia. Following the formation of Yugoslavia in 1918, the bigot Slavs destroyed all original copies of that dissertation in an attempt to erase any data about the Pre-Slavic history of early Croats. To date, only a minor digest of that research published in 1938 persisted. See also a Summary down.

Uvodni pregled

Po novijim arheonalazima i analizama paleolingvista S. KalyaNaraman-a iz III. tisućljeća pr.Kr., na graničnom gorskom području Pakistan/Afganistan sada nazvanom "Tribal Area", uz prapovijesnu rijeku Kupha i današnju kraško-vapnenačku planinu Tahti-Dinarah (3.270 m), u pradavnim ranoindskim slikopisima (piktogrami) iz doba pracivilizacije Harappa, uz ino se spominju i naša praplemena Haraxvati i Haraquati koji da su po KalyaNaramanu govorili prijelaznim indoiranskim pradialektom izmedju rigvedskog (Saraswati) i ranoiranskog (Avesta). Po KalyaNaramanu je to bio naš najraniji predhrvatski protonim u razvojnom nizu: hipotetski predpovijesni Sarasvati - rigvedski Haraxvati - ranoarijski Haraquati - perzijski Harauvati - tanajski Horouathoi - čakavski Harvati - kajkavski Horvati - novoštokavski Hrvati. Kasnije u klasičnoj staroperzijskoj civilizaciji dinastije Ahemenida (Hakkamaniš), prahrvatski iranski Harauvati se bar desetak puta izrijekom navode u nizu carskih nadpisa kao pripadni narod Perzijskog carstva, vidi još pobliže Indoiranski Prahrvati.

Naprotiv uskoro nakon uništenja Ahemenida je Aleksandar Makedonski uz Perziju u 4.st. pr.Kr. osvojio i našu afgansku pradomovinu Harauvatya (staročakavski: Hrvatska = Harvatýa), pa ju je preimenovao iskrivljeno-grčki kao tzv. Arachosia pod kojim se do danas navodi u Europi, a eufemistički-prikriveno i kod nas da se ne uzbude podobni slaveno-Hrvati. Kasnije je još preko ozemlja Harauvatiye/Arahozije od antike do danas protutnjao veliki niz raznih osvajača, od ratobornih sjevernih Kušana (= 'Koljači'), pa potom Arapa, ... Sovjeta, Natoa, itd. Stoga su naši Harauvati uskoro nakon propasti Perzije shvatili da na toj prometnoj geostrateškoj 'vjetrometini' nemaju mogućnosti dužeg opstanka, pa su u Kristovo doba većina njih odselili dalje na sjeverozapad oko Kavkaza do Azova i Krima, gdje su potom triput zapisani u 2.i 3.st. po Kr. na 2 ploče kao Horoathoi i Horouathos, pa u 4.st. kao Horites (Orosius Presbiter) i još u 5.st. kao Hrwts (Zacharias Rhetor), itd. - vidi pobliže: Velikaya Horvatiya.

Izraelski genski antropolog N. Goldstein procjenjuje kako se tada iz Starog Orienta do Balkana naselilo oko desetak tisuća naših neslavenskih predaka (što njegov povijesni prezimenjak kod nas idejno odbacuje). Ipak dosad većina hrvatskih povjesnika uglavnom već priznaju kako je barem naš etnonim (narodno ime) Hrvata izvorno neslavenski i najvjerojatnije indoiranskog iskona, ako mnogi još idejno vjeruju da su Hrvati kulturno ipak uglavnom Slaveni. Takodjer i naša narodna simbolika kao hrvatski troplet i grb (od prapovjesti donedavna isti iranski) i staroistočne titule čelnika npr. župana i bana (isto elamski + kasitski + perzijski = bani) i ini slični simboli naše stare nadgradnje spram inih Slavena pokazuju da je barem starohrvatska plemićka elita prvotno bila neslavenska staroistočnog iskona.

