Turkobalkanska gastrokultura

Turkobalkanska gastrokultura (novoštokavsko kulinarstvo, tursko-magjarska jela istočnjačkih nomada kod nas): Kod nas se danas nalazi niz značajnih istočnjačkih jela azijsko-nomadskog iskona, koja se sada većinom lažno predstavljaju i nude (čak i na mediteranskom Jadranu!) kao tzv. autohtona-domaća. Zapravo su ova tu prije bila nepoznata jer su se kroz matičnu Hrvatsku (izvan Bosne) većinom proširila tek naknadno, od 20. stoljeća pod Jugoslavijom tj. dugo nakon propasti Turskog carstva, dok su prije takva jela bila uglavnom ograničena na novoštokavsko govorno područje oko Bosne i istočnije. Prije toga su kod nas, pogotovo u gradovima takve ranije istočne, masnoljute ili masnoslatke jestvine donedavna bile skoro nepoznate, izim u pograničnim selima uz Bosnu od Imotskog duž Une do Županje tj. samo dijelom u bivšoj Vojnoj Krajini.

Desetak tih najčešćih istočnjačkih noviteta su danas u matičnoj Hrvatskoj: burek, baklava, ćevapi, ćufte, čorba, djuveč, halva, pljeskavica, sataraš, sudjuk i slična s istočnim neslavenskim imenima. Rjedje se izim navedenih u Hrvatskoj ponegdje nadju još neka ina istočnjačka jela, najviše kod novodoseljenih Bosanaca, Albanaca i Janjevaca, pa odprije najviše u susjednoj Bosni, Sandjaku, Kosovu, Makedoniji, - gdje su isto uglavnom proširena tek u novom vijeku nakon provale Turaka. Izim samo sarme primljene pred više stoljeća i našega slavonskog kulena izvorno nepoznatog izvan Panonije, sva ostala gore nabrojena jela su manjeviše proširena istočnije i tipična su za istočnjačko-aziatske etnokulture nomadskih stočara iz zapadne i srednje Azije, a u matičnu Hrvatsku ova nisu ušla pod Turcima (koji tu većinom nisu vladali), nego uglavnom tek naknadno preko Jugoslavije.

U odnosu na inače najzdraviju mediteransku kuhinju bez puno masnoća i jakih začina uz ulje i ljekovito aromatsko bilje, pa čak i prama osrednjoj srednjoeuropskoj kuhinji, ova istočnjačka kuhinja bivših aziatskih nomada tj. kod nas turska i madjarska jela su zdravstveno uglavnom najštetnija zbog preobilja životinjske masti i loja, teških mesa i preoštrih začina s premalo ili bez povrća. Sva ta nezdrava, masnoljuta nomadska prehrana medicinsko-statistički dokazano uvjetuje pojačana kronična oštećenja nutarnjih organa i najviše jetre, pa češće probavne i ine tumore, ter ranije srčane i moždane udare kod sredovječnih i starijih ljudi tradicijom naviklih na tu hranu, za razliku od inih koji to većinom ne konzumiraju.

Abstract

Turkish gastronomy of Balkans (meals of Asianic nomads recently applied in Croatia): The traditional Turkish meals are long ago expanded in the Balkans gastronomy westwards up to Bosnia. Formerly in Croatia these ones were mostly unknown, but they expanded recently there under Yugoslavia from mid-20th century with the immigrating Albanians and Bosnians. The most frequent examples of these recently imported Turkish meals in Croatia are the fatty cakes as burek, baklava and halva, roasted peppery meats chevapi, sudjuk and pljeskavica, and the poppery stewed potages as chufte, chorba, djuvech, satarash, etc.

Istočnjačka variva

U ovu skupinu spadaju većinom oštroljuta variva kao čorba, ćufte, sataraš, fišpaprikaš i sarma.

Sarma (dolma)

Sarma je kuhano varivo od miješanoga mljevenog ili sjeckanog mesa i riže umotanih u list kiselog zelja ili svježeg kupusa. Sarma je jedno od rjedjih azijsko-istočnjačkih jela, koje se u matičnoj Hrvatskoj proizvodi već pred par stoljeća, pa tu nije kao ina nova istočna jela prošireno tek naknadno pod Jugoslavijom. Sarma se inače smatra bugarskim nacionalnim jelom, ali ne s ukiseljenim nego sa svježim kupusom, dok se osobite grčke i armenske sarme (dolma) pripremaju u lišću vinove loze.

