Praslaveni i Iranohrvati

Praslaveni i Iranohrvati (medjuodnosi Hrvata i ranih Slavena): Na ukrajinskom prostoru Velike Hrvatske i zatim manje Bijele Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas su unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na obseg karpatske Bijele Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997, MAYOROV 2006). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje: nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, još postojao kao elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu. Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeći medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7.- 9. st. Iranohrvati već izgubili izrazitu dominantnu ulogu, tada je tek s pokrštavanjem prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskomu staroslavenskom okružju.

Abstract

Protoslavs and Iranic Croats (Interaction of Croatians and early Slavonians): Here are discussed the available data on the first contacts of the ancient Iranic Croats with the early Protoslavs, and the process of lingual slavonizing of Croats during the medieval times. The ancient early Croats were Iranic in old Persian Empire, and then by subsequent migration in Europe they accepted also a Slavic language. The first Croatian state in Europe was the ancient Greater Croatia in Ukraine from 374 to 602 AD, where ruled the Sarmatian Horites. The early Iranic Croats in this state had their first contacts with early Protoslavs, and then around this early Croatia arised the extensive Antic federation of some Slavic vassals, led by non-Slavic Sarmatian emperors Ardagast, Piregast and Dauritius. In the ancient times Protoslavs probably were a heterogenous group of unrelated tribes across eastern Europe. Then the arrival of Iranic Croats organized them in a cultural and lingual community. The process of connecting and unifying of these pre-Slavic tribes started from 4th cent. AD, firstly by that early Major Croatia and the related Antic federation under the Sarmatian Horites, and then from 6th cent. also around the Carpathians within the White Croatia, whose slavonizing progressed due to prevailing Slavic environment. The southern coastal Croats (Ikavians) at Adriatic descend mostly from Red Croatia in Ukraine and also actually they are less slavonized with a majority descendants of Iranic Croats. The northern continental Croats (Kaykavians) in Pannonia descend mainly from White Croatia in Carpatians, and they are more slavonized.

Proslov

Pitanje podrijetla, pradomovine i starosti Praslavena je jedan od dosad najtežih, uglavnom neriješenih europskih problema poredbene slavistike i ranoslavenske povijesti. Nakon pojave slavistike kao struke od sredine 19. st., unatoč niza novijih pokušaja pa i višedisciplinarnih skupnih proučavanja, u ovom pitanju kroz 20. stoljeće još nema bitnijih pomaka, izim što razni auktori imaju o tomu često protivna mišljenja bez egzaktne dokumentacije. Dosad su već stotinjak slavista i povjestnika intenzivno proučavali razvitak Praslavena, pa je održan i niz slavističkih skupova. Najveći je napredak pritom postignut u rekonstrukciji i poredbenom poznavanju hipotetičnoga praslavenskog jezika, dok je za povijestno podrijetlo populacije samih Praslavena, unatoč svim naporima napredak ostao razmjerno skroman pa još nema značajnih poboljšanja glede sigurnijeg odredjivanja stvarne slavenske pradomovine niti jasnog omedjivanja njihove početne starosti. Zbog posvemašnjeg izostanka antičkih pisanih dokumenata niti sigurnih arheonalaza o Praslavenima, dosad ponudjena rješenja su uglavnom dvojbeno izvedena poredbenim domišljanjem i posrednim ekstrapolacijama, pa su bez obzira na razlike, uglavnom sva podjednako nesigurna. Zamalo jedina suvisla podloga za izvodjenje Praslavena dosad je uglavnom bila poredbena lingvistika, dok su nejezični pokazatelji za Praslavene iz inih struka ostali još uvijek dosta oskudni i nejasni.

Zato su starost i pradomovina ranih Slavena zasad daleko nesigurniji i puno lošije dokumentirani, nego li npr. podrijetlo i starost ranih Hrvata, koja je dosad bila najviše zakomplicirana baš zbog toga neriješenog pitanja Praslavena. Osobito su spram podrijetla Slavena kritički mladji američki istraživači, dapače dio njih sada već drže da je to pitanje dosad još nerješivo baš zato, što posebni zajednički Praslaveni u antici i ranije možda nisu niti postojali, nego su kasniji Slaveni tek naknadno slavizirani konglomerat raznorodnih antičkih plemena: U tom slučaju su pokušaji suvislog odredjenja izvornih Praslavena uglavnom uzaludni, više kao tradicijsko uvjerenje slavista, negoli stvarno dokazivi. Zato se odnedavna već predlažu radikalno novi pristupi podrijetlu i starosti Slavena, koji u europskoj slavistici većinom još nisu usvojeni. Ipak i u Europi već ima kritičkih prosudba, npr. HENSEL (1988) koji jasno kritizira dosad krajnje nesigurne i nejedinstvene zaključke o Praslavenima, dok KROCH (1994) smatra da raniji antički Praslaveni kao cjelina vjerojatno nisu postojali. Slična kritička stanovišta o antičkim Praslavenima i osobitoj ulozi ranohrvatskog jezika zastupa još pokojni prof. M. Yoshamya (u neobjavljenoj monografiji o Prahrvatima 1976).

Ranije kulture predslavenskog ozemlja

Postoje doduše dvojbene poredbe rječnika, koje nastoje očekivane i poželjne ranoantičke Praslavene povezati čak s Etruščanima (BELOT i REBEC 1984, PAVLOVIĆ 1994, STOJKO 1998) ili s ranoitalskim Venetima (Matej BOR, LENČEK 1990, GRAFENAUER 1990), ali zbog izostanka ikakvih pismenih dokumenata o tomu i udaljenosti ranih Slavena, ovo zasad više spada u znanstvenu fantastiku nezadovoljnih slavista bez ranije antičke predpovijesti. Naprotiv je na ranomu predslavenskom ozemlju puno vjerojatniji i realniji bar neki posredan kulturno-gospodarski utjecaj susjedne visoke civilizacije ranoantičkih Urarta, kao izdvojene najsjevernije države iz prapovijesti Starog istoka i time najbliže kasnijim Slavenima u istočnoj Europi. Ta planinska civilizacija Urartu ili Vansko Carstvo je proučena kasnije od drugih na Starom istoku i još početkom našeg stoljeća je bila skoro nepoznata, pa su i njezini mogući utjecaji na rane pretke Praslavena donedavna uglavnom zanemareni.

Država Urartu (biblijski Ararat, asirski Nairi) je postojala pod domaćom Kaldejskom dinastijom od god. 843.- 585. p.n.e. uzduž Kavkaza i južnog Zakavkazja (vidi pobliže ZIMANSKY 1985). U najvećem prostranstvu za cara Argišti Khaldi (781-753) to je onodobna velesila prednje Azije s najvećom vojskom prije perzijskih Ahemenida: tada se pruža od Abhazije i Dagestana pa do Sirije i Kurdistana, a poraženi vazali su onda još Asirija i rana Medija. Tada se kulturno-gospodarski utjecaj kavkaskih Urarta širi kroz Malu Aziju, istočnu Europu i raniji Iran, pa je vjerojatno morao doseći i do ranih Praslavena. Najuže je povezan s asirsko-babilonskom civilizacijom u Mezopotamiji, a zbog snažne metalurgije, drvne industrije i uporabe hidroenergije, to je u ranoj antiki bila najrazvijenija praktična tehnokultura prije Rimljana. Brojni urartski klinopisi (MELKIŠVILI 1960-1971) u njima dosežnom sjevernom Predkavkazju (do Azova i ušća Volge) još izravno ne spominju nijedan etnonim sličan samom imenu Slavena, ali se ipak unutar tog carstva već navode imena vjerojatno povezana s etnonimima Hrvata (Huratina) i možda još Rusa.

