Zvonimirove ploče

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Zvonimirove ploče (domaće-čakavski: Zvanimèrove škrÿli, jugonaziv: Baščanska ploča): Zvonimirova darovnica crkve Sv. Lucije ili Bašćanska ploča datirana 1105, jedan je od prvih većih spomenika napisan glagoljicom na starohrvatskom jeziku. Tabla je nađena u crkvi Svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku 1851, a kasnije su tu nadjeni još početni fragmenti i od druge takve ploče. Od 1934. prvi original se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Još 4 početna komada od druge slične ploče su isto tu nađeni od 1957. godine. Glagoljicom uklesani kamen dvaput spominje donaciju zemlje od hrvatskog kralja Zvonimira benediktanskom samostanu u Jurandvoru za vrijeme opata Držihe. Natpis je uklesan glagoljicom uglavnom na starohrvatskom čakavskom gdje su nazočne tek 2 staroslavenske riječi kojih nema u današnjoj lokalnoj čakavici: az (ja) i iže (koji). Kompozicija teksta sadrži: 1. invokacija (zazivanje Boga), 2. zapis opata Držihe kojim navodi da je hrvatski kralj Zvonimir poklonio crkvi Sv.Lucije zemljište uz ugledne svjedoke, 3. navod opata Dobrovita da je sa 9 braće izgradio crkvu u doba kneza Kosemata.

Abstract

Zvonimir's tablets (or Baška tablet, local Chakavian: Zvanimerove škryli): Among the early Glagolitic inscriptions from medieval Croatia, the most important ones are two inscribed limestones i.e, Zvonimir's tablets with donation to Church St. Lucy by the king Demetrius Zvonimir (1076-1089), or also called "Baška tablet" after its finding area. Its new original transliteration and translation were now given after the archaic local Chakavian in its finding site by prof. M. Lovrić in 2005. These texts are mostly Croat-Chakavian with two residual Church-Slavonic words only: az ( I ), and iže (which). This Glagolitic tablet is one of the first monuments containing an inscription in the early Croatian language (Chakavian dialect), dating from the year 1105. The tablet was discovered by scholars in 1851 in the paving of the Romanesque church of St. Lucy (Sv. Lucija) in Jurandvor hamlet near port Baška, on the island of Krk. Since 1934 the original has been kept in the Croatian Academy of Sciences and Arts, Zagreb.

TabBaska.gif

Bašćanska ploča oko god. 1100. na glagoljici s darovnicom kralja Zvonimira, jedan od glavnih dokumenata srednjovjeke Kraljevine Hrvatske

Zvonimirova darovnica

Većina starih srednjovjekih tekstova na Krku i susjednim otocima pisani su na starohrvatskoj glagoljici (Štefanić 1960), ali je njihovo prevodjenje bilo nejasno i otežano zbog nepoznavanja jezika kojim su pisani. Zato se mora konstatirati da nijedno pitanje u kulturnoj povijesti rane Hrvatske države nije bilo toliko zakomplicirano i iskrivljeno unatrag kroz političku ideologiju kao što je to postanak glagoljice i jezik pripadnih tekstova: usp. Hamm 1939, Heres 1979, 1985, 1987, Tomičić i sur. 1999, Marčinko 2000, Biondić 2004, itd. Zato su neki pripadni radovi o tomu i nadasve oni iz Jugoslavenske akademije, bar dijelom krivotvoreni pod pritiskom kompartije i UDBe jer se tada po direktivi u njima moralo prikazati zajedničko i istodobno podrijetlo ćirilice i glagoljice tek od 9. stoljeća kada su ih navodno izmislili Ćiril i Metod. Zamalo jedini pravi stručnjak koji je objektivno i bez ideopolitičkog diktata partije proučio te naše glagoljske tekstove, bio je pokojni paleograf prof. dr. M. Japundžić (1994, 1995, 1997), iz čega slijede ovi zaključci:

  • a) Glagoljsko pismo ne počinje tek u 10. stoljeću, nego puno ranije tj. barem od 6. st., a možda već i od 4. st. na temelju praglagoljskih tekstova nadjenih na Krimu (Mužić 1999, 2001).
  • b) Radiodatiranjem glagoljskih nadpisa iz Istre (Plomin itd.) potvrdjena je njihova starost već od 6. st., ali su to jugodogmatski slavisti samovoljno “odbacili” kao navodno nemoguće (Mužić 1999).
  • c) Ovi su glagoljski tekstovi od 4.- 9. st. predslavenski ili bar poluslavenski, što upućuje na predslavenski iskon same glagoljice (Tomičić i sur. 1999, Marčinko 2000).
  • d) Dapače i naši kasniji liturgijski tekstovi na glagoljici sadrže ranija zbivanja i tekstovne citate iz 7. i 8. st. sa starijim liturgijskim modelima prije 10. st., npr. Itala ili Vetus latina (Japundžić 1995, 1998, Marčinko 2000).

