Panonski banovi

Panonski banovi (čelnici srednjovjekog Slovinja): U ranomu srednjem vijeku tj. u 8. i 9. stoljeću prije kralja Tomislava tj. prije ujedinjenja sjeverne i južne Hrvatske, u sjevernoj Panonskoj Hrvatskoj izmedju Drave i Save što se tada većinom zvala Slovinje (= danas Slavonija), vladalo je desetak vazalnih banova: prvi ban Huber, pa Vojnomir, Ljudevit Posavski, Ratimir, Pribina I., Muncimir I. i Braslav, zatim kao banski vazali ujedinjene Hrvatske još kasnije Negomir, Stjepan Svetislavić i kao zadnji domaći ban Slovinja Dmitar Zvonimir koji potom postaje i predzadnji hrvatski kralj. Nakon Zvonimira s provalom Arpadovića, početkom 12. st. bansku stolicu sjeverne Hrvatske (Slovinja) preuzimaju većinom magjarski banovi, a prvi od njih bio je Almoš. Medju nabrojenim banovima je nešto bolje poznata vladavina Vojnomira, Ljudevita, Pribine i Braslava, dok se ini spominju uglavnom po imenu bez puno detalja.

Abstract

Pannonian princes (Croat. banovi): In early medieval times, northern Pannonian Croatia (Slovinje) during 8th and 9th century had been included in an autonomous principality under dozen native princes. The first one was duke Khouber being a Byzabtine vasal, then a Bulgarian vasal duke Ratimir, and the Frankish vasal dukes Vojnomir, Ljudevit, Pribina, Muncimir, and Braslav, and then also Hungarian duke Almosh and others. Their main seat was in Siscia citadell (now Sisak), founded by the Persian tribe Segestâni yet in 6th century BC under Darius I The Great following his military campaign on Balkans.

Siscia (Segestike)

Glavno sjedište za većinu tih panonskih banova je bio stari utvrdjeni grad Siscia (rana Segestika = danas Sisak), a glavne poznate iznimke su prvi Kuber čije je sjedište bio istočniji Sirmium (Srijemska Mitrovica), te Pribina I. koji je stolovao sjevernije u Blatogradu (= Balaton). Najraniji grad Sisak pod prvim imenom Segestike su po M.N. Ćuriću (1991), osnovali u 6. st. pr.Kr. perzijski vojnici pod carom Darijem I. Velikim, nakon perzijsko-grčkog rata, kada je moćna iranska armija preko Dardanela prešla na Balkan i prodrla barem do Kosova, Sandjaka i Makednije. U toj ratnoj kampanji su uz ine Irance sudjelovali i Segestâni iz antičke satrapije Segestân (danas Seistân s istoimenim gradom) uz jezero Hilmend na tromedji Iran-Pakistan-Afganistan. Pri povlačenju nakon rata u Aziju, dio perzijske vojske ostaje naseljen u jugoistočnoj Europi pa su se ovi prapovjesni Segestani naselili oko sutoka Kupe i Save gdje su kao poznati graditelji u kamenu izgradili po njima nazvanu utvrdu Segeste na strateškom poluotoku izmedju Kupe i Save. Gradjevni kamen za utvrdu su dijelom dopremali iz susjednog kamenoloma Petryna (grč.= kamenolom) na sjeveru Zrinske gore kod Petrinje.

Kasnije su Segestiku od Segestana uz žestoke i uzastopne borbe, od Kristova doba preoteli antički Rimljani, pa su ga preimenovali na romanski kao Siscia. U srednjem vijeku je Siscia (Sisek) ostala najjačim utvrdjenim gradom jugozapadne Panonije i iz nje su tada većinom vladali naši panonski banovi. Kroz cijeli novi vijek je taj grad nosio slavizirano kajkavsko ime Sisek, a tek u Jugoslaviji mu je nametnut noviji srboštokavski oblik "Sisak" (odnosno ćirilski Cucak), dakle redoslijed je slijedeći: Segestân > Segeste > Siscia > Sisek > Sisak > Cucak (= odraz opće balkanske degradacije starohrvatske kulture). U Sisku su do 2. svj. rata općenito prevladavali kajkavci a danas uglavnom banijski štokavci, iako ga većina iz okolnih sela još uvijek izvorno zovu Sisek. Kulturni i biološki tragovi osnivača Segestana su oko Siska ostali sve do danas, jer kajkavski rječnik okolnih sela sadrži desetak % perzijskih riječi, dok biogenomi okolnih starosjedilaca imaju oko 42% jednakog haplotipa kakav se nalazi npr. u 1/3 ili 32% stanovnika Teherana (sam Seistân još nije analiziran).

