Antička Crna Gora

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Antička Crna Gora (Rimska topografija i historija): Ovo je preradjeni i prevedeni izvod po GNU-licenci, većinom iz latinskog teksta Vichinfo Latina: Docleata (Autarias), koji pobliže razradjuje klasične toponime i antičku povijest ozemlja Crne Gore uglavnom u doba Rimskog carstva.

Ranoantička plemena

Iz raznih antičkih tekstova se dosad smatra da su pravi Illyrii proprie dicti (Iliri u užem smislu riječi) u ranoantičko doba, živjeli istočno od Neretve tj. najviše u području jugoistočne Hercegovine i u južnom primorju Crne Gore. Njihovo ime je tek naknadno u rimsko doba prošireno kao skupni naziv na niz drugih okolnih plemena. U prvom stoljeću po Kr., Plinije Stariji i Pomponije Mela tu spominju "prave Ilire" (Illyrii proprie dicti) kao i ina susjedna plemena. Na području sadašnje Crne Gore i rubnim pograničn krajevima su iz grčko-latinskih izvora, u ranoj antici do rimskih osvajanja živjelo desetak raznih plemena (u zaporkama je dodan i raniji helenistički naziv gdje je različit): Pleraei, Labeatae, Docleatae, Pirustae, Siculotae, Autariatae, Enchelaei i Vardaei (grč. Ardieioi). Napomena: kod nas se često ta plemena ne navode pod pravim originalnim antičkim imenima, nego slavizirana i još nerijetko iskrivljena po kasnijem bizantsko-novogrčkom obliku.

Docleatae (Dokleati)

Dokleati (Docleatae) tj. antički 'Dukljani' su središnje antičko pleme koji su živjeli na sredini Crne Gore, a po njima je zatim dobila ime i kasnija zemlja Duklja u srednjem vijeku. Živjeli su većinom oko njihovog srednjeg grada Doclea (Duklje) u području izmedju gradova Anagaste (Nikšić) i Meteon (Meduna) u okolici današnje Podgorice. Ranije su Dokleati bili u sastavu ardijejskog plemenskog saveza. Kako su s vremenom ojačali, nakon rimskog osvajanja postaju brojnije i značajnije pleme od Ardijejaca: kod Plinija se spominju sa 33 dekurije, u okviru Naronskoga konventa, dok se Ardijejci spominju sa samo dvadeset dekurija. Antička gradina Doclea (grč. Dokleia - danas ruševina Duklje kod Podgorice) upućuje na geografski položaj ovog plemena. Oblast Dokleata se prostirala na zapad do današnjeg Nikšića. Medju Dokleatima se još u doba Gencijeve vladavine spominje ugledan rod Epikadi početkom drugog stoljeća pr. Kr. Na mjestu antičkog kaštela Saltua (oblast Banjana) spominje se na jednom nadpisu prvak Dokleata, Gaj (Caius Epicadi filius principes civitatis Docleatium). Kod ovog plemena je bila važna uloga stočarstva, a nadaleko čuveni dokleatski sir izvozio se u Rim.

Vardaei (Ardieioi)

Pretpostavlja se da je ovo skupni naziv za plemenski savez više plemena koja su živjela na širjem prostoru gdje su dominirali Ardijeji, približno u istočnoj Hercegovini do Boke Kotorske. U dosta kontradiktornim rimskim izvorima se ovi spominju u oblasti oko rijeke Neretve, nasuprot otoka Hvara kao i duž obale Jadranskog mora, izmedju ušća Neretve i Risna (Rhizon) do Rizonskog zaliva (Boka kotorska). Poznati su u Prvomu ilirskom ratu godine 229-228. pr.Kr., kada je na njih motrio jedan od rimskih konzula, kao i u ugovoru o zaključivanju mira izmedju zadnjega makedonskog kralja Filipa V i Etolaca (209. godine). Strabon navodi kako su se prostirali do panonskih plemena. Teopomp spominje ratno lukavstvo Kelta uporabljeno prema Ardijejima. Pleme se pretežno bavilo stočarstvom i gusarenjem, dok je zemljoradnja bila manje zastupljena. Po Pliniju su poznati kao raniji pljačkaši Italije ("Populatoresque quondam Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis ..."). Prvu širu saveznu državu osnovali su Ardijejci pod kraljem Agronom od Epira do Neretve. Ardijejsko je kraljevstvo doseglo visok stupanj razvoja, ali usprkos tome važan izvor prihoda Ardijejaca je bilo gusarenje. Sjedište ardijejskog kraljevstva bilo je u Rizonu (Risan u Boki Kotorkoj). Kralj Ardijejaca Agron u razdoblju izmedju 240. i 231. pr. Kr. učvršćuje vlast Ardijejaca i saveza plemena okupljenih oko njih na južnom Jadranu. Ardijejci pljačkaju područja sjeverne Grčke i u pljačkaškim provalama prodiru sve do Peloponeza.