Takodjer i najnovije bio-genomske poredbe nam očito dokazuju kako su kod nas slavenski muški pretci (Y-kromosom) bili manjina tek oko 26-33% (u Dalmaciji i Hercegovini jedva 8-17% slavenski), dok su blizu polovice ili oko 45% (Dalmacija-Hercegovina 60-72%) tipa Eu7/I1b, koji su biokemijski identični kavkaskim Swanetima i Dargynima (čak 90% genski Dinaroidi), pa sjeverozapadnim Kurdima (Delamiti 32% - slični Delmatima), kao i iranskom Teheranu sa 33% naših genskih Dinaroida u iranskoj prijestolnici. Za Afganistan još nema objave sličnih genskih podataka, iako uz granicu u susjednom Pakistanu (Tribal Area & Tahti-Dinarah) postoji do 16% sličnih genskih Dinaraca. Za jugonostalgične slavenofile su još pogubniji genski nalazi naših ženskih mitohondrija, gdje prosječno tek 7% - 10% naliče inim Slavenkama, tj. čak 9/10 Hrvatica su genski neslavenskog iskona. To praktično znači da su u srednjem vijeku u Hrvatsku s dominacijom Ilira + Iranohrvata većinom doselili tek dijelom muški Slaveni bilo kao pečalbari ili vojni plaćenici tj. bez dosad razglašene tzv. "Velike seobe Slavena" kojom smo kroz 20.st. u Jugoslaviji uporno ideološki kljukani u jugo-školama.

Iskon hrvatskog imena

Ime Hrvati po suvremenim istraživanjima ima rani predslavenski korijen iz ranoiranske ili indoarijske riječi, a najvjerojatnije iz proto-arijskog prajezika saraswati (samskrit), koje se kasnije pretvorilo u Harahwaiti. Ono prvotno datira iz 3750. godine prije Krista kao slikopisni zapisi ranoarijskih praplemena Haraxwati i Haraquati iz Pakistana. Ovdje treba znati da su indoarijski narodi stigli u Indiju sa sjevera i danas se oni nazivaju Hindusima (po rijeci Ind), pa čine granu Indoeuropskih (Arijskih) naroda. Aryan znači 'plemeniti' a prefiks ar- prisutan je kako u imenu Aryan, tako i u raznim drugim nazivima. Čak je i u ranomu asirskom postojao naziv Arvat. Ostale razne variante se nalaze i kod inih naroda koji su bili u kontaktu s Hrvatima, a ovaj etnonim ostao je i danas očuvan u imenima naselja i gradova npr. Arwata u Siriji, Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Harvati. Značenje imena Hrvati moglo bi imati slično značenje koje ima i ime Arya i Harahwaiti.

Na glinenom klinopisu huritskog kralja Tušrata iz 1370. pr.n.e. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima staroperzijskih Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo živi nazvano Harauvatiš ili Harahvaiti, a spominju se 12 puta. Postoje i dva kamena natpisa koja navode Hrvate na zapadu Kavkaza uz Azovsko more u II. i III. stoljeću prije Krista pod imenom Horouathos i Horoathoi. Godine 318. Orosius Presbiter spominje indoarijski narod Horites u Ukrajini, a 559. Zacharias Rhaetor navodi arijske konjanike Hrwts s područja Krima i Azova. Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako (Marčinko 2001): Sarasvati - Huravat - Aurvat - Harahvaiti - Harvat - Harauvatiš - Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Harvat - Horvat - Hrvat.

Sličnosti Hrvati-Iranci

U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadašnjih Hrvata i onih koja su se rabila u starom Iranu. Još jedna stvar upućuje na iransko podrijetlo, njihova nošnja jer su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoše u novu domovinu, sa ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva: Tugomirići, Bužani i drugih plemena čija je povijest mnogo jasnija, a neka ostaše i obiteljskim prezimenima.

Sličnom glagoljicom i danas piše čak 12 milijuna ljudi u Zakavkazju, od Abhazije do Karabaha. Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti, pa u kraljevstvu Harauvatiya prije 2.600 - 2.323 god., pa najvećem Hurátina prije 2.843 - 2.578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3.520 - 3.268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4.360 - 3.710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomišt, s ratnicima - marjani i svećenstvom - yarani pod prvosvećenikom Lubura i božanstvom Nina-Sawúška.