Titule panonskih čelnika

Kod ranih dalmatinskih čelnika u Primorskoj Hrvatskoj već prije kraljevstva tj. od 8. stoljeća se većinom rabila izvornohrvatska domaća titula "ban" (= latin. comes ili princeps) staroiranskog izkona u značenju autonomni vazal, dok im je srboslavski naslov tzv. 'knez' uglavnom naknadno nametnut od jugoistoričara-"minimalista" tek kasnije u Jugoslaviji iz 20. stoljeća (zbog srbohrvatskog izjednačenja). Naprotiv, sjevernije u panonskom Slovinju gdje je bio izraženiji općeslavenski utjecaj, još od početka u 8./9. st. je bio češći javni naslov "knez" sve do Ljudevita Posavskog, nakon čijeg sloma pod jačim južnijim utjecajem zbog postupnog približavanja i ujedinjenja s južnijom banskom Hrvatskom u Dalmaciji, takodjer i tu na sjeveru umjesto općeslavenskoga 'knez' zatim sve više prevladava od 9. st. posebna hrvatska titula "ban", približno nakon Pribine I. (panonskog). Za razliku od većine inih Slavena, kod Hrvata naslov ban uglavnom zamjenjuje slavenskog "kneza", dok je u hrvatskomu sam 'knez' puno niži naslov koji znači tek selskog starješinu ili najviše gradonačelnika, a nikako ne vazalnoga zemaljskog bana (kako nam to unatrag podmeću jugoslavisti).

Vazalni odnosi Slovinja

Panonski čelnici Slovinja su većinom (pola njih) bili vazalima Franačkog carstva, npr. Vojnomir, Ljudevit, Pribina, Muncimir i Braslav. Naprotiv je prvi Huber bio vazal Bizanta, a Ratimir bugarski vazal, ter kasniji banovi u 10./11. st. vazali ujedinjene Kraljevine Hrvatske: Negomir, Stjepan Svetislavić i Dmitar Zvonimir, dok od Almoša nakon 11. st. postaju magjarski vazali.

Prvi Huber (Chrebenos)

Ban Huber (Khouber, grč. archon Chrebenos Syrmios) je nakon rimskog raspada, prvi i najstariji poznati srednjovjeki čelnik ranog Slovinja u južnoj Panoniji. Uglavnom je poznat iz grčkih izvora jer je bio vazal Bizanta, koji ga je nakon doselidbe priznao za "srijemskog arhonta" od god. 758.,- ali nije pobliže poznato dokle je vladao. Huber je vjerojatno bio predvodnik karpatskih Slavena pri njihovoj doselidbi uz borbe s Avarima, iz rane Bijele Hrvatske u južnu Panoniju, a njegovo neslavensko ime upućuje i na mogućnost da je vjerojatno bio franačko-germanskog iskona. Značajno je da slično prezime Huber i danas postoji u našim kajkavskim krajevima. Vlast mu je sigurno obuhvaćala najbogatije krajeve južne Panonije, tj. cijeli današnji Srijem i vjerojatno bar istočnu Slavoniju, a možda i plodnu Semberiju u sjeveroistočnoj Bosni. Ovo rano doba u početnoj povijesti Slovinja je ujedno i jedino vrijeme sa snažnijim kulturnim i gospodarskim utjecajom Bizanta u ranom Slovinju koji je štitio Sirmij protiv avarskih provala. Bizantski utjecaj u Slovinju potom znatno opada, pa je kasnije od 9. st. tu u Panoniji postojao tek neznatan posredni utjecaj Bizanta. Zato je u doba Hubera u Sirmiju bila naseljena i rana trgovačka kolonija bogatih Bizantinaca, koji su potom pred uzastopnim provalama Bugara i Magjara u 9. st. uglavnom prebjegli natrag u Bizant.

