Bitoraj-Viševica 1428m
Bitoraj-Viševica 1.428m (primorsko gorje Liburnijskog krasa iznad Vinodola): ranogrč. Hythmetos Oros, latin. Mons Lacinius, njem. Liburnische Karst, ili tzv. "primorska Kapela" kopnenih planinara. - Nad sjeveroistočnom obalom kvarnerskog primorja, iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola se uzdiže jasno povezani niz primorskih vrhova koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu Liburnijskog gorja (1.428 m) ili gorskog lanca Bitoraja (u najširjem smislu) dužine oko 45 km, s više vrhova iznad 1.300m: Burni Bitoraj, Viševica, Strilež i inima nižim 1100-1200m, što se na jugoistoku nastavljaju prama Senjskom Bilu i Velebitu, pa zajedno čine gorski spoj izmedju Risnjaka i Velebita.
Ovo za jadranske pomorce jasno i markantno primorsko gorje Liburnijskog krasa bilo je već odavna važno zbog orjentacije na gornjem Jadranu, pa je vrlo dobro poznato već i ranim antičkim pomorcima kao starogrčki Hythmetos Oros, pa latinski Mons Lacinius i čak su ga Austrougari još zvali Liburnische Karst. Medjutim, novijim jugo-balkanskim planinarima (s kontinentalno-žabarskim pristupom), ovo ranije značajno obalno gorje Liburnijskog krasa je sada postalo nejasno i sporedno, pa su ga dosad popularno zbrkali kao navodno primorski niži dio kontinentalne Velike Kapele iz daljega iztočnog zaledja.
Sadržaj
Obalni Dinaridi
Obalni Dinaridi (istočnojadransko gorje s mediteranskim podnožjem): Duž istočnoga jadranskog primorja se pruža Dinarsko kraško gorje visina od 1.300 - 1.900m, okolo većinom naseljeno katoličkim Hrvatima (izim krajnjeg jugoiztoka), pa su u srednjem vieku ovi obalni Dinaridi uglavnom ležali u Kraljevini Hrvatskoj (izim najjužnije Rumije). Nutarnji srednji i sjeverni Dinaridi su polukraški tj. samo su dijelom vapnenački od nečistih karbonata, dok su najtipičniji kraški i većinom kameniti baš jugozapadni primorski lanci, gdje je i nastala naša najranija banovina Dalmacija (Primorska Hrvatska) već u ranom srednjem vieku.
Medju ovima se razlikuju 2 niza: nutarnji polusredozemni, vlažniji i hladniji koji samo na jugozapadnom podnožju imaju submediteransku vegetaciju a u sjeveroistočnom zaledju kontinentalnu, ter pravi obalno-sredozemni lanci uz more koji su spram zaledja polusredozemni a na obalnom podnožju izrazito mediteranski s tvrdolisnom (zimzelenom) vegetacijom uz more: Takvi su najzapadnije Učka 1405m, pa Bitoraj-Viševica 1428m, Senjsko Bilo 1494m, Velebit 1758m (najduži uz Jadran), Mosor 1332m, Biokovo 1762m, Rilić 1158m, Sniježnica Konavoska 1312m, Orjen 1894m (najviši uz Jadran), Lovćen 1769m i Rumija 1593m (najjužnija u Dinaridima).
Ostali tek u širjem smislu polusredozemno-primorski Dinaridi bližeg zaledja koji ne dosežu do morske obale, imaju samo listopadno submediteransko podnožje na jugozapadnoj primorskoj strani, a inače su u zaledju i na grebenu jasno kontinentalni: Takvi su još npr. Nanos 1313m, Ćićarija 1273m, Obruč 1377m, Risnjak 1528m, Ličko sredogorje 1269m, Svilaja 1508m, Kamešnica 1849m, Tušnica 1702m, Čabulja 1780m, Velež 1969m, Bjelastica (Leotar) 1396m i jugoistočni primorski Dinaridi u Crnoj Gori do Prokletija na albanskoj granici.
