Gorski Kotar

Gorski kotar (čakav. Gorýnje) je sastavni dio Primorsko-goranske županije, šumsko-brdsko područje kroz koje se prolazi putujući između Zagreba i Rijeke. Središte toga kraja je gradić Delnice, a od poznatijih naselja se još ističu Mrkopalj, Čabar, Fužine, Lič, Ravna Gora, Skrad, Vrbovsko i Brod Moravice. Gorski kotar obiluje prirodnim ljepotama i zanimljivostima, a jaka depopulacija koja je zahvatila taj kraj u komunističkoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, učinila je neke prostore potpuno nenaseljenima tj. prepuštenima divljoj prirodi. U ovom dijelu Hrvatske je smješten i Nacionalni park Risnjak. U zadnje vrijeme Gorski kotar polako oživljava više novim inicijativama pojedinaca, negoli sustavnim mjerama hrvatske vlade ili drugih državnih ustanova.

Abstract

Gorski kotar (local: Gorýnje, English: Mountain District) is the mountainous region in western Croatia between Karlovac and Rijeka. Together with Lika and the Ogulin-Plaški valley it forms Mountainous Croatia. Because 63% of its surface is forested it is popularly called the green lungs of Croatia or 'Croatian Switzerland'. Through the region passes the European route E65, which connects Budapest and Zagreb with the Adriatic port Rijeka. The region is divided between Primorje-Gorski Kotar county and Karlovac county. The majority of the region lies in Primorje-Gorski kotar county including the cities of Delnice, Čabar, Vrbovsko; and the municipalities of Mrkopalj, Ravna Gora, Skrad, Brod na Kupi, Fužine and Lokve. The part of the region that is in Karlovac county contains the Municipality of Bosiljevo and part of the City of Ogulin. With a population of 6054, Delnice is the largest town of that region and its center. Other minor centers with populations of more than 1,000 are Vrbovsko (1,900) and Ravna Gora (1,900). Begovo Razdolje is the highest town in Croatia, located in Gorski kotar at an altitude of 1076 m. During ex-Yugoslavia was a strong emigrating from that region toward USA, and their main colony of about 20,000 local emigrants is Strawberry Hill in Kansas.

Uvod: Gorski Kotar

Gorski kotar je planinsko područje u zapadnoj Hrvatskoj na sjeverozapadu Dinarskog krasa. Obuhvaća površinu od 1.270km², od čega je čak 63% površine ili 2/3 područja pod šumom, pa je to jedno od još najbolje očuvanih šumskih područja Europe. Po popisu iz 2001. godine, tu živi oko 27.000 stanovnika u 342 naselja, pa u Hrvatskoj spada medju slabo naseljene predjele s gustoćom od 21.2 stanovnika po kv.km. Okvirne granice tvori razvodnica Jadranskog i Savskog (Crnomorskog) sliva na jugozapadu prama Kvarneru, a na sjeveru državna granica sa Slovenijom tj. rijeke Čabranka i Kupa nizvodno do Severina, zatim od Severina oko Ogulinskog polja do Hreljina i Modruša na istoku, dok na jugoistoku Gorski Kotar nejasno graniči s Likom. Cijelo područje je idealno za turizam jer nudi svježu gorsku klimu u blizini jadranskih ljetovališta, pa je tako moguće dopodne se skijati u Gorskom kotaru, a popodne se kupati u Jadranskom moru. Tu se nalazi Nacionalni park Risnjak, pa umjetna jezera (hidroakumulacije) Lokvarsko (2.1km²) i Bajer (1.2km²). Glavno središte Gorskog Kotara je gradić Delnice, a ina važnija goranska naselja su još (abecedno): Begovo Razdolje (najviše naselje u Hrvatskoj na 1.076m), Brod Moravice, Brod na Kupi, Crni Lug, Čabar (gdje su ostatci rimskih zidina tzv. sjeverni Limes), Fužine, Lokve, Moravice, Mrkopalj, Ravna Gora, Skrad, Vrbovsko, itd.

Važnije planine

Uz niz osrednjih vrhova oko 1.000m, u Gorskom Kotaru se posebno ističu 3 viša planinska lanca iznad 1.400m: na sjeverozapadu masiv Risnjaka i u sredini najviši lanac Velike Kapele, a na jugozapadu nad Kvarnerom je posebni Liburnijski lanac Bitoraj-Viševica. Najviši vrhunac Gorskog Kotara je Bjelolasica (čakav. Belavâr) na 1.534m, potom Risnjak (1.528 m), hrvatski Snježnik (domaće: Snižâk, 1.506m), pa vinodolska Viševica (1.428 m), Burni Bitoraj (1.385 m) i ini niži.

