Dialektalni gradovi

Dialektalni gradovi u Hrvatskoj: U ovom članku daje se povijesni i današnji pregled nekih hrvatskih gradova u kojima većina pučanstva govori književnim standardom tj. jekavsko-štokavski, ter niza ostalih dialektalnih gradova i manjih gradića u kojima su još uvijek većinski govornici ikavice, čakavice ili kajkavice.

Summary

Dialectal towns in Croatia: For ideological purposes, many names of Croatian towns in Yugoslavia were deformed to be more similar to Serbian ones; most of them recently are returned in original forms except Rijeka and Pula (originally Rika and Pulj) that persisted in balkanized form. The new SerboCroat (Yekavish) speakers include hardly 7% - 10% of all Croats, and so far these typical Yeakavians prevail in towns Osijek, Brod, and Dubrovnik. In all other Croatian towns they are a minority, and other dialectal speakers of Old-Croat language (intermediate between Slovenian and New-Croat) prevail there. For example, in Zagreb capital, and in Varaždin, Čakovec, Koprivnica, Krapina, Delnice and other northern towns the speakers of Kaykavian dialect widely prevail, and in western maritime towns as in Rijeka city, entire Istra peninsula and all islands the speakers of Chakavian dialect predominate. In southern cities as Split, Šibenik, and other minor Dalmatian towns, the Ikavish speakers are majoritary, and the new standardized Yekavish is used only by school and authorities there. In Croatian villages the Old-Croat dialectal speakers subtotally prevail, and so the majority of Croats learn this modern official new 'Croatian' (almost Serbo-Croat) subsequently in schools.

Proslovne napomene

Zbog ideoloških razloga, naši vukovci i jugoslavisti uporno ponavljaju da se starohrvatski dialekti navodno još rabe samo na selu, dok su po njihovoj abstraktnoj ideji svi hrvatski gradovi danas uglavnom govore štokavskim standardom zato, što je to javni službeni jezik škole i administracije. Medjutim, to je tek lažna poluistina većine dirigiranih medija, a terenska stvarnost je ipak dosta drugačija: većinski "književni" gradovi dosad su u Hrvatskoj samo jekavski Dubrovnik, Osijek i Slav. Brod, dijelom Novi Zagreb i Dubrava, dok se u inim većim hrvatskim gradovima književno govori samo gdje se nužno mora tj. u školi i administraciji. Naprotiv se inače na ulici, u društvu, obiteljima i drugdje pretežno rabe ini starohrvatski, neknjiževno-nejekavski dialekti: npr. većina Splita i Šibenika do danas su ikavci, preko pola Rijeke i većina istarskih i otočnih gradića su čakavci, a pretežno su kajkavski Varaždin, Čakovec, Krapina, Ozalj, Delnice, pa još polukajkavski Zagreb, Koprivnica, Križevci, Čazma, Petrinja, Samobor, ...itd.

Sve do 20. st. temelj očuvanja dialekata bilo je hrvatsko selo, ali s raspadom štokavske Jugoslavije i ujedno s demokratskim jačanjem jezične ravnopravnosti u susjednoj Europskoj Uniji i još uz nagli suvremeni prodor najdemokratskijega nekontroliranog interneta s jakim utjecajem na mlade, selo već prestaje biti jedini i glavni temelj dialekata. Rezultat svih tih silnica jest, da u novoj demokraciji naglo raste broj i utjecaj još donedavna nepodobnih dialektalnih medija, npr. pretežno čakavska Televizija Split i niz gradskih radiopostaja na kajkavici u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Dapače, s porastom standarda i nove čakavske samosvjesti u Istri, danas se tamo već poluslužbeno i masovno komunicira starohrvatskom čakavicom i samo je pitanje vremena, kada će to opet postati službeni ravnopravni jezik u javnosti Istre i susjednih otoka. Glavni problem je u tome što službeni jekavski vukopis na najvećem dijelu hrvatskog ozemlja (izim Dubrovnika i Bosne) zapravo nema povijesne tradicije ni dugoročnog temelja, jer je većinom ideopolitički nametnut tek u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće. Taj jekavski standard kao prvi materinski govor zapravo počinje tek kod 7% - 10% malih Hrvata, a zamalo svi ostali (oko 90%) uglavnom ga upoznaju i manjeviše nauče tek u školi, pa ga zbog prestiža (ili ideologije) rabe većinom tamo gdje moraju.

