Sv.Grgur (otok Šagargur)
Sv. Grgur (otok Šagargûr): Kvarnerski otok Sveti Grgur (čakavski: Šagargûr, srednjovjeki Drivenîk, latin. Larta, talij. San Gregorio) je nenaseljeni otok u Jadranskom moru, na jugozapadu Hrvatske. Taj otok leži na Kvarneriću u prolazu 'Senjska Vrata' (čakav. Sejnska Buka) između većih otoka Raba i Krka. Na 3km istočno od njega je Goli otok, a 4 km na sjeveroistoku je viši greben otoka Prvića (363 m) koji ga štiti od najjače velebitske bure. Najbliže je naselje luka Lopar na sjeveru Raba, 2km jugozapadno od Grgura.
Sadržaj
Abstract
Sv. Grgur (St George's isle, Croat: Šagargur, Yugo-Serb. Grgur, Ital. San'Gregorio, Latin: Larta): This is a Croatian isle in Kvarner Gulf of northeastern Adriatic Sea, between major islands Krk and Rab. During Yugoslavia in 20th century, there was a large concentration camp for female prisoners. It is covered by the evergreen Mediterranean maquis; actually it is mostly uninhabited, and seasonally used for bathing.
Zemljopisne značajke
Površina otoka je 6,37 km², a dužina obalne crte iznosi 14,528 km. Najviši vrh Grgura je 232m visoki zaobljeni Štandàrac na sredini otoka, a oko njega rubno su malo niži i oštriji vrhovi Jesenîć 224m, Velibrîg 218m, Galenîca 202m, itd. Najsjevernija točka Grgura je stjenoviti rt Kosàća, a najzapadnija niski plosnati rt Plitvac i na istoku oštri stjenoviti rt Tanka punta. Od velebitske obale je Grgur udaljen oko 6 km, gdje ga od kopna odvaja Velebitski kanal.
Južne i zapadne obale Grgura su uglavnom niske i položito-kamenite s više šljunkovitih uvala prikladnih za kupače, a na jugoistoku nasuprot Golog otoka su dublje šljunkovite uvale Smokòva i Banja. Jedino je na sjeveroistočnoj strani niz klisurastih odsjeka Veli Brig visokih do 180m i dužine oko 2km, koji na istoku završavaju strmim klisurastim otočićem Zaglav, a iza njega je uvala Šorga s obalnom špiljom na kraju.
Osim klisurastih sjevernih padina na kojima raste rijetka endemska flora, najveći dio otoka je gusto zarastao tvrdolisnom makijom i to je na Jadranu najsjeverniji zimzeleni otok mediteranskog izgleda. Danas je nenastanjen, jer je zbog sušne meditaranske klime i kamenite kraške podloge, cijeli otok bezvodan i jedina obskrba vodom je iz par kišnih cisterna. U sjeverozapadnoj uvali Sv. Grgur ima ruševnih zgrada i lučko pristanište Porat, a duž flišne obale je sitna pješčana plaža Melna.
Do 17.st. se ovaj otok po obilju šume zvao Drivenîk, a nakon toga postaje Šagargûr (= domaći čakavski naziv iz susjednog Lopara i Baške), ali je u komunističkoj Jugoslaviji taj naziv administrativno štokaviziran u "ostrvo Grgur". Kako je to protivno međunarodnim konvencijama izvorne toponimije, sada je opet vraćeno štokavizirano poluizvorno ime ("Sv. Grgur"), dok je stariji naziv Drivenik neprikladan jer je već stoljećima napušten, a sličan je i otoku Drvenik kod Trogira pa može izazvati zabune.
Među burnim otocima Senjskog arhipelaga (Prvić-Goli-Grgur), Sv.Grgur ima razmjerno najblaži reljef i najmanje vjetrovitu klimu, jer je višim i dužim grebenom susjednog Prvića dijelom zaklonjen od izravnih udara Senjske bure. Zato je zaštićena južna padina Sv.Grgura uglavnom obrasla tvrdolisnim šumama i makijama (Quercetalia ilicis). Reljef se većinom sastoji od zaobljenih brežuljaka i položitih obronaka, a samo nad sjevernom obalom od rta Kosaća do uvale Banja su klisurasti odsjeci Velibrig visine do 180 m.
Ove sjeverne klisurine na grebenastom vrhu Ćelo završavaju ljutim krasom stjenovitih kukova i kamenih tornjića, a niže su izbušene brojnim špiljama i klancima Velotocỳlo, Malotocỳlo i dr. Drugi viši vrhovi se dižu prama sredini otoka: najviši zaobljeni Štandàrac (232 m), od kojega se južnije odvajaju brdske kose Jesenŷć (228 m) i Galenŷca (202 m), pa još drugi niži od 200 m. Veći dio otoka je građen od krednog vapnenca, osim duž priobalnog ruba na sjeveru i jugu gdje su numulitni vapnenci i breče.