Bjelolasica (V. Kapela)

Velika Kapela (grč. Alphion oros, latin. Mons Albius, čakav. Belavâr, kajk. Belázica) je planinski lanac u zapadnoj Hrvatskoj i nalazi se na istoku Gorskog Kotara. Pruža se od Gorskog Kotara na zapadu do Like na istoku i od Ogulinske doline na sjeveroistoku do Mrkopaljskog, Drežničkog polja i Križpolja kojima je na jugozapadu odvojena od drugih obalnih lanaca Bitoraj-Viševica i Senjsko Bilo. Na jugoistoku se V. Kapela preko sedla Kapela nastavlja u Lici na nižu Malu Kapelu (1.279 m), a na sjeverozapadu ju Delničko polje odvaja od Risnjaka (1528 m). Greben Velike Kapele je najuži planinski prag između kontinentalne Panonije i primorskog Mediterana na obali Senj-Novi Vinodolski. Klimatski tipovi izmjenjuju se od Ogulinske doline na sjeveru (kontinentalna klima), preko središnjeg planinskog masiva Bjelolasica (planinska klima), do obale Klenovica-Senj na jugu (submediteranska klima), a oborina ima obilno cijele godine. Najviši vrhunac cijeloga Gorskog Kotara i Kapelskog lanca je na sjeverozapadu Bjelolasica 1.534m, a ini niži vrhovi su Kula 1.526m, Javornica 1.375m i ini istočniji niži od 1.300m. Na Velikoj Kapeli nalaze se poznati zaštićeni parkovi i krajolici, a u kraškom reljefu se najviše ističu prirodni rezervati Samarske i Bijele stijene s osobitom bogatom florom.

Nacionalni park Risnjak

Risnjak je kraška planina i nacionalni park u zapadnoj Hrvatskoj, u Gorskom Kotaru iznad Rijeke u Primorsko-goranskoj županiji. Gorski masiv Risnjaka sastoji se od više vapnenačkih vrhova i spada u najljepše hrvatske planine s očuvanom florom i faunom, a bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta vidljivo je na svakom koraku. Risnjak spada u Dinarsko gorje, ima planinsko-subalpsku klimu s obiljem padalina i najuži je planinski prag između Panonije i Mediterana, širine tridesetak kilometara. Ime je dobio po životinji Ris (Lynx) koja obitava u šumama Risnjaka. Najvažniji vrhunci u gorskoj skupini Risnjaka jesu: Veliki Risnjak visine 1.528m, tzv. 'hrvatski Snježnik' (tj. domaće-čakavski: Snižâk) visine 1.506m, sjeverni Mali Risnjak od 1.434m i južni Mali Risnjak 1.448m. Na sjeveru pod Risnjakom izvire rijeka Kupa, jedna od najčišćih većih rijeka u Republici Hrvatskoj. Masiv Risnjaka je klimatska, vegetacijska i dialektalna razdjelnica zapadne Hrvatske, pa zato na primorskom jugozapadu od njega uglavnom žive čakavci, a u zaledju na sjeveroistoku su većinom kajkavci.

Bitoraj-Viševica

Bitoraj-Viševica (gorje Liburnijskog krasa, grč. Hytmethos oros, latin. Mons Lacinius, čakav. Vysévica): Iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola se uzdiže jasno povezani rubni niz primorskih vrhova koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu gorskog lanca Bitoraja dužine oko 45km, s nizom vrhova: Tuhobić, Bitoraj, Viševica, Strilež i inima nižim na jugoistoku prama Senjskom Bilu. U popularno-planinarskim prikazima se često vrh Burni Bitoraj (1.385 m) shvaća posebno kao manji gorski masiv, dok se u nastavku bliska južnija Viševica (1.428 m) nelogično ubraja u V. Kapelu - iako su oba ta susjedna vrha podjednako daleki od Bjelolasice (1.534 m) i od nje su jasno odvojeni nižom udolinom Mrkopaljskog i Drežničkog polja. Na sjeverozapadu je od višeg Risnjaka taj bitorajski lanac odvojen starom cestom Lokve-Jelenje s akumulacijskim jezerima Lokve i Bajer. Na jugoistoku se preko gorske ceste Krmpote-Drežnica na sedlima Alan i Banska vrata (1.033 m), bitorajski lanac dalje nastavlja u južniji viši greben Senjskog Bila (1.494 m). Glavni su vrhovi u lancu uzduž toga bitorajskog grebena visokog 1200-1300m, od sjeverozapada na jugoistok: Tuhobić 1.106m, Burni Bitoraj 1.386m, Mali Bitoraj 1.384, Bukova Kosa 1386m, Viševica 1.428m (najviši vrh u nizu Liburnijskog krasa), pa jugoistočno još Strilež 1.388m, Smolnik 1279m, Ričko Bilo 1286m, Zapadak 1.280 i ini niži dalje prama Senjskom Bilu. U okviru lanca Bitoraj-Viševica na jugu iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1099m.

