Trogir i Čiovo

Trògir (= vukovsko-novoštokavski, domaće-čakav. Trogýr, grč: Τραγούριον - Tragourion, lat. Tragurium, talij. Trau) je obalni grad u južnoj Hrvatskoj koji administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji. Broj stanovnika je 12.995, poštanski broj 21220, z. širina = 43.53N i z. dužina = 16.25E. Trogir se sastoji od 8 prigradskih naselja (stanje 2006): Arbanija, Divulje, Drvenik Mali, Ploča, Drvenik "Veliki" (= vukovski jugonaziv: domaće čak. luka Veli Drvenik = pomorske karte !), Mastrinka, Plano, Trogir i Žedno.

Abstract

Trogir (Latin: Tragurium; Greek: Τραγούριον; Italian: Traù) is a historic town and harbour on the Adriatic coast in Split-Dalmatia County, Croatia, with a population of 12,995 (2001) and a total municipality population of 13,322 (2001). The historic city of Trogir is situated on a small isle between the Croatian mainland and the island of Čiovo. It lies 27 kilometres west of the city of Split. Since 1997, the historic centre of Trogir has been included in the UNESCO list of World Heritage Sites. Čiovo (Italian: Bua) is a small island located off the Adriatic coast in Croatia at Trogir, with an area of 28.8 km2 (length 15.3 km, width up to 3.5 km)[1], population of 6,071 inhabitants (2001) and its highest peak is 218 m (Rudine). The centre of the island has geographical coordinates 43°30′N 16°17′E , and the annual rainfall is about 900 mm.

Zemljopisni položaj

Grad Trogir nalazi se u srednjoj Dalmaciji 25 km zapadno od Splita, na sjeverozapadnom kraju Kaštelanskog zaljeva. Centar je trogirske mikroregije koja zauzima prostor na površini od 250 km². Trogirsko područje omeđeno je ozemljem općine Rogoznica i grada Šibenika u okviru Šibensko-kninske županije na zapadu, prostorom općine Kaštelanska zagora na sjeveru, grada Kaštela na istoku te otočnom skupinom Šolta na jugu. Grad ima vrlo povoljan položaj, jer je smješten u neposrednoj blizini najvećeg dalmatinskog centra Split, čime je olakšana uporaba različitih pogodnosti velikog centra: školovanje u srednjim školama i sveučilištu, bolnička zaštita, trgovački centri, veće mogućnosti zapošljavanja. Istodobno život u tom malom gradu ne zahtijeva javni gradski prijevoz, sve institucije su u neposrednoj blizini i većina građanskih potreba je „na dohvat ruke.“

Na ovom prostoru po geografskim, geološkim i reljefnim posebnostima, razlikuje se područje Trogirskog primorja s otočnim arhipelagom i kraško područje Zagore. Primorje što se pruža u dužini od 25 km zračne crte je izbrazdano zaljevima i uvalama, pa obuhvaća područje grada Trogira i novo utemeljenih općina Seget, Marina i Okrug. Zemljopisne koordinate trogirske mikroregije određene su od 160°01´ do 160°19´10˝ istočne geografske dužine i od 43°25´50˝ do 43°38´ sjeverne geografske širine. Sam grad je smješten u Trogirskom kanalu izmedju kopna i Čiova: gradsko središte na otočiću Trogiru, sjeverni dio na obali, a južni dio na otoku Čiovu (spoj s mostom). Prigradska površina uprave iznosi 7,52 km², a površina općine 39,20 km². Dijelovi Grada su: Bilin Dolac, Ciprian, Čiovo, Drid, Kopno, Malo Polje, Pasike, Travarica i Vilajica. Prigradska naselja u općini su: Arbanija, Divulje, Drvenik Mali, "Drvenik Veliki" (čak. Veli Drvenik), Mastrinka, Plano i Žedno.