Prirodoslovne osobitosti
Otok Sveti Grgur (domaće čakavsko ime je Šagargûr, visina 232m): Do 17. stoljeća se taj otok po obilju šume zvao Drivenik i nakon toga postaje "Sv. Grgur", tj. domaći narodni naziv mu je Šagargûr. Sv.Grgur je reljefno, klimatski i ekološko-vegetacijski bitno različit od susjednih otoka Prvića i Gologa, a puno je sličniji južnijem Rabu kojega je po reljefu i vegetaciji to umanjena kopija: Ima puno blaži reljef i manje vjetrovitu klimu, jer je višim grebenom Prvića (363 m) donekle zaštićen od izravnog udara Senjske bure. Zato su tu zaklonjene južne i zapadne padine uglavnom obrasle klimaksom tvrdolisnih šuma i makija Quercetalia ilicis Br.Bl., dok odporna eolska vegetacija na Grguru pokriva tek manje plohe najvišeg vrha i sjevernog rta.
Glavni su reljef tu zaobljeni brežuljci i položiti obronci, a samo nad sjevernom obalom od rta Kosača do uvale Banja su klisurasti odsjeci Velibrig visine do 180m. Ove klisure u grebenastom vrhu Čelo završavaju ljutim krasom stjenovitih kukova i kamenih tornjića, a dolje uz more su izbušene brojnim špiljama i klancima Velotocỳlo, Malotocỳlo i dr. Glavni su vrhovi na sredini otoka: najviši je zaobljeni Štandarac (232m), od kojega se zvjezdasto šire brdske kose Jesenŷć (228m), Galenỳca (202m) i druge niže od 200m. Veći dio Sv.Grgura je od krednog vapnenca, osim duž priobalnog ruba na sjeveru i jugu gdje su mlađe trošne breče i numulitni vapnenci.
Povijest otoka
Sv.Grgur je kroz povijest uglavnom bio nenaseljen, izim nakon II. svj. rata kada je u najvećoj uvali na zapadu izgrađen ženski kazneni logor, koji je postupno napušten od šezdesetih godina, pa su tu dosad preostale samo ruševine kuća i oko njih podivljali i zapušteni parkovni nasadi npr. Pinus brutia, Cupressus sempervirens, Ailanthus altissima, Opuntia compressa i dr. Sv.Grgur je bio poznat i na srednjovjekovnim kartama gdje je zapisan pod bizantskim imenom Arta, pa pod Venecijom kao San Gregorio, ili kao slavenski "Drivenik" zbog šumskog pokrova. Od najranijih vremena, Rabljani su na Sv.Grgur ljeti dovodili na ispašu ovce. Ranije se na otoku kopao boksit, a u novije doba je taj otok iznajmljen kao lovište jelena lopatara.
Ženski konclogor
Od 1948. pa do 1988. godine na njemu je bio kazneno-popravni dom za žene. U zaljevu Sv.Grgur, koji leži na sjeverozapadnoj strani otoka, nalaze se ruševine napuštenih zgrada iz bivšega konclogora Grgur-Goli. Nekadanji ženski logor, koji se pružao na istok od najveće uvale Sv. Grgur moguće je i danas razgledati u ruševinama. U ljetnoj sezoni na obali bivšega logorskog pristaništa danas radi manja gostionica za turiste.
Flora i fauna Sv.Grgura
Prva istraživanja ovdašnje flore je započeo Morton (1915), koji za Sv.Grgur spominje samo 63 vaskularne vrste bilja, a Lovrić & al. (1989) daju provizorni prikaz zonacije i flornih grupa. Dosadašnjim istraživanjima je tu nađeno tek 187 vrsta kopnenog bilja, pa je flora šumovitog Sv.Grgura ipak puno siromašnija od golog krasa na susjednom Parviću i Golom otoku, premda je Sv.Grgur fizionomski najzeleniji s bujnom ali dosta jednoličnom vegetacijom. Tu je posebno izraženo siromaštvo endema, jer su uglavnom nazočne općepoznate sredozemne vrste i širi jadranski poluendemi.