Sarme se najčešće kuhaju u jugoistočnoj Europi i Prednjoj Aziji, npr. u Armeniji, Bosni, Bugarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Magjarskoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Srbiji, Sloveniji, Ukrajini, pa u Jordanu, Libanonu, Siriji, Iraku, Turskoj i većinom u drugačijim inačicama s različitim receptima. U Grčkoj, Armeniji i Gruziji se isto ili slično jelo poput sarme zove "dolma".

Fišpaprikaš

Fišpaprikaš je ljuto-papreno panonsko varivo od riječnih riba (šarana, soma i sl.), koje se sprema najviše u Magjarskoj, Vojvodini i Slavoniji. Sastojci su: 1–2 kg miješane ribe (šaran, som, štuka, itd.), litra vode, pola kg očišćenog luka, 3 žlice crvene paprike, par ljutih feferona, deci koncentrata rajčice i 3 deci bijelog vina. Priprema: očišćenu, opranu i narezanu ribu stavi se na dno većeg lonca ili kotlića i dodaju jestive iznutrice i riblja sukrvica. Na ribu dodje sitno isjeckan luk, dolije voda neka pokrije ribu i sve se kuha na jačoj vatri.

Kada to zakipi treba dodati papriku i sol, pa dalje polagano kuhati još pola sata bez miješanja, tj. kotlić ili lonac se samo protrese. Zatim se dodaje žlicu koncentrata rajčice i feferone, pa kuhati još desetak minuta i naliti vino, neka sve polako krčka još desetak minuta, dok sok ne bude jednoliko gust. Prilog su široki rezanci koji se skuhaju posebno i polijevaju tim sokom. Fišpaprikaš se obično jede uz slavonska bijela vina. Panonski fišpaprikaš je donekle analogan kao mediteranski riblji brodet - ali je ljuto začinjen.

Sataraš

Sataraš je panonsko jelo od povrća iz Magjarske i istočne Slavonije, a razna slična jela se mogu naći i drugdje po jugoistočnoj Europi. Poslužuje se većinom kao toplo predjelo, prilog mesnom jelu ili samostalan obrok uz rižu ili krumpir. Sataraš je ukusan i hladan, nakon što se prožmu sastojci. Najčešće se priprema od crvenog luka, paprike i rajčica, a često se sprema i uz dodatak tikvica, patlidjana i mrkve. Od začina se dodaje sol i žlica šećera, papar i mravinac. Jelo se priprema u širokoj tavi kako bi tekućina brže isparila, a povrće zadržalo željenu čvrstoću.

Djuveč (gjuvedje)

Djuveč ili gjuvedje je papreno balkansko varivo od raznog povrća. Priprema: U dublju tavu stavi se žlicu maslaca i ulja, pa čekati dok se oboje ne pomiješa i dobro zagrije. Na komade narezati luka i baciti na vrelo ulje, dodati deci vode, sol, papar, poklopiti i kuhati. Dotle se nareže rajčice i papriku na komadiće dok luk ne omekša, pa ubaciti rajčice, papriku, vode, ocat i dalje kuhati. Posebno treba skuhati rižu do srednje tvrdoće, ocijediti ju i isprati. Oguliti krumpire i narezati na kockice, oguliti i dva režnja češnjaka. Kad je povrće omekšalo i skoro kuhano, dodati još krumpir, češnjak, vode i soli, pa nastaviti kuhanje. Omekšalom povrću tada treba dodati polukuhanu rižu i sve još kuhati dok svo povrće ne omekša, a na kraju nasoliti i zapapriti. Kad je kuhanje gotovo, dodati još 4-5 žlica umaka rajčice, sve pomješati i ostaviti još par minuta na vatri.

Balkanska čorba

Čorba (turski corba) je začinjena polugusta juha od iznutrica, značajna za Tursku i Balkan, pa azijske zemlje bivšeg SSSRa i osobito Kazahstan. Čorbe su variva od raznih vrsta mesa i povrća. Nazočna je u jelovnicima više eurazijskih naroda, pod raznim sličnim nazivima. U turskoj kuhinji je corba gusta juha ili gulaš od iznutrica (fileki). U Turskom carstvu je postojao i posebni ceh (esnaf) čorbadžija, a kod janjičara se i počasni čin pukovnika zvao Čorbadžija.