Bliski otok Čiovo

Čîovo (= jugo-novoštokavski, trogirsko-čakav. Ciòvo, talij. Bua, latin. Bavo, grč. Boas): To je manji otok u srednjoj Dalmaciji, s površinom od 28,8 km² i 6.071 stanovnika (1991.). Pruža se u smjerom istok–zapad i zatvara Kaštelanski zaljev s jugozapadne strasne. Otok je blago brdovit s najvišim vrhom Rudine (209 m). Na sjevernijem dijelu Čiogva leži južni pomorski dio grada Trogira s brodogradilištem na sjeverozapadu otoka, a ina posebna naselja su Arbanija i Slatine na sjeveroistočnoj obali, Žedno u unutrašnjosti, ter Okrug Gornji i Donji na zapadnoj obali. U doba Turaka od 16.- 18. stoljeća zbog njihovih provala i pljački, nije bilo širenja Trogira na sjeveru po kopnenoj obali, odakle su primorski izbjeglice u doba Venecije i Austrougarske uglavnom bježali na susjedne otoke Čiovo, Šoltu, Drvenik, itd. Stoga se izvan matičnog otočića Trogira sa starom gradskom jezgrom, prvo proširilo njegovo južno čakavsko predgradje na Čiovu, a tek od 20. st. pod Jugoslavijom nastaje sada najveće sjeverno predgradje duž kopnene obale uglavnom s ikavskim novoštokavcima iz zaledja dalmatinske Zagore.

Postoje tragovi života iz antike, uz nekoliko vrijednih kulturnih spomenika: samostan Sv.Križa na sjeveroistočnoj obali, samostan sv. Ante, crkva Gospe od Prizidnice na južnoj strani, 2 km od Slatina. Riviera Okrug, udaljena samo 4 km od centra Trogira je najpoznatije turističko odredište na području Trogira. Za dolazak s kopna na otok Čiovo treba prijeći preko dva mosta: manjim mostom kopno - otočić Trogir i zatim većim Trogir - Čiovo. U ljetnoj sezoni se tu stvaraju prometni čepovi, pa se na dolazak i posebno povratak s otoka čeka po par sati. Zato je planu gradnja novog mosta u Kaštelanskom zaljevu istočno od Trogira, koji bi povezao Čiovo s kopnom i razteretio taj prolaz kroz trogirsku jezgru. Inače je otok poznat po svojoj sredozemnoj klimi, južnoj zimzelenoj vegetaciji, okolnom arhipelagu malih slikovitih otočića, zaljevima i plažama. Upravno je Čiovo podijeljeno između Splita na istoku, Trogira na sjeverozapadu i Okruga u sredini. Naselja na Čiovu su Arbanija, Žedno, Slatine, Okrug Gornji, Okrug Donji u kojima domaći uglavnom govore prijelaznom polučakavicom.

Kratka povijest

Grad Trogir su osnovali grčki kolonisti (antički Tragourion) s otoka Visa u III. st. pr.Krista, a kasnije je bio u Rimskom carstvu, pa pod Bizantom i u srednjem vijeku najduže pod Mlečanima. U Europi se Trogir smatra najbolje očuvanim romaničko-gotičkim gradom. Dvorac i kula okruženi zidinama tvore središnju srednjovjeku jezgru Trogira. U Trogiru je 1271. otvorena prva ljekarna u Europi, a nalazila se u sklopu kuća u blizini katedrale i gradske lože. Originalni dokument koji to potvrđuje je u privatnoj zbirci, a kopija u trogirskom muzeju. Stari dio grada Trogira na središnjem otočiću je uvršten na UNESCOv popis Spomenika svjetske kulturne baštine.

Kulturni spomenici

Najznačajniji kulturni spomenik je trogirska katedrala, čiji je portal zapadnih vrata izradio majstor Radovan. Grad Trogir uglavnom leži na obali Kaštelanskog zaljeva, na otoku Trogiru između Čiova i kopna, spojen kamenim mostom s kopnom i Čiovom. Bogatstvo kulturno-povijesnim spomenicima, remek djelima, malim ulicama, umjetničkim zbirkama oduševljava svakog posjetitelja. Gradsko središte Trogira na otočiću Trogiru je pravi grad-muzej i prekrasno je iskustvo posjetiti ga i utonuti u prošlost, šećući uskim ulicama dok se okolo vide kamena pročelja starih portala i glave različitih ljudskih i životinjskih motiva. Trogir je jedan od onih gradova, koje je najbolje posjetiti uz stručno vodstvo turističkog vodiča, izvan glavne sezone i turističke gužve.

