Tomislav Lipljin

Tomislav Lipljin (Varaždin, 5. prosinca 1937. - Varaždin 6. lipnja 2008.) bio je hrvatski dramski glumac i kajkavski književnik

Abstract

Tomislav Lipljin (Varazdin, December 5th, 1937 - June 6th, 2008): T. Lipljin was one of the most reputed among recent writers and theater artists in Croatia. He is especially recognized as the best recent Kaykavian dramatist on the classic old-Croat dialect prevailing in northwestern Croatia, including his native Varazdin town and Zagreb capital. His main works are: the largest recent Kaykavian dictionary (33,000 words), and his thirty Kaykavian dramas mostly translated from English and other major languages.

Životopis

Tomislav Lipljin, rodjen u Varaždinu 1937., u stalnom je angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu kao dramski glumac, uz jedan kraći prekid, od 1960. do smrti 2008. U matičnom kazalištu odigrao je više od 150 uloga. U jednom mandatu, od 1983. do 1987., bio je direktor Kazališta, a više puta u "prijelaznim razdobljima" v.d. direktora. Auktor je Rječnika varaždinskoga kajkavskog govora (izdavač Garestin d.o.o., Varaždin, 2002., str. 1284), najvećega kajkavskog rječnika lokalnog govora. Preveo je na kajkavski odnosno adaptirao i lokalizirao srednjovjeke francuske farse Mladenec koj neje znal kaj mladi ženski treba, Bogi Ivač i Farsu o bednju (premijerno izvedene u HNK u Varaždinu 1990. pod zajedničkim nazivom Bogi Ivač, u režiji Vladimira Gerića), Jedermann iliti Vsakovič Huga von Hofmannsthala (premijerno izveden u HNK u Varaždinu 1996., u režiji Georgija Para), Mnogo vike ni za što /Puno larme a za ništ Williama Shakespearea (premijerno izvedeno u HNK u Varaždinu 1993. u režiji Vladimira Gerića) i Hamlet Williama Shakespearea (premijerno izveden 1997. u režiji Vladimira Gerića). Neizvedene su njegove kajkavizacije Don Quiote Vladimira Bulgakova (po narudžbi HNK u Varaždinu) i Hvalisavi vojnik Plauta. U većem boju predstava varaždinskoga kazališta bio je jezični savjetnik ili auktor djelomičnih kajkavizacia. Igrao je na filmu i TV (npr. u seriji Gruntovčani). Dobitnik je više glumačkih i drugih nagrada (nagrada za glavnu mušku ulogu na Festivalu glumca, za ulogu Valenta Žganca u predstavi Lamentacije Valenta Žganca, nagrada za kajkavizaciju Bogog Ivača na Danima satire, Nagrada Grada Varaždina za životno djelo, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića).

Književno značenje

Već ta faktografija govori da je Tomislav Lipljin u svom kazališnom djelovanju objedinio glumu, jezikoznanstvo (leksikografiju) i prevodjenje (kajkavizacije). Točno je da izvornih kajkavskih dramskih tekstova (i starih i novijih) ima relativno malo i da je Lipljina ta činjenica, kao što je i sam na jednom mjestu napisao, potakla na kajkavizacije. Medjutim, energija nužna za njegov pothvat izvire prije svega iz ljubavi prama materinskom jeziku i uvjerenja u mogućnost kajkavskog kao jezika, što će se najbolje pokazati kajkavizacijama klasičnih djela dramske književnosti.

U novijoj hrvatskoj književnosti, u 20.st., mogućnosti kajkavskog ostvarene su ponajprije u lirici Frana Galovića te Krležinim Baladama i proznim fragmentima (npr. u Na rubu pameti). Galovićevu nedovršenu zbirku pjesama Z mojih bregov posthumno je prvi objavio upravo Miroslav Krleža u Književnoj republici 1925. Mnogo poslije veličinu Galovićeva pjesništva i potencijal kajkavštine prepoznao je i filozof Danilo Pejović, citirajući stihove iz pjesme Kostanj na kraju svog teksta Razgovor s Heideggerom, uz ironičnu žaoku da s radi o našem "regionalnom" pjesniku. Nažalost, nakon Galovića i Krleže dogodio se, uz časne iznimke, kako je zabilježio već Ivan Goran Kovačić, "niz netalentiranih dijalektalnih zbirki, koje su se pojavile kao gusjenice na olistalu i procvjetalu stablu". Ivan Goran Kovačić držao je da je najopravdanije pisati "u što čišćem dijalektu svoga kraja, sa svim njegovim akcentualnim, leksičkim i sintaktičkim osobinama". Tomislav Lipljin kao da je slijedio taj naputak temeljeći svoje kajkavizacije na varaždinskom kajkavskom govoru; njegov Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora, sa svojih više od 33.000 natuknica najveći je noviji kajkavski rječnik, a nastajao je dvadeset godina, usporedo i prožimajući se s kazališnim djelovanjem kao glumca i prevoditelja na kajkavski. Kajkavolog i leksikograf dr. Mijo Lončarić ističe "Rječnik je upravo leksikon ne samo varaždinskog idioma, specifičnoga govora kajkavskoga narječja, nego i varaždinske kulture, njegova duha, kako u 20.stoljeću, tako u mnogome i nasljedja toga staroga baroknoga sjeverozapadnoga hrvatskog panonskoga grada, nekad i hrvatske prijestolnice".