Razne inačice ove turske juhe ili gulaša su ušle u jelovnike mnogih naroda koji su bili pod Otomanskom vlašću zajedno s nazivom corba. Po sastavu je to prijelazno varivo izmedju juhe i mesnog gulaša. Postupak: uz sitno kosani i na masti prepržen luk se još dodaju izrezani fileki (tripice), pa se sve zalije vodom i kuha na slaboj vatri. Naknadno se može još dodati ino povrće, kiselo vrhnje i limunov sok.

Ćufte (turski gulaš)

Ćufte je tipično balkansko varivo razmjerno slično magjarskom gulašu, s mesnim okruglicama tzv. "ćuftima" u soku rajčice. Sirovine su: kila mljevene govedine ili svinjetine, šalica riže, 2 jaja, pola litre pasirane rajčice, a kao dodatni začini su sol, papar, brašno, ulje i žličica šećera. Prvo se prokuha riža u vodi dok omekša, izmiješa se s mesom i jajima, doda se ocijedjene riže i sve skupa nasoli i zapapri.

Preprži se brašno na masnoći i na to nalije pasiranu rajčicu neka nastane polugusta mješavina, a doda se manja žličica šećera da ne bude prekiselo. Taj umak od rajčice na vatri treba često miješati neka ne prigori. Dotle se srolaju mesne kuglice (ćufte) i kad je umak skoro zakipio treba ih lagano spuštati unutra, neka ostanu cijele u umaku. To se kuha oko 1 sat uz često miješanje. Kod posluživanja uz dodatak obično ide restani krumpir.

Pilav (pirjana riža)

Pilav (ili rjedje: pilaf) je tursko-balkansko polusuho varivo od pirjane (dinstane) riže s ukuhanim mesom i inim dodatcima. Po vrsti dodanog mesa se razlikuju pileći i janjeći pilav, a po inim prilozima još postoji npr. bijeli pilav s preprženim lukom i crveni pilav s umakom od rajčica. U susjedstvu se pilav najviše jede u Bosni i Macedoniji, rjedje u Srbiji, a u Hrvatskoj ga većinom prave doseljeni Bosanci i Albanci. Ovaj istočnjački pilav je donekle sličan i sredozemno-jadranskom varivu rižoto (riži-biži).

Istočnjačka mesna jela

Od mesnih jela u masnoljuta istočnjačka kod nas spadaju npr. odnedavna kod nas najučešći poznati ćevapi i pljeskavica, pa kulen i sudjuk.

Ćevapi (čevapčići)

Ćevapi (kolokvialno ćevapčić, po turskom kebap) je balkansko-turski mesni specialitet na roštilju. To su manji valjušci od mljevenog mesa, najviše teletine, rjedje ovčetine ili svinjetine s dodatkom češnjaka i crvenog luka, pa raznih ljutih začina. Prosječna dužina ćevapa je oko 5 cm. Ćevapi se prže na roštilju, a tradicijski se služe u somunima (lepinjama) natopljenim umakom od prženja uz obilni dodatak sitno sjeckanog luka.

Ćevapi se još mogu poslužiti uz dodanu rižu, prženi pomfrit, šalatu i ajvar, što je uglavnom noviji običaj u Europi. Ćevapi se tradicijski služe u ćevabdžinicama tj. osobitim balkanskim lokalima gdje su osim ćevapa na jelovniku često i ina slična balkanska jela s roštilja. Uz ćevape se mogu poslužiti i mliječni proizvodi kao kiselo mlijeko, kefir ili kajmak. Najpoznatiji su i najbolji u Bosni banjalučki i sarajevski ćevapi.

Pljeskavica

Pljeskavica je ljuto balkansko jelo od mljevenog mesa pečeno na roštilju, a pripravlja se od sjeckane svinjetine ili govedine. Vrlo je popularna u zemljama središnjeg i istočnog Balkana, najviše u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i Rumunjskoj gdje se može naručiti zamalo u svakomu naseljenom mjestu, ali se njena popularnost s balkanskim doseljenicima odnedavna proširila i na ine srednjoeuropske zemlje, osobito u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj.