Knez Vojnomir

Vojnomir (lat. Wonomyro, 791.- 810.) se navodi kao drugi poznati rani knez Panononske Hrvatske (Slovinja), a vladao je negdje od 791. do oko 810. godine. Prije je izmedju njega i prvog bana Hubera vjerojatno postojao još neki drugi knez Slovinja, čije nam je ime disad nepoznato. I o Vojnomiru još preostaju brojne nejasnoće, od njegova stvarnog podrijetla i sjedišta (vjerojatno Siscia ?), pa do samog njegova imena, koje se u „Franačkim ljetopisima“ navodi kao Wonomyro ili Uonomiro. Ovdje se također uz njega ne rabi nikakav vladarski naslov poput kneza (dux), nego ga se jednostavno naziva Slavenom. Poneki drže da je možda pripadao skupini Slavena koji su za vojvode Ivana nastanjeni u franačkoj Istri, drugi pak misle da bi bio podrijetlom iz Karantanije, a treći najčešće drže da je on upravo gornjopanonski Slaven, što će kasnije biti poistovijećeno sa sjevernim panonskim Hrvatima. Zna se za njega da se 796.- 799. na strani Franaka kao njihov vazal borio protiv Avara. Za vrijeme Vojnomira franački svećenici započinju s prvim djelomičnim pokrštavanjem južnopanonskih Slavena. Od njegova doba Srijem trajno ulazi u okvir Slovinja, ali on vjerojatno nema nikakve bliže veze s prvim prethodnikom Huberom. U sjevernohrvatskom Slovinju ga je nakon smrti 810, na vlasti naslijedio idući slavenski knez Ljudevit Posavski.

Ljudevit Posavski

Ljudevit Posavski (lat. Liudewitus) je bio slavenski knez sjeverne Panonske Hrvatske, a vladao je od 810. do 823. i sjedište mu je bilo u Sisku. U „Franačkim ljetopisima“ poznat je kao Liudewitus, dux Pannoniae inferioris (Ljudevit, knez Donje Panonije). Kod nas je to najpoznatiji knez Slovinja, jer je u 20. st. zbog svoga južnoslavenskog ustanka od Karantanije do Timoka naveliko propagiran kao podobni primjer bratstva-jedinstva i rani prethodnik Jugoslavije.

Borbe s Francima

Nakon smrti Karla Velikog, carom postaje njegov mlaki sin Ludovik I. Pobožni (814.-840.) koji nije bio toliko sposoban poput svoga oca, pa su pod njim veću moć u carstvu prigrabili samovoljni vazalni velikaši (markgrofi). Među njima je bio i furlanski markgrof Kadolah (800.-819.) koji je sa svojom vojskom uzastopno prodirao na područje Panonske Hrvatske i ondje pljačkao. Ljudevit stoga 818. godine šalje svoje izaslanike caru Ludoviku u Heristall, kako bi se ondje požalili na Kadolahove postupke. No izaslanici se vraćaju bez rezultata, jer njihovi problemi nisu ni uzeti u ozbiljnije razmatranje, što Ljudevita potiče na općenarodni ustanak protiv Franaka koji još dodatno potiče i Francima neprijateljski Bizant koji dijelom naoružava ustanike. Tada dolazi do prvog sukoba, no Kadolah ne postiže nikakav uspjeh pa se vraća u Furlaniju i uskoro umire. U srpnju 819. car Ludovik održava Sabor u Ingelheimu na koji dolaze i izaslanici kneza Ljudevita, kako bi ponudili mir Francima no car to ne prihvaća.

Ljudevit tada traži saveznike među susjedima. Dalmatinski ban Primorske Hrvatske Borna je već ranije pristupio uz Franke, kako bi u njima stekao jakog saveznika u odnosu na Bizant, dok su uz Ljudevita pristali Karantanci i Timočani tj. jedni i drugi Slaveni. Već u jesen 819. novi furlanski markgrof Balderik polazi s vojskom u Karantaniju gdje poražava Ljudevita u bitki na Dravi. Istodobno, prama sjeveru nadiru i dalmatinske snage iz Primorske Hrvatske pa dolazi do bitke na Kupi. Pritom s Bornine strane na Ljudevitovu prelaze Guduskani iz ličke župe Gacke, koje predvodi Ljudevitov tast Dragomuž i time odlučuju pobjednika. Na povratku će poraženi Borna ponovno pokoriti Guduskane. Ljudevit već u prosincu iste godine provaljuje na jug protiv Borne čija se vojska zatvorila u ličke utvrde i iz njih s planina gerilski napadala panonsku vojsku, pa se ova po oštroj ličkoj zimi morala povući na sjever. U tim je bojevima po ledenoj zimi Ljudevit izgubio oko 3.000 vojnika, preko 300 konja i mnogo hrane.