Bašćansku ploču je u crkvi Sv. Lucije prvi puta stručno zapazio naš domaći glagoljaš, čakavski pop Vinko Premuda god. 1851. i kroz cijelo stoljeće potom je ostala ležati kod nalazišta u Jurandvoru - ili domaće-čakavski: Yurandwõr. Stvaranjem Jugoslavije trebala je biti odatle otudjena za Jugoslavensku akademiju, ali su domaći otočani intuitivno shvatili da će tamo biti zlorabljena pa su ju opet sakrili i zakopali. Kad su ju napokon jugoslavenski “organi” pronašli i odnesli u JAZU, te crne slutnje domaćih otočana su se doista većinom obistinile, jer su potom oko toga bitnog hrvatskog dokumenta dosad duhovno haračili unitarni i dogmatski jugoslavisti, koji su ju zbog svojih sinekura u lažnim poluprijevodima više-manje “tumačili i prilagodjavali” tj. krivotvorili prama crkvenoslavenskom iz Makedonije ili su joj sadržaj po mogućnosti “ujednačavali” po ruskoslavjanskim pravoslavnim tekstovima. Od svih visokih akademika (usp. Mohorovičić i Strčić 1988), nijedan se još nije potrudio da njezin tekst u prijevodu bar usporedi s domaćim govorom Jurandvora.

Obje Zvonimirove ploče iz crkve Sv. Lucije su naši nacionalni dokumenti od prvorazredne kulturno-jezične i pravno-povijestne važnosti za starohrvatsku državnost i suverenost, jer nedvojbeno dokazuju već rani srednjovjeki razvitak posebnoga hrvatskog pisma i nezavisne države kao jedne od prvih u srednjovjekoj Europi nakon raspada Rimskoga carstva. Glagoljični tekst od 13 redaka na prvoj (cjelovitoj) Bašćanskoj ploči veličine 100 X 199 cm, uzastopce su proučavali mnogi naši slavisti npr. I. Črnčić, F. Rački, V. Jagić, R. Strohal, V. Štefanić, J. Hamm, M. Moguš, E. Hercigonja, itd. (usp. Mohorovičić i Strčić 1988). Kako su svi ovi većinom bili zadojeni panslavenskom dogmom da su kasniji Hrvati morali nastati od srednjovjekovnih Slavena iz zakarpatskih močvara preko balkanskih Južnoslavena, za njih je i Bašćanska ploča svakako morala biti napisana staroslavenskim (crkvenoslavenskim) jezikom, kojim su ju uporno nastojali čitati i zatim prevesti na srbohrvatski Vukopis - što je uspijevalo tek djelimice, jer su tako svrha i smisao mnogih glagoljičnih slova i više riječi ostali zagonetni.

Takve namjerne krivotvorine Bašćanske ploče (Vjesnik 12. 10. 1996.) barem djelimice je napustio i revidirao dosad najzaslužniji B. Fučić (1957, 1971, 1978), koji je ostvario bitno novo čitanje i podpuniji prijevod pomoću domaće čakavice iz susjedstva otoka Krka (nažalost ne oko same Baške čiji je raniji jezik donedavna bio jedva poznat). Time se logično pokazalo da su na Bašćanskoj ploči napisane tek malobrojne staroslavenske riječi npr. iže (= koji) i az (ja), a većina ostalih je uglavnom hrvatsko-čakavska. Ipak su tu i dalje ostali nejasnima neki neobični glagoljični znakovi, a takodjer je i dvojbeno da bi se već tada oko Sv. Lucije govorilo sadanjom opće-čakavskom koiné, koja je u obalnim mjestima na Krku danas dosta izmjenjena pod ranijim talijanskim i novijim jugoštokavskim utjecajem turizma i javnih medija.