Poslije smrti Agrona s istom politikom je nastavila njegova udovica Teuta. Kada je napala Issu diplomatski su na strani Grka intervenirali Rimljani. Teuta je ubila rimske poslanike što je dovelo do rata. Njen najsposobniji vojskovodja Demetrije Farski pristao je uz Rimljane. Usprkos povremenih uspjeha u ratu Teuta je poražena (228.) te joj je ostao kraj oko Boke Kotorske i ušća Drima, a država Ardijejaca najvećim je dijelom podijeljena medju Teutinim vazalima. U toj podjeli najbolje je prošao Demetrije Farski ali je uskoro i on nastavio s politikom gusarenja i pljačkanja grčkih uporišta na Jadranu i sjevernoj Grčkoj pri čemu je računao na zauzetost Rimljana ratovanjem s Keltima i Kartažanima. Usprkos tome Rimljani su skupili dovoljno snaga da ga poraze. 219. pr. Kr. Demetrije gubi sve svoje posjede i mora bježati u Makedoniju. Pod kraljem Pleuretom Ardijejci ponovo jačaju ratujući na strani Rimljana protiv Makedonije. 167. pr. Kr. kralj Ardijejaca Gentije, koji nasljedjuje Pleureta, ponovo ratuje protiv Rimljana no biva pobijedjen. 135. pr. Kr. Rimljani definitivno poražavaju Ardijejce i preseljavaju ih u unutrašnjost gdje ubrzo nestaju. Ovo je pleme zbog čestih napada na rimsku vlast preseljeno u zaledje dalje od Jadranskog mora nakon god. 135. pr.Kr. i prisiljeno da se bavi poljodjelstvom na koje nisu navikli, što je prouzrokovalo njihovo propadanje pa u rimsko doba pomalo nestaju.

Autariatae (Autarijati)

Autariatae: to je već iz starogrčkih izvora jedno od najranijih poznatih plemena Crne Gore i njihova plemenska oblast je obuhvaćala dio današnje sjeveroistočne Crne Gore, najviše duž rijeke Tare (Autarias) po kojoj su dobili ime. Njihov je mitski praotac bio Illyrios. Na jugu su graničili s Ardijejcima s kojima su često ratovali. Poznati su bili kao opasni brdski ratnici, pa ih je pri pohodu do Dunava zaobišao čak i moćni Aleksandar Makedonski. Oko god 300 p.n.e. su ih porazili Kelti, pa su u povlačenju na jug stigli u Makedoniju. Tu ih je porazila i makedonska vojska, pa je tada 20.000 njihovih obitelji naseljeno kao stočari na planini Orbelos (Belasica), a ostali su se potom raspršili i asimilirali po Dardaniji (u Srbiji).

Enchelaei (Enchelaioi)

Enchelaei (grč. Enchelaioi): ovo pleme je živjelo na području oko Boka Kotorske i istočno od njega, uz more do grada Drača. Zemlja Enheleja se spominje još u ranogrčkim mitovima vezanim za Kadmosa i Harmoniju, doseljenika iz grčke Tebe. Kadmov sin je po mitu imao ime Illyrios, kao eponim starih Ilira kojima je Kadmos zavladao. Po jednom fragmentu Filona, koji navodi Stefan Bizantinac, Kadmos je na volovskim kolima došao medju Enhelejce u grad Butua (sada Budvu), da bi im (po podatku Apolodora) pomogao u ratu protiv Ilira ("Illyrii proprie dicti"). Pretpostavlja se kako su u pitanju nekadanje pleme Iliri u užem smislu koji su živjeli istočno od Neretve, a čije je ime kasnije prenijeto na niz okolnih plemena kao skupni naziv. To što se Kadmos i Harmonija po mitu pojavljuju kao zmije, a i naziv Enheleja dovodi se u vezu s grčkom riječi enchele (jegulja) i upućuje na značaj kulta zmije kod Ilira. Ostatak starih poganskih kultova, vezanih za ilirsku tradiciju zadržao se u primorju Crne Gore, u smislu da je grijeh ubiti zmijolikog guštera – blavora, koji kao zaštitnik svake kuće živi pod pragom.