Nakon Sabora u Aachenu 820. godine, na kojem sudjeluje i ban Borna, u proljeće iduće godine započinje novi pohod na Ljudevita iz tri smjera: sjeverna franačka vojska iz Bavarske dolinom Dunava i preko Drave prodire prama Panonskoj Hrvatskoj, a južna vojska ide iz Furlanije preko Alpa, te treća vojska iz Tirola preko Koruške. Prve dvije vojske Ljudevitove su snage zaustavile i to prvu na Dravi, a drugu u Alpama. Pred trećom je ipak uzmakao u Panoniju, što je onda otvorilo put i ostalima. Nakon prodora u medjurječje Save i Drave, Francima preostaje jedino pljačkanje jer Ljudevit u povlačenju tamo nije zapodjenuo bitke. Slično se ponovilo i iduće godine 821, pa listopadu te godine na Saboru u Diedenhofenu, franački vojskovođe izvješćuju cara kako se Ljudevit nije htio upustiti u bitku.

Bijeg i smrt

Tek 822. god. Ljudevit konačno napušta Sisak i bježi pred franačkom vojskom koja nadire iz Furlanije na jugoistok: prije se tvrdilo da je prebjegao među Srbe, no Nada Klaić dokazuje da je pobjegao u mjesto Srb na Uni (Sirbium), gdje je ubio svoga gostoprimca u zbjegu. Zato sljedeće godine Ljudevit u panici bježi i dalje prama moru, gdje je se sklanja kod Bornina ujaka Ljudemisla, dok je ban Borna već 821. umro. U „Katalogu knezova i kraljeva Dalmacije i Hrvatske“ spominje se Ljudemisl kao knez (dux), a Annales Fuledenses navodi da je Ljudevit pobjegao knezu Ljudemislu in Dalmatas. Napokon 823. vazalni Ljudemisl na zahtjev Franaka pogubljuje Ljudevita.

Ban/knez Ratimir

Ratimir (829.- 838.) je bio rani panonski knez sjeverne Hrvatske (Slovinja) u prvoj polovici 9. stoljeća, nakon Ljudevita Posavskog. Vladao je u doba kad je na istoku silno porasla snaga Bugara koje predvodi sposobni kan Omurtag (njem. Mortag), pa su prvo zavladali Srijemom i potom cijelom jugozapadnom Panonijom. God. 827. njihov je Omurtag zaratio protiv Franaka, pa ban Ratimir u tom ratu već sudjeluje kao bugarski vazal. Bugari tada brodovima prodiru po Dravi sve do Štajerske, a možda i Koruške. Stoga je car Ludovik I. Pobožni 828. smijenio furlanskog markgrofa Balderika i njegovu marku podijelio na četiri nove grofovije. Kako su Bugari dotle u osvojenim krajevima već postavili sebi vjerne vazale, tada je i Ratimir vladao kao bugarski vazal. God. 829. ponovno se spominje bugarsko brodovlje na Dravi, a s franačke strane tada vojsku predvodi budući car Ludvig Njemački. Franci ipak ne uspijevaju nadjačati Bugare i Slavene, čemu vjerojatno pridonose i podjele unutar Franačke nakon što su se protiv Ludovika Pobožnog podigli njegovi sinovi, dok ga 833. nisu zatvorili u samostan i carstvo podijelili između sebe.

Potom se kod Ratimira sklonio negdašnji nitranski velikaš Pribina koji je ušao u neprijateljstvo sa svojim bivšim zaštitnikom, franačkim markgrofom Ratbodom. Ovaj stoga traži od Ludviga Njemačkog da odobri rat protiv Ratimira, što ovaj i dozvoljava 838. godine. Ratimir je čini se, našao spas u bijegu, a Pribina je pobjegao u Primorsku Hrvatsku pa se ponovno pomirio s Ratbodom. Nakon toga više nije bilo franačkih napada zbog novih Ludvigovih sukoba s ocem, a onda i s bratom Lotharom, a Panonskom Hrvatskom neko će vrijeme u ime Franaka vladati slavenski banovi Pribina I. i Kocelj iz današnje zapadne Magjarske (Blatonski Koštel ili Blatograd).

Ban Pribina I.