Rani Hrvati po toj teoriji

Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeli 614.- 615. Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Češke i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su očuvali hrvatsko ime i simboliku što ih je pratilo tisućama godina unatrag, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. pr.Kr.

U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima. Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije i Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. Kod vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Rothe Krobathen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara i Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća, a po caru Herakliju su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.

Nova politička pozadina

Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju isključivu teoriju o obaveznom slavenskom podrijetlu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povezana je u teoriju o njihovom slavenskom podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u ideopolitički mit. Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana i nisu smjela biti publicirana, jer je Hrvatima povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. Josip Mikoci-Blumental razradio je doktorsku disertaciju o staroiranskom porijeklu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanje dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) predvode jugoslavisti koji su plijenili ovakve dokumente i uništavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990. (a dijelom i danas) i njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom, pa je zato četvoricu tih nepodobnih istraživača ubila jugoslavenska tajna policija: prof.dr. Milan Šufflay, dr. Kerubin Šegvić, dr. Ivo Pilar i prof. Mitjel Yošamya, a desetak drugih su završili na robiji.

Pisani tragovi

  • Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani Arwatal iz Urkiša oko god.2340 pr.Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog).
  • Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-Šarmata Bratarna Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500 godina pr.Kr.
  • Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr.Kr. kralja Darija I. (525-486. g.pr.Kr.) o staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka VIVANA, vladaru satrapije Harauvatiya u antičkom Afganistanu.
  • Sarmada (kralj) Surina (53-36. g.pr.Kr.) uništava s oklopnom konjicom 53.g.pr.Kr. brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Crassus
  • Kralj RADOMIŠT odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju.
  • Jedan od antičkih oblika hrvatskog imena, ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos), nalazi se na 2 kamene ploče pisane grčkim pismom oko 200. godine, nađene u luci Tanais na Azovskom moru. Obje ploče se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.
  • Sirijski biskup ZACHARIAS RHETOR 559.g.nakon Kr. pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora

Naše legende o iskonu

U 20. st. pod Jugoslavijom je dogmatski bila dozvoljena samo objava naše staroslavenske predaje (Perun, Hej-Slaveni i slično), a sve ino iz domaće pučke tradicije u neskladu s tim je prešućeno i zapravo zabranjeno (zato se skidalo glave: M. Yošamya). Tek u novoj Hrvatskoj odnedavna izlaze u javnost više naših prastarih ali zabranjenih pučkih epova na arhaičnoj čakavici poput nordijskih Saga i grčkih epova: Ovi nam mimo dogmatskih jugoslavista poučno govore o našoj prikrivanoj antičkoj prapovijesti i dugotrajnim selidbama od Starog Istoka sve do Jadrana, uglavnom u skladu s gorespomenutim povijesnim pokazateljima indoiranske teorije, a većinom bez veze s nametnutom nam "Velikom seobom Slavena".

Tek nedavno javno otkriveni (R. Žic - u tisku), ali najvažniji za naš rani praiskon je velebni čakavski ep u desetercima o prapovijesnim Predhrvatima iz Hvarizema i Mezopotamije sličan i ravnopravan nordijskoj Hervarsagi i starogrčkoj Ilijadi ili ranoindskoj Rigvedi. Naš Hvarizem je ranoperzijska Uvarêzmya, potom makedo-grčki Chorasmia, kasnije islamski Khwarezm je vazalna satrapija perzijskih Ahemenida na sjeveroistoku ranog Irana uz rijeku Amu-Daryah (danas uz granicu Iran/Uzbekistan). Druga paralelna kvarnerska legenda "Povêda ud Matânih navakýreh" je jezično dosad najarhaičniji ranohrvatski tekst, ali je povijesno mladja i opisuje našu ranu pomorsku doselidbu južnočakavskih Crvenih Hrvata od antičkoga Azovskog mora (Mićapônt) preko Tarnemôri, Meypônt tar Garske-mori (Crno, Mramorno i Egejsko more) na Velemôri tar Sinjemôri (Sredozemlje i Jadran). Od ove druge slijedi niže prvo štokavski prijevod i potom staročakavski original samo iz prvoga kasnoantičkog dijela (drugi završni dio legende opisuje kasnija srednjovjeka zbivanja na gornjem Jadranu):