Labeatae (Labeati)

Pleme Labeatae su živjeli u unutrašnjosti današnje Crne Gore, sjeveroisočno od jezera nazvanog po njima Lacus Labeatis (danas Skadarsko jezero). Najbolje utvrdjeni grad ovog plemena na obali tog jezera bio je Skadar, koji grad spominje npr. Livije u Trećem ilirskom ratu 168. godine pr. Kr. Isti rimski pisac kao drugi grad Labeata pominje Medun (Meteon Labeatidis terreae) nedaleko od Podgorice. Ovo pleme je postojalo i u vremenu poslije rimskog osvajanja, obzirom da je navedeno u popisu imena plemena Naronskoga konventa. O njima su pisali Polibije i Livije, a iz plemena Labeata je bio i zadnji ilirski kralj Gencije, kojega su svrgli Rimljani.

Pirustae (Pirustai)

Pirusti (lat. Pirustae, grč. Pirustai): ovo značajno ilirsko pleme je živjelo oko Pljevalja u rudom bogatim krajevima na sjeveru današnje Crne Gore i dalje na sjeveru Albanije do područja Mirdita (A. Evans: "Antiquarian researches in Illyricum", Westminster – 1883). Tijekom trećega ilirskog rata nisu pokazali neprijateljstvo prama Rimu, pa im je od konzula Lucija Anicija potvrdjena sloboda. Pirusti su bili poznati kao rudari, pa su od Rima uživali odredjene povlastice. Ovo je pleme odigralo ulogu i u dalmatinsko-panonskom ustanku Ilira protiv Rima, 6 - 9. godine. Kasnije su u Rimskom carstvu uglavnom radili kao rudari.

Pleraei (Pleraioi)

Pleraei (Plerejci) su kao manje primorsko pleme živjeli uz južni Jadran, zapadno od Rizonskog zaliva (Boka Kotorska) tj. približno oko Konavala. Plerejci su zajedno sa Ardijejima pustošili Iliriju u vrijeme rimske vladavine, što je dovelo i do njihove deportacije u unutrašnjost.

Ilirsko-rimski ratovi

Konzervativna Ilirska plemena živjela su većinom u nepristupačnim brdskim i planinskim predjelima i teško ih je bilo pokoriti, na što upućuju teškoće i dugotrajne borbe koje su Rimljani morali voditi s Ilirima. Na jačanje moći Ilira pokazuje još njihov sukob s Makedonijom i progon njihovog kralja Aminte III iz te zemlje od Ilira. Ilirski kralj Pleurias je vodio rat s kraljem Filipom II Makedonskim 359.- 336. pr.Kr. Makedonci i Iliri su u ratovima bili i saveznici. Tako je stoljeće kasnije, u sukobu makedonskog kralja Demetrija i Etolaca, po pozivu Makedonaca najmoćniji ilirski kralj Argon porazio Etolce 231. godine pr.Kr., nakon čega je ubrzo i umro god. 230. pr.Kr.

Prvi ilirski rat

Taj rat je vodila ilirska kraljica Teuta protiv Rima. Argonova nasljednica kraljica Teuta, napada Epir i pljačka glavni grad Phoenice, a zatim pokazuje svoju moć istodobnim napadima na Vis (Issa), Apoloniju i Epidamnos (Drač), pa još osvaja Krf (Korkiru) gdje za čelnika postavlja svog Dimitrija Hvarskog porijeklom Grka. Grčki gradovi ugroženi od Ilira su se obratili za pomoć Ahajcima, Etolcima i Rimljanima. Kao izgovor za svoje miješanje, Rim je naveo opsadu Isse (grčki Vis) i gusarenje Ilira po Jadranskom moru. Rimski poslanici braća Lucije i Gaj Korunkanije i isejski poslanik Kleopor, upućeni su Teuti. Jedan od poslanika je po povratku ubijen, a Rimljani 229. godine započinju rat, usprkos pokušajima Teute da navedeni incident izgladi. Na Ilire su poslani konzuli Gnej Fulvije i Aul Postumije. Dimitrije Hvarski bez borbe prilazi Rimljanima i predaje im Korkiru, a zatim padaju i gradovi Epidamnos i Apolonija. S dolaskom zime rimske se legije povlače, štiteći osvojene krajeve. Godine 228. pr.Kr. Teuta, koja se povukla u Risan (Risinum), traži mir s Rimom i time gubi veći dio osvojenog ozemlja. Ovim mirovnim ugovorom ostvarila se rimska politika razbijanja saveza plemena i moći Ilira na suprotnoj obali Jadranskog mora.