Stanje do 17. stoljeća

Današnje jezično stanje se drastično razlikuje od starohrvatske javnosti do sredine 17. stoljeća, iako o tomu današnji vukovci uporno ideološki lažu - da opravdaju svoje promašene karijere u razaranju i napuštanju hrvatskog jezika. Naime, prije 17. st. danas dominantni jekavsko-štokavski standard još zamalo nigdje na hrvatsko-bosanskom ozemlju zapadno od Drine javno nije postojao, pa čak i u jekavskom Dubrovniku je sve do 16. st. prevladavala posebna jekavska čakavica kao sada Lastovo i pelješka Janjina (a ne današnji vukopis što uporno lažu vukovci). U primorju i na otocima od Istre do Neretve, dotada uglavnom prevladava najstariji i najprostraniji starohrvatski jezik - čakavica, koja seže na sjever sve do Kupe i Save, a na istoku do Bihaća, Pounja i Neretve, tj. dotada je većinski čakavicom govorilo i pisalo oko 2/3 svih Hrvata. Zato su i zamalo svi starohrvatski glagoljski tekstovi uglavnom bili čakavski. Krajem 16. do polovice 17. st. hrvatski banovi Zrinski i Frankopani za praktične potrebe uprave i književnosti već razvijaju i prvi kultivirani javnouporabni starohrvatski standard na prijelaznoj kajkavskoj ikavici tadanje srednje Hrvatske, koji se javno rabi na njihovim posjedima diljem Hrvatske, od Istre i Vinodola pa do Podravine i Medjimorja. Taj je najperspektivniji starohrvatski standard dalekovidno pokrivao materinske govore većine svih Hrvata tj. 3/5 ikavaca (s čakavcima) + 1/3 sjeverozapadnih kajkavaca.

Gradovi do 1. svj. rata

Austrijskim smaknućem Zrinskih i Frankopana u 17. st., nakon toga se njihov starohrvatski standard postupno gubi iz javnosti - jer su kasnije poltronski hrvatski lideri (u strahu za pozicije i komoditet) uz niz inih izdaja napustili i taj idealni frankopanski jezik. Potom u hrvatskoj javnosti manjeviše opet počinje jezična anarhija koja traje sve do kraja 19. st., kada se s ilirizmom i jugoslavenskom idejom postupno nameće, za većinu Hrvata strani jekavsko-štokavski vukopis. Ipak u praktičnomu javnom i privatnom govoru većine hrvatskih gradova, sve do 1. svj. rata još uvijek prevladavaju starohrvatski dialekti, a jekavsko-štokavski se u (sadanjoj) Hrvatskoj prije Jugoslavije govorilo jedino u Dubrovniku i Slunju, uz okolna sela.

