Andrija Kačić Miošić

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Andrija Kačić Miošić
Andreas Kačić Miošić 1892 Th. Mayerhofer.png
Obći podatci
Rodno ime Antun
Rodjenje 17. travnja 1704.
Brist kraj Makarske
Smrt 12. prosinca 1760.
Zaostrog
Narodnost Hrvat
Vjera Rimokatolik
Književno djelovanje
Književno razdoblje prosvjetiteljstvo
Poznata djela Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 17. travnja 1704. - Zaostrog, 12. prosinca 1760.), bio je franjevac i hrvatski pučki pjesnik, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu. Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.

Životopis

Andrija Kačić Miošić se rodio u Bristu kraj Makarske godine 1704. Na krštenju 17. travnja 1704., dobio je ime Antun, a Andrija mu je vjerojatnije bilo redovničko ime. Od 1751. godine podpisivao se prezimenom Kačić nakon što je u Veneciji ovjerovio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio, a po tom rodoslovlju (vjerodostojnost kojega je dvojbena), njegova bi obitelj trebala pripadati rodu Kačića, odn. Kačićima koji su polovicom 17. stoljeća dobili mletačko plemstvo.

Kačić je svoju osnovnu naobrazbu stekao u samostanu u Zaostrogu izmedju 1716. i 1721. godine, pristupivši Franjevačkomu redu 1720. godine. Viši franjevački studij (trogodišnja filozofija) i visoki (četverogodišnja teologija) vjerojatno je polazio u Osieku, a po povratku u Dalmaciu je primio više svećeničke redove: 1727. subdjakonat u Šibeniku (1728.), djakonat u Skradinu i prezbiterat u Šibeniku. Od 1730. godine je bio učiteljem u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu, a od 1735. do 1745. predavačem (lector generalis) na Generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku. Umro je od upale pluća, u Zaostrogu, 1760. godine.

Književne djelatnosti

Na njega je i njegovo prosvjetiteljsko djelovanje snažan utjecaj imao Filip Grabovac. Kao toliki drugi, napisao je i on filozofski traktat na latinskome jeziku naslovljen Elementa peripathetica. Potom je izdao i kroniku naslovljenu Korabljica (1760.) u kojoj prenosi dielove iz inih auktora pa i Pavla Rittera Vitezovića, ali je trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo knjigom stihova i proze Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.), tada najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom: doprla je u malo vremena u sve krajeve Hrvatske i ostala popularnom više od jednoga stoljeća. Odigrala je ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskoga narječja kao općehrvatskoga nacionalnoga izraza.

Mnogi su je čitatelji držali narodnom pjesmaricom. Stihom narodne pjesme, desetercem s osloncem na Orbinija i Vitezovića, u njoj se priča i pjeva o povijesti naroda "slovinskoga" od najstarijih vremena do njegovih dana, a slovinstvo mu je bilo od Jadrana do Sjevernog mora, kao i Gunduliću. Njome promiču u svečano-patetičnom hodu poznati junaci slavnih naših obitelji iz vremena borbe s Turcima, a u svojim prezimenjacima čitatelji su "otkrivali" svoje pretke, pa se u svom ponosu i poistovjećivali s njima.

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Tiskana je u Veneciji 1756. godine. Djelo sadrži svjetovno-poviesnu tematiku, izmjenjuju se stih i proza. Knjiga je za Kačićeva života doživjela dva izdanja (1756. i 1759.). Kompozicija je kronološka, prvi dio sadrži poviest slavenskih naroda, više je u prozi nego u stihu, spominju se "slovinski kraljevi". Kačićev odnos prama drugim narodima - Srbima, Magjarima, Albancima, Talianima - prožet je snošljivošću i pozitivnim stavom. Drugi dio knjige se usmjerava na tadanja zbivanja, tj. na rat sa Turcima: ovdje se čitatelju odnos sa Turskim carstvom prikazuje kao neriješen, kao jedno trajno nestabilno pitanje koje je izvor stalnih sukoba. Medjutim Kačić kod čitatelja ne širi mržnju čak niti prama Turcima, nego i njihove ratnike i vojskovodje prikazuje kao hrabre i inteligentne ljude - ne kao krvožedne demone ili zločince.

Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga je zbirka poezie na štokavskoj ikavici koju je Kačić kao već zreli intelektualac i pisac složio u desetercu s osloncem na tradiciju pučkog pjesničtva, a imala je nemjerljivi utjecaj na razvitak hrvatskoga jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, pa je na zimskim sijelima u selima svih dielova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bilo do drugog svjetskog rata praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet.

Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna "lingua franca" i referentni izvor rieči (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tiekom skromne školske naobrazbe. "Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva stoljeća prije Vuka Karadžića, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika".

Glavna djela

  • Elementa peripathetica juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti, 1752.
  • Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1756. (2. izd. 1759., 57 izd. do 1999.)
  • Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogagiajih poglavitih u dva poglavja razdigliena, 1760. (14 izdanja do 1997.)

Summary

Andrija Kačić Miošić (April 17, 1704 – December 14, 1760) was a Croatian poet and Franciscan monk. Born in Brist near Makarska, he became a Franciscan monk. He was educated in Zaostrog monastery and Buda. He used to teach philosophy in Zaostrog and Sumartin on Brač. His most important work is Razgovor ugodni naroda slovinskog (Pleasant Conversation of Slavic People, 1756), a history in verse, in which Kačić Miočić, influenced by the ideals of the Enlightenment, tried to spread literacy and modern ideas among common people. It was the most popular book in the Croatian-speaking lands for more than a century. It also played a key role in the victory of the Shtokavian dialect as the standard Croatian language. It contain poems about Skanderbeg which were basis for tragedy Skenderbeg written by Ivan Kukuljević Sakcinski in 19th century.

Using the ten-syllable verse of folk poetry and relying on Mavro Orbini and Pavao Ritter Vitezović, Kačić Miošić narrates and sings about the history of the Slavic peoples from the antiquity to his age. He, like Ivan Gundulić, describes the Slavic peoples from the Adriatic to the North Sea as one people. The book exalts many heroes from the famous Croatian families of the age of the Ottoman wars. Since the book includes some important folk poems, many readers considered it a folk songbook. Pleasant Conversation is mostly didactic in tone and of little artistic value, but later it served as a valuable source of historic data. It gave inspiration for future Croatian writers. His other works are a philosophical study in Latin and a chronicle called Korabljica (1760), where he used passages from other writers, including Vitezović.

Reference

Adapted by GNU license, mostly from Croatian Wikipedia.