Sam urartski jezik je iz posebne alarodske skupine blizak današnjem lezginskom i sličnim kavkaskim govorima u Dagestanu, ali je gramatički bitno različit od slavenskih i inih indoeuropskih jezika. Ipak neki rani urartski gradovi imaju zamalo slavenska imena, npr. Kowinar, Rissani, Pasin, Welikuni, Wišewasi, Hurwasi, Jana, Siplja, Šipkur, Čanjun itd. Nadalje tri urartska cara nose imena Russa Khaldi: najpoznatiji Russa I. (735-714), pa Russa II. (685-670) i predzadnji car Russa III. (610-597). Takodjer je znakovito da vrlo slične prastare legende bar srednjovjekog podrijetla, o tri brata i sestri - osnivačima države postoje kako u Armenaca kao potomaka Urarta (MARR 1933-1935, SAKAČ 1940), tako i kod slavenskih Ukrajinaca (TRUNTE 1988, PAŠČENKO 1999) kao i kod naših kajkavaca. Zato ta carska imena, pa slični toponimi i ova legenda zajedno upućuju bar na prastare kulturne utjecaje Urarta spram kasnijega slavenskog područja kijevske Rus'i u Ukrajini. Još su brojniji mogući pokazatelji urartskih veza spram ranih Hrvata (MELKIŠVILI 1960-1971): klinopisni Anali cara Sardura II. (753-735) iz mauzoleja Meher-Dur, opisuju silnu urartsku vojsku (čak 352.000 pješaka, 3.600 konjanika i 92 bojnih kola) pod znakovitim imenom Huratina i njihove bojovnike Huratele (= asirski Huradi). Neka urartska plemena (ZIMANSKY 1985) zovu se vrlo slično kao i kasnija starohrvatska: npr. Buliani (Buljani), Barzani (Borzan), Duklani (Dukljan), Gašani (Gašanić), Ibrisini (Ibrišimović), Khurele (Kurelec), Perwani (Pervan), Setini (Cetinić), Šupani (Županić), Wesani (Vesanić), itd. Zato je moguće da je još prije Ahemenida, dio ranih Prahrvata živio u Urartskom Carstvu, koje je nakon propasti god. 585. uključeno u Perzijsko Carstvo, odkad je većina ranijega urartskog pučanstva iranizirana.

Prvi poimence zapisani narod iz prapovijesti, izravno nastanjen na budućemu slavenskom ozemlju, bili su indoeuropski nomadski konjanici Kimerci (u Herodotu Kimmérioi, u asirskom klinopisu Gimirai), koji su približno od 12.- 8.st. živjeli u sjevernom Predkavkazju i istočnoj Europi. Od 8.st. p.n.e. na njih napadaju iz Turkestana slični indoeuropski nomadi Skiti, pa zato Kimerci u povlačenju provaljuju preko Kavkaza u Urartsko carstvo i onda sele kroz Europu na zapad. Potom u antici na istomu osvojenom prostoru sjevernog Predkavkazja i istočne Europe žive nomadski Skiti (perzijski Saka, grčki Skythoi, lat. Scithae), koji na Kavkazu uništavaju posljednjeg urartskog cara Sardura IV. (597-585) i razaraju Vansko carstvo. Skite na istom prostoru u kasnoj antici od 3. st. p.n.e. opet protjeruju s istoka indoiranski nomadi Sarmati (grčki Sauromátai, lat. Sarmatae), koji napokon sjeverno od Kavkaza pa oko Azova i Krima stvaraju prvu organiziranu istočnoeuropsku državu - Bosporsko kraljevstvo, čime napokon iz nomadske predpovijesti sjeverno sarmatsko primorje Crnog mora (Ukrajina) pismeno ulazi u antičko povijestno doba. Kulturno-gospodarski su rani Kimerci bili pod najjačim utjecajem Urarta i Asirije, a antički Skiti i Sarmati više pod utjecajem stare Perzije, Grčke i kasnije Rimskoga Carstva, kojem su bili vazali i napokon sudjeluju u njegovom rušenju.

Izravna dokumentacija za rane Slavene

Stvarna je činjenica, da sve do 3.st. n.e. dosad još nije nadjen nijedan pravi raniji zapis koji bi posebno spominjao neke ranije antičke Slavene niti ikakav njima blizak etnonim, premda su karpatski krajevi potom obilno naseljeni srednjovjekim Slavenima, u kasnoj antici bar nakon Kristova doba bili već na graničnom rubu Rimskog Carstva i bolje poznati antičkim piscima. Na temelju brojnih zapisanih plemena i rijeka u rimsko doba od 1.- 3. st. (HERMANN 1988-1992), slijedi da je tada za Rimljane razmjerno poznato ozemlje dosezalo na sjeveroistoku do Baltika, južnog Urala i Aralskog jezera, a okolica Dunava, Crnog mora i Kavkaza bila je onda već dosta dobro opisana na latinskom ili grčkom, ne samo pojedini narodi i plemena nego i mnoga baselja. Zato se nameće ključno pitanje: zašto na tom već dosežnom području, ni klasični Grci niti Rimljani, pa ni sasanidski Perzijanci još uopće ne spominju nikakve slične Slavene? Iz svega toga logično slijede dvije moguće objasnidbe ranijeg izostanka Slavena iz svih poznatih antičkih dokumenata:

• a) - Ili rani zajednički Slaveni dotada još nisu ni postojali kao cjelovita imensko-jezična skupina tj. naknadno su slavizirani, odnosno:

• b) - Možda su ranije skupni Praslaveni većinom živjeli izvan poznatoga antičkog ozemlja, tj. negdje dalje na sjeveru Europe ili istočnije u Aziji, pa su se tek potom doselili do Karpata negdje u 3./4. stoljeću n.e. Niti za ovu drugu mogućnost dosad još nisu poznati neki sigurni pokazatelji.

Na sjevernom pontskom okružju, od ušća Dunava uzduž primorja Crnog mora i oko Azovskog mora do zapadnog Kavkaza, nadjeno je blizu 500 grčkih i latinskih nadpisa s antičkim navodima preko tisuću osobnih i plemenskih imena (LATYŠEV 1890). To je područje današnje Ukrajine i ruskoga sjevernog Predkavkazja, gdje bi se na tad poznatom ozemlju najviše mogli očekivali bar neki Praslaveni,- ali nijedno zapisano antičko ime onda još ne upućuje na nikakve slične Slavene. Čak i na 2 grčke ploče iz antičke luke Tanais na Azovskom moru, gdje se triput nedvojbeno spominje ranohrvatski etnonim Horoathos ili Horouathos, medju zapisanih tridesetak osoba nema niti jedne s nekim približno slavenskim imenom, nego su sva redom neslavenska tj. najviše indoiranska i dijelom grčka imena. Dapače, izričito imenovani gradonačelnik Hrvat očito još nije Slaven, nego ima tipično perzijsko ime: "Horoathos Sandarsios archon Tanaiton" = Hrvat Sandarzio gradonačelnik Tanaisa.

Nadalje i znakovite jezične poredbe zajedničkoga prirodnog nazivlja iz slavenskih jezika koje nas upućuju na rani praslavenski, daleko su bogatije za pojmove iz hladnije klime s pripadnom sjevernom florom i faunom iz vlažnijega šumskog pojasa, dok je skupno nazivlje iz toplijega sušnog podneblja uključivo južnu floru i faunu na sveslavenskoj razini vrlo oskudno i gdje postoji, tu je nejednako tj. često preuzeto iz južnijih neslavenskih jezika (BERNSTEIN et al. 1998). Ovo starije "zimoljubno" nazivlje još dodatno pojačava negativne naznake iz antičkih zapisa, jer isto znači da su rani Praslaveni i po jeziku prije živjeli negdje sjevernije izvan Kavkaza, Ukrajine ili Panonije, tj. podalje od poznatoga antičkog ozemlja - možda u šumskom području sjeverne Rusije ili zapadnog Sibira, sjeverno od nomadskih Kimera, Skita i Sarmata iz južno-stepskog pojasa.

Dok za ranije antičke Hrvate postoji bar dvadesetak dokumentiranih vladarskih zapisa od Perzijskog carstva do azovskog Tanaisa, o zajedničkom imenu Slavena u antici sve do 3. stoljeća n.e. dosad još nema nikakvih sigurno potvrdjenih zapisa. Doduše, poneki nestrpljivi slavisti koji su vrlo nezadovoljni izostankom traga očekivanih antičkih Slavena, etimološki navlače imena već poznatih antičkih plemena, da ih proglase navodnim "Praslavenima" protiv svih povjestnih dokumenata. Tako se npr. silom izvlači iz PTOLEMEJa u 2. st. kao da su navodno rani Slaveni bili antičko plemensko ime Suobénoi: Ovo je zapravo grčki sinonim za već poznato starogermansko pleme Suebi, što su ustvari kasniji srednjovjeki Schwaben u Njemačkoj,- a ne Slaveni. Zato od takvoga i sličnog nategnutog domišljanja etimologije ranijih antičkih Praslavena dosad još nema nikakvih ozbiljnih ni vjerodostojnih rezultata.