Makedonska pljeskavica se radi od govedine, hajdučka se pravi od miješanog mesa govedine i dimljene svinjetine, a osobita i najbolja šarplaninska pljeskavica od govedine punjene kačkavaljem. Prije pečenja, mljeveno meso se često miješa s isjeckanim lukom, ljutim feferonima, kačkavaljem, paprom i inim oštrim začinima. Kad su pečene i potamne, uz njih se obično služe razni prilozi kao kajmak, tartar-umak, kečap, majoneza, senf i kao dodatak šalate od svježeg povrća npr. luka, zelene šalate, kupus i sl. Pljeskavice se većinom nude u vrućem somunu.

Sudžuk (sudjuka)

Sudžuk ili sudjuka je tvrdo-sušena i ljuto začinjena turko-balkanska kobasica stočarskih nomada podrijetlom iz Balkana, Bliskog Istoka i Srednje Azije. Pravi se od tvrdjega mljevenog mesa tj. većinom iz govedine ili konjetine (osobito u Aziji), jače začinjena mješavinom raznih ljutih začina kao kiml, češnjak, sol i ljuti crveni feferoni koji se obilno umiješaju s mesom. Time se napuni ljuta kobasica, pa se taj sudjuk nakon spremanja suši po nekoliko tjedana. U Hrvatskoj se razmjerno manje traži i konzumira tek od novijeg doba, a u susjedstvu najviše troši u Bosni, Sandjaku i Makedoniji.

Slavonski kulen

Iako naš kulen zapravo ni nije istočnjački proizvod nego je uglavnom ograničen na Slavoniju, sam njegov stil i postupak su odraz stranih pranomadskih utjecaja iz magjarsko-turske ekumene. Slavonski kulen je sada postao hrvatski orginalni suhomesnati proizvod, nastao sušenjem na dimu svinjskog crijeva koje je nadjeveno smjesom začina i fino isjeckanog odabranog mesa svinje posebno uzgojene za izradu slavonskog kulena. Ovaj proizvod zbog načina proizvodnje i pripreme, pa samog područja na kojemu je njegova proizvodnja proglašen proizvodom iznimne važnosti za regiju Slavonije i Baranje, a osobito u gastrokulturi slavonskih Šokaca kao domaći proizvod koji je obilježio svojim postojanjem povijest, tradiciju i kulturu življenja tog područja.

Slavonski kulen je zaštitni znak Slavonije. Nije pobliže poznato kada se proizveo prvi kulen u Slavoniji, ali se zna kako je nastao u sličnim uvjetima u kojima su nastali svi proizvodi od sušenoga dimljenog mesa, jer se proces sušenja i dimljenja pokazao kao najbolji u konzerviranju. Sušeno i dimljeno meso kulena u tom procesu očuva većinu hranjivih tvari dajući pritom mesu specifičnu tamnu boju, miris i okus. U prošlosti se po svakoj svinji proizvodio samo jedan kulen, a njegova potrošnja bila je vezana uz posebno važne društvene i obiteljske dogadjaje kao što su žetva, vjenčanja, rodjenja i kršetnja. Danas se kulen kupuje i serijski izradjuje za posebno važne bogate goste ili daruje u iznimnim prigodama.

Istočnjačke 'djakonije'

Tu su obuhvaćeni masnoslatki tursko-balkanski kolači i slatkiši (djakonije), od kojih su kod nas danas najčešći burek, baklava i halva:

Burek

Burek (tur. Bürek) je predjelo kao gusta pita ili masno-slatko pecivo koje se može naći u svim zemljama koje su bile u sastavu Osmanskog carstva. Pravi se od lisnatog tijesta i većinom se puni sirom, mljevenim mesom ili povrćem (najviše špinatom). Bürek je izvorno općeniti turski naziv za slojevito tanko tijesto, ali i za razna ina jela od tijesta. Samo u turskom jeziku ta riječ burek izvorno ima ovo širje značenje, dok u svim inim balkanskim jezicima u kojima je prenesena, odnosi se samo na neke vrste peciva. Burek se u Jugoslaviji najviše proizvodio u Srbiji, pa u Bosni i Hercegovini, a tek odnedavna se pravi još u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje su ga uveli uglavnom albanski i bosanski pekari od 1960tih godina.