Obseg i omedjenje
U popularno-planinarskim prikazima se često vrh Burni Bitoraj (1.385 m) shvaća posebno kao manji usamljeni gorski masiv izmedju Risnjaka i Bjelolasice, dok se susjedna južnija Viševica (1.428 m) nelogično ubraja u "V. Kapelu" - iako su oba ta bliska vrha podjednako daleki od Bjelolasice (1.534 m) i od nje su još jasno odvojeni nižom udolinom Drežničkoga i Mrkopaljskog polja. Na sjeverozapadu je od višeg Risnjaka (1.528 m) taj bitorajski lanac isto odvojen starom cestom Lokve-Jelenje s akumulacijskim jezerima Lokve i Bajer na silikatnoj visoravni Rogozno. Na jugoistoku se preko gorske ceste Krmpote-Drežnica na sedlima Alan i Banska vrata (1.033 m), bitorajski lanac uz primorje nastavlja u južniji viši greben Senjsko Bilo (1.494 m) i dalje još na sjeverni Velebit.
Vrhovi bitorajskog grebena
Glavni su vrhovi duž bitorajskoga primorskog lanca tj. Liburnijskog krasa, od sjeverozapada na jugoistok: najzapadniji niži Tuhobić 1.106m, Burni Bitoraj 1.386m, Mali Bitoraj 1.384, Piršova Kosa 1.314m, Bukova Kosa 1.386m, piramidalna Viševica 1.428m kao najviši vrh u tom primorskom nizu Liburnijskog krasa (izmedju Velebita i Risnjaka). Jugoiztočno su još Strilež 1.388m, Smolnik 1.279m, Ričko Bilo 1.286m, Meline 1.271, Zapadak 1.280 i dalje najjužnije prama Senjskom Bilu sedlo Podbitoraj, vrh Torić 1.104m i opet južni Bitoraj 1.141m iznad Vratnika.
Svi ovi toponimi jasno dokazuju da je izvorno pučko shvaćanje ukupnog Bitoraja kod starosjedilaca tu znatno širje od novo-nametnutoga planinarskog, tj. izvorni domaći Bitoraj je čitavo primorsko gorje od Fužina do Vratnika, ili baš ono što planinari lažno zovu "primorska Kapela" (domaći starosjedioci tu nemaju pojma o nekoj "Kapeli" uz more). U okviru toga Liburnijskog lanca Bitoraj-Viševica, na jugu iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1.099m (za koje planinarci krivo navode da su na tzv. "Kapeli"). Oko vrhova na grebenu ima više stalnih izvora, a najviši je Plavuš na 1.270m u ponikvi pod glavnim vrhom Viševice.
Gradja i reljef
Liburnijski gorski lanac Bitoraj-Viševica se pretežno sastoji od karbonatnog krasa, najviše od dolomitiziranih vapnenaca iz mezozoika, a na sjeverozapadnom rubu je silikatna visoravan Rogozno kojom je i geotektonski izdvojen od grupe Risnjak-Sniježnik (čakav. Snižâk). Prama jugozapadu do vinodolske obale i Bakarskog zaljeva se bitorajski greben spušta preko 3 uzastopne terase s većim klisurastim odsjecima Kolovrati i Griže (Vinodolske stijene).
Šumske strmine najviših vrhova najprije silaze u manje kraško polje Lič koje se nastavlja na visoravan Ravno visine oko 600-700m, pa se odatle naglo obrušava niz klisuraste odsjeke Griže (Vinodolske stijene) visoke po 200-500m u dolinu Vinodola i Bakarski zaljev, a potom su od mora još odvojeni nižim obalnim grebenom (100-300m) duž jadranske magistrale.
Flora i šume
U novije doba je podrobno proučena flora Viševice (Rac 1995 i 2006) pa je na profilu od vrha do Vinodola nadjeno 1679 raznih biljaka, što je raznim biljem treće najbogatije područje u Hrvatskoj nakon Velebita i Biokova. Na višem grebenu Bitoraja i Viševice su većinom bukove šume, a oko travnatog tjemena Viševice raste endemsko grmlje Oreoherzogia, Sorbus croatica, Berberis croatica i sl. U ponikvama oko Viševice su najzapadnija nalazišta balkanske bukve (Fagus X moesiaca).
Na nižim primorskim padinama iznad Vinodolskih stijena su donedavna uz hrastove rasle prostrane endemske šume jadranske crne jele (Abies pardei) zajedno s inim rijetkim drvećem (Acer velutinum, Fraxinus garganica, Tilia caucasica, Ostrya itd.), koje je do danas ovdašnja šumarija većinom posjekla. Razni biljni endemi takodjer rastu na Vinodolskim i Kolovratskim stijenama. U gustim šumama Viševice se od faune najviše ističu brojni medvjedi, koji tu često silaze do Vinodola, a na stijenama ima raznih ptica grabljivica.