Najraniji već sigurno potvrdjeni etnonim Slavena (Sklauénoi - Sclaveni) koji se ne može zamijeniti s drugim etnogrupama, zapisao je po prvi puta tek u 4. st. Caesarius Nasiansis. Slijedeći u 6. st. Procopius i Jordanes navode Slavene uz Ante i Venete, s kojima ih izjednačuje dio današnjih slavista. Tada već počinju uzastopne provale Slavena poznatih kao Sklabanoi, Sklaboi, Sclavi preko Dunava na Balkan u 6.i 7. st., koje spominje niz bizantskih pisaca (WEISS 1988, GINDLIN et al. 1991), a takodjer rani arapski i perzijski pisci kao Saqlâb i Sakâlib, pa još u avarskoj inačici kao Saklaw. Zato tek razmjerno kasno, od 6.st. n.e. ulaze nesporni Slaveni kao novija etnogrupa od srednjeg vijeka u zbivanja europske i svjetske povijesti. Naprotiv se već medjunarodno priznati etnički rani Hrvati (Haraxvati-Haraquati) pojavljuju po imenu u povijesti daleko ranije tj. već od 33.- 31. st., a kao samosvojan narod s vlastitim ozemljem, vojskom i gospodarstvom barem od 6.st. p.n.e. Dakle sve slavenske države kasne za antičkom Hrvatskom (Harauvatya) puna dva tisućljeća, a za prvim zapisima prahrvatskog imena je prvi zajednički zapis Slavena kasniji čak za 4 tisućljeća. Zato je ovaj vremenski redoslijed odnedavna nemoguće izvrnuti, pa je izvodjenje Hrvata iz Slavena vremenski posve besmisleno. Nažalost to nije jedini slučaj vremenske megalomanije panslavista, koji slično tomu izvode iz nepostojećih kasnijih Slavena takodjer još prapovijestne Etruščane i ine starije narode, što već postavlja ozbiljne upite na znanstvenu vjerodostojnost takve 'akrobatske' slavistike.

Rani arheonalazi materialne kulture

Suvisli arheonalazi materialne kulture, koji se razložno već mogu pripisati ranim Slavenima, dosad su poznati na budućem slavenskom ozemlju tek kasnije nakon Kristova doba, uglavnom od 3.st. n.e. Izuzev Hrvate i donekle Čehe, rani su Slaveni početkom srednjega vijeka po arheonalazima zajedničke etnokulture u doba propasti Rimskoga carstva razmjerno najarhaičnija etnoskupina u tadanjoj Europi, kulturno još dosta bliska hipotetskim Praindoeuropljanima. Sigurno još u Kristovo doba i jamačno par stoljeća kasnije sve do prve selidbe u 4./5. st., ranoslavenski pretci još uvijek žive uglavnom na predpovjestnoj razini željeznog doba (CHOPROVSKY 1979, ŠČUKIN 1990).

Takodjer i jezično su Slaveni razmjerno najmladja razvojna skupina medju Indoeuropljanima, pa tek u antičko doba njihovi pretci od susjednih Germana posudjuju obične životne pojmove kao npr. "plug", "kriška kruha" i slične (SIMEON et al. 1998, ZAGARINS et al. 1997-1998). Zato su krajem antike rani Slaveni izravno iz predpovijestnog željeznog doba prešli u srednji vijek, bez antičke razvojne faze koja je zasad medju Slavenima sigurno potvrdjena samo kod antičkih Iranohrvata, ali uglavnom izostaje kod inih Slavena. Vidljivo siromašni arheonalazi na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata, iz kasne antike i početka srednjeg vijeka uglavnom sadrže jednoliku nespecifičnu keramiku i razne metalne kopče, koje većinom odgovaraju ranoantičkoj razini jadranskih Ilira za cijelo tisućljeće ranije, ili prapovijestnih Iranohrvata čak za 2 - 3 tisućljeća prije srednjega vijeka.

Po manjim razlikama u inačicama nadjene keramike je moguće kod ranih Slavena prostorno razlučiti bar dvije etnokulturne podgrupe (SEDOV 1979), koje bi vjerojatno odgovarale zapadnoslavenskim Wendima i istočnijim Antima - odnosno politički prostori zapadne Bijele Hrvatske i istočne Crvene Hrvatske ili Antsko carstvo. Po ranoslavenskim arheonalazima zidanih temelja uglavnom iz poljodjelskih seljačkih naselja, vidljive su primitivne zemunice i skromne jednodjelne kućice bez pregrada s prastarim ognjištem, ogradjenim suhozidom u jednom kutu zajedničke kuće. Veće i složenije zidane zgrade tada su tek iznimno nadjene, samo u karpatskim gradinama ('gorodišća') koje se pripisuju doseljenim Iranohrvatima (GRALJUK 1997), a prate ih većinom orientalni arheonalazi Penkovske kulture s iranoidnim priborom, konjaničkim ostrugama, metalnim ukrasima itd.

Hipoteze i domišljanja o Praslavenima

Dok su podrijetlo većine inih etnoskupina u Europi uglavnom odredjivali historiografi, pa arheolozi, antropolozi i tek onda jezikoslovci, paradoksalno je da su o starosti i smještaju Praslavena uglavnom odlučivali samo jezikoslovci, dok su ini nejezični pokazatelji koji s tim nisu u skladu, većinom zanemareni ili odbačeni. Zbog takva neubičajenog i jednostranog pristupa o podrijetlu, starosti i ranom razvitku Slavena su nastale bar dijelom dvojbene i manjeviše nestvarne predočbe, koje su nerijetko tek zanimljivi pokusi intelektualnih domišljanja bez historiografske, arheološke ni antropološke podloge. Osobito u novije doba su već niz slavista (manjeviše bezuspješno) nastojali zbog izostanka izravne dokumentacije, uglavnom jezičnim domišljanjem i poredbenim ekstrapolacijama izvesti bar neko moguće podijetlo Praslavena: npr. ABAJTY 1965, LEHR-SPRAVINSKY 1965, VANA 1970, GIMBUTAS 1971, WERNER 1971, BIRNBAUM 1971, 1987, 1988, TRUBAČEV 1974, 1980, 1982, 1985, 1991, BARAN 1978, SEDOV 1979, PENJAK 1980, IVANOV i TOPOROV 1980, FELAWKA 1997, BERNSTEIN i sur. 1998, ...itd. Njihove su prosudbe o mogućim Praslavenima vrlo raznolike i kontroverzne, pa većinom još nema ni približnog ukupnog slaganja glede starosti i pradomovine izvornih ranih Slavena.

Sve dosad je čak i samo ime Slavena ostalo prilično nejasnog postanka i unatoč raznolikim etimologijskim domišljanjima, još uvijek nema većinski priznate ni razložne objasnidbe slavenskog etnonima. Neki od predlaganih i dijelom neprihvaćenih izvoda su npr. slavenski "slava", pa "slovo" (riječ) ili antičko-romanski sclavus (sluga-rob) itd. (GIMBUTAS 1971). Starost postanka Praslavena se kod raznih auktora pomiče u najširem rasponu, od kasnoga 3. st. n.e., pa dvostruko ranije sve do II. tisućljeća p.n.e. Takodjer i glede iskonske pradomovine ranih Slavena dosad još nema ni približnog slaganja, pa početno ishodište prvih Slavena razni auktori uzastopce premještaju na širokim europskim prostorima, od Panonije do Baltika i istočnije do Urala ili Kaspijskog mora, a zamalo svaki predlagač samouvjereno nas uvjerava da je baš on u pravu, dok su ini pogrješni i neprihvatljivi. Zbog izostanka suvislih ranijih podataka, tu preostaje široko polje poluznanstvenoj mašti i većinom sve zaršava u ideološkom nadmudrivanju i verbalnim akrobacijama bez sigurnih rezultata.

Za razliku od spomenutih slavista, koji barem daju manjeviše vjerojatne ili barem moguće prijedloge, dio "hrabrijih" istraživača (i nestrpljivih amatera) u nedostatku suvislih podataka prije srednjega vijeka, iznose razne bizarne prijedloge kojima uljepšavaju navodno "slavnu" prapovijest najranijih Slavena, pa u hipotetske Praslavene pribrajaju čak i poznate antičke civilizacije. Tako bi po nekim auktorima Praslaveni trebali biti npr. rani talianski Veneti (Matej BOR, LENČEK 1990, GRAFENAUER 1990), pa Etruščani (BELOT i REBEC 1984, PAVLOVIĆ 1994, STOJKO 1998), Retoromani (PAVLOVIĆ 1994), itd. Za navodne pokazatelje se uglavnom zlorabe malobrojne slične riječi izmedju ovih poželjnih jezika i puno kasnijih Slavena, iako je takva etimologija poprilično rastezljiva i maglovita podloga za izvodjenje etnogeneze. Premda su neke posredne srodnosti moguće (osobito glede Retoromana što dijelom potvrdjuje i antropologija), danas je uglavnom sigurno da spomenuti stari narodi nisu bili izvorni Praslaveni. Zasad ipak ostaje jasna činjenica, da prije 4.st. n.e. još uvijek nema poznatog antičkog plemena niti ranijeg etnonima, koji bi se mogao sigurno i višedisciplinarno dokazati kao neki stariji predak ili barem bliži raniji srodnik kasnijih srednjovjekih Slavena.