Haprotiv je tu malo kvarnerskih i posebnih stenoendema Senjskog arhipelaga, uglavnom samo na burnim sjevernim strminama: Allium horvatii, Asperula dalmatica, Drypis jacquiniana, Peltaria crassifolia, Phyllitis hybrida i Plantago wulfenii. Zbog nižega brdskog grebena i slabije bure, tu visinske dinarske vrste izostaju, a od južnijih termomediteranskih kserofita su ovdje značajni na sjevernoj granici Myrtus communis, Pistacia lentiscus, Rhamnus alaternus, Smilax mauretanica, Rubia aucheri, Arisarum vulgare i sl. Osim obilja sredozemnih šumskih pjevica, ostala je avifauna grabljivica i obalnih ptica tu razmjerno siromašnija od susjednih otoka, npr. gnjezdarice Corvus corax, Falco naumanni, Apus melba, Phalacrocorax aristotelis, itd.
Stoga je Sv.Grgur ekološko-vegetacijski bitno različit od susjednih otoka Prvića i Golog, pa je puno sličniji južnijem Rabu kojega je to po reljefu i vegetaciji umanjena kopija. Zbog niskog reljefa i slabijih vjetrova je tu i siromašnija zonacija samo s dva pojasa: najveći dio otoka je u poluzimzelenom eumediteranu, a na nižoj južnoj padini je uži termomediteran kojemu je tu na Sv.Grguru najsjevernije nalazište u cijelom Sredozemlju. Na južnim i jugozapadnim obroncima je skoro do vrha proširen tvrdolisni klimaks Orno-Quercetum ilicis, a samo u vlažnijim zaklonjenim vododerinama pridolaze i više lovorne pramakije Lauro-Quercetum ilicis osobito na jugozapadu uz uvale Jurahna i Podstan.
Na južnim flišnim enklavama se nalazi još i termoacidna makija Erico-Quecetum ilicis i zamjenske garige Cisto-Ericetum arboreae. Na degradiranim kraškim obroncima i najviše na zapadu iznad logora su u zavjetrini trnjaci Paliuretum s.l. i na vjetrovitim padinama degradirani grmljak Brachypodio-Juniperetum oxycedri. U nižemu i toplijem priobalju južne i jugoistočne padine do 60m je uži pojas termomediteranske tvrdolisne makije Myrto-Pistacietum lentisci, a u morskim uvalicama obalni grmljaci Vitici-Tamaricetum dalmaticae.
Na ogoljelim sjeverozapadnim i sjeveroistočnim padinama i najvišim vrhovima pretežu sušni sredozemni travnjaci, a najčešći tip je s kaduljom Stipo-Salvietum officinalis, pa u zavjetrinama, ponikvama i uvalama Asphodelo-Chrysopogonetum i na jačim vjetrometinama Brachypodio-Stipetum bromoidis, a oko napuštenog logora i ovčjih torova su bodljikavi korovi Scolymo-Marrubietum. Samo na burnom tjemenu najvišeg vrha Štandarac su stepski travnjaci Festucetum illyricae-valesiacae, a u zavjetrinama i ponikvama Festuco-Koelerietum splendentis.
U nižem priobalju oko olujnoga istočnog rta Smokòva i sjevernog rta Kosàća su vjetrovne stepe Helichryso-Artemisietum, pa presoljene obalne kamenjare Artemisio-Salsoletum i niže uz more lišajska kamena pustinja Verrucarion adriaticae. Na južnoj strani toplijega zapadnog rta Plitvac je posebni najtermofilniji travnjak Narcisso-Asphodeletum microcarpi, pa na izloženim kamenitim obalama halofiti Plantagini-Limonietum cancellati, a u šljunkovitim uvalama Euphorbio-Glaucietum flavi i slane sitine Juncetum maritimi-acuti. Sjeverni klisurasti odsjeci Velibrig sadrže na strmim stijenama endeme Campanulo-Centaureetum dalmaticae, na kamenim policama Dauco-Silenetum, pa na točilima Drypidetum jacquinianae, a u gornjim špiljama paprati Eucladio-Adiantetum i u donjima uz more Eucladio-Phyllitidetum.