Vršna flora Viševice
Listopadni oromediteran (vršnosredozemni pojas) na vrhu Viševice (1.428 m): Dok je susjedni niži Bitoraj (1385 m) po kopnenom biljnom pokrovu uglavnom sličan inim šumskim vrhovima Gorskog Kotara, viši i ogoljeli vrhunac Viševice se zbog udara orkanske bure, po osobitoj vegetaciji bitno razlikuje od svih vrhova Like i Gorskog Kotara pa je botanički sličniji južnijim planinama Dalmacije, Grčke i Turske s posebnom južnoplaninskom vegetacijom (oromediteran).
Na tim južnim planinama u Sredozemlju uz gornju granicu šume na rubu vršnih travnjaka Seslerion tenuifoliae, izostaje crnogorična klekovina bora iz srednjoeuropskih vrhova i zamjenjuju je južnoplaninski listopadni grmljaci. To je na Viševici i dalmatinskim planinama niska šikara Oreoherzogio-Berberidetum croaticae s nizom riedkih i endemskih grmova: Berberis croatica, Oreoherzogia liburnica (= Rhamnus mulleyana), Sorbus mougeotii ssp. croatica, Ribes pallidigemum, Salix appendiculata, Cotoneaster integerrima, Rosa malyi i ini rjedji planinski grmovi.
Primorske jelove šume
Primorske crnojelove šume iznad vinodolskih stiena: Poznate i prostrane šume bukve s jelom iz Gorskog Kotara nastavljaju se oko Bitoraja i u kopnenom zaledju Viševice, a po izgledu su bujne ali jednolične bez većih osobitosti. Naprotiv na primorskoj padini Viševice, uzduž kamenite visoravni iznad vinodolskih stiena sve donedavna su na nekih 16 četvornih kilometara rasle prostrane i osobite jelove šume (Ostryo-Abietetum pardei) sa crnograbom bez bukve, koje su naši šumari zbog brze zarade odnedavna većinom posjekli do golog krša, jer su tobože netipične i za njih neproduktivne. Ova posebna jadranska jela (Abies pardei izvan Vinodola još raste samo kod Karlobaga (do Dabarskih Kukova) i kod Zagvozda na sjevernoj padini Biokova. Dosta slične šume inih primorskih jela bez bukve (Abieti-Quercion) rastu samo južnije u Dalmaciji, Grčkoj i Turskoj.
Baš te čudne crnojelove šume iznad Vinodola su dendrološki najbogatiji šumski tip u cijeloj Europi, kao prirodni arboretum čak sa 56 rijetkih i ugroženih vrsta raznog drveća i grmlja koji tu rastu zajedno u istoj šumi: jadranska crna jela (Abies pardei koja raste i na Biokovu), pa uz nju još Acer velutinum (A. villosum), Tilia rubra (T. caucasica), Ostrya carpinifolia, Quercus dalmatica, Qu. dalechampii, Qu. brachyphylla, Fraxinus ornus ssp. garganica, a u podsloju još riedki grmovi Sorbus baldaccii, Cerasus cupaniana, Swida australis, Laburnum alschingeri, Lonicera croatica, Frangula rupestris, Cotinus coggygria, Juniperus navicularis, Lembotropis australis, Clematis flammula, Ruscus aculeatus, Rosa croatica, Genista dalmatica i niz inih grmova iz ostalih naših šuma, pa razni ljiljani, orhideje itd. Nakon prorjeđivanja i nerazumne sječe crne jele, dio tih rariteta su na ogoljelom kršu iznad Vinodola nedavno već izumrli i nestali.
Ceste i naselja
Uzduž bitorajskog grebena na terasastom reljefu je izgradjeno više uzdužnih cesta. Jugozapadnim podnožjem kroz dolinu vodi vinodolska cesta i uz obalu Jadranska magistrala, dok se na najvišoj terasi preko visoravni pod vrhovima nalazi asfaltna brdska cesta Fužine-Lič-Ravno-Bribir-Novi Vinodolski. Od ove se još odvaja više makadamskih šumskih cesta, a najviša ide na istok preko sedla Javorje (1190 m) i oko vrha Viševice do vrela Plavuš na 1270m, odakle je tek kraći uspon pješice šumskom stazom na glavni vrh.