Turizam

Početci turizma sežu u 30-te godine 20. stoljeća, kada počinju dolaziti turisti iz Čehoslovačke i drugih srednjoeuropskih zemalja. Često ga posjećuju istaknite svjetske osobe iz kulture i politike, kao što su Bernard Shaw, te engleski kralj Edward VIII u pratnji Lady Wallis Simpson. U Trogir često dolaze istaknuti hrvatski i inozemni slikari. Prvi turistički vodič o gradskim znamenitostima objavljen je 1936. godine. Nakon 2. svjetskog rata turizam ponovo oživljava, a naročito od sredine 60-tih godina kada se počinju izgrađivati i značajniji smještajni kapaciteti.

Za Trogir je specifično da to nije klasično turističko odmorište u koje gosti dolaze najviše zbog sunca i mora nego prvenstveno zbog upoznavanja s njegovom povijesno-kulturnom baštinom. Stoga su mu smještajni kapaciteti bili ograničeni, a turisti smješteni u široj okolici. Do devedesetih godina nije ni postojala težnja za izgradnjom velikih turističkih kapaciteta, jer je gospodarski razvoj grada najviše ovisio o brodogradnji. Hotel "Medena" sa 1300 postelja, apartmanima i kampom jedini je hotel značajnijih smještajnih kapaciteta. Uz njega postoji i desetak manjih hotela, s kapacitetom od 20 do 50 kreveta. Značajni broj smještajnih kapaciteta otpada na privatni smještaj. Postoje i tri auto-kampa s kapacitetima od 3000 mjesta.

Zbog brzog širenja nautičkog turizma, na području Trogira su izgrađene dvije suvremene marine, s mogućnošću prihvaćanja do 500 brodova. ACI Trogir se nalazi na Čiovu, tik uz brodogradilište, a nasuprot gradskoj rivi što pruža posebne pogodnosti. Marina ima mogućnost smještaja brodova tijekom cijele godine, te popravaka i održavanja brodova. ACI marina Trogir ima i vlastitu flotu jedrilica od 7 do 15 metara koja se iznajmljuje cijele godine. Avanturistički turizam je u usponu, pa uz klasične oblike iznajmljivanja sportskih plovila, padobrana, ribolova iz koča i jednodnevnih krstarenja, postoji i ronilačka škola poznata širom Europe. Ornitološki turizam na području parka prirode Pantan je još u povojima i slabo je promoviran i posjećen.

Domaći govor Trogira

Nepalatalni cakavizam Trogira (Geić i Šilović 1994): Od dosad preostalih primorskih gradova s s očuvanim cakavizmom, danas je jezično najviše ugrožen Trogir, gdje je zbog doselidbe i pritiska štokavskog zaledja domaća cakavica već krajnje osiromašena i govore ju još malobrojni starci i žene na središnjem trogirskom otoku, dok je na kopnu i Čiovu već nestala. Izim tek formalne zamjenice "ca", ovdašnji govor skoro ni nema drugih posebnih cakavskih oznaka, pa su čak i zajedničke značajke opće čakavštine pod vukovskim utjecajem okolnih štokavaca tu dosta osiromašene: nema glasa h, a pojavljuje se vukovski dj i produženi muški plurali na -ovi, -evi.

U odnosu na ekavski Labin i donedavnu poluikavsku cakavicu u Senju, trogirska cakavica je pretežno ikavska. Trogirski govor medju svim cakavcima danas ima najmanje romanizama koji obuhvaćaju samo 1/5 njegovog rječnika, a 3/4 su slavenske riječi. Danas je taj domaći trogirski govor u sličnom stanju samrti kao bivša cakavica u Omišu na Cetini oko 1. svj. rata, nakon kojega je izumrla, a uoči toga početkom 20. st. govorila se tek u osiromašenom vukoviziranom obliku kao danas u Trogiru.

Pučanstvo

Trogir je nastao kao ilirsko naselje koje su kolonizirali Grci dorskog plemena iz Sirakuze, pa oni i osnivaju ovaj grad. S njihovim dolaskom počinje prvo značajnije naseljavanje grada. Iako grad raste kroz povijest, broj stanovnika se nije značajno mijenjao, poradi skučenosti prostora u samoj gradskoj jezgri i malih površina poljoprivrednog zemljišta na kopnenoj strani. Kako je u prošlosti poljoprivreda bila nužna za prehranu pučanstva, nisu se smjela naseljavati trogirska polja, jer je o njima ovisio život grada. Treći razlog zbog kojeg se broj stanovnika nije mijenjao je bila nesigurnost života izvan gradskih zidina na otočiću Trogiru, zbog mogućih napada različitih osvajačkih sila kroz povijest. 1123. godine Trogir pustoše gusarski Saraceni, pa desetkuju broj stanovnika. Preživjeli stanovnici se privremeno sklanjaju u Split, pa se opće stanje normalizira u drugoj polovici 12. stoljeća. Tada sama gradska jezgra broji 3.000 stanovnika, što se ne razlikuje od današnjeg stanja. 1832. godine Trogir je poharala kolera koja je ubila 200 ljudi, a ostale natjerala u bijeg pa je grad bio opustošen.