Burek je često u redovnoj ponudi balkanskih pekara i obično se jede kao "brza hrana". Kako je burek vrlo teška i masna hrana (inače nezdrava), često se konzumira s jogurtom ili kajmakom. Osim u općim pekarnama, burek se prodaje i u posebnim balkanskim prodavaonama zvanim buregdžinice, koje obično prodaju samo burek (ili pite) i jogurt, što su zapravo glavni tip pekarna koje su prije na turskom Balkanu postojale do 18. stoljeća. One su danas najčešće u Bosni i Makedoniji, a naknadno su balkanizacijom dosad proširene još u Srbiji i Hrvatskoj.

Baklava

Baklava je gusto-teška vrsta masno-slatkog kolača, a naziv potječe od turske riječi baklava. To je istočnjačka slastica popularna na Balkanu i u Maloj Aziji, kao sastavnica bosanske, srbske, makedonske, grčke, bugarske i turske kuhinje. Ranije se pravila samo u domaćinstvima ili u slastičarnama, a sad se već nalazi poluindustrijski u prodaji po samoposlugama i marketima. Glavne su sirovine: Kupljeno lisnato tijesto za pitu ili ručno izvaljano od brašna, jaja, mlijeka, sode bikarbone, griza i pšeničnog škroba. Za nadjev: mljeveni orasi, mljeveni badem, sjeckani pistaći, maslac ili margarin, suho groždje i ulje. Začini: strugana limunova kora, cimet i vanili-šećer.

Slatki preljevni sirup je tipa šerbet: šećer, med, limunov sok i voda. U baklavu se još mogu dodati višnje i slično voće. Priprema: Pećnica se zagrije oko 200st.C, pa se u podmazan pleh za pečenje poreda sloj lisnatog tijesta, zatim doda sloj nadjeva pripremljen miješanjem navedenih sastojaka. Potom se stavlja idući sloj tijesta pa opet nadjev i tako višeput, pa na vrhu ostane vanjski sloj tijesta. Složena baklava se nasiječe nožom, stavi u vrelu pećnicu i peče dok tijesto ne dobiju smedju boju i postane hrskavo. Dotle se pripremi sirup od šerbeta koji treba zakipiti i kuha se desetak minuta. Po vadjenju iz pećnice se baklava prelije ovim sirupom. Baklava se služi u razrezanim komadima ohladjena s prelivom šerbeta.

Halva (alva)

Halva ili srb. alva (arab. halva = slatko) je kremasta masna slastica, koja potječe iz Bliskog istoka. Kao slastica je najviše proširena u arapskim zemljama i na Balkanu. Ime dolazi iz arapske reči halva, što znači slastica. To je slatka krema od pšeničnog brašna, masti, sezama i meda ili šećera. Tradicijski ju proizvode i prodaju balkanski halvadžije u svojim halvadžinicama. Do godine 1908. je u Sarajevu bila i posebna čaršija Alvadžiluk. Tim poslom su se najviše bavili Albanci, Makedonci i sandjački Goranci. Postoje različite vrste: tahanalva (od sezama), ćetenalva, kos-halva itd.

Tahanalva od sezama (tahan) je najčešća na Balkanu i novije proširena u Europi i Americi, a sadrži sezam i šećer ili med. Ponekad se još dodaje kakao, pistacije, bademi i vanilija. Po sastavu je čvršća, suha i lako se drobi. Sadrži dosta bjelančevina, nezasićenih masnih kiselina, kalcija, magnezija i željeza, pa je to medicinski najzdravija inačica.
Halva od žitarica: najviše se pravi u srednjoj Aziji i Indiji od klica žitarica, šećera, meda i maslaca ili biljnog ulja. Često se još dodaju datulje, groždjice i ino suho voće ili orasi. U Indiji umjesto žitarica ponekad dodaju mrkvu. U Grčkoj konzumiraju puno ove halve uz dodatak jaja i šećera s preljevom maslaca i onda se često priprema u obliku torte, neka bude svečanija.
Halva od suncokreta je najviše zasitna poput pogače, a najviše se proizvodi u Rusiji i azijskim zemljama bivšeg SSSRa.

Mliječni proizvodi

Glavni su istočnjački mliječni proizvodi na Balkanu kajmak i sir kačkavalj.