Legenda o pomorskim Matanima

Legenda o pomorskim Matanima i gradu Koryntija (štokavski prijevod početnoga antičkog poglavlja):

"To je pradavna legenda o prvim bodulskim plovidbama po Crnom moru i istočnom Sredozemlju. U prastaro doba su pretci Bodula boravili kao pomorski Matani na zapadu Pontskog gorja (Kavkaz ?) uz Azovsko more. Tu su plovili i ribarili, a takodjer su jašili na konjima po okolnim istočnim pustarama. Kada im je stiglo vrijeme za selidbu, njihov admiral Hrvoje je spremio veliku flotu od sedam lijepih jedrenjaka koji su se zvali: admiralski Glavni brod (Sionâv), veliki Razarač (Dragaãr), veća Brodina (Noavýna), manji Brodić (Mićanâv), dvojni Blizanac (Dvõydi), pilotski predvodnik (Šwera) i sedmi brod čije je ime zaboravljeno, jer je putom potonuo.

Jednoga lijepog proljetnog dana, svi su pomorci zapjevali našu himnu Marjàni-Marjàni! Svaka se posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope u luci i razapeli jedra. Potom je sva flota isplovila pa su godinu dana jedrili preko sedam mora sve do otoka Krka. Na tom dugom putu im je glavni pokazatelj bila zvijezda Tohôrnica (Sjevernjača): kad su isplovili, ona im je na Crnom moru bila iza krme, a kada su stigli na Jadran - tu im je svijetlila ispred pramca.

Prvo su po buri odjedrili na jug i kroz Kerčka vrata su izašli iz Azova i ušli na veće Crno more, gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Pontskog gorja. Tamo su plovili na zapad uz poluotok Hiršôn (Krim), uz deltu Dunava i Pontsko primorje (? Dobrudja), gdje su velike plićine s malo brodova bez većih luka. Potom su prošli pored Carigrada, pa kroz manji Medjupont (Mramorno more) i Pontski tjesnac (? Dardaneli) ušli su na toplije Grčko more (Egejsko) gdje plove i ribare grčki brodovi. Tu su jedrili uz veliki poluotok Hatýa (Mala Azija) pa izmedju grčkog otočja i uz otok Kretu. Pritom im je sedmi brod stradao u brodolomu i većina njegovih mornara su se iskrcali na Kreti (Kandýa) i ostali s Krećanima.

Tamo su se neko vrijeme odmorili i nakon Krete je ostalih 6 brodova isplovilo na pučinu Sedozemlja (Velemôri) pa su jedrili uz Grčki poluotok (Peloponez) i pored Korintskog zaljeva. Tu su većinom plovili podalje od obale pa su im glavni vodič i zaštitnik bili dobri duh pomorstva Kulàp i ribarski duh Macarôl koji im je osigurao obilje ribe za hranu. Nasuprot ovih su naše pomorce na pučini uništavali morski zlodusi Štrigûn i Orkûl koji su ih napadali olujama, orkanima i golemim valovima. Kada su prešli pučinu Sredozemlja, jedrili su uz Talijanski rt (Apulija), gdje su ušli na Sinjemôri (Jadran). Tamo su po jugu jedrili na sjever uz Vlaško primorje (Albanija) i duž Dalmacije (Delmatýa) s lijepim otocima, gdje se na sjeveru vide snježni vrhunci Vlaškog gorja (? Dinaridi). Napokon su tih 6 brodova uoči zime izmedju Lošinja i Dugog otoka dojedrili na Kvarner, gdje je na zapadu poluotok Istra, a na istoku planina Belevýć (Velebit). Ovi su pomorci na Kvarner donesli naš bodulski govor i glagoljsko pismo.