Klek iznad Ogulina

Klek je istaknuti stjenoviti vrh na istočnom rubu masiva Velike Kapele, iznad grada Ogulina. Visok je 1.182 metra i ima oblik 3-4 km dugoga stjenovitog hrpta smjera sjeverozapad-jugoistok, koji je od podnožja pa do grebena prekriven šumskim plaštom, dok se oko podnožja planine prostiru široke livade. S koje god mu se strane prilazi, Klek pokazuje drugo obličje, ali pogled odasvud privlači njegova okomita, 200m visoka okomita stijena. Gledan s juga doimlje se kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava i po pučkoj predaji je vrh Kleka sijelo vještica, koje su postale simbolom Kleka i Ogulina. Sam vrh Klek je kamena glavica promjera desetak metara, povrh stjenovitih okomica. S vrha je lijep vidik prama Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i jezeru Sabljaki, a za lijepih dana vide se i Alpe. Klekova vršna stijena bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona.

Goranske rijeke

Glavne i najveće goranske rijeke teku na sjeveroistoku Gorskog Kotara u savsko-crnomorskom slivu: gornja Kupa, pritok Čabranka i gornja Dobra, dok su na jugozapadu u jadranskom slivu tek manje rječice ponornice.

Gornja Kupa

Kupa ( latin. Colapis, sloven. Kolpa, čakav. Kulpa) je pretežnim dijelom tj. duž 3/5 svoga gornjeg i srednjeg tijeka granična rijeka Hrvatske i Slovenije, a od toga 1/3 gornje Kupe teče kroz Gorski Kotar. Kupa izvire iz kraškog jezerca tamnozelene boje u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom Kotaru. Oko 100m nizvodno s desne strane prima vodu povremenog bujičnog potoka Krašićevica, a dalje s lijeve strane je povremeni pritok Sušica gdje skreće prama sjeveroistoku, pa zatim na sjever. Ispod izvora je Kupa brza rijeka, dok se nakon nekoliko kilometara smiruje i postaje mirna rijeka ispresjecana mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pogon vodenica tj. mlinova i pilana. Granična rijeka postaje na ušću lijeve pritoke Čabranke u Kupu. U svomu gornjem tijeku se Kupa probija kroz duboki šumoviti kanjon. Na nekim se mjestima kanjon proširuje pa se tamo nalaze plodne njive i polja. Sljedeća druga veća rijeka koja se ulijeva u Kupu je Lahinja sa sjevera iz Slovenije.

Kupa kod Ozlja ulazi u svoj ravničarski tijek. Zatim stiže do Karlovca gdje se s desne strane ulijeva rijeka Dobra pa ubrzo nakon toga i Korana koja već nosi vode Mrežnice. Kasnije se u Kupu još ulijevaju rijeke žumberačka Kupčina s lijeve i banijska Glina s desne strane, a kod Petrinje se ulijeva i Petrinjčica iz Zrinske gore. Na kraju blizu njenog ušća u Savu kod Siska se u Kupu s lijeve strane ulijeva još i turopoljska rijeka Odra. Ukupna dužina korita rijeke Kupe je 296 km. Minimalna izdašnost izvora rijeke Kupe iznosi 1,2 m3/s, a maksimalna čak 144 m3/s, mjereno na limnigrafu u Kuparima. Srednja temperatura vode je 7°C. Glavni izvor nije kaptiran, a voda istječe na visini od 321 mnm. Kupa u godišnjem prosjeku rijeci Savi donese 283 m3/s vode.