Izim Dubrovnika, dotad uglavnom čakavski govore sva otočna naselja (izim Mljeta), pa cijela Istra, današnja "Rijeka" (dotada Rika ili Fiume), Vinodol, Senj, Ogulin, Dugaresa, Gacka, Zadar, Biograd, Trogir, Split, Omiš i niz manjih primorskih gradića. Pretežno su ikavsko-šćakavski dotada bili Šibenik, Makarska, Sinj, Imotski, Vrgorac (i niz gradića jugozapadne Bosne od Bihaća pa do Duvna itd.), a u zaledju još šokačko-ikavski Brod, Vinkovci, Djakovo, dijelom Osijek (i dalje u Bačkoj npr. Sombor i Subotica). Mnoštvo kajkavskih gradova sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske, tada se pruža od Delnica, Karlovca, Gline i Petrinje preko pretežno kajkavskog Zagreba i Zagorja pa sve do Pitomače i Belišča. Dakle se srednjovjeko stanje nakon Turaka znatnije mijenja samo u dijelu Bosne, dok su gradski govori diljem (današnje) Hrvatske pod Austrijom ostajali većinom isti starohrvatski. Tek stvaranjem Jugoslavije, nakon 1918. i na hrvatskom ozemlju počinju bitnije jezične promjene i vukovska balkanizacija naših gradskih govora. Ipak su i te nasilničke ideološke zamjene ostale većinom površinske na službenoj razini u školstvu i administraciji, a u praktičnoj stvarnosti se bar dijelom dosad nastavilo staro stanje nekih naših urbanih dialekata sve do danas.

Jekavsko-štokavski gradovi

Danas početkom 21. stoljeća, izim škole i uprave, većinski jekavski standard dosad prevladava u privatnom i javnom govoru zamalo samo u Osijeku, Virovitici, Slavonskom Brodu, Slunju, Dubrovniku, Cavtatu (i u okolnim selima). Djakovo i Vinkovci su još uvijek bar poluikavski, dijelom sa starim šokačkim govorom, dok je najveći Zagreb polukajkavski, a Rijeka polučakavska i Split većinom ikavski.

Ikavski gradovi

Unatoč nametnutom širenju pisanog standarda, broj ikavskih gradova na jugu se dosad nije bitno izmjenio, jer su neki ranije čakavski gradovi dosad postali štakavsko-ikavski. Zato je štokavska ikavica još uvijek ostala prvi materinski govor za 2/5 Hrvata, - ali zajedno s preostalim čakavcima i kajkavskim ikavcima, medju svim Hrvatima su razni materinski ikavci još uvijek izrazita većina od 2/3 ili čak 63% katoličkih Hrvata. Tako je najveći naš ikavski grad danas postao Split, pa još Omiš, Makarska, Vrgorac, Imotski, Sinj, Šibenik, Gospić, Livno, Tomislavgrad, ... itd.

Ikavski Split

Zbog djelomičnog odumiranja stare splitske čakavice i masovne doselidbe najviše iz ikavskog zaledja Dalmatinske Zagore i Hercegovine, danas su oko 3/4 Splićana u privatnom i polujavnom životu uglavnom ikavski štakavci. Polučakavski tu danas govori tek manjina splitskih starosjedilaca, najviše u starogradskoj Varoši, ali se raspadom Jugoslavije i takvo stanje odnedavna malo stabiliziralo uz pomoć glasila, osobito kroz gradsku Televiziu Split čije su emisije većinom čakavske.

Šokačko-staroštokavski gradovi

Staroštokavsko-ikavski govori danas su u brzom izumiranju i govore se uglavnom u šokačkim selima donje Posavine i istočne Slavonije. Od gradova su tek polušokački već s manjinskim staroštokavcima Djakovo i Vinkovci (ter Orašje i Tolisa u bosanskoj Posavini), a jedini pravi šokački gradić danas je još Davor.

Šokačko-staroštokavski Davor

Gradić Davor u srednjoj Posavini nasuprot ušću Vrbasa, danas je u Hrvatskoj jedino preostalo naselje gradskog tipa sa šokačkom većinom, gdje se još pretežno govori staroštokavsko-ikavski. Slično govore i okolna posavska sela Orubica, Siće, Magić-Mala i ini zaselci uz Crnac-polje.