Puno je vjerojatnije da je pri gradnji Sv. Lucije i pisanju Zvonimirovih ploča tu u najširoj javnoj uporabi bio arhajski lokalni pradialekt Gan-Veyãn koji je u srednjem vijeku na Kvarneru supostojao kao laički ranohrvatski govor, paralelno i istodobno sa crkvenim staroslavenskim u liturgiji. Tumačenjem Bašćanske ploče pomoću toga staroga veyskog pradialekta bitno je povećana razumljivost njezine grafike, stila i sadržaja, pa se konačno razjašnjava i niz zagonetnih slova koja su dosad tumačena raznim neuvjerljivim domišljanjima jugoslavista. Izim već uobičajenih slova srednjovjeke glagoljice, na Bašćanskoj ploči se ponavlja više dvovrstnih znakova za A, E, O, U, T, V i poluglas |, kojih su podrijetlo, svrha i izgovor iz usko-jugoslavističkog gledišta donedavna bili čudni i nejasni. Sada postaje očiglednim da su to prastare svrhovite oznake posebnih veyskih glasova ranohrvatskog praiskona kojima se baš taj lokalni pradialekt fonetski razlikuje od inih kasnijih, novohrvatskih govora. Iz toga očito slijedi da klesari Bašćanske ploče nisu bili “nepismeni” ili polupismeni kako to zamišljaju dogmatski jugoslavisti, jer novim 'veyskim' čitanjem doslovce svi tobože krivi i suvišni znakvi na ploči postaju jasni i svrsishodni po arhajskoj veyskoj inačici. Zato opet treba otvoreno naglasiti da ovu veysku praglagoljicu na ploči nisu pogrešno uklesali neuki klesari, nego su tu zapravo bili duhovno polupismeni njezini jugoslavistički prevoditelji koji u ograničenom ideološkom dogmatizmu nisu ni htjeli vidjeti sve one “pogrešne” detalje koji se ne uklapaju u njihovo bezuvjetno jugoslavenstvo.

Nadasve je znakovito da se na Bašćanskoj ploči, uz standardno glagoljično A poput križa ili trozuba, nalazi još i drukčije A (nalik polegloj čaši), sasvim slično pradavnom znaku u ranosemitskim jezicima prednje Azije za otegnuto-pjevajuće "AA" i isto se tako izgovara kao ãa i kod nas na veyskomu u jugoistočnim selima na Krku. To je dakle najstarije slovo hrvatske glagoljice, koje upućuje na pradavne dodire bodulskih predaka tih otočana s prapovjesnim civilizacijama Starog Istoka. Slično je na Bašćanskoj ploči i prekriženo arhajsko Ø za veyski dvoglas uõ, pa još dvostruko EE kao oznaka za veysko otegnuto ẽe i posebni glagoljični znak za veysko preglašeno Ÿ (= ü ili ue), zatim tronožno T (obrnuto od Ш) za umekšano veysko tj (glas t' izmedju t i ć) i još poseban veyski znak za mekani poluvokal W (= vu), itd. Na Bašćanskoj ploči je taj ranočakavski Gan-Veyãn nadasve izrazit u završnom tekstu o gradnji crkve koji je dopisao opat Dobrovit. Sada slijedi arhaično ranočakavsko čitanje s domaćim naglaskom glagoljičnih tekstova na obje Zvonimirove ploče gdje su dijelovi u zaporkama još nesigurni zbog oštećenih ili izbrisanih slova na originalu, dok točkice ... znače otrgnuti dio druge ploče :

  • † .Č.(R. Va_ÿme) Otcà i_Sîna (Stâ)go duhà. Az_opàte Drežìha pisâh sê o_ledì(ne), ÿže da_Zvanimêr krâl Hravãatsky (va)_dnî svojẽe va_Svetÿu Lucÿu i_svÿdoke mi_župãan Desi(mèra) Karbàve, (Martìna) Lucè, Prbanèga sipòsle Vi(nodôli) va_otòci. Da_îže tuõ porećê klenì Bôg, B.A. (apostòle) i_.G. evanglìste i_Stãe Lucÿe âmen. Da_îže sdÿ živète muôli zaonê Bogâ. Az_opãat Dbrôvit zidãah crÿkav sÿu (i)_svoẽy bratÿ si_devêti -P.- va_dnî knêza Kosematjãa obladaÿušćago vasû Krãy. Nu_bÿše va_tìe dnî Mikùla wu_otòćec (si)_swetÿu Lucÿu va_edìno.
  • II. ploča (4 fragmenta): †... Az_opãat ... prôsih u... Zvanim(êr) ... Luc(ÿa)... si_krîž ...(hra)vãatski ... .Č.(T. letà) ...