Kajmak

Kajmak (turs. kaymak = "vrhnje") je mliječno-masni balkanski proizvod dobiven fermentacijom iz kravljeg mlijeka. Kajmak je mekan, kremastog sastava i blago kiselog ukusa koji se pojača stajanjem. Dobiva se vrjenjem mliječne masti izdvojene pri kuhanju sirovog kravljeg mlijeka. Tradicijski se proizvodi u brdskim predjelima Balkana, a najviše u Bosni, Srbiji i Makedoniji. Tamo se vrlo cijeni kao svjež ili uporabljen pri spremanju turko-balkanskih tradicijskih jela. Razlikuju se mladi bijeli kajmak blažeg okusa, pa stari kajmak oštrijeg ukusa i žućkaste boje. Proizvod je proširen u svim krajevima koji su duže bili pod turskom vlasti, a danas ga mliječna industrija već i serijski proizvodi.

Kačkavalj

Kačkavalj je vrlo masni polusvježi sir koji se većinom pravi od ovčjeg mlijeka, ili od mješavine ovčjeg i kravljeg mlijeka. Kora mu je glatka i elastična, koja postupno prjelazi u nutarnje tijesto. Stariji sirevi ispod kore imaju staklastu boju. Tijesto sira je žutosivo boje slame i gusto, kompaktno bez rupa. Tijesto zrelog kačkavalja je uvijek manjeviše natopljeno mašću i ima posebnu strukturu, koja je rezultat osobitog načina proizvodnje. Okus sira je sluzavo-slankast i pikantan. Glede podrijetla kačkavalja postoje dvije predpostavke. Po jednoj taj sir potječe iz Italije (Caciocavallo na talianskom znači konjska glava), a po drugoj sir potječe iz Bugarske. Mnogo se proizvodi u Makedoniji i jugoistočnoj Srbiji, a medju njima se kao najbolji ističe Pirotski kačkavalj.

Istočna islamska pića

U istočnjačkim islamskim etnokulturama se uglavnom troše nealkoholno-slatkasta osvježavajuća pića, od kojih su na Balkanu najznačajniji boza i šerbet.

Boza

Boza je istočnjačko, osvježavajuće i bezalkoholno piće, koje se pravi od kukuruznog brašna, kvasca, sladora i vode. Posebnog je slatkastog okusa i krem-bjelkaste do žućkaste boje. Priprema se i poslužuje najviše u slastičarnama uz limunadu. Zbog razmjerno velikog udjela kvasca, boza ne može dugo zadržati slatkasti okus, jer ubrzo nastupa vrijenje pa se mješavina kvasca sa šećerom pretvara u alkohol, nakon čega gubi svoj okus. Boza se može naći u slastičarnama u Sarajevu i inim gradovima u BiH, pa najviše u Bugarskoj, Macedoniji i drugdje po Balkanu i Turskoj, tj. od Kirgizije i Kazakstana preko Turske i Balkana do Bosne. U novije doba se pravi i zapadnije u Europi s raznim primjesama, npr. vanilin slador ili mješavina s limunadom, odnosno s dodatkom drugih žitarica sličnog okusa.

Šerbet (şerbet)

Šerbet (arab. šerbe, turs. şerbet) je naziv arapskog podrijetla koji znači "piće". Šerbet je prekuhani slatki napitak od voća i preprženog šećera. Pravi se od svježega ili ukuhanog voća i njegova soka (višanja, trešanja, malina itd.) čemu se obično dodaje šećerni karamel i limunov sok, a česti začin su i klinčići. To je toplo bezalkoholno piće donekle slično čaju ili medovini. Pravi se tako što se pečeni šećer (karamel) prelije hladnom vodom i zatim kuha dok ne zakipi.

Šerbet je na Balkan unesen preko Turske iz arapskih zemalja. Ovaj napitak se pored tih zemalja još rabi Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji i BiH. Šerbet se koristi kao piće ili takodjer kao preljev za istočne kolače. Pri pravljenju preljeva za kolače se šerbetu još dodaje ulje, med, vanilin šećer i sok od limuna. Šerbedžija je balkanski obrtnik koji ručno prodaje šerbet iz velikog pehara.

Poveznice

Reference

Compiled, enlarged and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo + other minor sources.