Ban Pribina I. (njem. Priwina, 840.- 861.) je bio daleko najmoćniji sjevernohrvatski vladar u 9. stoljeću s vazalnom državom većom od Ljudevita Posavskog - ali je ideološki nepodoban za jugoistoričare-"minimaliste", pa ga gdje mogu prikrivaju i prešućuju. Pribina je prvi slavonski ban koji se za života naknadno pokrstio. Podrijetlom je iz grada Nitra u Slovačkoj, gdje je prvotno bio knez od 825.- 833., a kad ga je svrgnuo velikomoravski knez Mojmir, prebjegao je s obitelji kod Franaka koji ga potom kao vazala postavljaju 840. god. za panonskog bana u sjevernohrvatskom Slovinju. Pribina je došao na vlast kao franački vazal u Slovinju nakon Ratimira, odakle je ojačana vojska Franačkog Carstva u doba Ludovika II. god. 845. konačno istjerala Bugare na jugoistok izvan Panonije.

Tada su Franci predali pod vazalnu vlast Pribine ne samo medjurječje Slovinja od Žumberka i Medjimurja pa do Baranje i Srijema, nego takodjer i područje panonskih Slavena današnje južne Magjarske izmedju Drave i Blatnog jezera, pa je zato Pribina postavio svoje sjedište u Blatograd (sada Balaton, srednjovjeki Blatonski Koštel). Stoga je u doba bana Pribine I. sjeverna Panonska Hrvatska ili država Slovinje dobila svoj najveći povijesni opseg svih vremena, jer je tada obuhvaćala oko 1/3 cijeloga Panonskog bazena. Dosadašnji ostatci tih ranih panonskih Hrvata su sela prekodravskih kajkavaca razasuta po jugozapadnoj Magjarskoj, te veliki udjel slavenskog rječnika u magjarskom jeziku i polovice slavenskog genoma u magjarskoj populaciji, kao srednjovjeka baština asimiliranih panonskih Hrvata. Najveći panonski ban Pribina je poginuo je kao franački saveznik god. 861. u bitki s velikomoravskim knezom Rastislavom, pa ga je u našem Slovinju tj. savsko-dravskom medjurječju naslijedio slabije poznati slavonski ban Muncimir I, dok sjeverno od Drave oko Balatona njegove posjede istodobno preuzima sin Pribine, knez Kocelj (861.- 874.).

Ban Muncimir I.

Ban Muncimir I. (latin. Muntimerus, u jugoistoriji: "knez Mutimir", 864.- 884.) je u 9. stoljeću bio predzadnji ban sjeverne Panonske Hrvatske (Slovinje) prije proširenja zajedničkog hrvatskog kralja Tomislava preko Save do Slavonije. To je nasljednik prethodnoga najmoćnijeg panonskog bana Pribine I (840.- 861.), kojega je nakon smrti naslijedio oko god. 864. Od svih ranih slavonskih banova je baš Muncimir dosad ostao razmjerno najmanje poznat. Bio je franački vazal cara Karla III. i zato se spominje u franačkim analima kao "Muntimerus". Njegova je vlast bila uglavnom ograničena na savsko-dravsko medjurječje tada zvano Slovinje (od čega je kasnija Slavonija). Ban Muncimir I. je umro oko god. 884, a naslijedio ga je zadnji naš panonski ban Braslav (884.- 897.). Napomena: ne treba ga pobrkati sa zadnjim dalmatinskim banom Muncimirom II. (892.- 910) koji vlada nešto kasnije u primorskoj Hrvatskoj, tj. ocem kralja Tomislava.

Ban Braslav

Ban Braslav (884.- 897.) je bio posljednji panonski čelnik sjeverne Hrvatske prije Kraljevstva Trpimirovića, a vladao je iz Siska krajem 9. stoljeća. U pisanim latinskim izvorima se Braslavova zemlja naziva Regnum inter Dravum et Savum flumine (područje između rijeka Drave i Save, a od njegova doba u sjevernu Panonsku Hrvatsku ulaze naša današnja prekodravska područja Medjimurje i Baranja. Dio Braslavove vladavine obilježen je novim opasnostima sa sjevera, odakle je zaprijetio sve jači velikomoravski knez Svatopluk koji je osvojio nekadašnju Koceljevu donjopanonsku državu oko Balatona. Zbog toga se 884. Braslav nalazi u Konigsstadtenu kod Tulna u današnjoj Donjoj Austriji, kako bi se ondje poklonio caru Karlu III. Debelom i s carom uspostavio bližu suradnju protiv Svatopluka, no tada se s carom pomirio i Svatopluk. Nakon Karlove smrti (887.), novi franački car Arnulf Karantanski poduzima pohod protiv Svatopluka, pa na franačkoj strani kao vazal sudjeluje i Braslav.