Uz podnožje su glavna naselja duž grebena Bitoraj-Viševica u sjevernom zaledju Fužine, Mrkopalj i na istoku Drežnica, a na jugozapadu u primorju Bakarac, Grižane, Bribir i Novi Vinodolski. Na samom gorskom grebenu nema stalnih naselja osim par šumarskih baraka, a na visoravni Ravne su šumarski i lovački dom, planinarski dom 'Vagabund' (868 m), pa niz starih pastirskih stanova koji su većinom pregradjeni u novije vikendice ili su već dijelom u ruševinama. Razmjerno je najveće stalno naselje duž toga gorskog grebena visinsko selo Lič u manjem Ličpolju (vidi niže), južno od sjevernijih rubnih Fužina i zapadno od glavnog vrha Viševica.
Kraško Lič-polje
Lič-polje je kraška udolina na jugozapadnom rubu Gorskog Kotara južno od Fužina u okružju Liburnijskog krasa Bitoraj-Viševica. Površina trokutaste zaravni je 24 km², a omedjeno je na sjeveroistoku grebenom Bitoraja (1.386 m), na istoku je najviši vrhunac Viševica (1.428 m), a na jugoistoku Zagrajski vrh (1.187 m) i na jugu spram Vinodola vrh Kobiljak (1.107 m), pa na zapadu ini niži vrhovi ispod 1.000m. Dno polja je na visinama 500-600m, a kroz polje protiče i u njemu ponire rječica Ličanka, sjevernije uz izvorište u Fužinama prozvana potokom 'Fužinarka'.
Sjeverozapadno od Ličpolja na nepropusnim silikatima Rogozno je izgradjeno umjetno jezero tj. hidroakumulacija Bajer za obskrbu tunelom hidroelektrane Tribalj u susjednom Vinodolu. Polje se zove po najvećem naselju Lič kojega početkom 17. stoljeća naseljavaju bunjevačke obitelji izbjegle pred Turcima iz zaledja Senja, pa tu svoje kuće podižu podno brda Gradina s ilirskim ruševinama. Na mjestu gdje je bila i ranije crkva razorena u doba 2. svjetskog rata, danas se nalazi gospino svetište Majka Božja Snježna.
Polje je obradivo ali je zbog visine hladno, pa se sadi odporniji krumpir i zelje, a na jugoistočnom dijelu je neplodno-šljunkovito i pod travnjacima gdje pasu krave i konji iz lokalne ergele. U polju je i nekoliko manjih jezeraca: Marasovo jezero i Podkoš gdje je mrijestilište riblje mladji, većinom pastrva. Na rubnim djelovima su smještena naselja od kojih je najveće selo Lič (379 stanovnika god. 2001), pa susjedni zaselci Banovina (151 st.), Pirovište (44 st.) i Podkobiljak (tek 10 st.).
Lič su osnovale 49 obitelji Bunjevaca iz senjskih Krmpota god. 1605.- 1606, uz dozvolu grofova Zrinskih pod brdom Gradina, koji su kasnije dijelom odselili u primorski Vinodol. Zatim su se od 1627. tu još priselili ini Bunjevci iz senjskog zaledja, od kojih su danas najbrojniji seljaci Starčevići i Radoševići što se sad najviše bave sadnjom krumpira, te uzgojem krava, konja i pastrve.
Abstract
Mts Bitoraj-Viševica (coastal range of the Liburnic Karst): This is a coastal mountain range in western Croatia, with its main peaks Viševica 1.428m, Strilež 1.388m, and Burni Bitoraj 1.386m. This range consists chiefly of the rugged calcareous karst, and it is covered by the montane beechwoods and by xeric submediterranean firwoods, including many rare endemics. Besides some minute hamlets, the main mountain settlement there is the village Lič in the related upland valley Ličpolje. The north-eastern landward slopes of this range gradually descend in Gorski Kotar uplands, and its abrupt coastal slopes in southwestern side fall by huge cliffy escarpments toward the Adriatic Sea.
Literatura
- Brumec, V. 1948. Viševica in mali Bitoraj. Planinski vestnik 48: 361, Ljubljana.
- Cvetišić, V. 1930: Šumama Velikog Bitoraja. S planina i gora, III: 52.
- Pavešić, P. 1972: Burni Bitoraj i Viševica. Naše planine 24: 139, Zagreb.
- Rac, M. 1994: Flora i vegetacija Vinodola i Viševice i njihov geobotanički položaj u Dinaridima. Dr. disertacija, 279 str. Sveučilište u Zagrebu (izvod: Vinodolski Zbornik 11: 34-43, Crikvenica 2006).
Poveznice
Reference
Original condensed compilation, adapted by GNU-license almost from Wikinfo and WikiSlavia.