Čakavski mjestopis Sv.Grgura
Niže slijedi abecedni popis izvornoga hrvatskog mjestopisa iz domaće čakavske topografije na Sv.Grguru. Podebljani slog označuje mjesto čakavskog naglaska (većinom je na zadnjemu ili predzadnjem slogu):
- Arta Ćarnobêla = najjužniji rt Sv. Grgura
- Banjavàla = najistočnija uvala Sv. Grgura
- Belonÿlo = jugozapadni rt Grgura prama Loparu (Rab)
- Bodulÿa (Skôpje Kvarnârske) = Kvarnerski otoci
- Drivenîk = starije čakavsko ime Sv. Grgura u srednjem vijeku
- Fratar = zapadni niži vrh Sv. Grgura, 172m
- Gargûrov kanâl = morski kanal između Sv.Grgura i Prvića
- Galenÿca = južni vrh Sv. Grgura, 202m
- Get = šumoviti klanac na južnoj padini Sv. Grgura
- Glavà = obalna stijena i rt na sjeveroistoku Sv. Grgura
- Jesenÿć = oštro-strmi istočni vrh Sv. Grgura, 226m
- Juràhna = jugozapadna šumska uvala Sv. Grgura
- Kantrîšće = kanjonska uvala na jugu Sv. Grgura
- Komorÿć = uvala na istoku otoka Sv. Grgur
- Kosàtja = sjeverni rt Sv. Grgura
- Kvarnerôl = morska pučina zapadno od Sv. Grgura do Cresa
- Mala Juràhna = uvalica na jugozapadu Sv. Grgura
- Mala Kosàtja = uvalica na sjevernom rtu Sv. Grgura
- Malo Tocÿlo = obalni klanac na sjeveroistoku Sv. Grgura
- Melnavàla = šljunkovita plaža u sjeverozapadnoj uvali Sv. Grgura
- Njilavàla = jugozapadna uvalica Sv. Grgura
- Podagêt = najjužniji rt otoka Sv. Grgur
- Podalÿga = najsjevernija uvala Sv. Grgura
- Podgolùbi = obalna špilja na istočnoj obali Sv. Grgura
- Podstân = uvala na jugozapadu Sv. Grgura
- Porat Šagargûr = najveći zaton na sjeverozapadu Sv. Grgura
- Portÿć = zidana lučica i pristan na sjeverozapadu Sv. Grgura
- Samotvôrac = južna uvala na Sv. Grguru
- Sike = plitke kamene hridi uz jugoistočnu uvalu Smokova
- Sitjavàla = sjeverozapadni zaton Sv. Grgura
- Skôpje Kvarnârske (Bodulÿa) = Kvarnerski otoci
- Smokòva = uvala s plažom na jugoistoku Sv. Grgura
- Stožàc = kamena uvalica na zapadon rtu Sv. Grgura
- Šagargûr (Sangregûr)= otok Sv. Grgur izmedju Raba i Krka
- Škrÿlna vâla = najzapadnija uvala Sv. Grgura
- Šorga = strmi otočić uz sjeveroistočnu obalu Sv. Grgura
- Tanka punta = najistočniji rt otoka Sv. Grgur
- Tesnavàla = kanjonska uvalica na jugoistoku Sv. Grgura
- Travica = zapadna dolina pod vrhom Sv. Grgura
- Velibrÿg = sjeverni (drugi) vrh Sv. Grgura, 218m
- Velo tocÿlo = obalni klanac na sjeveru Sv. Grgura
- Vrata = brdsko sedlo među glavnim vrhovima Sv. Grgura
- Zabadànj = uvala na istočnoj obali Sv. Grgura
- Zadûbje = sjeverna padina pod vrhom Sv. Grgura
- Zaglâv = klisurasti rt na istočnoj obali Sv. Grgura
- Zašôrga = uvala na istočnoj obali Sv. Grgura
- Zatvôr = najzapadnija hridinasta uvalica Sv. Grgura
Glavna literatura
- Korolija, B., Borović, I. 1966: Geology of the isles Grgur, Prvić and Goli otok. Bulletin Scientifique Yug. Acad. Zagreb, A / 2: 1-3.
- Lovrić, A.Ž. 1969a: Prilog poznavanju onomastike Senjskog arhipelaga. Hidrografski godišnjak Split, 16: 125 - 129.
- Lovrić, A.Ž., Rac, M., Sekulić, B. 1988: Floral and phytogeographical peculiarities of Grgur and Goli isles. Periodicum Biologorum, 92 / 1: 168 - 169.
- Lovrić, A.Ž. 1997: Marine flora onomastics in islands Prvić, Grgur, Goli and adjacent shores Baška-Stinica (30 year studies). Periodicum Biol. 99 (2): in press.
- Morton, F. 1915: Pflanzengeographische Monographie der Inselgruppe Arbe. Botanisches Jahrbucher, Beiheft 53 (116): 67 - 273.
- Popović, M. 1991: Sećanja na logor Sveti Grgur. Symix graphics, Beograd.
- Rauš, Dj. 1987: Povijest šuma i pašnjaka otoka Raba od 1409 - 1939. Glasnik za šumske pokuse, supplementum 3: 317 - 346.
Poveznice
Reference
Original condensed compilation by GNU-license, mostly from Croatian Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.