Arnulf u taj rat poziva još istočne Magjare koji tada po prvi puta prelaze Karpate i pomažu Francima u pobjedi nad Svatoplukom, a potom se privremeno vraćaju natrag u svoja zakarpatska područja. Ipak već 896. prisiljeni bugarskim napadima, ovi Magjari prelaze ponovno Karpate i naseljavaju se u središnjoj Panoniji. Tada Arnulf daje Braslavu upravu nad Donjom Panonijom (negdašnjim Blatonskim Koštelom), no Braslav to ne uspijeva obraniti od Mađara. Potom Magjari pod vodstvom Arpada dolaze granice njegove banovine, prodiru preko Drave i osvajaju cijelo Slovinje, pa dalje preko Save počinju i prve pohode na jug do Primorske Hrvatske i čak do sjeveroistoka današnje Italije. Čini se da je već 896. ili godinu-dvije kasnije i sam Braslav poginuo u tim sukobima s Mađarima. Zatim će početkom 10. stoljeća primorski ban i potom hrvatski kralj Tomislav protjerati Magjare natrag preko Drave i sjediniti Panonsku Hrvatsku s Primorskom u jedno Hrvatsko kraljevstvo. Nakon toga su idući panonski banovi vazali i zamjenici hrvatskih kraljeva.

Ban Negomir

Negomir je još slabo poznati panonski ban sjeverne Hrvatske, kojega spominju i franački anali oko god. 965. Sredinom 10. st. je taj ban Negomir takodjer bio vazal hrvatskog kralja Mihaela Krešimira II. (949.- 969.).

Stjepan Svetislavić

Ban Stjepan Svetislavić (u jugoistoriji: "knez Stefan Svetoslavović", oko 1050.- 1070.) bio je sin svrgutoga hrvatskog kralja Svetislava Surine (995.- 999., u jugoistoriji: Svetoslav Suronja). Nakon očeva ubojstva je izbjegao na sjever u Slovinje, gdje zatim oko god. 1050.- 1070. postaje panonskim banom sjeverne Hrvatske. Oženio je Strezinu Bribirku-Šubić s kojom je imao sina Zvonimira, kasnije takodjer panonskog bana i konačno hrvatskog kralja.

Dmitar Zvonimir

Ban Zvonimir: kao sin Stjepana Svetislavića nakon njegove smrti oko 1070. postao je slavonskim banom i potom hrvatski kralj 1976.- 1089. Zvonimirovo podrijetlo navodno je nejasno poznato zato, jer je uzastopno krivotvoreno od jugoistoričara tzv. "minimalista". Mimo ideologizirane jugoistorije s glavnim ciljem kompromitirati nepodobnoga i 'kontroverznog' Dmitra Zvonimira, naprotiv novije genealoške analize raznih pokazatelja nam sve jasnije pokazuju da je ban i kralj Zvonimir itekako imao podužu vladarsku baštinu, kako po očevoj tako i po ženskoj lozi. Iako pristrani jugoistoričari i njihovi današnji epigoni na sve načine (lažno) dokazuju kako je Zvonimir navodno bio polulegalni uzurpator hrvatskog prijestolja, u stvarnosti je kralj Zvonimir po muškoj liniji biološki unuk kralja Svetislava Surine (u jugoistoriji: Svetoslav Suronja, 995.- 999.) od njegovog sina i panonskog bana Stjepana Svetislavića (jugo: knez Stefan Svetoslavović) i majke Strezine Bribirke-Šubić iz loze banova Bribirskih. Takodjer je poznato i iz jedne sudske presude iz Šibenika godine 1078., da se i Zvonimirov ujak zvao Streza. Dakle je Zvonimir bočni rođak kralja Petra Krešimira IV., iako još ima jugoistoričara ("minimalisti") koji uporno rovare da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekoga od inih uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena.

