Tadžikistan
| Tadžikistan | |
|---|---|
| 280px | |
| Nazivi i obilježja | |
| Državna himna | Surudi milli |
| Zemljopis | |
| Glavni grad | Dušanbe |
| Površina | 143,100 km2 |
| Politički sustav | |
| Oblik vlasti | Republika |
| Pučanstvo | |
| Pučanstvo | 7,564,502 (2010.) |
| Gustoća | 48.6 |
| Narodi | 79.9% Tadjikistanci 15.3% Uzbekistanci 1.1% Rusi 2.6% ostali |
| Službeni jezik | tadjički |
| Gospodarstvo i promet | |
| Novčana jedinica | Tadjiksitanski somoni (100 dirama) |
| Pozivni broj | +992 |
Tadjikistan (Tadžikistan, čak. Mića-Ubarška, antički grč. Sattagydia) je pretežno gorska država u središnjem dijelu Azije. Graniči s Afganistanom na jugu (duljina granice 1206 km), Uzbekistanom na zapadu i sjeverozapadu (1161 km), Kirgistanom na sjeveru (870 km) i Kinom na istoku (414 km).
Sadržaj
Prirodna obilježja
Tadjikistan je planinska zemlja. Planine zauzimaju 93% površine i pripadaju lancima Pamir, Altaj i Tian Shan, a najveći dio gorja je unutar visoravni Pamir. Planine su mlade nabrane. Najviši vrh zemlje, Vrh Ismaila Samanija, sa 7.495 m je bio najviši vrh cijelog Sovjetskog Saveza i do 1998. se zvao Vrh Komunizma. Drugi vrh po visini je Vrh Ibn Sine koji se do 2006. zvao Vrh Lenjina. Na Alajsko se gorje prema zapadu nastavljaju usporedni planinski lanci Turansko gorje (5.621 m), Zeravšan (5.495 m), Gissar (Hisar) i Karategin, medjusobno odvojeni riječnim dolinama (Zeravšan, Jagnob).
Ta gorja razdvajaju nizinska područja (ukupno 7% površine) na sjeverozapadu (Ferganska dolina, na visini oko 300 m) i jugozapadu zemlje (gornji slijev Sir-Darje), koje je razčlanjeno dolinama rijeka i nižega gorja smjera pružanja sjeveroistok–jugozapad. Tadjikistan se nalazi u seizmički nestabilnom području, pa su česti potresi. Visoka gorja, osobito na Pamiru, prekrivena su ledenjacima (ukupna površina oko 8500 km2), medju kojima su najveći Fedčenko (površina 156 km2, duljina 71,2 km) i Garmo (115 km2).[1] Granica vječnog snijega je na visini od 3500m na zapadu do 5800m na istoku. U fauni je najvažnija dvogrba deva (Camelus bactrianus) kojoj je pradomovina Tadjikistan i bila je važni prijevoznik duž povijesnog Puta Svile.
Poviest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Tadjikistana mogu se pratiti od prapoviestnog doba. U prvim prapoviestnim navodima u Vedama iz II. tisućljeća pr.Kr. se današnji Tadjikistan s okolicom spominje pod najranijim poznatim imenom Vaejo. Zatim je iz rane antike bio zapisan pod starogrčkim imenom Sattagydia, a potom iz klasične antike oko Kristova doba višeput kao klasična Bactria, ter u kasnoj antici kao Sogdiana. Tijekom prve pol. 1. tisućljeća pr. Kr. to se područje nalazilo u sastavu Baktrije i Sogdiane, a potom u sastavu Perzijskoga (6. do 4. st. pr. Kr.), Makedonskoga (4. st. pr. Kr.), Grčko-baktrijskoga (3. st. pr. Kr.) i Kušanskoga Carstva (2. st. pr. Kr. – 4. st.), koje su uništili Huni. Domaća dinastija Samanida vladala je zemljom i okolnim područjima u 10. stoljeću i današnji Tadjikistan smatra ju svojim pretkom začetnikom.
U sljedećih pola tisućljeća Tadjikistanom su vladali Gaznavidi, Mongoli i Timuridi, nasljednici Timur Lenka. Od početka 16. stoljeća Tadjikistan je bio dio Buharskog kanata koji je 1868. postao vazalna država Ruskog Carstva. Nakon dolaska boljševika na vlast Tadjici su isprva dobili autonomnu republiku u okviru Uzbekistana, a od 1929. svoju vlastitu saveznu republiku. Područja u kojima su živjeli Tadjici nije bilo lako razgraničiti od uzbečkih, pa su dva velika središta tadjičke kulture, Buhara i Samarkand, kao i oko milijun etničkih Tadjika ostali unutar Uzbekistana.