Konglomerat Skita, Kelta, Balta, Ugrofina

Da dosad nema tog novijeg i srednjovjekog zajedništva po bliskim slavenskim jezicima, ine maglovite sličnosti u predkršćanskoj pravjeri i dijelu zajedničkog folklora bile bi još posve nedovoljne za suvislo povezivanje Slavena i zasad još uvijek hipotetsko izvodjenje njihova zajedničkog podrijetla. Izuzev sličnosti jezika, ini nejezični pokazatelji starih slavenskih etnokultura više nas upućuju na postanak srednjovjekih Slavena iz heterogenog antropokulturnog konglomerata raznolikih antičkih plemena, koja su govorno povezana i slavizirana možda tek krajem antike ili početkom srednjeg vijeka. Danas je osobito izrazita antropo-demografska heterogenost Slavena u više biofizičkih tipova (GOEHRKE & KÄLIN 1992) i raznih biogenetskih grupa. Ove razlike ideologizirani panslavisti zanemaruju ili svjesno odbacuju, ali nam antropologija ipak objektivno i neizbježno potvrdjuje da su ti rani Praslaveni već morali biti prostorno razdvojeni na više posebnih antičkih populacija bez medjusobnih spolnih i inih kontakata.

Više starih grčkih i rimskih pisaca (HERMANN 1988-1992, GINDLIN et al. 1991) na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata ili šire u iztočnoj Europi, spominju niz antičkih plemena ili etnoskupina koje tu prostorno predhode srednjovjekim Slavenima. To su osobito istočnoeuropski Skiti (grč. Skythoi - lat. Scythae), Sarmati (Sauromátai - Sarmatae), Veneti (Ouenédai - Venethae), Panonci (Pannones), Skoloti (Scolotae), pa još Budini, Neuri i slični, koje najviše spominju npr. HERODOT (Historiai I - VI), PTOLEMEJ (Geographiké Hyphégesis), TACITUS (Germania), STRABON (Geographiké), itd. Zasad je gotovo jedina moguća njihova veza sa Slavenima što su ovi ranije živjeli na budućem slavenskom prostoru, a to je još nedovoljan i vrlo nesiguran pokazatelj. Uz izostanak inih suvislih dokaza, noviji panslavisti pokušavaju nas uvjeriti uglavnom verbalnim domišljanjima, kako bi ta antička plemena trebala biti slavenski pretci tj. ustvari antički Praslaveni. Iz njihovih izvornih opisa antičkih auktora ipak slijedi da su to bila još vrlo raznolika antička plemena, većinom s posebnim etnokulturama (i vjerojatno različnim govorima), pa ih je tada još teško i dvojbeno povezivati skupa kao Praslavene. Ipak je vjerojatno da su ta antička plemena bar dijelom antropo-demografski pretci budućih Slavena, koja tada još jezično ne pripadaju slavenskoj etnogrupi, pa ih je bar zasad ispravnije nazvati "Predslavenima".

Dakle iz svih dostupnih pokazatelja, povijestnih, jezičnih i inih, može se zaključiti kako su rani srednjovjeki Slaveni podrijetlom najvjerojatnije još bili heterogeni antropokulturni konglomerat pretežno od antičkih Skita, Kelta, Balta i Ugrofina, koji su naknadno zbliženi i slavizirani do kraja antike, a tek početkom srednjeg vijeka pojavljuju se povezani u zajedničke Slavene. Predloženi antički Praslaveni su vjerojatno tek privlačan lingvistički eksperiment, koji zasad većinom nema ine materialne, historiografske, arheološke, ni antropološke podloge izvan jezikoslovlja. Druga je mogućnost da su neki raniji jezični Praslaveni ipak postojali, ali tada oni u antici jamačno još nisu bili u srednjoj ni iztočnoj Europi, nego drugdje u sjevernoj Europi ili istočnije u Sibiru, pa su se tek naknadno od kraja antike doselili na kasnije slavensko ozemlje i tu asimilacijom slavizirali ranije antičke starosjeditelje - za što zasad još nema suvislih pokazatelja. Po mogućem antičkom etnoplemenskom naslijedju prije slaviziranja, većina je kasnijih slavenskih naroda vjerojatno starija od zajedničke slavenske skupine i njihove bi posebne etnokulture bile bar dijelom ranijega antičkog podrijetla.

Uloga Hrvata medju Praslavenima

Za vodeću političku ulogu Hrvata medju ranim Slavenima su znakoviti tekstovi starih kronika i novijih slavenskih povijestnika o početnoj važnosti Bijelih Hrvata. Tako poljski kardinal HOSIUS (1558) naglašava da je hrvatski "lingua madre" (jezik majka) mnogih slavenskih jezika (GRACIOTTI 1979). Važnost Bijele Hrvatske za rano oblikovanje Češke i Poljske po zajedničkim pučkim "legedama o Čehu, Lehu i Rusu", ističu stari češki ljetopisci Dalimil i Kozmas, pa noviji češki historičar F. Palacky i poljski E. Zernicky-Szeliga, a potom takodjer ruski povjestnik G. Vernadsky i ukrajinski E. Paščenko, itd. Na drugoj strani, takodjer i rani arapski putopisci po Europi ističu presudnu i vodeću ulogu starih Hrvata u ranim slavenskim državama od Karpata do Ukrajine i Jadrana, npr. Al-Bekri, Al-Gjarmi, Ibn-Dasta, Ibn-Jaqub, Khudad Al-Alam, itd. Svi dostupni historiografski, arheološki i etnokulturni pokazatelji upućuju nas da su rani Iranohrvati još početkom srednjega vijeka imali vrlo presudnu ulogu ne samo u društvenoj i političkoj ustrojbi ranih Slavena, nego i kao kulturnopolitički "piemont", oko kojega su se tek okupili ti prvi Slaveni. Ranije još etnički nedefinirana istočnoeuropska plemena antičkih Indoeuropljana, pa Balta, Kelta, Skita i Panonaca su po prvi puta uspostavila kulturno-političko i možda jezično zajedništvo u ranomu Antskom Carstvu oko Velike Hrvatske od 4.- 6.st. i potom zapadnije duž Karpata oko Bijele Hrvatske od 6.- 9.st.

To su bile prve poznate države sa značajnim slavenskim udjelom, koje su nastale i razvile se pod ranim pokroviteljstvom vladajućeg sloja naprednijih Iranohrvata. Ovi su ranim Slavenima iz željeznog doba bar dijelom prenesli elemente antičkih civilizacija iz Starog iztoka i time bitno utjecali na kasnije slavenske etnokulture i jezike. Da nisu antički Iranohrvati stigli u Ukrajinu i potom duž Karpata do Češke, niz slavenskih etnokultura bi danas sigurno drugačije izgledale i kasnije bi se razvile, a možda ne bi ni bilo ranoga kulturno-jezičnog zajedništva srednjovjekih Slavena. To potvrdjuje skoro polovica svih današnjih slavenskih država koje su pravno-politički nasljednici državnih tvorba što su ih u ranomu srednjem vijeku prvotno utemeljili antički Iranohrvati: Slovačka i Ukrajina (od Crvene Hrvatske-Antskog carstva), Poljska i Češka (od Bijele Hrvatske), Slovenija (od hrvatske Karantanije antičkog plemena Korušaki), današnja Hrvatska, pa Bosna i Hercegovina (od Kraljevstva Kotromanića) i Crna Gora (od Crvene Hrvatske ili Duklje pod katoličkim Petrislavićima i Balšićima). Premda većina ranih Slavena nakon željeznog doba nisu izravno prošli kroz antičku civilizaciju, ipak su baš posredstvom vodećih Iranohrvata postali bar dijelom baštinicima visokih klasičnih i prapovjestnih civilizacija iz Starog iztoka.