Zvonimir se u izvorima po prvi puta izrijekom spominje od god. 1070. kao ban i suvladar Petra Krešimira IV, jer je i njegov otac Stjepan Svetislavić dotad već bio slavonski ban. Naprotiv jugoistoričari nam uporno podvaljuju da je navodno zavladao Slavonijom jer ju je tobože dobio na poklon od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio bi naime do toga doba pod njihovom vlašću: osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši ju Krešimiru III,- ali tu jugoistoričari-minimalisti naprosto bezočno lažu za neupoućene - jer je ubrzo svu Slavoniju do Drave, Medjimurja i Srijema vratio u Kraljevinu Hrvatsku naš najmoćniji (nepodobni) kralj Stjepan III. Dobroslav - kojega takodjer jugoistoričari-minimalisti zaobilaze i prešućuju. Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima - jer njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.,- oni su mu navodno priznali formalnu vlast na to područje (koje tad ustvari više nisu držali): najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku tj. krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe. Povjesničar I. Goldstein pretpostavlja da se Zvonimirova vlast možda protezala istočnije čak do Srijema (što je već držao i prethodni kralj Stjepan III. Dobroslav).

Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao dosta koristi,- ali oni potom još i više, jer su baš preko Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu. Negdje poslije god. 1067. zamolio je Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske tj. područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre od današnje Rijeke do Labina i Raše, koji je to područje osvojio oko god. 1064. Oni su to i učinili, a zauzvrat su od njega dobili darove pa je Zvonimir tako zavladao i tim zapadnim područjem Hrvatske.

Sve je to sigurno dosta utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika i kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom. Ovo se u hrvatskoj historiografiji također tumači kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom, koja je time ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik i njegov nećak Stjepan skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan Sv. Petra pod Borovima u Splitu. Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti, na Jadranu se pojavljuje nova sila - Normani. U izvorima tako stoji da je godine 1074. normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio nekoga neimenovanog "hrvatskog kralja". Ne kaže se kojega, ali je možda u pitanju Petrar Krešimir IV. ili njegov suvladar Dmitar Zvonimir, iako ima razložnih mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom banu Marjanu IV. Slavcu. Uz te donekle nejasne okolnosti, na prijestolje je stupio predzadnji hrvatski kralj Zvonimir god. 1076.- 1089.

Almoš Arpadović

Almoš (madj. A'lmo, A'lmos), ugarski kraljević i slavonski ban iz dinastije Arpadović, pa od njega počinje niz magjarskih namjesnika (banova) Slavonije. Bio je nećak ugarskoga kralja Ladislava I. Svetog i brat kralja Kolomana. Nakon smrti hrvatskog kralja Zvonimira 1089. godine, u Slavoniji je zavladao kralj ugarski Ladislav. Na tom području postavio je za bana nećaka Almoša, da bi pokazao da taj dio Hrvatske ne namjerava posve pripojiti Ugarskoj. Almoša su za vladara priznavali samo tamošnji pristaše ugarske stranke. Međutim, potukao ga je novoizabrani hrvatski kralj Petar Svačić (ustvari Petar II. Slavac-Krešimirov) i protjerao ga 1095. godine iz Slavonije koju je opet pripojio Hrvatskom kraljevstvu sve do Drave.

Kralj Ladislav je iste godine umro, a naslijedio ga je nećak Koloman, Almošev brat. Almoš je dobio naslov hercega Slavonije i dio Ugarske na upravu. Godine 1097. ugarska vojska je pošla na Hrvatsku. Ugarskoj se vojsci tada (ili možda na povratku) suprotstavio kralj Petar Svačić na planini Gvozdu. U bitki su Hrvati pretrpjeli poraz, a kralj Petar je poginuo. Ugarska vojska nije nastavila pohod prama jugu, jer su tada preko granice Ugarske na poticaj Bizanta napali nomadski Kumani. Bizant, kome je pripadao Dalmatinski temat primorskih gradova, predao ga je zbog nereda u Hrvatskoj odonda na upravu Mletačkoj Republici. Godine 1098. godine sklopio je Koloman s Mlečanima ugovor, kojim je njima pripala Dalmacija, a njemu Hrvatska.