Štokavski književni prijevod Zvonimirovih ploča iz toga novog ranočakavskog očitanja glasi:

  • † 1100. U ime Oca i Sina, Sv. duha. Ja opat Držiha zapisah to o ledini, koju dade Zvonimir kralj hrvatski u svoje doba za Svetu Luciju i svjedoče mi Desimir župan krbavski, Martin lički, Prvaneg poslanik Vinodola na otoku. Tko to porekne proklet bio od Boga, 12 apostola, 4 evandjelista i Sv. Lucije, amen. Tko ovdje živi neka se za njih moli Bogu. Ja opat Dobrovit sazidah ovu crkvu sa svoje devetoro braće (1190 god.) u doba kneza Kosemata vladara cijelog Primorja. No bijaše u to doba Mikula na otoku ujedinjen sa Svetom Lucijom.
  • II. ploča (čitljivi dio krhotina): † Ja opat ... prosih u ... Zvonimir ... Lucija ... taj križ ... hrvatski ... (god. 1200 ?) ...

Nakon toga najnovijeg prijevoda Bašćanske ploče pomoću domaćega ranobašćanskog pradialekta Gan-Veyãn još dijelom očuvanoga kod domaćih staraca u Jurandvoru i susjednim selima, izim već ranije pročitanih i poznatih podataka o Zvonimirovoj darovnici, sad još proizlazi da je crkva Sv. Lucije izgradjena oko god. 1190. i da je tada južnom Hrvatskom (veyski vas_Krãy = cijelo Primorje) vladao neki Kosemat, nepoznat iz inih izvora. Kronološki i historiografski to je vjerojatno jedan od ranohrvatskih banova Orontske banovine u Dalmaciji (tzv. "Neretljanska kneževina" kod jugoistoričara). Najvjerojatnije je to bio ban Kholman Khadzik od kasnije slaviziranih Kačića, koji je onda zaista zavladao cijelim dalmatinskim primorjem i skoro svim jadranskim otocima pa je bio i diplomatski priznat samostalnim vladarom čak i od rimskoga pape (usp. Ž. Jakić: Ognjište br. 6, Zagreb 1994).

Preostale 4 nadjene krhotine od gornjega dijela druge Zvonimirove ploče, zbog uništenja i nestanka većega donjeg dijela te ploče su sadržajem jedva razumljive, ali već i očuvani čitljivi početak potvrdjuje navode iz prve ploče, jer se i tu ponavljaju znakovita imena (kralj) Zvonimir, (Sv.) Lucija, pridjevak 'hrvatski' itd. Njezino nejasno datiranje oko god. 1200 je vjerojatno doba pregradnje veće crkve i podizanja sadanjeg zvonika s uklesanim hrvatskim grbom na portalu. Nakon svega, ovi nalazi dviju Zvonimirovih ploča u kombinaciji s niže opisanom veyskom legendom o kralju Zvonimiru, na Krku tvore jedan od najznačajnijih izravnih pokazatelja o srednjovjekom Hrvatskom kraljevstvu, a tekst i pismo tih ploča su prastari uzorak ranohrvatskog jezika i glagoljice. Posebni stari znakovi iz veyskog pradialekta za prapovijestne dvoglase na toj ploči, inače nepoznati u većini ostalih naših glagoljičnih zapisa nisu pisarske grješke, već upućuju da je baš ta veyska prijelazna glagoljica iz Zvonimirovih ploča vjerojatno najstariji i prvobitni tip glagoljice, iz koje dvosmjerno i paralelno zatim nastaju uglata i obla glagoljica, a ne kako su donedavna htjeli jugoslavisti da je hrvatska uglata glagoljica mladja i da bi tek naknadno nastala iz bugarske okrugle glagoljice.