Dolaskom na Kvarner su naši pomorci završili svoju dugu plovidbu i svaki brod se iskrcao na jedan otok, a admiral Hrvoje s glavnim brodom pristao je na najveći otok Khârk (Krk). Kad su ovi Matani prvi puta stigli na Krk, taj otok nije bio kamenit kao danas nego je bio većinom obrastao zelenom travom, gdje je paslo mnoštvo zlatnih ovaca koje je čuvala lijepa Vila u bijeloj haljini. Matani su tamo htjeli izgraditi svoj grad i Vila im je izabrala lijepo mjesto pored izvora na najistočnijem rtu Sokôlu. Medjutim im je Vila zabranila da se okreću i gledaju njezine ovce, ali oni nisu poštovali tu zabranu. Kada su se okrenuli i ugledali zlatne ovce, ove su se smjesta pretvorile u bijelo kamenje i odonda je otok Krk većinom prekriven kamenjem, iz kojega su Matani izgradili svoj grad ..." (dalje slijede kasnija srednjovjeka zbivanja na Jadranu).

Pračakavski izvornik

Povêda ud_Matânih navakÿreh tar_Urih-Kworÿta˙

˙˙ Vô_eš seunâ štoâra povêda ud_parvànjeg vêyskog navÿga vaõn Pônt tar_Levânt. Vaunê parvànje vrymjâ štoâri Veyàne bìhu stavâli koti_Matâne navakÿre vazahõy ud_Pônskeh Hlâmi kadÿ_eš unê muõri Mićapônt˙ Undÿ Matâne bìhu navigàli tar_peškàli, taroscè esu_yzdìli kolotôrno na_yzdèneh vanêh zihòdneh pustòših. Kadâ unên eš_prìšlo vrÿme za_âryu zminìt, unên glavâš Harvâtje Marjakÿr eš_dâl prontàt unê šèsne noâvje ud_šedmòri vèle mihyrûni (caterèć danàski jadrîlci) ky_esû sezvâle˙ Sionãv ud_marjakÿra, parvãd Šuêra, vèli Dragãar, štoâra Noavÿna, Mićanãv, duplÿca Dvõydi tar_uõn šêdmi cigòvo ymê eš_pozâbjeno, aš_seyõn eš_putên potunÿl. Jenôg šèsneg dnevâ va_protulèti, seunê navakÿre esû zakantàli švojû goângu ˙˙Marjàni – Marjàni˙˙, sekâ šûrma sejê imbarkàla va_švojû noãv tar_esû udmolàli cìme va_pôrtu, oscé esu_udpârli mihÿrje (caterèć danàska jadrâ). Ontrátt seunê noãvje bìhu šlećà tar_potlèn unê esû mihyràli letodân škrôzi šète muõri šuê do_segâ Karkâ. Va_semû dàlgen navÿgu seunê nebêšne navodÿla unên bìhu žvezdÿ tar_nasvalÿto Tohôrnica (caterèć danàska Tramuntâna)˙ kadâ esu_pârtili va_Tjarnemorù unâ eš_bîla zâda po_karmÿ, ma_kadâ esu_arivàli va_Sinjemorù unâ eš_bîla šprÿda po_prôvi.

Parvô esu_mihyràli vapolnèb zi_bùron va_jadrâh škrôzi unê Bùke ud_Hiršôna tar_esû vlêzli va_unê vètje Tjarnemôri, kadÿ eš_vît va_zihòd unê vàrhe šenygàve ud_Pônskeh Hlâmi. Undÿ esu_pasàli lajunâ artÿna Hiršôn, Dunãyške kukûrje tar_Pônske krâje, kadi_nÿ vètjeg pôrta ninè nãvih. Potlèn esu_pasàli lajunè Pônske-Uri, oscé unê mîće muôri carekû Mejpônt tar_škrôzi Pônske Bùke esu_vlêzli va_unê teplè Garskemôri (caterèć danàs Egêjsko môre), kadÿ navigâju tar_peškâju unê gârske noãvi. Undÿ esu_pasàli lajunà vèla artÿna Hatÿa, mejunê Gàrske Skôpje tar_unâ vèla înšula Kandÿa. Undÿ va_Gàrsken morù esu_imèli havârje, perkè unên šêdma noãv va_nivêri eš_potunìla tar_unê navakÿre pjutòšto esû sezbarkàli vaunâ înšula Kandÿa tar_undÿ bìhu oštàli zyvìt mejunêh Kandyâneh. Undÿ va_Gàrsken morù esû se_komodàli niko_vrÿme tar_potlèn esu_šlićà.