Lipljinova kajkavizacija Bogi Ivač, bliži se 300 izvedbi! Tekst je objavljen u časopisu Kazalište br. 2. od 14.V.1994. U bilješki tim povodom čitamo: "Srednjovjekovne francuske farse nepoznatih autora u prijevodu Tomislav Lipljina, postale su toliko naške da smo slobodni ustvrditi kako one ovim objavljivanjem postaju dio kajkavske dramske književnosti".

Farse je sa starofrancuskog preveo Vladimir Gerić, a na kajkavski Lipljin. Prijevod se, prama engleskom lingvisti J.G. Weightmanu, može promatrati sa dva stajališta: kao književni rod ili egzaktna znanost. Lipljinov prijevod na kajkavski svakako nije prijevod u smislu egzaktne znanosti, dapače nije uopće prijevod u uobičajenom smislu, nego je prijevod prijevoda, uz to adaptacija i lokalizacija teksta.

Prijevod prijevoda ima svoju tradiciju u književnosti zapadnoga kruga, a da on može polučiti novim izvornikom najbolji je primjer velikoga američkog pjesnika Ezre Pounda koji je nazvan "izumiteljem kineske poezije za naše doba". Prevodeći kinesku poeziju na temelju grubih prijevoda stručnjaka za kineski jezik prof. Ernesta Fenollose, Pound je stvorio izvornu poeziju. Da prijevod općenito može postati novi izvornik pokazuju i prijevodi pjesama perzijskog pjesnika Omara Khajjama koje je načinio Edward Fitzgerald i koji su ušli kao "original" u antologije engleske poezije.

Za Lipljinov postupak najbolje odgovara termin kajkavizacia. Kajkavizacia obuhvaća svojevrsno prevodjenje, adaptaciju i lokalizaciju, zapravo potpuno ponašenje teksta u jezičnom, zemljopisnom i kulturno-povijesnom pogledu. Na taj način nastaje novi izvornik, koji postaje dio korpusa hrvatske dramske književnosti. Najbolji primjer je Lipljinova kajkavizacia Shakespeareove komedije Mnogo vike ni za što, u kajkavskoj inačici Puno larme a za ništ (predstavi je dodjeljeno 1994. najveće državno priznanje za umjetnost Nazorova nagrada, uvelike zahvaljujući i Lipljinovoj kajkavizaciji).

Napokon i u hrvatskoj književnosti imamo primjera ponašenja, tako da zapravo nastaje izvorno djelo. Nije više sporno da neke dubrovačke frančezarije (npr. Ilija Kuljaš) i stare kajkavske adaptacije (npr. Čini barona Tamburlana, Misli-bolesnik iliti Hipokondrijakuš) pripadaju hrvatskoj dramatici, iako su "ponašenja" Molierea i nekih drugih auktora.

Ivan Goran Kovačić preveo je Rimbaudovu pjesmu Sreća i pjesmu Drvlje Engleza Waltera de la Mare na lukovdolski kajkavski te ih, što je malo poznato, uz svoje originalne pjesme uvrstio u zbirku Ognji i rože. Povodom toga Josip Torbarina napisao je: " Prenijevši englesku pjesmu u lukovdolsko narječje, on ju je posve lokalizirao i učinio da se više uopće ne osjeća prijevod". Spomenimo da je Goran u jednom pismu zabilježio: "Never more - vre nigdar! Kako to zvuči lijepo u kajkavskom! Ali tim su jezikom govorile Frankopanske pastirice odbacivši grofovske perike, a da o slatkoći elemenata i ne govorimo". Kao što se zna Krsto Frankopan prevodio je u tamnici s francuskog rukopisa Moliereova Georgesa Dandina - na kajkavski. Bilo je to 1670., još za Moliereova života, malo poslije praizvedbe teksta u Parizu 1665. !