Iz znanstvenog je polazišta paradoksalno i znakovito da su naši jugoslavisti uzastopno razglabali taj tekst Bašćanske ploče u raznim poželjnim inačicama, - ali su istodobno posve prešutili i zanemarili ovdašnji domaći pradialekt oko samog Jurandvora – jer se nikako nije uklapao u zamišljeni iskon njihovoga zajedničkog jugojezika. Slično je bilo i s drugim srednjovjekim testovima na glagoljici, koje naši slavisti u 20. st. često nisu ni prikazali u izvornom obliku (transliteraciji), nego su ih pri latiničnom prijepisu iz glagoljice dosad obično “prilagodili i protumačili” tj. zapravo manjeviše krivotvorili da bi njihov smisao i jezik bili što bolje unatrag uskladjeni s današnjim jugojezikom.

Iz naših leksičkih poredbi izvornih tekstova na glagoljici s balkanskim vukopisom, posve je očito da je broj njihovih zajedničkih izoglosa dosta nizak tj. ti izvorni glagoljski tekstovi i vukopis izgleda uopće ni ne pripadaju istomu niti sličnom jeziku jer su znatno sličniji čak i slovenskomu negoli srbohrvatskom. Dapače, daleko su brojnije glagoljske izoglose spram današnjega slovenskog, što stvarno znači da se naša srednjovjeka glagoljska pismenost nastavlja u živom govoru Ljubljane i Slovenije, a ne više u Zagrebu niti u Hrvatskoj. Iz toga slijede dva moguća zaključka: ili tadanji glagoljski tekstovi nisu hrvatski nego ranoslovenski unatoč upisanih hrvatskih kraljeva i banova ili – što je vjerojatnije – današnji balkanski vukopis kod nas uopće ne pripada hrvatskom jeziku nego je to lažnohrvatski kreolski pidgin. Nedvojbeno je iz svega kako glagoljica i vukopis nikako ne pripadaju istomu hrvatskom jeziku.

Nakon nedavnoga leksičkog popisa i gramatičkog odredjivanja domaćeg pradialekta Gan-Veyãn oko Jurandvora na jugoistočnom Krku, sada se posve u novom svjetlu postavlja pitanje medjuodnosa glagoljskih tekstova spram njihova sadržaja i jezika. Pored toga i taj lokalni pradialekt Gan-Veyân uskoro može postati moćnim sredstvom za bolje razumijevanje i tumačenje srednjovjekih glagoljskih tekstova kod nas: U svakom slučaju kao arhajski domaći pradialekt, taj veyski može biti bolji i pouzdaniji za čitanje glagoljice od crkvenoslavenskog koji je podrijetlom iz Makedonije. Kao znakoviti primjer uporabe domaćega veyskog za tumačenje glagoljice, ovdje se navodi novo očitavanje i tumačenje Bašćanske ploče na tomu domaćem pradialektu iz istog Jurandvora.

Legenda o kralju Zvonimiru

U blizini nalazišta Bašćanske ploče iz crkve Sv. Lucije na otoku Krku, tj. uz okolna brda po domaću zvana Vêyske Hlâmi (Krčko gorje) iznad doline Dragabàška leže 2 prastara sela Batomãal i Šurâye (Batomalj i Sv.Juraj). Ona još od Zvonimirova doba iz 11. stoljeća pripadaju ovoj kraljevskoj opatiji Sv. Lucije, što je do 18. st. bila glavna središnja crkva nutarnjih sela na jugoistočnom Krku. U pradavnom veyskom govoru tih sela od Baške do Punta je tisućljetnom predajom očuvan i bogati epski ciklus "Vêyske Povêde" (= Krčke legende) sa desetak slikovitih legenda od naše prapovijesti preko antike do srednjovjekog Hrvatskog kraljevstva. To je kod nas najjači narodni koncentrat ranohrvatskih povijesnih sjećanja, starošću i stilom usporedivih s nordijskim Sagama, te grčkom Ilijadom i Odisejom. Tako uz ostalo, dvije najranije Vêyske Povêde govore o našim bojevima kod Troje i Korinta, te o doselidbi kvarnerskih predaka od istoka do otoka Krka, - a isto ovo još jače potvrdjuje i treća, najopširnija zapisana pralegenda o tromilenijskoj selidbi naših 'Bodula' čak od Mezopotamije, očuvana predajom u susjednom Puntu (R. Žic-Mikulin i A.Mrakovčić 1950/51.): vidi još pobliže Prahrvatski ep o Harezmu.