Inòki šeštòri noâvi potlèn Kandÿe esu_zilêzli zi_Garskemorà tar_esû vlêzli vaõn kulàp ud_Velemorà (caterèć danàske Mediterân), oscé undÿ esu_pasàli lajunâ Artagârska (caterèć danàska artÿna Peloponêž) tàr poli_valâde ud_Korÿnta. Undÿ esû pjutòšto navigàli dàlgo ud_krâjeh, kadÿ unên bìhu peyãr tar_padrôn uõn Khulàp tar_Macarôl, ky_unên eš_sigurâl cûda rybôj za_ÿšt. Kûntra ovêh dobrêh yâmni, unê esû popadàli tar_ruinàli hudòbne mòrne mràti kakô Štrigũn tar_Orkũul zi_šyûnih, nivêrah tar_vèleh marètah. Kadâ esu_pasàli uõn kulàp ud_Velemorâ, unê esû mihyràli lajunâ artÿna ud_Artalÿah tar_esû vlêzli vaunê Sinjemôri, caterèć danàske Môre Adriânsko. Undÿ esû šèsno navigàli vatohôr z’jûgon va_jadrâh lajunê Krâje Vlahÿske tar_mejunê šèsne skôpje ud_Delmatÿe, kadÿ eš_vît vatohôr unê vàrhe šenygàve ud_Vlahÿskeh Hlâmi. Najpòtle esu_pasàli mejunê înšule Ošôr tar_Velaskopâl tar_spodžimÿ šeštòri noãvi esu_prišlÿ vaõv Kvarnâr, kadÿ_eš vazahõy unâ artÿna Yštrâ tar_vazihòd helãm Belevÿć.

Sẽy navakÿre zisebûn esu_parnèšli oscé Gan-Veyãn tar_glagôlsku bùkvicu vaõv Kvarnâr. Ve_navakÿre ovdÿ esu_finìli šuõj dàlgi navÿg tar_esû sezbarkàli sekÿ noãv va_jenôj înšuli ud_Kvarnarà˙ Harvâtje Marjakÿr zi_švoÿn mihyrûnen Sionãv eš_zibrâl za_stavàt sionvèli skopãal Khârk. Kadâ Matâni navakÿre bìhu parvÿć prišlÿ naõn skopãal Khârk, sÿa înšula ontrátt ny_bîla kamênska koti_danàs, leh_bìše pjutòšto pokrÿta zi_želènun tarvûn kadÿ eš_pâšlo cûda žloâteh kÿšjeh keunê eš_têndila unâ šèsna Divÿca va_bokâni barhâni. Matâne esu_utêli undÿ storìt švoẽ ûri tar_Divÿca eš_unên zibràla šèsno meštô za_zidàt poli_bujmèra z’vodûn, vaõn sionzihòdni ârt ud_Karkâ carekû Sokuõl. Meytên Divÿca eš_unên zikratìla setornàt tar_gledìt unê žloâte kÿšje, ma_Matâni nišuné baćilàli uõv impâć. Kadâ unê esû_se ubarnùli, seunê kÿšje va_hÿp esû_se transformàle va_unê bokâne kôguli tar_potlèn tegâ siõn skopãl Khârk eš_pjutòšto kamênski. Potlèn navakÿre esu_rabìli ve_kôguli za_zidàt švoẽ Uri-Kvorÿta ... ...

Summary: Croatian arrival

Here is the starting text on the early sailing migration of the southern Chakavian Croats from the Azov Sea across Mediterranean to upper Adriatic, i.e. Legend on sailing Matanni and town Corynthia (an approximative translation of the starting part of Chakavian original - the omitted continuation covers newer medieval events in Adriatic):

"It is an early legend on the first Croatian navigations in eastern Mediterranean and Black Sea. The first ancestors of Veglians in primordial age dwelled as the sailing Matanni in western side of Pontic ranges (? Caucasus) at Azov Sea. There they practicized the sailing and fishing, and also the riding on horses in adjacent eastern steppes. When the time for their migration came, their admiral Harvatje organized a strong fleet of seven nice ships named: Main-ship of admiral, big Destroyer, leading Precursor, Old-ship, Mini-ship, the Twin, and 7th one that drowned subsequently and its name was forgotten. One nice day in spring, all sailors sang their hymn ‘Mariani-Mariani!’. Each screw entered into the related ship, they dissolved the ropes of quay and opened all sails. Then all fleet sailed away, and they navigated during a year up to Krk island in Adriatic. Along this long way, their main indicator was the northern star Tohornica (Polaris): at their start in Black Sea it was astern for them, and when they came in the Adriatic it was them fore prow.