Čakavski gradovi

Od svih starohrvatskih dialekata, tijekom Jugoslavije su najviše stradali i nestali čakavci kojih se broj smanjio skoro na polovicu: do 1. svj. rata oko 23%, a danas tek 12% Hrvata su još čakavci, jer je najveći dio njih na dalmatinskom kopnu dosad prešao u štokavske ikavce, a ini s obale i otoka su pretežno odselili u Južnu Ameriku, ponajviše u Čile. Zato su danas najveći čakavski gradovi s brojnim čakavskim iseljenicima većinom u Americi: Najveća od svih čakavskih aglomeracija je čileanska Antofagasta (oko 160.000 čakavaca), drugi Santiago (preko 100.000), tek treća naša Rijeka (oko 100.000), pa opet čileanski Iquique (blizu 70.000), Punta Arenas (60.000), Buenos Aires (50.000), São Paulo (40.000), San Pedro (35.000), Poreč (15.000) i ini manji kod nas. Ipak je čakavica još razmjerno dobro očuvana na otocima npr. na Visu i nekim Kvarnerskim otocima (Krk, Cres, Lošinj itd.). Čakavica je danas napose stabilna i očuvana kod nas u Istri, gdje manjeviše čakavski još govore svi istarski gradići (izim polučakavske "Pule"- starohrvatski Pulj). Polučakavski su danas još Rijeka, Crikvenica, Senj, pa većinom čakavski otočni gradići Korčula, Krk, Rab, Mali Lošinj itd.

Polučakavska "Rijeka"

Nakon izumiranja čakavice u Splitu i Zadru, danas je kod nas najveći polučakavski grad ostala Rijeka, gdje zbog doselidbe pretežno iz čakavskog okružja oko polovice Riječana još bar privatno kod kuće i neslužbeno na ulici govore polučakavskom koiné. Inače je današnje novo, umjetno jekavizirano ime "Rijeka" izmišljeno i nametnuto tek s njenim ulaskom u Jugoslaviju a prije toga se nazivala talijanski Fiume, odnosno čakavski u Istri kao Reka i na Kvarneru Rika - odnosno raniji staročakavski naziv Rykva do 19. st. Zato se i danas imenom govorno razlikuju njezini stanovnici, pa su tzv. "Riječani" tu uglavnom novodoseljeni istočni štokavci iz Jugoslavije, a Fjumâni su domaći čakavci iz Rijeke ili okolnog Kvarnera.

Južnoamerička Antofagasta

Prvi grad u obje Amerike po broju od 180.000 doseljenih Hrvata je donedavna bio Buenos Aires, gdje naš udjel stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, ter novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle u čileanskoj Antofagasti zbog tamošnje demografske eksplozije i naša brojnost brzo raste pa uskoro treba očekivati kako će nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata izvan domovinske Hrvatske, - uz najveći boom našeg nataliteta u svijetu. Od ukupnoga gradskog pučanstva Antofagaste su već blizu 2/5 ili oko 160.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja, te neki malobrojni nečakavci još iz Dubrovnika i Zagreba.

Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Antofagastu traje već oko 140 godina. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je baš Antofagasta najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike, a ini značajni južnoamerički gradovi s puno čakavaca su još Iquique, Punta Arenas, itd. Zato je daleka Antofagasta danas već po broju čakavaca mnogostruko veća od balkaniziranih obalnih gradova Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.), odakle su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja naseljeni kopneni štakavci. Stoga prekomorski čakavci te naše južnoameričke gradove već popularno nazivaju Dalmácia Nuéva (Nova Dalmacija), jer im sve više zamjenjuju jadransku staru domovinu iz koje su potisnuti. Viditi o tomu još pobliže: Antofagasta i čakavci.