Medju ovim očuvanim legendama popisanim od domaćih staraca na ranočakavskom pradialektu, jedna od najmladjih srednjovjekih legenda je "Povêda ud_kruôla Zminivèra tar_Zârjah Harvâtjeh" (tj. Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu). Ona zorno opisuje dolazak "naõn skopãal Khârk" (na otok Krk) velike starohrvatske mornarice (Noãvje Harvâtje) pod kruôlen Zminivèron u pratnji "zi_šubânen, jezdakÿren tar_marjakÿren" (sa županima, vojskovodjama i admiralima) i to je bio naš zadnji domaći vladar koji je Krčanima govorio na domaćemu veyskom govoru. Posred Krka pod brdom Helãam Triskàvac je ovaj kralj dao izgraditi sjajne "dwôri" (dvore), od kojih su ondje još i danas uzdižu Zminivèrove kwôre (Zvonimirove zidine), a u dolini Dragabàška je na svomu "mitrànen bihâću" (krunskom veleposjedu) dao izgraditi "ćrîkvu Šte_Lucÿe". U njoj je s obje strane "pri_kunjelàbori" (uz oltar) postavio "Zminivèrove škrÿli" (Zvonimirove ploče) s kraljevim zapisima o toj zadužbini, a pred ulazom "va_stàlbi" (na dovratniku) je uklesao naš vladarski znak Zârje Harvâtje (= Hrvatsko kockovlje tj. državni grb).

Izim prastarog jezika s mnoštvom predslavenskih arhaizama staroistočnog podrijetla, ova legenda spominje i niz znakovitih navoda iz Hrvatskog kraljevstva: osobni dolazak kralja Zvonimira na otok Krk (dosad povijestno još nesiguran) pa prastari izvorni naziv našega grba kao Zârje Harvâtje (etrurski i veyski zâra = kocka), zatim pradavni naziv hrvatske mornarice kao Noãvje Harvâtje (= starohrvatske sagene i kondure iz bizantskih izvora), nadalje ranoarijsko-predslavenski naslov marjakÿr (vedski: marjaka) za starohrvatske admirale (= Dux Marianorum u srednjovjekovnim zapisima), pa još i ranoarijski naziv jezdakÿr za starohrvatske vojskovodje (generale) i raniji oblik šubân (podban) za župana, a za kralja prastaru oblik kruôl (plural kerôli) tj. sličan kao u osetskom, kurdskom i srodnim arijskim jezicima. Nadalje je u toj tisućljetnoj legendi opisano zidanje Zvonimirove zadužbine Sv. Lucije i u njoj postavljanje dviju kraljevih ploča s obje strane oltara, a takva se tradicija tu održala stoljećima već prije samog odkrića obje Bašćanske ploče dok je to još bila nepoznata i zanemarena crkvica.

Tek u prošlom stoljeću je P. Dorčić u podu Sv. Lucije zaista našao prvu i najpoznatiju Bašćansku ploču (danas u HAZU, Zagreb), a zatim su nadjena još 4 slična odlomka s početnim tekstom od gornjeg dijela druge simetrične Zvonimirove ploče (sada u Povijesnom muzeju u Zagrebu). Osim kamenoga glagoljskog zapisa na te 2 ploče, o istoj darovnici i kralju "Zminiveru", tisućljetnom je predajom na staročakavskom pradialektu jugoistočnog Krka još očuvana i pučka Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu (original: "Povèda ud kerôla Zminivèra tar Zarjah harvàtjeh") u okviru ranohrvatskog epskog ciklusa "Veyske Povede"- (vidi u originalu: Povèda br. 8). U doslovnom prijevodu na novoštokavski standard ta legenda glasi (dolje ispod je i ranočakavski izvornik ove Povede (u pradialektu Gan-Veyãn):

"U srednjem vijeku je tu postojalo bogato i moćno Hrvatsko kraljevstvo (Harvatje Krolestvo), čiji su kraljevi većinom stolovali uz Kaštylski (Kaštelanski) zaljev. Pod hrvatskim kraljem su tada bili bani koji su držali pokrajine tj. srednju Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju, a pod ovima su još bili kotarski podbani (župani). Hrvatskom mornaricom je upravljao admiral (marjakyr), a vojskom su zapovijedali generali (jezdakyre) i pod ovima su bili satniki (pukovnici).