Nakon neovisnosti u zemlji je izbio gradjanski rat između plemenskih frakcija s navodnom podrškom Rusije i Irana. Mnogi Rusi napustili su Tadjikistan tijekom godina rata, koji je okončan potpisivanjem prekida vatre 1997. Slično drugim zemljama Središnje Azije, predsjednik Emomali Rahmon je na vlasti praktički od neovisnosti zahvaljujući ustavnim promjenama koje su mu omogućile ponavljanu kandidaturu na izborima na kojima obično pobjeđuje s velikim postotkom osvojenih glasova. Predsjednik se do 2007. prezivao Rahmonov, a tada je odlučio da odustane od ruskog nastavka -ov koji nije u duhu tadjičke kulture, a isto je preporučio ostalim stanovnicima.
Pučanstvo
U Tadjikistanu živi 7,564,502 st. prema popisu 2010. ili 7,987,400 st.[2] prema procjeni iz 2013. Glavnina pučanstva živi u nizinskom području na sjeverozapadu (Ferganska nizina) i jugozapadu zemlje (područje Dušanbea i regija Hatlon obuhvaćaju 17% površine i 45% pučanstva): u planinskom istočnom dijelu (Pamir i Alajsko gorje, odnosno autonomna pokrajina Gorno–Badahšan) živi samo 3,3 st./km². U ovomu istočnom gorju još žive malobrojni potomci civiliziranih antičkih Sogda, koji su u srednjem vijeku tu većnom uništeni i iztriebljeni islamskim provalama Arapa, a danas su poznati kao arhaično gorsko pleme Yaghnobi.
Iseljavanje je bilo veliko osobito početkom 1990-ih, nakon raspada SSSR-a (najviše se iselilo Rusa, ter Ukrajinaca i Nijemaca) i za gradjanskog rata 1992–97. Glavni je grad Dušanbe (764 300 st., 2013), koji ima i sveučilište, a ostali su veći gradovi (2013) Hudžand (167 400 st.), Kuljab (98 500 st.), Kurgan Tjube (77 000 st.) i Istaravšan (57 400 st.). Udjel se gradskoga pučanstva od 1970-ih pa do kraja 20. st. neprestano smanjivao: u razdoblju 1970–75. u gradovima je živjelo 37,2%, a 2012. god. samo 26,4% pučanstva.
Državno uredjenje
Prema Ustavu od 6. studenog 1994. Tadjikistan je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, predstavlja državu u inozemstvu i nositelj je izvršne vlasti. Biraju ga državljani na izravnim i tajnim izborima za razdoblje od 7 godina. Nitko ne može biti izabran za predsjednika republike više od dva uzastopna mandata. Izvršnu vlast obnaša Vijeće ministara, na čelu kojega se nalazi premijer. Njega i ostale članove vlade imenuje predsjednik republike. Najvišu zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, odnosno Vrhovna skupština (Madžlisi oli), koja se sastoji od Predstavničkoga doma (Madžlisi namojandogon), sa 63 izravno birana člana, ter Nacionalne skupštine (Madžlisi milli) s 34 člana: 25 članova biraju niže razine vlasti, 8 imenuje predsjednik republike, a jedno mjesto rezervirano je za bivšega predsjednika republike. Svi se zastupnici parlamenta biraju za razdoblje od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 god. života.
Gospodarstvo
Gradjanski rat tijekom 1992–97. otežao je gospodarski razvoj: većina visokoobrazovanih stručnjaka tj. većinom Rusa, napustila je Tadjikistan početkom 1990-ih. Iako se gospodarstvo nakon rata postupno oporavlja socijalnim i gospodarskim reformama ter pokrenutom privatizacijom, Tadjikistan je ostao jedna od najsiromašnijih azijskih zemalja (2006. siromašno je bilo oko 64% pučana). Od prirodnih bogatstava Tadjikistan posjeduje hidroenergetske potencijale i nalazišta zlata, srebra, ugljena, cinkove i željezne rude, kamene soli, antimonita, volframita, nafte, plina i dr. Godine 2006. vrijednost izvoza bila je oko 1,4 milijarde USD, a uvoza oko 1,7 milijardi USD. Glavninu izvoza čine aluminij, pamuk, električna energija, prehrambeni proizvodi, tekstil i dr.
Vanjske sveze
Izvori
- ↑ http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60162 Prirodna obilježja, planine pristupljeno 28. kolovoza 2014.
- ↑ https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/ti.html#People Procjena pučanstva, pristupljeno 28. kolovoza 2014.