U 20. stoljeću 1. svjetski rat donosi bijedu i siromaštvo, a broj stanovnika neprestano pada zbog stalnih novačenja austrijske vojske, gdje zbog manjka mlađih stanovnika dolaze na red i stariji ljudi. Nakon 2. svjetskog rata dolaskom industrijalizacije, poljoprivreda više nije neophodna za život, pa se grad širi na okolna polja, najviše na otok Čiovo s južne strane i na Travaricu sa sjeverne strane grada. U to doba započinje i jača doselidba u grad Trogir, najviše iz Zagore i s otoka, jer se otvaraju mnoga nova radna mjesta, vezana najviše uz brodograđevnu industriju, pa preradu kamena i obradu metala.

Danas grad Trogir ima 10.907 stanovnika (Popis 2001.), broji 3.370 kućanstava s prosječnom godišnjom stopom rasta 0,61% (1991.-2001. godina). Grad Trogir kao i drugi gradovi Splitsko-dalmatinske županije, među rijetkima u državi ima više rođenih nego umrlih godišnje uz pozitivni prirodni prirast. Za razliku od državnog prosjeka koji je 2004. godine rezultirao prirodnim padom pučanstva od -2,4‰, u Trogiru prirodni prirast iznosi 2,2‰ (stopa rođenih 10,5‰; stopa umrlih 8,3‰). Godišnje se bilježi oko 50 rođenih više nego umrlih, a na takav pozitivni trend utječu i imigracijski tijekovi u vrijeme i neposredno nakon Domovinskog rata kada se na područje srednje Dalmacije doseljava hrvatsko pučanstvo iz BiH.

Prosječna gustoća naseljenosti grada je 1450 stanovnika/ km2, a prosječna gustoća naseljenosti općine je 332 stanovnika/ km2. Kao i u najvećem dijelu Hrvatske, u Trogiru je više žena nego muškaraca, raspodjela po spolu je žena 51,9%, muškaraca 48,1%, a po dobi – mlado (0-19) godina 24,6%, zrelo (19-65) 57,2% i staro (>65) 18,2%. Za razliku od grada, u inim općinama i naseljima koja pripadaju trogirskoj mikroregiji se bilježi više umrlih nego rođenih, uz prosječnu godišnju stopu pada od - 2,02% (1991.-2001.). U izvangradskom dijelu trogirske mikroregije živi ukupno 12.995 stanovnika (Popis 2001.) u 4.132 kućanstva. Raspodjela po spolu: žena 51,5%, muškaraca 48,5%; po dobi: mlado (0-19) godina 24,7%, zrelo (19-65) 56,7% i staro (>65) 18,6%.

Po narodnosnom sastavu pučanstva, u Trogirskoj mikroregiji Hrvati čine većinu s 96,68%, dok ih slijede ostale narodnosti sa zanemarivim brojem stanovnika: Srbi 0,73%, Albanci 0,56%, Bošnjaci 0,24%, Slovenci 0,18%, ostale narodnosti u nižem udjelu. Jezična pripadnost (materinji jezik): hrvatski 98,2%, svega nešto više od 1,5% ostali jezici i 0,3% nepoznato. Vjerska pripadnost: katolici 92,6%, ine vjeroispovijesti u vrlo malom udjelu od 7% i nepoznato za oko 0,4% stanovnika.

Gospodarstvo

Gospodarska struktura pučanstva: ukupno je aktivno 4.150 stanovnika: primarni sektor 3,6%, sekundarne djelatnosti 29,8% i tercijarne djelatnosti 66,6%. Oko Trogira je do kraja Drugog svjetskog rata temeljna djelatnost bilo poljodjelstvo, koje se odvijalo po ravničarskim plodnim površinama na istoku u Kaštelanskom polju i na zapadu u Segetskom polju. Najviše su se uzgajali nasadi pšenice i kukuruza, vinove loze, pa raznovrsne povrtlarske kulture i duhan. Sredinom 60tih godina 20. stoljeća zbog bolje prometne povezanosti počinju se koristiti prednosti mediteranske klime + plodne zemlje, pa se napušta obični uzgoj žitarica i prjelazi na intenzivan zimski uzgoj povrtlarskih kultura npr. šalate, zelja, rajčice, paprike, blitve i ostalih kultura koje su se mogle u svježem stanju dopremiti na tržište kontinentalnog dijela tadanje države.