U ono doba je na Krku u Jurandvoru bio samostan i njegovim je redovnicima stigla vijest da će hrvatski kralj Zminivêr obići otok Krk i posjetiti samostan u Jurandvoru. Svi stanovnici Bašćanske doline su se pripremili na veliku svečanost za taj kraljevski posjet. Kad je došlo vrijeme, na Kvarneriću se pojavilo hrvatsko brodovlje (Navje Harvàtje), a na najvećem jedrenjaku je stigao kralj Zminivêr sa svojim županima, admiralima, generalima i inim državnicima. Pri dolasku su ih Krčani pozdravili: 'Vaše Veličanstvo kralju Zvonimir i gospodo župani, generali i admirali, živjeli, živjeli!' Glazbenici su lijepo zasvirali, a plesači i plesačice su zaplesali domaće plesove. Potom su svi otišli u jurandvorski samostan, gdje je kralj Zminivêr obdario taj samostan gradilištem iz svog veleposjeda i gdje se ima izgraditi kraljevska crkva Sv. Lucije. Na njezin portal je dao postaviti svoj kraljevski znak tj. hrvatski grb (Zarje harvàtje), a uz oltar će biti ploče s glagoljskim zapisima o toj darovnici.

Idućeg je dana kralj Zvonimir otišao iza brda Triskavac (= Gromovnik), gdje je nasred otoka dao izgraditi svoje dvore, čije ruševine se još i sad nazivaju Zvonimirove zidine (Zminiverove Kuore). Potom je otišao na brdo Triskavac i tu je na sedlu Boyna pod velikim hrastom Siondub sazvao narodni zbor svih Krčana, gdje su mu u kamenu napravili kraljevsko prijestolje danas nazvano Biskupska stolica. Ovo je bio naš zadnji hrvatski vladar koji je tu govorio na našemu domaćem jeziku (čakavski), a nakon njega su nam kasnije tudji vladari na Krku govorili stranim riječima tj. madjarski, talijanski, njemački i vlaški sve do danas."

To je osobita legenda iz vejske baštine oko Baške i slične legende nisu poznate drugdje na Krku. Uspomena na ovu legendu očuvana je i na nebu kao zviježdje Hrvatsko Kockovlje (Pegaz + Andromeda) i u njemu je glavna zvijezda Zvonimir (Alferaz). Ovu legendu su priopćili Nediljko Barušić-Barac i Fabyan Tomašić-Velnić.

Izvorna Povêda o Zminivèru

Sada slijedi i ranočakavski izvornik od gornjeg prijevoda te legende na domaćem pradialektu Gan-Veyan, zapisane u prošlom stoljeću oko samog Jurandvora (Vêyske Povède - legenda br. 8):

  • .Dz. Povêda ud_kruôla Zminivèra tar_Zârjah Harvâtjeh˙

˙˙ Vaõn mejonvÿk bìše stôreno unê zmòžno tar_ubÿdno Harvâtje Krolêstvo, va_kemû seunê glavâši ud_Harvâtje darzèle bìhu kerôli ky_esû pjutòšto stavâli vaunâ Delmatÿa poli_Kaštÿlne Valâde. Spod_harvâtjeg kruõla ontrátt bìhu bâni (carekû danàska knêz) ky_esû darzàli provincÿe, homorèć ud_šrÿdnje Harvatÿe, Scavunÿe, Bošnjê tar_Delmatÿe. Spòd bânih bìhu oscé unê šubâni ud_dištrètih. Noãvje harvâtje eš_timunâl uõn marjakÿr (carekû danàske amirâlj) tàr zi_vojnÿcu esû zapovidàli yezdakÿre (caterèć danàski ženerâli), oscé spod_unêh bìhu unê satenÿki. Va_unê vrymjâ na_Karkû va_Yurandvorÿ bìše uõn moštÿr tar_unên opàtin eš_prišlà novitâd ko_harvâtje kruõl Zminivêr teprÿt ubãyt uõv skopãal Khârk tar_tevižitàt sẽy moštÿr va_Yurandvorÿ. Seunê Bôduli ud_Vàle bascânske bìhu prontàli unù vèlu fèštu za_ovû kerôlnu vižÿtu.

