Andrija Artuković

Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog 1899. - Zagreb, 16. siečnja 1988.), hrvatski političar, ministar u vladi NDH.

Životopis

U Širokom Brijegu završio je Franjevačku gimnaziju, a studij prava s doktoratom u Zagrebu, gdje od 1924. godine radi kao sudski pripravnik, a 1926. godine u Gospiću otvara odvjetnički ured.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka , prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran. Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuzkoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje. Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francuzku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Djelatba u NDH

Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske vraća se u Zagreb, te postaje članom privremenog hrvatskog državnog vodstva (12. travnja 1941.). Nakon povratka Ante Pavelića iz Italije u Zagreb (16. travnja 1941. godine), imenovan je ministrom unutarnjih poslova u prvoj hrvatskoj državnoj vladi. Sudjeluje pri potpisivanju Rimskih ugovora, te prati poglavnika u posjetu Hitleru. Dana 14. studenog 1941. godine oženio se Anom Mariom Heidler iz Innsbrucka, s kojom je imao petero djece. 10. listopada 1942. godine napušta mjesto ministra vanjskih poslova, te postaje ministrom pravosuđa i bogoštovlja, a od 29. travnja do 1. listopada 1943. godine ponovno je ministar unutarnjih poslova. Od 11. listopada 1943. godine, pa do kraja NDH obavljao je dužnost državnog prabilježnika, tj. čuvara državnog pečata.

Život u iseljeništvu

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich (Alojz Anić) odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila - odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Uhićenje i presuda

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći izmedju 11. i 12. veljače 1986. godine, te odpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme sudjenja nije bi svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova je izašao u bolesničkom krevetu. Na sudjenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Posmrtni ostatci

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

Prilikom posjeta Bleiburgu Ivo Josipović, predsjednik RH, je izjavio kako "svatko ima pravo na svoj grob". Andrijin sin Radoslav Artuković živi od svoje prve godine u Los Angelesu.Umirovljeni je ekonomist. Izrazio je želju pokopati oca u njegovom rodnom Klobuku. U srpnju 2010. objavljeno je kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi.

Multimedia

Andrija Artuković o antifašistima

Andrija Artuković o NDH

Vitez Andrija Artuković