U području Resnika poljoprivredna zadruga je velike površine stavila pod staklenike, gdje vrši intenzivni uzgoj povrtlarskih kultura. Uzgoj u staklenicima-plastenicima masovno primjenjuju i samostalni poljodjelci. Od voćarskih kultura prevladavala je breskva. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća tu započinje i masovni uzgoj agruma, prvenstveno mandarina koje postupno potiskuju uzgoj breskvi, jer traže manju uporabu kemikalija, otpornije su na bolesti i duže se održavaju u svježem stanju, a cijena je povoljnija. Uz mandarinu uzgajaju se dosta još i trešnje, itd. U kraškim dijelovima, prvenstveno na otoku Čiovu i brdskim obroncima Vilaje, Kozjaka i Vlaške su se stoljećima uzgajale masline, smokve, rogač i ine voćarske kulture. Ipak je tu prevladavalo stočarstvo, uzgoj sitne stoke tj. ovaca i koza.

Tradicijski je tu bilo skupljanje i prerada ljekovitog bilja. Desetljećima je ovu djelatnost obavljala tvrtka „Biljana“ koju je prije procesa privatizacije preuzela farmaceutska tvrtka „Pliva“. Skupljanje i prerada bilja su uglavnom zamrli krajem 90-tih godina, najviše zbog uvoza jeftinog ljekovitog bilja iz Dalekog Istoka. Razvitkom industrije i pojavom turizma prestaje uzgoj stoke i ta je djelatnost dosad potpuno zamrla. Danas s razvojem ekološke svijesti i uz državne poticaje, ponovo oživljava uzgoj masline koja je godinama bila neopravdano zanemarivana. 2004. godine, na inicijativu države koja je stimulirala ekološki uzgoj, tvrtka SMS d.o.o. je dobila u zakup 150 ha brdskog područja iznad Kaštelanskog polja, drobilicama je usitnila kamen, postavila suvremene sustave za navodnjavanje pa posadila 100 ha masline i 50 ha smokava.

Osim poljoprivrede, u prošlosti i danas je posebno važno ribarstvo. Povoljan geografski položaj, blizine mnoštva otoka, otočića, hridi, ter ušća rijeke Pantan i Jadro uz nekolicinu potoka u Kaštelanskom zaljevu doprinijelo je da su mnogobrojne riblje vrste tu pronašle stanište. Zbog razmjerno malih udaljenosti između lovišta i potencijalnih kupaca, ribarenje je bilo moguće obavljati jednostavnijim alatima i manjim plovilima (čamcima i manjim kočaricama), što je tu rezultiralo velikim brojem ribara. Zbog relativno malog ribolovnog prostora i niske cijene plave ribe, nikad se nije razvila industrija prerade ribe. Bijela riba je uvijek bila puno unosnija i traženija, pa i danas dominiraju ribarice i alati za ulov bijele ribe. Zbog razvitka industrije, turizma i intenzivnog naseljavanja, ulovi su se drastično smanjili.

Od kraja 80-tih godina razvija se nova grana ribarstva, intenzivni uzgoj riba u kavezima. U zapadnom dijelu trogirske mikroregije, u području Vranjice uzgajaju se brancini, orade i školjke – dagnje. U jugozapadnom dijelu na području Velog Drvenika, postavljeni su kavezi za uzgoj tune. Intenzivni uzgoj ribe tu je ekološki upitan ne samo zbog posljedica koje uzrokuje velika količina ribljeg izmeta na jednom mjestu, već i zbog ostataka nepojedene hrane koja uzrokuje razvoj mnoštva mikroorganizama i algi. Ova nova grana ribarskih farmi je financijski vrlo isplativa, prije svega zbog izvoza (u Japan), pa će se uskoro morati razmisliti o ograničavanju njene nagle ekspanzije zbog ekoloških razloga i prirodnih ograničenja.