Za kajkavizacije Tomislava Lipljina takodjer vrijedi "da se više uopće ne osjećaju kao prijevod", pa će ih biti moguće uvrstiti u neku buduću antologiju kajkavske dramske književnosti 20.stoljeća.

Kajkavski je Tomislavu Lipljinu materinji jezik; sam često ističe da je štokavski počeo učiti u školi - kao strani jezik. Od početka glumačke kariere koncem 50-ih prošloga stoljeća do danas glumio je u cjelokupnom kajkavskom repertoaru varaždinskoga kazališta; od starih kajkavskih adaptacija nepoznatih autora (Nije vsaki cipeliš na vsaku nogu, Baron Tamburlanovich, Misli bolesnik iliti Hipokondrijakuš) pa u sva tri dramska teksta Tituša Brezovačkog (Matijaš grabancijaš dijak, Diogeneš i Sveti Aleksi), u jedinoj tragediji u kajkavkskoj adaptaciji Lizimakuš Josipa Županića de Sebenegga, sve do novije kajkavske dramatike (Svoga tela gospodar Slavka Kolara, Vatrugasi - brataskvasi Škrabe-Mujičić- Senkera, Pinta nova Borisa Senkera) i svih vlastitih kajkavizacija (Bogi Ivač, Puno larme a za ništ, Hamlet i Jedermann iliti Vsakovič). Glumio je i u francuskim farsama Tri kurviši pod raspelom, koje je kajkavizirao Vladimir Gerić. Paradigmatska uloga Tomislava Lipljina u kajkavskom repertoaru svakako je Valent Žganec u Lamentacijama Valenta Žganca Miroslava Krleže, u adaptaciji i režiji Matka Srašena, premijerno izvedena 1981., koju Lipljin igra više od 20 godina!

Teže je pozitivno odgovoriti kako konkretan jezik odredjuje glumu svog izvornog govornika, ali ponešto pouzdano znamo već iz negativnog iskustva kazališnog gledatelja; ako glumac nije izvorni govornik jezika na kojem glumi (u našem slučaju kajkavski) bit će ga neugodno slušati i gledati, a uloga i predstava mogu se doživjeti kao parodija i karikatura. Jezik nije niti puko sredstvo komunikacije, ni tek ono što o njemu možemo saznati iz gramatike. Ne radi se dakle samo o tome da glumac ne poznaje jezik na kojem glumi; u jeziku je, naime, sabrano složeno povijesno iskustvo kruga njegovih govornika, a kojemu pak dotični glumac ne pripada.

Lipljinove glumačke kreacije u kajkavskom repertoaru odredjene su jezikom na kojem glumi; na tragu Gavelle mogli bismo reći da jezik/govor uvjetuje, izmedju ostaloga, i glumačku gestu. I u "štokavskim" Lipljinovim ulogama osjeća se kajkavska pozadina.

Upravo su u Varaždinu glumci nekajkavci sticajem okolnosti često igrali u kajkavskom repertoaru; čak ni onima koji su desetljećima glumili na kajkavskom nikada nije uspio "skok u tudji svijet". Ovo je iskustvo zanimljivo za antropološka istraživanja glume i prisjeća na staru Herderovu tvrdnju da jezik oblikuje mišljenje. Od toga nam je danas ostala fraza da znati strani jezik znači moći misliti (ako ne već i sanjati!) na tom jeziku. Čini se da je u tom pogledu kajkavski osobito tvrd orah. Prema Wittgensteinu "granice moga jezika istodobno označuju i granice moga svijeta". To je znao i naš Šenoa kada bi umjesto riječi "narod" upotrijebio riječ "jezik"; npr. "živjeti medju tudjim jezikom", namjesto "medju tudjim narodom ili svijetom", ili naprosto - u tudjini.