Iranohrvati: piemont slavenskog zajedništva

Prije i u doba prvih spomena Slavena, rani Hrvati po dostupnim podatcima su doduše već bili bočni susjedi Slavenima, ali ih tadanji pisci u V. i VI. st. na sjeveru Crnoga mora uz Krim i Azov izrijekom još navode kao poseban neslavenski narod iranoarijskog tipa: tako npr. OROSIUS Presbyter (419. n.e.) spominje narod Horites, a ZACHARIAS Rhetor (god. 559) na semitskom narod Hrwts, itd. Zato su jamačno bar ovi južni primorski Iranohrvati u ranoj Crvenoj Hrvatskoj uz Crno more ostali neslavenski još u 5.i 6. st. (iako možda s nekim manjim primjesama slavenskih susjeda). Zato kod tih južnih Hrvata-praikavaca kasna slavizacija počinje tek pri selidbama, krajem 6. i u 7. st., a dovršava se kasno na Jadranu miješanjem sa Slavenima nakon doselidbe. Naprotiv kod sjevernijih kopnenih Hrvata-prakajkavaca, koji su već izprva u bližem dodiru sa Slavenima, slavizacija počinje ranije bar od 5. st. Takodjer i vikinški putnici OCHTERE, WULFSTAN i SIGURD, koji su od 8.st. plovili ruskim rijekama od Baltika do Crnog mora, navode zemlju Krowataland (Hrvatska) i uz nju ranohrvatska plemena Likkawiki, Kardariki, Radamiki, Drogowiki i ina, kojih prastari azijski patronimi očito ni tad još nisu bili posve slavizirani. U srednjovjekim slavenskim izvorima na ruskom i poljskom je ova ranija Crvena Hrvatska u Ukrajini ostavila tragove do 12. st. u etnonimima Horvaty, Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy i slično.

Velika ili Crvena Hrvatska u Ukrajini i Moldovi (KROCH 1994, MAYOROV 2006) postoji od god. 374.- 602. pod Antskom dinastijom, gdje su najmoćniji vladari u 6.st. bili antski carevi Piregast, Ardagast i Dauritije, koji još nose izrazito neslavenska tj. iranogermanska imena. Tek pod tim carevima počinje po bizantskim izvorima, koji ovo carstvo nazivaju "he Megale Skythia", oko južne Crvene Hrvatske sa sjevera naseljavanje Slavena, pa tako nastaje prostrano Antsko carstvo, koje je prva u povijesti poznata država sa značajnim udjelom Slavena. Ovaj Antski savez zajedno s vazalnim Slavenima za najjačeg cara Ardagasta pruža se od današnje Moskve sve do Silistre na Dunavu, pa je to onda bila najprostranija država u Europi. Tu su indoarijski Anti i južni Iranohrvati-praikavci bili vladajući sloj ratnika i stočara, dok su doseljeni Slaveni poljodjelci na selima. Ova država propada nakon napada nomadskih Avara, koji su u zasjedi god. 602. ubili posljednjega antskog kralja Mezamira.

Potom se južni primorski Hrvati-praikavci iz Crnoga mora većinom sele preko Balkana izravno na Jadran bar dijelom i morskim putom: Tada ranohrvatska flota pod vodstvom našeg admirala Mariana Khadzona (Marjan Kačić) plovi spram Sredozemlja i prvo u savezu s predzadnjim perzijskim carom Khosravom II. (591-628) neuspješno napada Carigrad, pa se dio pomorskih Hrvata naseljuje na Kreti i Peloponezu, potom napadaju južnu Italiju (Sipont). Napokon se u 7. st. većinom naseljuju na otocima i primorju iztočnog Jadrana, gdje od njih potječu kasniji ikavski i čakavski Hrvati u Istri, Kvarneru, Dalmaciji i Hercegovini. Najnoviji nalazi naše glagoljice u Americi od 7.- 14.st. (61 ploča u Paragvaju i 2 u Brazilu) i šahovnice na Andama upućuju, da je manji dio avanturističkih Hrvata-praikavaca možda odmah dalje produžio morem na zapad, preko Sredozemlja i Atlantika sve do Južne Amerike.

Zapadna Bijela Hrvatska oko Karpata se razvija i širi kasnije od ukrajinske Crvene Hrvatske, dijelom i zato što nakon odselidbe većine južnih Iranohrvata iz Crnog mora, u nju ulaze preostali Crveni Hrvati u Galiciji i Bukovini, od kojih možda potječu danas arhaični ikavski kajkavci. U karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj vladajući sloj čine slavizirani Hrvati-prakajkavci, a seljačko radno pučanstvo su slavenski Wendi. Sjeverni prakajkavci od 4.- 6. st. iz antičke Ukrajine postupno sele uzduž Karpata i tu stvaraju srednjovjeku Bijelu Hrvatsku, gdje kroničar FLODOARD (894.- 966.) navodi da vladaju sarmatski kraljevi jakobitske vjere, koju za vladare Bijele Hrvatske još navodi IBN-JAKUB (Codex Landberg 33, 1937). U toj karpatskoj državi su prakajkavci već posve okruženi i izmiješani sa Slavenima tj. uglavnom slavizirani prije glavne selidbe na jug u Panoniju do 8.st. Karpatska Hrvatska dostiže najveći obseg pod carem Samom (623 - 658), kada obuhvaća veći dio Karpata i Panonije, od Sudeta i Galicije do istočnih Alpa i Save na jugu (KUNSTMANN 1984, BECHICKY 1986, BOBA 1987, GRALJUK 1997).

Nakon najveće Crvene Hrvatske (Antskog carstva) u 6. st. i Bijele Hrvatske u 7.st., karpatski Hrvati postupno gube dominantni utjecaj medju okolnim Slavenima, pa odonda već nastaju prvo vazalne i potom nezavisne države Čeha, Poljaka i Rusa s vlastitim narodnim dinastijama. Istodobno s propadanjem Bijele Hrvatske, znatan dio karpatskih Hrvata-prakajkavaca oko 8. st. odlazi kroz Panoniju na jug, gdje stvaraju Panonsku Hrvatsku ili Slovinje (srednjovjeki naziv). Potom zbog navale Avara Hrvati gube Panoniju, izdvajaju se kneževine Moravska i Karantanija, pa preostaje tek manja Bijela Hrvatska oko Karpata, gdje potom vlada zadnja sjevernohrvatska dinastija Slavnikovići. Oni propadaju u 10. st., kada 955. ostatak Crvene Hrvatske na istoku osvaja poljska dinastija Piastowiči, pa 987. poljski vladar Mieszko zauzima i zapadni Bijelu Hrvatsku, potom 992. ruski knez Vladimir preotima Crvenu Hrvatsku koja tada postaje "Crvena Rusija", a dne 28. 9. 995. češki kralj Boleslav I. osvaja i razara hrvatsku prijestolnicu Libice i sve završava masovnim slavenskim pokoljem Bijelih Hrvata 995. Nakon toga desetkovani Hrvati oko Karpata već gube značajniji utjecaj i kao naša politička tvorba u Europi preostaje još samo južna Hrvatska pod Trpimirovićima uz Jadran. Slični slavenski pokolji Hrvata nastavljaju se do danas i osobito u nedavnoj Jugoslaviji, pa su objektivno kroz dosadanje tisućljeće mnogostruko više Hrvata već uništila "slavenska braća", negoli tzv. germanski i talijanski neprijatelji.

Veze praslavenskog i ranohrvatskog jezika

Ideološka dogma jugoslavenske lingvistike i dijelom cijele slavistike je kako se hrvatski kao neki noviji polujezik ili inačica razvio iz ranijega "hrvatskosrpskog", a ovaj iz starijeg južnoslavenskog, koji je nastao preko srednjovjekog staroslavenskog iz hipotetskog ranoga praslavenskog. U ideopolitičkoj vjeri jugoslavista, ova se idealizirana shema većinom oslanja na umjetni hibridni "vukopis" nametnut silom u bivšoj Jugoslaviji, ali ima slabu podlogu u prvotnim pučkim dialektima Hrvata i pogotovo ne u srednjovjekim tekstovima pisanim hrvatskom glagoljicom. Novije poredbe dosad zanemarenih reliktnih pradialekata (LOVRIĆ i MILEKOVIĆ 1999) u Hrvatskoj i Bosni jasno nam pokazuju, da se protivno očekivanju slavista o ranijoj srodnosti, ovi oštro razlikuju od iztočnih srpskih govora s kojima imaju tek po 4% - 11% zajedničkih sličnih riječi. Medju našim reliktnim govorima su za medjuodnose ranohrvatskog i praslavenskog jezika osobito znakovita iduća tri starohrvatska pradialekta:

• a) Baegnjunska prakajkavica u sjevernom Zagorju (oko gornje Bednje, Jesenja i Trakoščana) je najarhaičniji živi govor na hrvatskom kopnu (izvan primorja), kao izravni nasljednik karpatskih prakajkavaca iz srednjovjeke Bijele Hrvatske.