Kajkavski gradovi

Dosad još kajkavski govori oko 1/3 svih Hrvata, najviše na sjeverozapadu. Ranije kajkavski gradovi su tijekom Jugoslavije uglavnom nestajali štokavizacijom u donjoj Podravini (Belišče) i na Banovini (Glina), a takodjer je i u Zagrebu kajkavski udjel smanjen na polovicu. Naprotiv su ini kajkavski gradići na sjeverozapadu bar dijelom govorno očuvani, pa su dosad još pretežno kajkavski u privatnom i polujavnom govoru (izim službene uprave i škole): Varaždin, Čakovec, Krapina, Ozalj, Delnice (i okolna sela), a polukajkavski s dosta štokavskih doseljenika su npr. Zagreb, Sesvete, Velka Gorica, Samobor, Križevci, Koprivnica, Pitomača, Čazma, Petrinja ...itd. Najveći inozemni polukajkavski gradovi po broju kajkavaca i polukajkavaca su Kansas City i Perth. Po ukupnom broju kajkavaca su najveće kajkavske aglomeracije: Zagreb (1/2 grada sa 420.000 kajkavaca), Velka Gorica (60.000), Varaždin (50.000), Sesvete (40.000), Koprivnica (25.000), Kansas City (20.000), Čakovec (15.000), Samobor (15.000), itd.

Kajkavski Varaždin

Varaždin je danas nedvojbeno najbolje očuvani kajkavski grad u kojemu kajkavski gradjani ili "purgeri" zajedno s kajkavskim priseljenicima iz okolice još uvijek čine nadmoćnu većinu. Zato tu bar polujavna kajkavica dominira na ulici kao i u većini obitelji, izuzev samo poluštokavsku upravu i škole.

Polukajkavski Zagreb

Iako je u Zagrebu kao hrvatskoj prijestolnici, zbog stoljetnog priseljavanja kajkavski udjel danas smanjen tek na polovicu, ipak je to još uvijek naša najveća aglomeracija s preko 300.000 gradskih kajkavaca. Raniji kajkavski starosjedioci u Zagrebu se još zovu "Agrámeri", dok su ini zagrebéčki purgeri tu većinom novodoseljeni iz šire kajkavske okolice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Inače tu autohtoni starokajkavski Agrameri najviše potječu iz Griča (Gornji grad), te Tkalčićeve i Vlaške ulice (stara Laška vulica). U okolici su još polukajkavski satelitski gradići blizu Zagreba još npr. Sesvete, Velka Gorica, Samobor itd. Novodoseljenih štokavaca danas ima manjeviše na cijelom području Zagreba, ali najviše dominiraju u novijim dijelovima koji nisu postojali prije 1. svj. rata, osobito štokavska Dubrava na istoku i Novi Zagreb južno od Save. Viditi još pobliže: Agrámerska špreha i Zagrebéčke vulice.

Kansas City

Kansas City u državi Kansas (SAD) je glavna cjelovita kajkavska zajednica izvan Hrvatske i najveće naselje po broju kajkavaca u inozemstvu. Po ukupnom broju kajkavaca je Kansas City šesti u svijetu, nakon najvećeg Zagreba (1/2 kajkavaca), pa Velke Gorice, Koprivnice, Varaždina i Sesveta. U tomu američkom gradu ukupno živi oko 20.000 ljudi koji dosad govore pretežno kajkavski ili barem anglizirani polukajkavski, a kao hrvatski iseljenici većinom potječu iz Pokupja i Gorskog Kotara. Viditi o tomu još pobliže: Kansas i kajkavci.

Preimenovanje gradova

Nasilni i dodvornički vukovci su se tijekom Jugoslavije uglavnom zbog privilegija natjecali u pokušajima da izbrišu većinu starih dialektalnih imena hrvatskih gradova. U ovom nametanju vukovskih balkanizama su dijelom i uspjeli, pa su neke od tih štokavskih krivotvorina dosad ukinute i ispravljene, ali su pojedine ostale, npr. "Rijeka" i "Pula": izvorno-čakavski su to Rika i Pulj. Najpoznatiji kratkotrajni primjeri priglupih balkanskih štokavizama koji su potom dosad ispravljeni, bili su npr. "Spljet" (Split), "Dionice" (Delnice), Tijesno (Tisno), "Čakovac" (Čakovec) ...itd. Dapače, uz ranije nametanje "Spljeta" (rijetki pravoslavni naziv iz Dalmatinske Zagore), uporni Splićani su lansirali duhovitu rugalicu na nasilno jugoslavensko balkaniziranje mjestopisa: "Ptijeca lijeti prijeko Spljeta!"