They firstly sailed southwards with the norder in sails, and through the Crimean strait (Kertch) they reached the major Black Sea, where eastwards the snowy peaks of Caucasus range were visible. Then they sailed westwards by Hirshon peninsula (Crimea), by Danube delta and by Pontic coast (? Dobrogea), where occur the extensive shallows with rare ships and no major harbours. Then they passed by Constantinople, and through the minor Marmara Sea and Pontic Straits they reached the warmer Greek Sea (= Aegean) where many Greek ships sailed and fished. There they passed by the big peninsula Hatya (Asia Minor), between the Greek archipelago and by Kreta island. There they lost 7th ship in a shipwreck, and its screw mostly landed Creta and stayed there.

The others reposed there for some time, and after Creta these 6 ships entered in the Mediterranean offing called Velemori (= Big-Sea) and sailed along the Greek promontory (Peloponnesus) and at Korynth Bay. There their main pilot and patron were the Khulap (Sailing spirit) and Macarol (Fishing spirit) who assured them the abundant fish for food. Against them, navigators were attacked by sea-demons Shtrigun and Orkuul that tortured them by storms, hurricanes and huge billows. When they overpassed this offing, they sailed by Italian promontory (Apulia) and there they entered into the 'Blue-Sea' (= Adriatic). With a southwind they sailed then northwards along Albanian coast and between the nice islands of Dalmatia, where northwards the snowy peaks of Dinarides were visible. At the end, in the beginning of winter these 6 ships reached the northernmost Kvarner Gulf, where westwards lie Istra peninsula, and eastwards the Velebit mountain. These sailors bringed the Veglian speech of our islanders, and the old Glagolitic writing there.

On their arrival in Kvarner, these sailors finished their long navigation. The screw of each ship landed there in another island of Kvarner, and admiral Harvatje with his main ship landed in the largest island Krk. When Matanni firstly reached Krk, it was not so stony as nowadays; it was covered mostly by green grass, where browsed many golden sheeps, and a nice Nymph in white dress guarded them. Matanni intended to build their new town there, and this Nymph selected them a nice place nearby the fountain in the easternmost promontory of Krk, called Sokuol (Falcon). She also interdicted them to return and to observe her sheeps, but they neglected this prohibition. When they returned and observed the golden sheeps, they were immediately transformed in numerous white stones, and therefore Krk island is now mostly covered by stones, from which Matanni constructed their town Uri-Kworyta (or recent Corynthia) ..." (the continuation is on the subsequent medieval events in upper Adriatic).

Literatura

  • M.N. Ćurić: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zagreb 1991.
  • M. Vidović: Hrvatski iranski korijeni. Grgur Ninski, Zagreb 1991.
  • Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata: Tko su i odakle Hrvati - revizija etnogeneze, Zagreb 1994.
  • Iranski Kulturni centar: Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb 1999.
  • S.K. Sakač: Hrvati do stoljeća VII (zbornik radova). Darko Sagrak, Zagreb 2000.
  • M. Marčinko: Indoiransko podrijetlo Hrvata. Jurčić d.o.o., Zagreb 2000.
  • A.Ž. Lovrić et al.: Podrijetlo Hrvata (zbornici simpozija 2001-2006), dio I.- Indoiranski iskon, II.- Genetička otkrića, III.- Etnogeneza. Zagreb 2011.

Vanjske sveze

  • Identity of Croatians in Ancient Iran [1]
  • Identity of Croatians in Ancient Iran [2]
  • Put Hrvata do Jadrana [3]

Poveznice

Reference

Combined and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and WikiSlavia (partly from Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Indoiranski_Prahrvati&oldid=36016"