Drugi ilirski rat

Isti Dimitrije Hvarski, koga su Rimljani postavili za čelnika novoosvojenih ilirskih provincija, ojačao je svoje pozicije na ovom dijelu Balkana. Oslonio se i na makedonskog kralja Antigona Dosona i oženio se drugom Argonovom ženom Triteutom. Koristio je zaoštravanje odnosa Rima i Kartage pred početak drugoga punskog rata, pokušavajući da osvoji Pilos u Meseniji. Ugrožavao je i obale Egejskog mora i zaratio se s Rimom. Nakon poraza od rimskih snaga, Dimitrije je pobjegao novomu makedonskom kralju Filipu V.

Pod Rimskim carstvom

U vrijeme Rimskog carstva, ozemlje današnje Crne Gore je ispočetka pripadalo rimskoj provinciji Iliriku (Illyricum). Zatim s daljim proširenjem carstva do provincije Panonije, od I. - III. stoljeća je odvojen primorski Ilirik kao provincija Dalmacija, gdje su Hercegovina i Crna Gora do Metohije bili regionalno potpodručje Dalmatia Superior. Povijesni izvori spominju kako je Cezar pored Galije na upravu dobio i Ilirik, a istu provinciju je 40. godine pr.Kr, ugovorom u Brundiziju dobio i Oktavijan. U IV. i V. stoljeću je dalje iz rimske Dalmacije još izdvojena od god. 297. do propasti carstva nova Provincia Praevalis (Praevalitana) koja je uglavnom bila ranija Dalmatia Superior tj. današnja Crna Gora, Skadar, Sandjak, Metohija i veći dio Kosova.

Rimska Dalmatia Superior

Provincija Dalmacija: Ova je rimska provincija obuhvaćala istočno Jadransko primorje (izuzev Istru), današnju Crnu Goru, Hercegovinu, Dalmaciju u Hrvatskoj, jugozapadnu Bosnu, Metohiju i dio Kosova. Administrativni centar provincije Dalmacije nalazio se u Solinu (Salona). Kao provincija stvorena je u vrijeme vladavine Oktavijana Augusta. Konzul Vibije Postum (Vibius Postumus vir consularis, praepositus Dalmatiae) spominje se u 8. godini po Kr. kao zapovjednik Dalmacije. Od 11. godine po Kr. Dalmacija postaje carskom provincijom na čelu s legatom. U ovoj provinciji ropstvo je bilo dosta slabo razvijeno, a gospodarski temelj su činile stare privredne grane: zemljoradnja i stočarstvo.

Rimljani su svjesno odustajali od grube primjene upravne vlasti i romanizacije. Nova vlast je u početku najbolje funkcionirala u primorskom pojasu duž obale Jadranskog mora, široko otvorene prama Italiji. Primorje je služilo kao baza za učvršćivanje vlasti u cijeloj Provinciji i intenzivno se nastojalo i uspijevalo romanizirati. Medjutim, planinski vijenci u zaledju primorja odvajali su unutrašnjost Dalmacije u kojoj Rimljani nisu mogli razbiti stare plemenske zajednice. Sprovodili su vještu politiku postupnog romaniziranja u brdskim predjelima prije svega vodećih obitelji starosjedilaca, vezujući ih za rimsku vlast, čuvajući male posjede, uvažavajući mišljenje malih posjednika i poštujući plemensko uredjenje Ilira. Sjećanje na duge i uporne borbe s Ilirima uzrokovale su i to što je Rim vodio računa o osjetljivosti i raspoloženju domorodačkog pučanstva, uz strogo poštovanje oblasti (civitates) i granica pojedinih plemena. Na čelu provincije Dalmacije u Solinu (Salona), nalazio se legat "legatus Augusti pro praetore", u čijim je rukama bila sva vojna i civilna vlast. Za financijska pitanja i rukovodjenje pojedinim gospodarskim granama, legat je imao svoje pomoćnike (comites, adsessores), kao i prokuratore.