Sukob s Kolomanom

Koloman se nije mogao više posvetiti hrvatskim prilikama jer se povrh Kumana, u Ugarskoj protiv njega 1098. godine još pobunio i brat Almoš. Nakon što je kralj Koloman 1102. godine osigurao vlast nad Hrvatskom, Almoš se osjetio ugroženim pa je zatražio pomoć od Njemačke. On je smatrao da on treba vladati u Hrvatskoj, a Koloman u Ugarskoj. Kraljeva i pobunjenička vojska srele su se na obalama Tise, no do bitke nije došlo. Velikaši su nagovorili braću da se pomire. Kralj je oprostio Almošu. Međutim, Almoš se 1107. godine opet pobunio protiv brata. Pobjegao je u Poljsku, gdje ga je primio knez Boleslav III. Krivousti (1107.- 1138.) i pružio mu vojnu pomoć. Almoš je provalio u Ugarsku i zauzeo grad Abaujvar na Herandu. Čuvši za to Koloman je odmah pohitao s vojskom i opsjeo grad. Almoš se opet predao, a brat mu je ponovno oprostio. Koloman je pritom sklopio tajni savez s Boleslavom III. Krivoustim protiv njemačko-rimskog cara Henrika V.

Već 1108. godine Almoš se i opet pobunio. Koloman mu je oduzeo svu imovinu i titulu hercega čim je doznao da Almoš opet sprema pobunu. Almoš je pobjegao u Njemačku, gdje ga je primio car Henrik V.. Izišao je u susret njegovim molbama i objavio rat Kolomanu želeći od Ugarske učiniti vazalnu njemačku državu. Nijemci su opsjeli grad Požun, a vojska češkog kneza Svatopluka, koji je bio njemački vazal, provalila je i pustošila sjeverozapadnu Ugarsku. No tada je Češku napao ugarski saveznik, poljski knez Boleslav III. Krivousti, pa se Svatopluk hitno morao vratiti u Češku. Carev pohod je propao jer se Požun nije predao. Koloman je za nasljednika proglasio svog sina Stjepana II. i dao ga okruniti. Pred smrt je saznao da Almoš sprema novu pobunu, pa je zabrinut za sudbinu svog sina i nasljednika, koji je tada imao tek 14 godina dao zarobiti Almoša i njegova sina Belu, pa ih je oslijepio. Potom ih je obojicu zatočio u samostanu Dömös blizu Vaca.

Godine 1112. zahladili su odnosi između Bizanta i Kolomana. To je pokušao iskoristiti mletački dužd, zatraživši bizantsku pomoć kako bi vratio dalmatinske gradove, no car je to, zauzet drugim poslovima, odbio. Nakon Almoševa osljepljenja ugarska princeza Piroška, supruga Ivana Komnena, na čijem su se dvoru okupljali Almoševi pristaše isposlovala je carev pristanak, našto je Dužd Ordelaf Faliero 1115. godine pošao u rat. Zauzeo je Biograd i Zadar, osim kule u kojoj se nalazila kraljevska vojska. Kralj Koloman, shrvan bolešću i zabrinut zbog pitanja nasljedstva krune nije se mogao posvetiti obrani dalmatinskih gradova. Umro je 1116. godine, a nasljedio ga je sin Stjepan II.

Sukob sa Stjepanom II.

Nakon smrti bizantskog cara Aleksija I. Komnena, na vlast je došao njegov sin Ivan II. Dobri Komnen. On je nasljedio jaku državu i punu riznicu, pa se mogao posvetiti proširenju svoje države. Njegov je prvi cilj bila Hrvatsko-Ugarska Kraljevina. Careva supruga Piroška, koja je uzela ime Irena je bila kći kralja Ladislava I. Svetog. Ona je na bizantskom dvoru pružila utočište slijepomu kraljevom stricu Almošu, a car mu je obećao da će ga vratiti na vlast. I kralj Stjepan II. je otpočeo pripreme za rat. Sklopio je savez s Normanima i Srbima, te prikupio jaku vojsku. Potom je zatražio da car protjera Almoša i druge ugarske nazadovoljnike s dvora, a kada on to nije učinio 1127. je napao Bizant. Ugarska vojska je zauzela Braničevo i Beograd, pa prodrla do Plovdiva, te se s bogatim plijenom povukla natrag. Kralj je razorio Beograd, a od kamena toga grada dao sazidati Zemun. Almoš je umro 1127. godine.

Literatura

Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.- latinski izvornik
Nada Klaić, 1971: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Školska knjiga, Zagreb.
Ferdo Šišić, 1990: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. 2. izdanje, Zagreb.
Ivo Goldstein, 1995: Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber, Zagreb. ISBN 953-6045-02-8
Nenad Labus, 2000: Tko je ubio vojvodu Erika. Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 42: 1-16.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Panonski banovi

Sadržaj