Do devedesetih su tu radila tri manja kamenoloma od kojih sada radi još jedan, a u tijeku je i dobivanje koncesija za nova iskopna mjesta na sedam lokacija. Raste broj malih građevinskih tvrtki (proizvodnja betonskih blokova, metalnih konstrukcija), otvaraju se mali obrti (stolarija, bravarija i sl.).

Brodogradnja

Brodogradnja i brodoremont su jedno od najstarijih i najrazvijenijih industrijskih grana u Trogiru, utemeljene na 2 tisućljeća staroj tradiciji. Nakon 2. svj. rata, iz staroga predratnog „škvera“ u kojem su se izrađivali i popravljali drveni brodovi, nastaje moderno industrijsko brodogradilište koje zauzima veliki prostor šireći se na cijeli rt Cubrijan (nazvan po kapelici sv. Ciprijana - zaštitnika od kuge, koja se nalazi na rtu u sklopu brodogradilišta), pa se prostire na približno 155.000 m2. Brodogradilište postaje temeljni gospodarski oslonac svake druge obitelji trogirskog kraja, pa zapošljava skoro 5.000 stalnih radnika i brojne kooperante. Ugovori s azijskim i skandinavskim državama omogućuju brzi rast brodogradilišta. U neposrednoj je blizini gradske jezgre čime je lako prometno dostupan brojnim zaposlenicima iz samog grada i širje okolice, naselja od Primoštena na zapadu do Kaštela i Splita na istoku kao i sva naselja trogirske mikroregije.

Brodogradilište napreduje sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Raspad bivše države i Domovinski rat otežavaju nabavu i dotok osnovnih sirovina i materijala potrebnih za izradu i popravak brodova, pa brodogradilište ne može više ugovoriti poslove koji bi svojom veličinom osigurali egzistenciju tolikog broja zaposlenika. Postojeće tehnologije proizvodnih procesa zastarjevaju, cijena rada je zbog globalizacije previsoka i brodogradilište se svodi tek na 1280 zaposlenika.

Danas je to brodogradilište u mogućnosti prihvatiti izgradnju najsofisticiranijih plovila na dva navoza: veći širine 47m i dužine 200m i manji širine 20m i dužine 160m. Navozi za brodove mogu prihvatiti brodove do 60.000 tona. Proizvodni program uključuje tankere, plovne dokove, teretne brodove, putničke brodove, trajekte, opskrbna plovila, tegljače, spasilačka plovila itd. U sklopu brodogradilišta je i remontno brodogradilište koje raspolaže jednim plovnim dokom od 10.000 tona, s mogućnošću izvršenja svih vrsta popravaka uključujući konverzije. Iako u znatnom smanjenom opsegu u odnosu na razdoblje prije 1990. godine, Brodotrogir d.d. je jedno od pet najvećih hrvatskih brodogradilišta, dok je brodoremont koji se nalazi u sklopu brodogradilišta još od 19. stoljeća sa 80 000m2, drugi po veličini u Hrvatskoj.

Šport

• HNK Trogir, nogometni klub
• ŽRK Trogir,ženski rukometni klub

Naobrazba

Osnovne škole

• OŠ Majstora Radovana, malo izvan središte Trogira
• OŠ Petra Berislavića, na trogirskoj rivi uz more

Srednje škole

• SŠ Ivan Lucić
• SSŠ Blaž Jurjev Trogiranin

Znamenitosti

• cijeli stari dio Trogira (srednji otočić Trogir)
• katedrala sv. Lovre
• Palača Ćipiko.

Ugledni Trogirani

• Blaženi Augustin Kažotić - najugledniji Hrvat iz 14. stoljeća, blaženik, redovnik dominikanac, zagrebački biskup, začetnik humanizma u sjevernoj Hrvatskoj, govornik i znanstvenik
• Ivan Lucius Lučić - hrvatski povjesničar, otac hrvatske povijesne znanosti
• Petar Berislavić - hrvatski ban
• Matej Andreis - književnik i pjesnik iz doba humanizma
• Blaž Jurjev Trogiranin - slikar
• Vinko Coce - tenor klape "Trogir", pjevač zabavne glazbe

Vanjske sveze

• trogir.hr
• Trogir-online.com
• Slike Trogira
• Vodič kroz Trogir

Poveznice

• Kaštela
• Trogirska priroda
• Dalmacija (Delmatia)

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.