Tri sudsko-administrativne oblasti u Dalmaciji, zvane konventi (conventus), osnovane su u Skradinu (Scadrona), Solinu (Salona) kao administrativnom centru provincije Dalmacije i u Naroni (Vidu kod Metkovića) blizu ušća Neretve. Naroni su pripadala i južnija plemena Ilira iz područja današnje Crne Gore, gdje je bila i jezgra nekadanje ilirske države, pa Plinije nabraja: Dokleatae (sa 33 dekurije), Ardijejce (20 dekurija), Labeatae (pored Skadarskog jezera) i druga plemena. Plemenska ozemlja su nazivana župama (civitates), na čelu s prefektom (praefectus) strancem-oficirom u momentu preuzimanja vlasti ili u slučaju nemira, a kasnije (po stabilizaciji prilika) prepozitom (praepositus) tj. domorodcem obično neki od plemenskih prvaka - principes koji bi vremenom dobivao i rimsko gradjanstvo. Takodjer je postojao i savjet plemenskih prvaka ili principa (principes). U svezi s tim se spominje i plemensko vijeće Dokleata. Župe su bile sastavljene od dekurija. Dva savjeta u Dalmaciji su činila pomoćne administrativnu jedinicu u Provinciji. Savjet u Skadroni je bio nadležan i za treću dekuriju (Narona).

Rimska vojska u Dalmaciji

Poznato je kako su u rimsko doba na ozemlju današnje Crne Gore bile stacionirane slijedeće legije: Legio I Adriutix, Legio VII Gemina, Legio XX Valeria Victrix, Legio XI Claudia Pia Fidelis, Legio IV Flavia Felix i Legio II Adiutrix. Na nadpisima u Crnoj Gori se spominju samo: Legio I Adriutix (nadpisi u Dokleji, kod Podgorice i "Municipium S", kod Pljevalja) i Legio VII Gemina (nadpis u Risnu). Legio I Adriutix je došla iz Mainza oko 85.-86. godine, smijenivši legiju IV Flaviu Felix koja je prešla u provinciju Meziju na Dunavu. Spominje se i jedna pomoćna jedinica - auksilijarna trupa imenom Cohors VIII voluntarium sastavljena od nerimskog pučanstva iz inih provincija.

Iliri s područja današnje Crne Gore su takodjer služili u ovakvim pomoćnim vojnim jedinicama, ali izvan provincije Dalmacije. Tako je npr. Publije Lurije Moderat (Publius Lurius Moderatus) iz Risna služio u rimskoj floti u Raveni u kojoj je bilo 40% Dalmata. Na nadpisima iz Crne Gore spominju se podoficiri (beneficiarii consulares), a dio ovih beneficiarija (častnika) su bili domorodci, kao što je to slučaj s Publijem Elijem Fuscinom (Publius Aelius Fuscinus) iz Pljevalja ili Gaj Oktavije Lakon (Caius Octavius Laco) iz Dokleje. Na nadpisu u Pljevljima pominje se još jedan "domaći" rimski vojnik: Aurelije Maksim, sin Aurelija Vende. Od kraja I. stoljeća Dalmacija postaje "provincia inermis" - bez legija, pa tu vojne jedinice imaju mnogo manju ulogu nego u pograničnim podunavskim provincijama.

Rimska naselja

Konventi ili opida (oppida civium Romananorum) su bila naselja koloniziranih rimskih gradjana, doseljenih u Ilirik, odnosno kasniju provinciju Dalmaciju, medju kojima se spominju: Rhisinum (Risan), Acruvium (Bigovo), Butua-Butuanum (Budva) i Olcinium (Ulcinj). Osim Italika, u ovim gradovima postoji i veći broj trgovaca Grka i orientalaca, a razvijeno zanatstvo utječe na formiranje zanatskih kolegija (cehovi). U njima postoji znatno veći broj robova nego u unutrašnjosti Provincije. Kašteli (castellum) prvenstveno označavaju naselja starosjedilačkog pučanstva u provinciji Dalmaciji.