• b) Brajska besyda na zapadu gorja Ćićarija iznad Buzeta u Istri je kod nas medju živim pučkim govorima još razmjerno najbliža staroslavenskom jeziku kao i govoru današnjih Rusina na iztočnim Karpatima, pa ima očuvan niz praslavenskih arhaizama u glasovima i leksiku, rjedjih ili nepoznatih u većini južnoslavenskih govora.

• c) Gan-Veyan iz nutarnih sela na otoku Krku (Batomaal, Šuraye, itd.) je dosad izrazito najarhaičniji ranohrvatski pradialekt i vjerojatno je razmjerno najbliži kasnoantičkom javnom govoru ranohrvatske vladajuće elite iz Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) od 4.- 6. stoljeća u Ukrajini. Zbog niza indoiranskih i akadosumerskih arhaizama u 19% svoga poluslavenskog rječnika, bar dijelom je još arhaičniji od praslavenskoga i očito povezuje mimo Slavena, starohrvatski izravno s ranoperzijskim i indovedskim samskritom. Zato naš prastari veyski govor sadrži još ranije indovedske glasove uglavnom nepoznate kod inih Slavena: bj (= vedsko bh), tj (vedsko th), sc (vedsko sk), kh (isto vedski) i slične, a očuvao je u glagolima stare orientalne oblike optativ i necesativ, kao i redovni imenski član sey (= the, der). Spomenute značajke su većinom nepoznate kod inih Slavena, pa je zato Gan-Veyan nemoguće izvesti iz praslavenskoga (ali je naprotiv moguć baš obratan izvod). Spram srbijanskog je ovaj ranohrvatski pradialekt drastično različit, pa u veyskom leksiku ima tek 4% zajedničkih sličnih riječi, kao očiti dokaz da razvitak starohrvatskog jezika nema bližih veza sa srbijanskim, niti s navodnim "srpskohrvatskim" ili hipotetskim 'južnoslavenskim'.

Osim toga, na srednjovjekom prostoru Bijele + Crvene Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na opseg karpatske Velike Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje: nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, vjerojatno bio elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu.

Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeće plemstvo medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7.- 9. st. Hrvati već izgubili tu dominantnu ulogu, tada je prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskom slavenskom okružju. Dio kasnijega zajedničkog leksika sličnih slavensko-indoiranskih riječi možda je većinom stigao medju Slavene ranim posredstvom Iranohrvata. Izim toga, zbog dominantne uloge ranih Hrvata, podložni Praslaveni su od početka mogli preuzeti i niz prestižnih hrvatskih riječi (kroatizama), koji su potom postali dio zajedničkoga ranoslavenskog leksika, pa su danas proglašene praslavenskima: ustvari su to bar dijelom ranohrvatski relikti posudjeni kod inih Slavena.

Stoga je u prvotnoj fazi slavenskog razvitka prije srednjovjeke odselidbe, ranohrvatski jezik (harwatje) u Antskom carstvu i potom osobito u karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj mogao izvršiti presudni utjecaj na razvojne smjerove i zajedništvo većine slavenskih jezika, jer je taj ranohrvatski bio paralelan i istodoban već s praslavenskim, a po indoiranskom podrijetlu možda i stariji od ovoga. Zato nije izključeno da je baš taj dominantni utjecaj prestižnoga ranohrvatskog imao bitnu ulogu u jezičnom povezivanju heterogenog plemenskog konglomerata ranih Slavena od 4.- 7. st. i u stvaranju njihova kulturno-jezičnog zajedništva u srednjem vijeku. Zato dosadanje razlike slavenskih jezika možda i nisu sve kasnije novotvorine slavenskog raslojavanja, nego mogu bar dijelom biti reliktni odrazi raznolikih govora predaka - antičkih predslavenskih plemena, potom preslojenih i povezanih upravnim ranohrvatskim jezikom vladajućih Iranohrvata. Sve to može postati novim zanimljivim pristupom za slavensku filologiju i etimologiju.

Hrvati i ćirilometodski utjecaj

Znakovito je da važnost Iranohrvata kao društveno-gospodarske elite na ine Slavene opada osobito od 9. st., istodobno s kršćansko-prosvjetiteljskim misijama Sv. Ćirila i Metoda medju Slavenima. Iako je na smanjenu ulogu karpatskih Iranohrvata bitan kratkoročni utjecaj imala njihova djelomična odselidba na jugozapad spram Jadrana, važan uzrok promjena uloge uvjetovao je i rast okolnih čeških, poljskih i rusinskih država, prvo kao iranohrvatskih vazala negdje do 7/8. st. i potom kao posebnih konkurentnih država s vlastitim kršćansko-slavenskim dinastijama, koje su u 10. st. zajedno uništile i napokon medjusobno podijelile Bijelu Hrvatsku. Uz geostrateške i razvojno-političke razloge, u toj smjeni su važnu ulogu odigrale i društveno-kulturne reforme medju Slavenima, gdje su ključni poticaj bile vjersko-prosvjetne misije Ćirila i Metoda.

Prije su do 8.st. kulturno-politički predvodnici medju karpatskim Slavenima većinom bili mazdaistički ili arianski (jakobitski) Iranohrvati, kao plemićka elita medju pretežno poganskim Praslavenima. Njihova društvena i državotvorna uloga počinje opadati od ćirilometodskog pokrštenja slavenskog pučanstva, koje od 9. st. postupno dobiva nove idejno-društvene predvodnike u kršćanskom svećenstvu. Stoga Ćiril i Metod s učenicima nisu medju starim Slavenima odigrali samo vjersko-prosvjetnu ulogu, nego su posredno unesli i društveno-političke promjene. Iako o tomu dosad još nema podrobnih istraživanja, postoje pokazatelji kako je oko Karpata i Bijele Hrvatske, izmedju dotad vodećih predkršćanskih Iranohrvata i novopokrštenih Slavena pod vodstvom kršćanskog svećenstva jamačno došlo bar do djelomičnog antagonizma pri ovoj smjeni društveno-idejnih i potom političko-gospodarskih utjecaja.

Vjerojatno su kasniji odraz toga početnog društveno-idejnog antagonizma potom bili oštri vjerski sukobi u Češkoj, a slično i južnije u Kraljevini Hrvatskoj izmedu glagoljaša i latinaša, pa možda i u Bosni oko bogumila. Povrh toga su ove ćirilometodske misije medju Slavene unesle i bitne jezične promjene, jer je prije njih elitnu ulogu u društvenoj nadgradnji većine karpatskih Slavena imao ranohrvatski. Potom su pri pokrštenju od 9. st. Ćiril, Metod i njihovi učenici proširili medju Slavene kao zajednički vjerski jezik srednjovjeki crkvenoslavenski u makedonskoj inačici. Zato od 9.st. preko pokrštenja i uloge svećenstva postupno u srednjem vijeku crkveni staroslavenski postaje novim elitnim jezikom medju Slavenima, umjesto prijašnjega ranohrvatskog. Zato uz opću pozitivnu ulogu, koju su medju Slavenima imali Ćiril i Metod zbog širenja pučke prosvjete i opismenjavanja, za karpatske Iranohrvate je uloga njihovih misija bar dijelom završila negativno, jer su potom izgubili ne samo prvotni društveno-idejni utjecaj slavenskih predvodnika, nego je u slavenskoj javnosti uglavnom napušten njihov elitni ranohrvatski jezik i postupno kroz vjeru zamijenjen pučkim staroslavenskim. Nakon toga ranohrvatski je većinom ograničen kao nacionalni jezik srednjovjekih Hrvata i potom se pojačano slavizira, pa prelazi u srednjovjeki starohrvatski, kakav većinom poznajemo iz kasnijih glagoljičnih tekstova.