Kadâ eš_prišlò unô vrÿme, va_Kvarnerôlu sejê skazàlo Noãvje harvâtje tàr va_vèlen mihyrûnu eš_prìšal zmòžni kruõl Zminivêr zi_švoÿn šubânen, marjakÿren, yezdakÿren tar_z’inòken darzelânen. Kadâ unê esû sezbarkàli naõn Khârk, seunê Veyàne esû unêg poždrâvili˙ Elamisãr kruõl Zminivêr tar_misârje šubâne, yezdakÿre tar_marjakÿre, ela-elãa ! Ontrátt seunê sopcÿ esû šèsno sopèli, oscé versûri tar_versûre esû domâtje verêsi tancàli. Potlèn seunê esu_prišlÿ vaõn moštÿr ud_Yurandvorà tar_ontrátt eš_kruõl Zminivêr nadarÿl sẽy moštÿr zi_unôn particèlon ud_švoẽg bihâća, kadÿ tesê zgradìt unâ kerôlna ćrÿkva ud_švête Lucÿe. Va_unê portûn eš_dâl klàst šuõj kerôlni sinjâl, caterèć Zârje harvâtje tar_pòli kunjelàbora tebìdu klâli unê škrÿli zi_glagôlskin zipìsi ud_segâ kerôlneg nadârja.

Vaõn dojdûći dân kruõl Zminivêr eš_pasâl zadôn helãm Triskàvac posrÿd înšule, kadÿ eš_dâl storìt šuõj kerôlni palãac, ud_kegâ esû danàska undÿ ruÿne carekû Zminivèrove Kuõre. Potlèn tegâ kruõl je_šâl naõn helãm Triskàvac, kadÿ_eš va_sedlù Bojnà spòd uõn vèli dubác dâl nacinìt spravÿšće ud_seunêh Veyâneh tar_ontrátt esû unên oscé va_kamÿku zdèlali unê kerôlne gâta carekû danàska Bìškupova kantrÿda. Sẽy kruõl bìše sionzàdni harvâtje glavâš, kÿ_eš Veyànen ganâl po_bôdulski va_domâtjen zaÿki. Potlèn unêg, šuÿ dojdûći yuškâne glavâši ky_bìdu prišlÿ na_Khârk, esu_parlàli va_yuškâneh besèdah kakô ungarêši, talyânski, tujêški tar_vlahÿski šuê do_danàs.˙˙

Va_povêda eš_špecyâlna ud_vêyske bascÿne kolotôrno Bàški tar_prišpodòbne štôrye nišuné požnàte inodÿ na_Karkû niné na_inòkeh ìnšulah. Uõn vêyski špomÿn ud_ovê povêde eš_kunšervân oscé va_nebâh, kadÿ senahòdi žvezdÿtje Zârje-Harvâtje tar_vanên sešvitlÿ seunâ žwezdâ Zminivêr. Vu_povêdu nàmi esû pravjàli Nediljko Barùšić-Baràc tar Fabyãn Tomašić-Vêlnić.

Literatura

  • Stjepan Ivšić, 1940: Bašćanska ploča, Omladina, Zagreb.
  • Branko Fučić, 1971:: Najstariji hrvatski glagoljski natpisi. Slovo br. 21, rujan 1971, Staroslavenski institut, Zagreb.
  • Andre Mohorovičić & Petar Strčić, 1988: Bašćanska ploča, knj. I.- II, Zagreb.
  • Moguš, Milan 1997: Bašćanska ploča u našoj znanstvenoj literaturi. Zbornik radova: Zvonimir kralj hrvatski, str. 75-90, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zagreb. ISBN 953-175-048-X.
  • Ivo Frangeš, 2000: Ploča nad vratima književnog početka (o devetstotoj obljetnici Bašćanske ploče), Dubrovnik.
  • Mateo Žagar, 2000: Ortografija natpisa Bašćanske ploče, Zagreb.
  • Mihovil Lovrić, 2005: Gan-Veyãn. Old-Croatian Medieval Archidioms, vol. I, 1223 p., 2. izdanje, Zagreb.
  • Stjepan Damjanović, 2005: Kojim je jezikom pisana Bašćanska ploča?, Od fonetike do etike.
  • Ante Stamač 2010: Bašćanska ploča kao književni tekst. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Almost original from M. Lovrić (Gan-Veyãn, 2005), adapted by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Zvonimirove_ploče&oldid=9774"