Čabranka

Čabranka je kraća granična rijeka izmedju Hrvatske i Slovenije kao prvi lijevi pritok gornje Kupe. Dugačka je 17,5 km, a izvire kod Čabra pod planinom Obrhom na 546m nadmorske visine. Najvažniju su joj manji pritoci rječica Sušica, ponornica Tršćanka i potok Mandli, a ulijeva se u Kupu kod Osilnice na 287m. Čabranka je čista i bistra gorska rijeka, koja ima veliko značenje zbog prirodnih ljepota i športskog ribolova najviše na pastrve.

Gornja Dobra

Dobra (latin. Polanus) je hrvatska ponornica i desni pritok donje Kupe. Izvire iz dva izvora kod Skrada i Bukovog vrha. Dužina joj je 104 km i površina sliva 900 km². U gornjem tijeku od izvorišta do grada Ogulina teče Gorskim Kotarom, a donja Dobra teče sjeverozapadnim rubom Kordunskog krasa i ulijeva se u Kupu kod sela Mahično iznad Karlovca. Goranska gornja Dobra ponire u Ogulinu u Đulinom ponoru tj. u najdužem sustavu špilja u Hrvatskoj, da bi nekoliko kilometara dalje opet izišla na površinu. Rijeka Dobra je bogata ihtio- i ornitofaunom. Gornja i donja rijeka Dobra obiluju ribljim vrstama: potočna i kalifornijska pastrva, lipljan, klen, mrena, uklija, šaran i linjak u gornjoj Dobri, a donja Dobra je jedna od rijetkih hrvatskih rijeka u kojoj se još može naći i mladica, pa štuka, klen, plotica i mrena. Dobra ima 2 vodenice koje još uvijek rade i na njoj već radi hidocentrala Gojak, a pri kraju je izgradnja još jedne HE "Lešće".

Zemljopisne značajke

Gorska Hrvatska zauzima sjeverozapadni dio dinarskog planinskog prostora, a dijeli se na 3 prirodne zemljopisne cjeline:

Gorski kotar na sjeverozapadu;
Lika na jugoistoku;
Ogulinsko-plaščanska ili tzv. 'Podkapelska' udolina na granici Like i Korduna.

Reljef

To je razmjerno visoki kraški prostor izgrađen pretežno od mezozojskih vapnenaca i jasno odvojen od mediteranskog i peripanonskog područja. Najviši je na rubovima (Risnjak, Snježnik, Velebit, Plješivica, Mala Kapela i Velika Kapela), dok u većem dijelu unutrašnjosti, posebno u Lici, prevladavaju niže zavale u poljima u kršu međusobno odvojenih sredogorjem.

Goranska klima

Gorska Hrvatska najvećim dijelom ima svježu kontinentalnu klimu, a klima najviših dijelova (iznad 1.500m) je planinska tj. subalpskog tipa. Najviše kiše padne u hladnom dijelu godine, a česti su snijeg i magla. Gorski Kotar je najkišovitiji dio Hrvatske, a poseban problem su tzv. kisele kiše nanesene iz Europe zapadnim strujanjem.

Poljoprivreda i šume

Zbog nepovoljnih prirodno-geografskih obilježja, Gorska Hrvatska je manje pogodna za ratarstvo. Obradivih površina je malo, a uspijevaju samo kulture koje podnose oštriju klimu: krumpir, zelje, zob, raž, itd. Osim tradicijskog stočarstva je razvijeno i šumarstvo, jer je prirodni vegetacijski pokrov bukovih i crnogoričnih šuma jače sačuvan sjeverozapadno u Gorskom Kotaru, dok je Podkapelska udolina Ogulin-Plaški većinom iskrčena tj. pretežno bez šume.

Prometno značenje

Najveće praktično značenje tom gorskom području daje prijelazni prometni položaj. Dinarski gorski niz je tu najuži i najprohodniji, što omogućuje najlakše povezivanje susjednih primorskih i peripanonskih krajeva. Ovdje prolaze i važne međunarodne prometnice koje povezuju srednje Podunavlje sa sjevernim i južnim primorjem: Budimpešta - Zagreb - Rijeka, te Beč - Zagreb - Split. Stoga se taj dio naziva "hrvatskim vratima" (ili 'hrvatskim pragom').