Zaključak: Slaveni i potreba nove sinteze

Ako jedinstveni antički Praslaveni još nisu postojali, doseljeni su Iranohrvati medju Slavenima imali glavnu ulogu ranoslavenskog kulturnopolitičkog piemonta u povezivanju antičkog konglomerata heterogenih plemena na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata u iztočnoj Europi. U tom se slučaju na razvitak slavenskih jezika i etnokultura ne bi mogao primjeniti jednostavni divergentni model vremenskog razdvajanja kao npr. za stare Germane, nego bi tu bolji i produktivniji uzor bile romanske etnokulture i jezici: Prvotne prapovijestne narode Sredozemlja je najprije u antici preslojila i povezala zajednička rimska civilizacija i latinski jezik od 1.- 4. st. Potom su od srednjeg vijeka ove sredozemne etnokulure opet divergirale, a njihove su razlike dijelom ipak reliktno naslijedje iz ranomediteranskih etnoplemenskih osobitosti prije Rimskoga Carstva, pa su tako i mnogi slavenski narodi zapravo stariji od skupnih Slavena. Sličan razvojni put bio bi dosta razložan za antička istočnoeuropska plemena, koja su u ranomu srednjem vijeku od 4.- 8.st. preslojili i povezali doseljeni Iranohrvati, a nakon odselidbe većine Hrvata na Jadran se ti ujedinjeni Slaveni oko Karpata politički, kulturno i jezično opet razilaze do danas. Stoga su romanski narodi u Sredozemlju imali svoj kulturnopolitički "melting-pot" u Rimskom carstvu, a slavenski narodi potom u Antskom carstvu i Velikoj Hrvatskoj (4.-8.st.).

Iako je slavistika u 19. stoljeću začeta kao ozbiljna poredbena znanost, kroz 20. st. je ona nažalost, u složenim imperialnim državama poput Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije, dijelom prerasla u ideopolitičku religiju sveslavenstva (panslavizam) za opravdanje poretka tih država. Njezine su istraživačke postavke zbog velerusizma i velesrbstva u tim zemljama dijelom izkrivljene i zlorabljene za dnevnopolitičke svrhe, a baš to je možda i najviše utjecalo na usporavanje i dijelomični etnogenetski neuspjeh slavenskih istraživanja. Da bi se to uspješno ostvarilo, nužno je potrebito zaboraviti i ukloniti zastarjeli ideopolitički dogmatizam i nataložene medjuslavenske animozitete. Zato je neizbježna potreba da se ideološki politizirana slavistika vrati na objektivna znanstvena načela nepristranih istraživanja bez obzira na uvriježene ideološke predrasude.

U tom pogledu bi mogli puno pomoći novi neopterećeni pristupi i širje proučavanje neiskorištenih mogućnosti, kao što je spomenuti model srednjovjekog kulturnojezičnog povezivanja heterogenih antičkih plemena, uz moguće indoiranske utjecaje staroistočne kulture preko doseljenih Iranohrvata. Zato poredbeno proučavanje ranih hrvatsko-iranskih veza nije važno i poželjno samo za Hrvate, nego manjeviše za većinu inih slavenskih naroda i rani razvitak njihovih etnokultura, na što jasno upućuju najnovije poredbene analize MAYOROVa u dalekosežnoj monografiji Velikaya Horvatiya (2006). Stoga se posredstvom tih starih iranohrvatskih veza trebaju ubuduće očekivati značajni opći nalazi koji mogu biti važni za svekoliko slavenstvo. Iz toga opet logično slijedi, da načelno ne postoji bitna protivnost izmedju slavističkih i iranističkih istraživanja, jer se ona mogu komplementarno nadopunjavati i biti uzajamno koristna za obostrani pomak novih dalekosežnih spoznaja o Praslavenima, ali i ranim Hrvatima.