Djela i uloge

Kazališni rad

• 1.IX.1959. redatelj Kazališta lutaka u društvu "Naša djeca"
• 1. X. 1960. - 31.VIII.1963. glumac - Narodno kazalište "August Cesarec" Varaždin
• 1.IX. 1963. - 30.IX. 1967. redatelj Kazališta lutaka u društvu "Naša djeca"
• 1 IX. 1967. - do danas HNK u Varaždinu

Broj kazališnih premijera u HNK u Varaždinu: više od 150. Značajnije uloge u HNK u Varaždinu:

• Major Chateau de Gibus - Hevre: "Mamzelle Nitouche" - režija: Vladimir Gerić
• Rodik - Arbuzov : "Irkudska priča" - režija: Ljudevit Lončar
• Petrica - Papler: "Opaki vlastelin" - režija: Sabrija Biser
• Ivica Kičmanović - Kovačić: "U registraturi" - režija: Vid Fijan
• Jožek - Mesarić: "Gospodsko dijete" - režija: Kalman Mesarić i Ljudevit Gerovac
• Ladislav Kuntek - Gjalski: "Pos starim krovovima" - režija: Rajko Ježić
• Ante Škunca - Brešan: Hamlet u Mrduši donjoj - režija: Vjekoslav Vidošević
• Hodl de bodl - Greidanus: "Hodl de Bodl" - režija: Zvjezdana Ladika
• Orgon - Moliere: "Tartuffe" - režija: Vladimir Gerić
• Jugović - Brezovački: "Matijaš Grabancijaš dijak" - režija: Borislav Mrkšić
• Lacika Petak - Zagorka: "Jalnuševčani" - režija: Vlado Štefančić
• Kočkarjov - Gogolj: "Ženidba" - režija: Darko Tralić
• Monsieur Leon - Anouilh: "Ženski orkestar" - režija: Radoslav Lazić
• Jakob - Kolar: "Svoga tela gospodar" - režija: Petar Šarčević
• Vilenjak s mjeseca - Minoli-Grün: "Vilenjak s mjeseca" - Zvjezdana Ladika
• Paravicini - A. Christie: "Mišolovka" - režija: Vjekoslav Vidošević
• Pathelin - Nepoznati francuski autor "Advokat Pathelin" - režija: Radovan Grahovac
• Georges Dandin - Moliere: "Georges Dandin" - režija: Petar Veček
• Čičikov - Donadini: "Gogoljeva smrt" - režija: Matko Sršen
• Valent Žganec - Krleža: "Lamentacije Valenta Žganca" - Matko Sršen
• Fjodor Pavlovič Karamazov - Dostojevski: "Braća Karamazovi" - režija: Matko Sršen
• Lizimakuš - Sibeneg: "Lizimakuš" - režija Vlado Štefančić
• Švejk - Hitrec-Ruljančić: "Doživljaji dobrog pisca Hašeka" - režija: Tomislav Durbešić
• Kreont - Gavran-Sofoklo: "Antigona" - režija: Zvjezdana Timet

Značajnije uloge u inim kazalištima: - predstave u HNK Split i Gradskom kazalištu Virovitica

Filmske uloge

• "Izbavitelj"
• "Spuk"
• "Snivaj zlato moje"
• "Treći ključ"

TV-drame i serije

• "Mejaši"
• "Gruntovčani"
• "Dirigenti i mužikaši"
• "Instruktor Vinko"
• "Nepokoreni grad"
• "Rade Končar"

Ine umjetničke aktivnosti

• asistent režije, prevoditelj, jezični savjetnik
• v.d. direktora Kazališta, direktor Kazališta, tajnik Kazališta

Nagrade i odličja

• 1972. Prvomajska nagrada UDUH - za ulogu Ante Škunce - "Hamlet u Mrduši donjoj"
• 1974. Prvomajska nagrada UDUH - za ulogu Lacike Petaka - "Jalnuševčani"
• 1975. Prvomajska nagrada UDUH - za ulogu Polugana - "Vučjak"
• 1976. Prvomajska nagrada UDUH - za ulogu Paravicinija - "Mišolovka"
• 1980. Prvomajska nagrada UDUH - za ulogu Dandina - "Georges Dandin"
• 1990. Nagrada grada Varaždina za umjetnička dostignuća
• 1994. Nagrada Zlatni smijeh za prijevod na kajkavski "Puno larme a za ništ"
• 1994. Nagrada za najboljeg glumca na prvom Festivalu glumca za ulogu Valenta Žganca u predstavi "Lamentacije Valenta Žganca"
• 1996. Odlikovan od Predsjednika RH Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za sveukupni umjetnički rad.
• 1998. Nagrada grada Varaždina za veliki doprinos i zasluge u promicanju kulture, kazališne umjetnosti i kajkavskog jezika u kazališnim djelima.
• Zlatna plaketa UDUH-a povodom 35 godina djelovanja društva
• Zlatna plaketa UDUH-a povodom 40 godina glumačkog i kazališnog djelovanja.

Poveznice

• Kajkavica
• Dialektalni gradovi
• Dialektalni priručnici

Reference

A compilation available by GNU-license from Croatian Wikislavia (elaborated from some recent necrologues).