Municipiji su bili gradovi s odredjenom samoupravom. Na ozemlju današnje Crne Gore značajni su bili: Doclea (Dokleja, kasnije Duklja kraj Podgorice, u rimskom carskom dobu najznačajniji gradski centar područja današnje Crne Gore) i naselje isprva nepoznatog imena označeno kao "Municipium S" u blizini Pljevalja (Komini), koga zatim neki izjednačuju s poznatim Spolonom (Spolonum), a postoji i mišljenje da se ovaj municipijum nalazio u Kolovratu kod Prijepolja. Jedan od municipija se vjerovatno nalazio i oko Andrijevice i Berana. Ovi gradovi su rezultat postupnog prodiranja i rimske politike urbanizacije iz primorja u unutrašnjost ovog dijela Provincije u današnjoj Crnoj Gori.

Antička topografija

Slijedi popis antičkih toponima na tlu Crne Gore na latinskom, ili u zagradi iz ranijeg helenističkog (starogrčkog) doba, za koje postoje zapisi iz vremena Rimskog carstva ili raniji starogrčki (dodani u zagradama). Ovim popisom su obuhvaćeni antički nazivi planina, rijeka i naselja tada poznatih i imenovanih na ozemlju Crne Gore. Neki od njih očuvani su u kasnijem slaviziranom obliku kao današnji toponimi antičkog podrijetla, a takvih je najviše medju rijekama (označeni zvjezdicom * ). Izostavljeni su novolatinski toponimi tek naknadno stvoreni iz kasnijega talianskog koji u rimsko doba takvi nisu postojali: npr. "Antibarium" (Bar), "Castrum Novum" (Hercegnovi) i slični. Napomena: Originalni latinski toponim Mons Niger kroz antiku i srednji vijek označavao je samo planinu Lovćen, a tek od 15. stoljeća u slavenskom obliku Crna Gora proširen je na cijelu zemlju (raniju Duklju, potom Zetu). Istovremeno nastaje naknadno i talianski sinonim Montenegro koji ranije takodjer nije postojao jer se talianski jezik pojavljuje tek nakon 11. stoljeća.

Rimska imena planina

M. = mons (planina) i oznaka visine u metrima:

  • Alpes Illyricae (Hyllourike oreine) = Dinaridi, Dinarski planinski sistem
  • M. Bertiscus (Bertiskos oros) = Prokletije, 2.650 m
  • M. Cadmeus (Kadmeos oros) = Sniježnica-Bjelotina, 1.234 m
  • M. Candavius = Bjelasica, 2.137 m
  • M. Comus (Komos oros) = Komovi*, 2.484 m
  • M. Drenaeus (Dresnaikos oros) = Ljubišnja, 2.286 m
  • M. Guisenius = Visitor, 2.210 m
  • M. Hormus (Chormos oros) = Orjen*, 1.895 m
  • M. Megyretus = Maglić-Volujak, 2.396 m
  • M. Nalata = Žiovo-Bioč, 2.133 m
  • M. Niger = Lovćen, 1.749 m
  • M. Scirtaris = Durmitor, 2.522 m
  • M. Scodrus = Rumija, 1.593 m
  • M. Thunatus = Mokra gora, 2.155 m

Rijeke i obale na latinskom

(Fluvii et litora nominis antiquis)

  • Mare Hadriaticum (grč. Satournias thalassa) = Jadran
  • Sinus Rhisinus (Rhizontikos kolpos) = Boka Kotorska
  • Platamon akron = rt Platamuni* kod Budve
  • Caput Visa = rt Oštro (Vitaljina) na ulazu Boke Kotorske
  • Promunturium Maluntum = rt Molunat*
  • Lacus Labeatis = Skadarsko jezero
  • Autarias = rijeka Tara*
  • Barbana = Bojana
  • Darantus = Bokeljska Ljuta
  • Drinus (Drilon) = Drina*
  • Limus = Lim*
  • Oriundus = Morača
  • Sentena = Zeta*
  • Simacus = Piva

Rimska antička naselja

(Oppida antiqua Romana)

  • Acruvium = Kotor
  • Anagastum = kasnija ostrogotska tvrdjava Onogoste (Onogošt*): danas Nikšić
  • Birsiminium = Podgorica
  • Butua = Budva*
  • Doclea = gradina Duklja* kod Podgorice
  • Meteon = Medun* u blizini Podgorice
  • Olcinium = Ulcinj*
  • Rhizon = Risan*
  • Salluntum = Danilovgrad
  • Saltua = Banjani
  • Spolonum = Pljevlja

Poveznice

Reference

Translated, adapted and elaborated by GNU-license from MontenegroWiki, and Vichinfo Latina: Docleata (Autarias).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Antička_Crna_Gora&oldid=40770"