Literatura

• ABAJTY, V. 1965: Skifo-evropeyskie izoglossy na styke vostoka i zapada. Izdateljstvo Nauka, Moskva.
• AL-BEKRI, A.A. 1878: Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah. (ed. A. Kunik i W. Rosen), tom I, Sankt-Peterburg.
• BARAN, V.D. (ed.) 1978: Problemy etnogeneza Slavjan. Kijev.
• BECHICKI, J. 1986: Wokol problematyki etnogenezy Bialej Chorwacji. Pamietnik Slowianski 36/37 (87): 247-257.
• BERLOT, A.& REBEC, I. 1984: So bili Etruščani Slovani? Založba Lipa, 261 str., Ljubljana.
• BERNSTEIN, J.& al. 1998: Early Slav history. Deja news, December 98.
• BIRNBAUM, H. 1973: The original homeland of the Slavs, and problem of early Slavic linguistic contacts. Journal of Indo-European studies, 1: 407 - 421.
• BIRNBAUM, H.& MERRIL, P. 1987: Praslavjanskij jazyk, dostiženija i problemy v ego rekonstrukcii, I - III. Progress, Moskva.
• BIRNBAUM, H. 1988: Auf der Suche der Ursprüngen der Slaven. Ars Philologica Slavica (ed. O. Sagner), p. 29 - 42, München.
• BOBA, I. 1987: Novi pogledi na povijest Moravije (preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Sventopolku i Sv. braći Ćirilu i Metodu). Crkva u svijetu.
• CHOPROVSKY, B. (ed.) 1979: Rapports du 3e Congres international d' archeologie slave. Bratislava, vol. I - II.
• ČUBRATIJ, M. 1965: De historia christianitatis in antiqua Ucraina a primis exordiis. Romae.
• FELAWKA, L. 1997: Who are the Slavs? Deja news. March 97.
• FERLUGA, J.& al. 1982: Glossar für frühmittelalterlischen Geschichte im östlischen Europa. F.Steiner, Wiesbaden, 150 p.
• FLODOARD, 894 - 966: Annales, vol. I - II. ed. G.H. Pertz, Hannoverae.
• GIMBUTAS, A. 1971: The Slavs. Thames and Hudson, London.
• GINDLIN, L.A.& al. 1991: Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam Slavicam pertinentium (Svod drevnejših pismennih izvestij o Slavjanah), vol. I. Akademija Nauk, Moskva, 472 str.
• GOEHRKE, C.& KÄLIN, U. 1992: Frühzeit der Ostslaventums. Wissenschaftlische Buchgesellschaft, Darmstadt, 273 p.
• GRACIOTTI, S. 1979: Mišljenje Poljaka Hozija (1558.) o upotrebi slavenskoga narodnoga jezika. Zbornik Kačić, 11: 205-216, Split.
• GRAFENAUER, B. 1990: O Venetih in nastanku Slovencev. Glasilo Slovenskega arheološkega društva, 10: 36-51, Ljubljana.
• GRALJUK, B. 1997: Bijela ili Velika (zakarpatska) Hrvatska. Hrvatski iseljenički zbornik 97: 366-378, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
• GRŽETIĆ, N. 1990: Mythologia comparativa Slavorum (O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i Prasemita, na temelju starih hronista, narodnih običaja, starih pjesama, mjestnoga i obiteljskog nazivlja). Mostar, 23 + 217 str.
• HENSEL, N.W. 1988: Polska starozytna. Zaklad Ossolineum, Wroclaw, 233 str.
• HERMANN, J. 1988-1992: Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas (bis zur Mitte des I. Jahrtausends u.Z.), Band I.-IV. Akad. Verlag, Berlin.
• HERODOTOS: Historiai, vol. I - VI. Hrvatski prijevod: Povijest, knj. I.- II, Matica Hrvatska 19 + 315 str., Zagreb 1887-1888.
• HOSIUS, S. 1558: De sacro vernaculo (in S. Graciotti, Kačić 11, Split 1979).
• IBN-DASTA, 1869: Izvestya o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Madjarah i Slavjanah Ibn-Dasta. Sankt-Peterburg, ed. D. Chwolson.
• IVANOV, V.V.& TOPOROV, V.N. 1980: O drevnih slavjanskih etnonimah (osnovnie problemy i perspektivy). Sbornik Slavjanskie drevnosti (etnogenez), str. 11-45, Naukova Dumka, Kiev.
• KLAIĆ, V. 1927: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija. Hrvatsko kolo 7: 112-134, Zagreb.
• KOSTRZEWSKY, J.& TADEUSZ, S. 1964: Iranskie elementy w kulturie slowianskie. Slownik starožitnošci slowianskich, II/2: 290 - 291, Ossolineum, Warszawa-Krakow.
• KOWALENKO, W.& al. 1961-1964: Slownik starožitnošci slowianskich (Encyklopediczny zarys kultury Slowian od czasow najdawniejszych do schylku wieku XII), tom I - II. Akademia Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.
• KROCH, K. 1994: Crvena Hrvatska u Ukrajini (predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini, 374.- 992. god.). Ognjište 6: 71-77, Karlovac.
• KUNSTMANN, H. 1984: Wer waren die Weisskrobaten des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? Die Welt der Slawen, 26: 111 - 122.
• KURYLOWICZ, J. 1964: Iransko-slowianskie stosunki jezykowe. Slownik starožytnošci slowianskich, tom II/2: 291 - 292, Akademija Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.
• LABUDA, G. 1961: Horiti, Chorwacja Biala. Slownik starožytnošci slowianskich, tom II/1: 219, 255-256, Akademija Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.
• LATYŠEV, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I - II. Petropoli.
• LEHR-SPLAWINSKY, T. 1965: Iz novijih istraživanja o poreklu Slovena. Zbornik za filologiju Matice srpske, 8: 7 - 18, Novi Sad.
• LONČAR, M. 1992: Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature. Diadora 14: 375-448, Zadar.
• LOVRIĆ, A.Ž. 1993: O ideološkom i znanstvenom pristupu etnogenezi na primjeru podrijetla Hrvata. Encyclopaedia moderna 14/1: 28-35, Zagreb.
• LOVRIĆ, A.Ž.& HORVAT-MILEKOVIĆ, M. 1999: Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti (Sion Harwatje zayk tar sega bješydoj). Hrvatsko slovo V/194: 12-13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
• MARR, N.J. 1933-1935: Izabrannye raboti, tom I - V. Akademya nauk Moskva-Leningrad.
• MAYOROV, A. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress, Sankt-Peterburg, 208 str.
• MELKIŠVILI, G.A. 1960-1971: Urartskie klinoobranznye nadpisy, tom I - II, no. 1 - 533. Akademija Nauk Moskva.
• NESTOR, 1113: Povest vremennyh let (Die Nestor-Chronik, eingeleitet und kommentiert von D. Čižewsky). Slawische Studienbücher, Bd. IV, (ed. O. Harrasowitz), Wiesbaden 1969.
• NIEDERLE, L. 1906-1910: Slovanské starožitnosti, dil I.-II/2, 547 str. Naklad Bursika & Kohouta, Praha.
• OROSIUS, Presbyter 418: Compendium Historiae Mundi. Compendious history of the World, vol. I/1 (ed. J. Bosworth), London.
• PAŠČENKO, E. 1998: Pojam Hrvat u Velikoj Skitiji povezan je s božanstvom koje pomaže ratniku. Globus 375 (13. II. 98): 82-87, Zagreb.
• PAVLOVIĆ, B. 1994: Raseni, Reti, Veneti, Iliri i Protoslaveni. Tko su i odakle Hrvati (A. Bauer i sur.), str. 48-50, Znanstveno društvo za proučavanje etnogeneze, Zagreb.
• PENJAK, S.I. 1980: Ranoslovjanske i drevnoruske naselenya Zakarpatja, VI-XIII st. Institut arheologii, Ukrainska akademija nauk 179 str, Kiev.
• PORRU, G.M. 1979: Documenti slavi premetodiani. Studi slavistici (C. Verdiani), p. 216 - 227, Editori Giardini, Pisa.
• PTOLEMAIOS, 1923: Geographiké Hyphegesis (Die Geographie des Ptolemaeus). Weidmannsche Buchhandlung, Berlin, 225 p.
• RYBAKOV, B.A. 1979: Gerodotova Skifiya. Moskva.
• SAKAČ, S.K. 1940: Krapina, Kijev, Ararat. Život 21 / 3-4: 129 - 149, Zagreb.
• SCHUSTER-ŠEWC, H. 1986: Drevnejšij sloy slavjanskih socialjno-ekonomičeskih i obščestvenno-institucionaljnih terminov. Sbornik Etimologija, str. 224 - 239, Izdateljstvo Nauka, Moskva.
• SEDOV, V.V. 1979: Proishoždenije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.
• SIMEON, J.& al. 1998: Indo-European homeland Anatolia? Deja news, February 98.
• SMIŠKO, M.J. 1960: Karpatski kurgani prve polovice I. tisućljeća n.e. Kijev.
• STOJKO, J. 1998: Were the Etruscans from Lydia? Internet news.
• ŠČUKIN, M.B. 1990: The Balto-Slavic direction in the archaeological study od the ethnogenesis of Slavs. Bulletin Archeol. Polonais, 51: 3 - 30, Warszawa.
• ŠIŠIĆ, F. 1923: Ideja slovenske pradomovine u Podunavlju (Teorije o doseljenju Hrvata i Srba). Zbornik N. Čupića, str. 1 - 49, Beograd.
• TACITUS, C. 1993: Germania. Original + hrvatski prijevod (ed. I. Mužić), 91 str., Verbum Split.
• TOMAŠIĆ, F.& LOVRIĆ, M. 1997: Arhaična pučka predaja u "cakavšćini" brdskih sela na otoku Krku. Čakavska rič, 25: 167-199, Književni krug Split.
• TOPOROV, V.N. 1983: K voprosu severo-zapadnyh granic drevneiranskogo areala (Ešće raz Yordana, Getica 116). Sbornik "Slavjanskie i balkanskie yaziki" 38-48, Moskva.
• TRUBAČEV, O.N. 1967: Iz slavjano-iranskih leksičeskih otnošeniy. Etimologya str. 3 - 81, Izdateljstvo Nauka, Moskva.
• TRUBAČEV, O.N. 1968: Nazvanya rek pravoberežnoy Ukrainy, etničeskaya interpretacya (etimologya). Izdateljstvo Nauka, Moskva.
• TRUBAČEV, O.N. 1974: Praslavjanskij leksičeskij fond (Etimologičeskij slovar slavjanskih jazykov), vypusk 1 - 15, Izdateljstvo Nauka, Moskva.
• TRUBAČEV, O.N. 1977: Indoarijci v severnom Pričernomorye (Lingvističeskaja periferya drevnejšego slavjanstva). Voprosy Yazikoznanya 6: 13 - 29.
• TRUBAČEV, O.N. 1979: Arhaie Skythie (Staraya Skifya y Gerodota IV, 99) i Slavjane, lingvističesky aspekt. Voprosy yazykoznanya, 79/4: 29 - 45.
• TRUBAČEV, O.N. 1980: Issledovanija po praslavjanskom slovoobrazovaniju. Etimologija 3 - 18, Moskva.
• TRUBAČEV, O.N. 1982-1985: Yazykoznaye i etnogenez Slavjan (Drevnie Slavjane po dannym etimologii i onomastiki), I - V. Voprosy yazykoznanya 82/4: 10-26, 82/5: 3-17, 84/2: 15-30, 84/3: 18-29, 85/4: 3-17.
• TRUBAČEV, O.N. 1991: Etnogenez i kuljtura drevnejših Slovjan. Izdateljstvo Nauka, 270 str., Moskva.
• TRUNTE, H. 1988: Kyj - ein altrussischer Städtegründer? Welt der Slaven 33: 1-25.
• VANA, Z. 1970: Einführung in der frühgeschichte der Slaven. K. Wachholtz Verlag, 144 p. Neumünster.
• VINSKI, Z. 1940: Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata. Autorska naklada, Zagreb, 24 str.
• WEISS, G. 1988: Das Ethnikon Sklabenoi, Sklaboi in den griechischen Quellen bis 1025. F.Steiner Verlag GMBH, Wiesbaden-Stuttgart, 176 p.
• WERNER, J. 1971: Zur Herkunft und Ausbreitung der Anten und Sklavenen. Actes du 7e Congres international des Siences préhistoriques, Beograd.
• ZACHARIAS, Rhetor 559: Historia Ecclesiae. Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademija nauk, Moskva.
• ZAGARINS, J.& al. 1997-1998: Which came first - Slavs or Balts? Deja news.
• ZIMANSKY, P.E. 1985: The structure of the Urartian state. Studies of the Oriental Institute, 4: 583 p., Chicago.
• ŽUNKOVIČ, D. 1923: Zur Geschichte der Slawen von der Urzeit bis zur Völkerwanderung. W.Blanke's Kommissionsverlag, Kromeriž, 212 p.

Poveznice

• Slavenski jezici
• Podrietlo Hrvata
• Velikaya Horvatiya
• Jugo-progon iranista
• Indoiranski Prahrvati
• Slavenski jezici i Balti
• Etnogeneza Prahrvata
• Ekosociologia Prahrvata

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.