Pučanstvo i naseljenost

Gorska Hrvatska uglavnom je stalno gubila odselidbom veliki dio svog pučanstva u doba Jugoslavije kroz zadnjih stotinjak godina, pa joj je time i naseljenost oslabila. Temeljni razlog takvom procesu bio je kraški teren i povezano siromaštvo koje je poticalo na iseljavanje. Zato je gorski dio Hrvatske postao naš vodeći prostor odselidbe i izrazite depopulacije i tu se pučanstvo kroz proteklih stotinjak godina zamalo prepolovilo. Ukupno u 596 naselja Gorske Hrvatske dosad živi tek 94.400 stanovnika. Zato je naseljenost Gorske Hrvatske razmjerno rijekta i gustoća sada iznosi samo 12 st./km2 koja je najniža u Hrvatskoj, pa ovdje nema velikih naselja. Najveći su Ogulin sa 15.000 gradjana, pa Gospić sa 9.000 i Delnice 6.000 stanovnika. Gorska Hrvatska nema vlastiti (makro-)regionalni centar izim tek rubnog Ogulina, pa je danas gravitacijski podijeljena između tzv. Zagrebačke, Riječke i Splitske 'makroregije' tj. pripadnih županija.

Kratki uvid povijesti

Prvi sigurno poznati stanovnici Gorskog Kotara su bili antički Japodi (Iapydes) kojima je tu bila zapadna granica, dok su istočno dosezali do Une. Izim manjih japodskih sela, u antici tu nisu poznata veća naselja ni gradovi, jer su u rimsko doba glavne ceste zaobilazile područja nepreglednih šuma Gorskog Kotara, pa je na jugu primorjem Liburnije vodila glavna obalna cesta Senia-Tarsatica (Senj-Trst), a sjevernije iza Kupe je bila druga paralelna cesta uz slovensku Krku (Corcora). U samomu Gorskom Kotaru su iz antike već prije Krista poznati starogrčki nazivi Kôlapis potamos (rijeka Kupa), pa planine Alphion oros (Kapela) i Hytmethos oros (Bitoraj-Viševica). Kasnije u rimsko doba su poznata latinska imena rijeka Colapis (Kupa) i Polanus (Dobra), pa gorja Alpes Albiae (Kapelsko gorje), Mons Venas (Risnjak + Snježnik), Mons Lacinius (Bitoraj-Viševica), dok imena nutarnjih naselja u Gorskom Kotaru tada još nisu zapisana, osim istočnijih u Lici i primorskih luka na jugu.

Prva poznata imena značajnijih naselja unutar Gorskog Kotara poznata su tek od srednjeg vijeka nakon doselidbe Hrvata. U početku do 9. stoljeća, južnohrvatski banovi Primorske Hrvatske uglavnom na zapadu vladaju samo do Grobnika i Rječine, a tek od Trpimira I. (848.- 863.) do Tomislava se hrvatska vlast širi dalje na istočnu Istru do Raše. Potom slabiji kraljevi od Krešimira II. do Svetislava Surine tj. od 948.- 999. gube Istru i granica je opet Grobnik-Rječina, a potom jači kraljevi Stjepan Dobroslav i Petar Krešimir IV. opet drže istočnu Istru, da bi ju od Zvonimira preuzela Venecija pa je zapadna granica opet Grobnik-Rječina. Kasnije pod Arpadovićima i sve do Habsburga je Gorski Kotar stalno unutar Hrvatske sve do danas.

Goranski dialekti

Gorski Kotar je poput Istre, Kvarnera, Medjimorja i Hrvatskog Zagorja većinom bio izvan direktnoga turskog dosega (osim kraćih pljačkaških provala), pa je zato do danas ostao izrazito starohrvatskim dialektalnim područjem s tek neznatnom manjinom doseljenih balkanskih novoštokavaca. U Gorskom Kotaru su vidljive 4 glavne dialektalne cjeline:

Na najvećem prostoru oko 3/5 srednjeg i sjevernog dijela Gorskog Kotara do Kupe izrazito prevladavaju ekavski kajkavci.
U rubnom pojasu oko 1/4 Gorskog Kotara na jugozapadu prama Kvarneru i na istoku spram Like i Korduna, tj. od Fužina do Ogulina se većinom nalaze naizmjence u mozaiku dialektalna naselja prijelaznih polučakavaca npr. Klana, Mrzla Vodica, Brestova, Sleme, Presika, Stubica, Bosiljevo, kao i kajkavskih ikavaca: Fužine, Lokve, Zdihovo i dr. Vidi još pobliže: Kajkavska ikavica.
U manjim raspršenim enklavama se na istoku i jugoistoku nalaze najzapadnija naselja naknadno doseljenih jekavskih štokavaca (većinom pravoslavni i unijati) kao izbjeglica pred Turcima, npr. Moravice, Gomirje, Vrbovsko, Jasenak i Drežnica.
Ikavski Bunjevci (novoštokavci) doseljeni iz Hercegovine i Zagore, imaju tek manji udjel samo na jugoistoku Gorskog Kotara odakle se nastavljaju na prostrane Ličke Bunjevce: Mrkopalj i Tuk.
Šćakavski ikavci doseljeni iz Bosne su najrjedji medju Goranima i tu su ograničeni samo na Sunger, a inače ih ima sporadično u Lici, dalmatinskoj Zagori i najviše u zapadnoj Bosni, vidi pobliže: Šćakavski ikavci.
Nepalatalni cakajski: To je najrjedja inačica kajkavice nalik na jadranski cakavizam iz istočne Istre (Labin-Rabac) i više jadranskih otoka: Lošinj, sjever Cresa, Baška, zapadni Brač i Hvar, Vis itd. Ovi nepalatalni kajkavci i cakavci izostavljaju većinu palatala (č, ž, š) i pretežno ih izgovaraju kao sibilante: c, z, s. Medju kajkavcima su nepalatalni govori vrlo rijetki i dosad su poznati tek na 2 područja: oko zagrebačkih Sesveta i susjednih sela, ter u sjeverozapadnom kutu Gorskog Kotara oko Prezida i susjednih sela gdje je taj "cakajski" govor u izumiranju i rabe ga još uglavnom starci.

Goranski gradovi

U Gorskom Kotaru zbog velike odselidbe u drugoj komunističkoj Jugoslaviji danas nema većih gradskih središta, a razmjerno najveći polugoranski grad je Ogulin s preko 15.000 gradjana koji leži rubno na istoku uz tromedju Like i Korduna. U unutrašnjosti Gorskog Kotara su drugi značajni gradić Delnice s preko 6.000 stanovnika. Medjutim, polovica odseljenih Gorana danas već žive u Americi gdje je sada i najveće naselje naših Gorana, pretežno kajkavski Strawberry Hill kao zapadno predgradje Kansas Cityja u SAD, pa tu danas već živi oko 20.000 naših kajkavaca većinom doseljenih iz Gorskog Kotara.

Središnji gradić Delnice

Delnice su najveće zapadno kajkavsko naselje u Hrvatskoj. Delnice su kajkavski gradić u Primorsko-goranskoj županiji tj. u Gorskom Kotaru i medju najvišim brdskim gradovima u Hrvatskoj, imaju 6.262 stanovnika, poštanski broj je 51300, z. širina = 45.40 i z. dužina = 14.80. Delnice se sastoje od 55 prigradskih naselja: Bela Vodica, Belo, Biljevina, Brod na Kupi, Crni Lug, Čedanj, Dedin, Delnice, Donja Krašićevica, Donje Tihovo, Donji Ložac, Donji Okrug, Donji Turni, Gašparci, Golik, Gornja Krašićevica, Gornje Tihovo, Gornji Ložac, Gornji Okrug, Gornji Turni, Grbajel, Guče Selo, Gusti Laz, Hrvatsko, Iševnica, Kalić, Kočičin, Krivac, Kupa, Kuželj, Leska, Lučice, Mala Lešnica, Malo Selo, Marija Trošt, Plajzi, Podgora Turkovska, Požar, Radočaj Brodski, Raskrižje Tihovo, Razloge, Razloški Okrug, Sedalce, Srednja Krašićevica, Suhor, Ševalj, Turke, Vela Voda, Velika Lešnica, Zagolik, Zakrajc Turkovski, Zalesina, Zamost Brodski, Zapolje Brodsko i Zelin Crnoluški. Nacionalni sastav delničkog pučanstva je homogen, pa Hrvati čine oko 95% stanovnika.

Povijest Delnica

U srednjem vijeku su Delnice bile središte bogate Modruške župe, a u 16. stoljeću grad i okolno područje je uglavnom opustilo zbog povremenih napada Turaka. Bržem razvoju Delnica je bitno doprinijela izgradnja ceste Lujzijane, koja je napravljena početkom 19. stoljeća, nakon čega se u okolici počinje razvijati drvna industrija. 21. srpnja 1921. je u Delnicama Alija Alijagić, pripadnik lijeve terorističke organizacije 'Crvena pravda' izvršio atentat na Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih poslova Kraljevine SHS. Povod atentatu je bilo donošenje takozvane Obznane 1920. kojom je vlada Kraljevine SHS zabranila rad Komunističkoj partiji Jugoslavije i bitno smanjila opseg građanskih sloboda u monarhiji.

Atentatori su se dobrovoljno predali vlastima, iskoristivši sudski proces za afirmaciju svoga političkog rada. Alija Alijagić je osudjen na smrt, a drugi atentator Rodoljub Čolaković na dugogodišnju tamnicu. U doba 2. svjetskog rata su u travnju 1941. godine Delnice okupirale talianske trupe. U gradu su ubrzo počele pripreme za ustanak, a pučanstvo se dijelom pridružilo partizanima. Oko grada su se vodile žestoke borbe između partizana i Talijana, a kasnije i Nijemaca. Partizani su grad konačno zauzeli 13. srpnja 1944. Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj se u Delnicama nalazilo veliko skladište oružja JNA koje je zauzeto akcijom hrvatske policije u drugoj polovici 1991. godine, jednom od rijetkih na tom području.

Iseljeni Strawberry Hill

Najveće inozemno naselje naših Gorana i općenito od svih odseljenih hrvatskih kajkavaca u prekomorskoj Americi je istočni dio grada Kansas City u SAD, a osobito zapadno kajkavsko predgradje Strawberry Hill. Zapadni dio grada Kansas City je najveća američka aglomeracija iseljenih prekomorskih kajkavaca izvan Hrvatske, a većina njih potječu iz Gorskog Kotara. Tu je naseljeno oko 20.000 hrvatskih kajkavaca, pa je to u iseljeništvu dosad najveće naselje hrvatskih Gorana na svijetu, veće od naših domaćih Delnica i Ogulina. Glavna kajkavska područja grada Kansas gdje do danas poretežu aktivni govorni kajkavci jesu duž velike avenije StJohns Street, ter predgradje Strawberry Hill na sutoku rijeka Kansas i Missouri. Drugi značajan prekomorski grad s kajkavskim iseljenicima još je Perth u zapadnoj Australiji, gdje su od dvadesetak tisuća hrvatskih iseljenika polovica kajkavci iz našeg Medjimurja. Po broju kajkavaca je Kansas City šesti grad na svijetu, nakon našeg Zagreba (1/2 kajkavci), pa Varaždina, Velke Gorice, Sesveta i Koprivnice.

Strawberry Hill je zapadno kajkavsko predgradje metropole Kansas City u državi Kansas, a leži na slikovitoj strmini iznad sutoka pritoke Kansas u veliku rijeku Missouri. Strawberry Hill je ranije bio poznat kao Splitlog Hill, nazvanom po Mathias Splitlogu, bogatom Indijancu i vlasniku mlinova koji je kupio ovo područje i 1870. tu izgradio svoj dvorac. Kasnije je tu prodao svoje parcele za Katoličku crkvu i željezničku prugu. Nakon što je taj prostor bio podijeljen, tu je krajem 19. stoljeća izgradjena nova četvrt Strawberry Field s većinom doseljenika iz zapadne Hrvatske i Slovenije, s kućama na padini iznad sutoka 2 rijeke. Ovdje se oblikovala i najveća zajednica kajkavskih Hrvata u Americi, doseljenih većinom iz Gorskog Kotara, koji su tu do danas uspješno očuvali svoju kulturu i kajkavski jezik u američkom okružju.

Literatura

Marija Pavešić: Delnički govor. Zbornik „Delnice 1481–1981“, Delnice.
Gušić M. 1967: Etnička grupa Bezjaci. Zbornik za narodni život i običaje 43: 7-124, JAZU - Zagreb.
Rac, M. 1994: Flora i vegetacija Vinodola i Viševice i njihov geobotanički položaj u Dinaridima. Dr. disertacija, 279 str. Sveučilište u Zagrebu (izvod: Vinodolski Zbornik 11: 34-43, Crikvenica 2006).
Boris Olujić, 2007: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb, 299 str.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and completed by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.