Ine zanimljivosti

Boduli i vlaji (vlahi)

Štokavski doseljenici iz kopnenog zaledja, na čakavskom u primorskim gradovima i otocima se u Dalmaciji većinom nazivaju "vlaji", a u Kvarneru i Istri kao "vlahi". To je stari srednjovjeki etnonim koji se ranije odnosio na neslavenske romanske stočare (Vlasi), ali se dosad u primorju češće rabi prošireno kao opći naziv za štokavske kontinentalce, jer su pravi etnički Vlasi već dugo slavizirani. Naprotiv se iz primorskih gradova pridošli čakavci s jadranskih otoka, osobito oni iz Visa i Krka čestu nazivaju "boduli". Po lažnom i pogrdnom tumačenju crvenih jugoslavista (npr. podobni prof. P. Strčić), to bi nastalo od talijanske rase psa bodollo - ali je ta izvedba priglupa jer uz ino, otočni boduli donedavna uglavnom nisu držali pse nego mačke (za naše otočane je pas "vlaška beštija"). Drugo moguće tumačenje je stari indoiranski naziv za stočare-pastire kao bodyul, ali iskon tog naziva još uvijek ostaje otvoren.

Purgeri i balkanezeri

Slični podrugljivi nazivi postoje i na kajkavskom području, pa se npr. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj štokavski doseljeni dinarci sa čudnim pomaknutim naglascima na proklitici često nazivaju "balkanezeri". Purgeri je vlastiti kajkavski naziv za kajkavske gradjane, podrijetlom od istoznačne njemačke imenice Bürger - ali su taj naziv južni ikavci dalje proširili i iskrivili, pa kao navodne "purgere" pogrdno zovu sve sjevernohrvatske kajkavce.

Agrámeri, Esekeri i Fjumâni

Za dialektalne starosjedioce najvećih hrvatskih gradova čiji su pretci kroz niz naraštaja živjeli u tom gradu, postoje i posebni prestižni nazivi koji označuju prastari i "plemeniti" gradjanski iskon. Tako kajkavski starosjedioci iz starog središta Zagreba (austrougarski Agram) s dosta asimiliranih germanizama u govoru nose titulu Agrámeri, dok se slični poluikavski starosjedioci iskonom iz staroga austrougarskog Osijeka (Essek) s obiljem germanizama u govoru zovu Esekeri. Čakavski starosjedioci u Rijeci (talianski Fiume) s obiljem romanizama u govoru se takodjer nazivaju Fjumâni, itd. Naprotiv se novoštokavski jugo-nazivi kao Zagrepčani, Osiječani i Riječani u domaćoj tradiciji većinom rabe za novodoseljene štokavce u 20. stoljeću iz doba Jugoslavije. Vidi o tomu još pobliže: Gradski starinci i doseljenici.

Glavna literatura

J. Božanić (ured.): Čakavska rič, sv. 22 - 34, Književni krug Split 1995-2006.
Feletar D., Ledić G., Šir A.: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
Fureš R., Jembrih A. (ured.): Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik skupova Krapina 2002-2006). Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, 587 str. Zabok 2006.
Gusić, I. i Gusić, T.: Rječnik govora Dalmatinske Zagore i zapadne Hercegovine, 577 str. Zagreb 2004.
JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
Lipljin, T. 2002: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin, Varaždin, 1284 str. (2. prošireno izdanje u tisku 2008.)
Lončarić, M. 1996: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb, 198 str.
P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Bd. I.-III. Boehlau Verlag, Koeln-Wien 1979-1983.
Šojat, A. 1969-1971: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb.
R. Vidović (ured.): Čakavska rič, sv. 1 - 21. Matica Hrvatska, Split 1971-1994.
Z. Vince: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska, Zagreb 1998.
M. Yošamya: Rječnici istočnog Kvarnera (28,700 besed). Starohrvatski srednjovjeki pradialekti sv. I. Zagreb 2005.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia.