Detuđmanizacija

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Detuđmanizacija (odtudjmanjivanje ili odtudjmanba = dekroatizacija i uništenje hrvatske državnosti): Nakon objektivne poredbe stvarnosti 1990tih i današnjice, očigledno proizlazi da je bitan sadržaj tzv. "detuđmanizacije", koju su kroz proteklo desetljeće provodile ljevičarsko-liberalne marionetske vlasti u Hrvatskoj zapravo sveopće političko, gospodarsko i kadrovsko razaranje države i njezina kolonialna predaja glavnim neprijateljima hrvatskog naroda. Nikako se ponavljanjem šupljih dekorativnih fraza ne može osporiti kako su se svih desetak idućih strahota i veleizdaja zbivale upravo od nastupa Trojanuarske koalicije 2000te, pa sve do danas:

  • Zamjena nezavisne budućnosti s vazalnim podaništvom marionetske vlasti;
  • Izjednačavnje s agresorom u ratu (oslobodilački rat i "Oluja = udruženi zločinački pothvat");
  • Uništenje nacionalne političke elite, spremne i sposobne obraniti zemlju, ostvariti neovisnost i međunarodno priznanje, ustrojiti iz ničega uspješnu vojsku koja se mogla suočiti i s najjačima u Europi;
  • Nametanje nove vazalno-marionetske pseudoelite za interese EU-šefova, uništenje hrvatske državnosti i novo buduće EUropstvo Hrvata.
  • Uhidbe, zatvaranje i predaja najzaslužnijih hrvatskih generala koji su nam stvorili novu državu, uz masovne progone, zatvore i samoubojstva hrvatskih dragovoljaca.
  • Preusmjerba u balkansku Jugosferu ("Zapadni Balkan" ili 3. Jugoslavija), jer za vrijeme Tuđmana sve do Zagrebačkog summita smo bili neovisna država Jugoistočne Europe;
  • Razprodaja i pljačka najvrijednih hrvatskih tvrtki: tek nakon 2000te se budzašto prodaje vani sve najvrijednije u Hrvatskoj (Tuđman je prodao tek dio Telekoma uz poneku banku);
  • Nepoštedno prezaduživanje 4 puta veće od 1990tih: Tuđman nam je ostavio 7 milijardi eura duga, a samo 10 godina nakon njega taj je naš dug danas preko 40 milijarda eura;
  • Zamjena Tuđmanove "pomirbe Hrvata" s razornim raspravama o "ustašama i partizanima".

Abstract

De-Tudjmanizing (= de-croatizing, plundering and destruction of the new Croatian state): This is an euphemistic syntagm since 2000ies and death of the first president Franjo Tuđman, for the recent plundering and destroying of the Croatian state, and the related abolishing of national elite and subtotal economic collapse, by the recently ruling liberal-leftists there (falsely reported abroad as "advance and democratizing"). The most evident aspects of that "De-Tudjmanizing" i.e. anti-Croatian diversions recently are the next ones:

  • Replacing of the independent national state by a puppet half-state;
  • Destruction of nearly all national, political and military elite;
  • Its false replacing by the foreign vassal pseudo-elite of corrupted politicians, acting against Croats and for strangers.
  • Massive imprisoning of nearly all deliberating leaders and many significant warriors.
  • Plundering and then very cheapy solding of nearly all existing Croatian companies almost to strangers in last dozen years.
  • Overindebting state during last dozen years by even 40,000,000,000 Euros (considerable part plundered in private interests).

Jugo-rekonkvista veleizdaje

Tzv. "detuđmanizacija" Hrvatske je započela još podkraj Tuđmanova života i osobito za njegove bolesti, tj. još u doba njegove vlasti i odanog povjerenja naroda u njega. Javni početak je bio grupni zahtjev Goldsteina, Cviića, Gotovca, Pusićke, Banca i Žuneca što je objavio zloglasni "Erasmus-Gilda" još u ratu god. 1993, za povlačenjem Tuđmana s predsjedničke vlasti (a protiv općenarodnog izbora). To nije bio samo obično prosvjedno pismo u zemlji, nego je bilo i ozbiljnih lobiranja po svijetu uz protuhrvatsku podršku i financiranje Georgea Soroša. Godinu dana potom je uslijedio pokušaj državnog udara dvojca Manolić-Mesić, opet popraćen protuhrvatsko-denunciantskim pismom Američkom kongresu. Da je to možda i uspjelo, današnje Hrvatske jamačno više ne bi bilo. Nakon Tuđmanove smrti i dijelom za bolesti podkraj života, započela je u pozadini sustavna ideološka rekonkvista tj. promičbeno-psihološki rat u Hrvatskoj kojemu su dosta doprinjeli oporbeni političari i dio vladajućih pragmatičara, pa većina protunarodnih medija, međunarodni i domaći sudovi, većina nevladinih udruga, strani protuhrvatski čimbenici (Soroš, Engleska itd.) i njihovi domaći vazali.

U tomu promičbenom protuhrvatskom ratu od kraja 1990tih do danas su za ispiranje mozgova protiv Hrvata i Hrvatske uz ino zlorabljene teze o kriminalnoj privatizaciji i 200 izabranih bogataša, o 'Oluji' kao zločinačkom pothvatu, o autoritarnosti i izolaciji zemlje, o diobi BiH i dogovorima s Miloševićem, o miješanju kostiju ustaša i partizana, o generalskoj i partizanskoj prošlosti, o koketiranju s ustaštvom i "ustaškom" emigracijom, o antisemitizmu, ...itd. Protivnici Tuđmana i cijele Hrvatske uglavnom su sustavno zlorabili sve moguće, čega su se mogli dosjetiti u tomu zlonamjernom izvrtanju naše povijesti unatrag. Nakon svega je danas već očito kako je sav taj podmukli projekt «detuđmanizacije» tj. razaranja nove Hrvatske podupiran iz svjetskih ideoloških krugova neoliberalnog globalizma i multikulturizma, protunacionalizma uz obilnu financijsku podporu Georgea Soroša slično kao i u inim ovakvim prevratima u ostalim državama. Gdje to ipak nije uspjelo - takve su države šablonski proglašavane nedemokratskima, autoritarnima, "osovinom zla" i stigmatizirane sličnim etiketama.

Tuđmana na Zapadu nisu podnosili jer je uspješno branio hrvatske narodne i državne interese, a ne zato što tobože nije bio demokrat (narod ga je skoro jednoglasno izabrao !), a njegova ideja pomirenja bila je spasonosna i tada jedino moguća, dok su se navodni antisemitizam i veličanje NDH pokazali kao podmuklo zlonamjerno podmetanje da se njega i Hrvatsku kako-bilo ocrni. To što je u ranoj fazi svojeg života bio Titov general i predsjednik «Partizana» mogli su mu zamjerati samo oni koji su do kraja ostali Titovi generali i Partizanovi navijači. Nije bio protiv europske zajednice naroda, ali je bio za zajednicu skandinavskog tipa ravnopravnih naroda i država, a ne za naddržavu, a razložno se protivio bilo kakvoj obnovi za nas pogubnih balkanskih udruživanja.

Svi takvi izdajničko-neprijateljski pokušaji nisu uspjeli u većini hrvatskog naroda bitno narušiti štovanje i zahvalnost spram novog «oca domovine» zbog stvaranja nacionalne slobode i državne neovisnosti. I što je najgorje, ta izdajnička politika nije inače donesla ništa dobroga prosječnim ljudima, koji objektivno žive sve teže i povrh toga još strahuju od gubitka nacionalne i osobne suverenosti i samostalnosti u uvjetima financijskog sloma, već potpunog kolonializma i marionetskih vlasti. Sve spomenute i ine klevete što su se beskonačno i bez veze ponavljale agresivno bez dokaza po modelu "triput ponovljena laž postaje istinom", kojima se htjelo uništiti Tuđmanovu baštinu, dosad su razotkrivene su kao šuplja ideopolitička propaganda za uništenjem i porobljenjem nove Hrvatske. Detuđmanizacija je dosad ipak uspjela moralno i politički uglavnom uništiti i izobličiti najpopularniju vodeću stranku HDZ, pa strukturno i gospodarski razoriti Hrvatsku državu i prevesti ju nakon svijetle perspektive od 1990tih u neizvjesnu kolonialno-marionetsku budućnost našega 21. stoljeća.

Kraj Tuđmanova doba

Smrću prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana je završilo najuspješnije doba novije hrvatske povijesti i obnova hrvatske državnosti. To doba čini kraj polustoljetnog komunističkog mraka i stvaranje samostalne i suverene Republike Hrvatske. Unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima i agresiji kojoj je Hrvatska bila izložena, konačno se bio ispunio neprekidni tisućljetni san i žudnja hrvatskog naroda za samostalnom i slobodnom državom. Međutim, ako je pod vodstvom dr. Tuđmana stvorena hrvatska država, nesposobni nasljednici nakon njegove smrti su našu državu iz nakaradnih i sebičnih poriva pokopali na status marionetske kolonije.

Stalno rastući napadi svih vrsta na dr. Tuđmana tj. zapravo na hrvatsku državnost službeno personificiranu u njegovoj osobi, počeli još za njegova života. Započeli su subverzivnim djelovanjem udvorničkih plaćenih piskarala i niza čudnih nevladinih udruga koje je uglavnom stvorio i financirao G.Soroš, a mnogi od tih su se i otvoreno hvastali kako im je cilj rušenje «Tuđmanova režima» (tj. hrvatske države) i još su se hvalili kako imaju financijsku i inu podršku izvana. Nakon Tuđmanove smrti to razorno djelovanje protuhrvatskih snaga iznutra i izvana se pojačalo i postaje posve otvoreno i masovno. Vojska, policija, obavještajne službe, mediji i ostale institucije odonda su temeljito kadrovski "očišćene" od zamalo svih državotvornih Hrvata, a umjesto njih su nam posvuda nametnuti globalno-liberalni eurofili.

Ubrzo nakon Tuđmanove smrti se u našu javnost naveliko uvodi nova političko-ideološka kovanica tzv. «detuđmanizacija» (tj. dekroatizacija), a svim ozbiljnijim promatračima u domovini i diaspori je odmah bilo jasno kako je to tek sofisticirani Sorošev eufemizam za rušenje hrvatske državnosti i razaranje svih nepodobnih struktura. «Detuđmanizacija» nako 2000te nije postala samo temeljnim političkim diktatom, nego i nametnuta medijska krilatica koju su mnogi poltroni po Hrvatskoj bili dužni uzastopno ponavljati poput "svete mantre" kao ranije «bratstvo i jedinstvo». Podpunom kontrolom većine medija i javnosti su prevratnici olakšali da se takvo razaranje hrvatskog društva i države još ubrza i radikalno provede do temelja. Odonda nam se u upornom mozgopranju javno nameću morbidne protuhrvatske konstrukcije kao «mračne devedesete», «privatizacijska pljačka», «udruženi zločinački pothvat» i slične ideološke podvale. Cilj takvih globalno-liberalno-protuhrvatskih podvala je jasan: kriminalizirati dr. Tuđmana i hrvatske branitelje, pa time negativno mistificirati stvaranje hrvatske države kao preduvjet njezinog poništenja i ukidanja.

Liberalno prestrojeni jugokomunisti

Ako je pod vodstvom dr. Tuđmana obranjena i stvorena hrvatska država, pa obnovljene veze s hrvatskom diasporom, oživljene hrvatske kulturne vrijednosti, zato je posve logično kako «detuđmanizacija» zapravo znači razaranje samih temelja hrvatske državnosti i nacionalne samobitnosti. Ako se sustavno i poredbeno razmotri profil ljudi koji su predvodili u toj «detuđmanizaciji», onda nam sve postaje puno jasnije, jer je javna tajna kako su to uglavnom bivš partijski drugovi, skojevci, udbaši i titovski aparatčiki. Kako je kod hrvatskoga puka u početku "detuđmanizacije" još bilo nazočan jaki protukomunistički stav, bilo je potrebno te stare protuhrvate presvuči pod prividno bolji eufemistički naziv. Tako dojučerašnji komunisti i skojevci postaju liberalni social-demokrati, a umjesto «bratstva i jedinstva», «samoupravljanja» i «jugoslavenstva» počinju nam prati mozgove s «ljudskim pravima», «slobodnim tržištem» i «globalizacijom». Dobronamjerni naivci bi se možda zapitali: »Kako su to dojučerašnji komunisti i smrtni neprijatelji «trulog kapitalizma» odjednom postali velikim borcima za ljudska prava i liberalni kapitalizam ?».

Tek na prvi pogled je to očiti paradoks i hipokrizija. Međutim, komunizam i današnji kapitalizam su samo naizgled smrtni neprijatelji: Dovoljna je usporedba komunističke parole «radnici nemaju domovine» s kapitalističkom «kapital ne poznaje granice», kako bi shvatili istoga nam smrtnog neprijatelja u komunizmu i kapitalizmu, tj. ideološki urodjen stav protiv nacionalnih država. Kao što nekad u Jugoslaviji nije bilo podobno izražavati nacionalnu pripadnost, tako ni današnja globalno-kapitalistička ideologija utemeljena na multinacionalnim kompanijama, ne trpi suvišno izticanje nacionalnih država. Stoga su naši bivši komunisti, titoisti i praksisovci pragmatično prihvatili kako današnje integracije uz dogme globalizacije i slobodnog tržišta učinkovito vode onomu što je Engels odavna iskazao kao «odumiranje države» ili «ukidanje države» (Engels: «Na mjesto upravljanja ljudima doći će upravljanje stvarima i rukovođenje procesima proizvodnje. Država se ne ukida, ona odumire»). Zato nas i ne treba čuditi kako su glavni protagonisti nasilnoga hrvatskog ujedinjenja u EU zapravo bivši partijski drugovi. Njima je posve svejedno hoćemo li biti u Jugoslaviji ili EU, bitno je da nismo u Hrvatskoj i da su oni sigurni "za jaslama".

Stigmatizacije u javnosti

Ne smijemo zaboraviti ni kako je komunizam propagirao ukinuće obitelji (vidi: K.Marx & F. Engels, Manifest komunističke partije). Komunisti su npr. u mnogoljudnoj Kini pokušali nametnuti i taj cilj komunizma, što im tamo nije uspjelo pa su od toga odustali, jer slično osobno nasilje dugoročno teško prolazi i narod mu se normalno odupire. Ipak je drukčije ako se ti ciljevi pokušaju provesti zapadnjački-sofisticirano pod krinkom benignih i «naprednih» ideja. Današnje subverzivne «homo-», «femo-» i «eko-» udruge su popularizirane nakon liberalno-ljevičarske revolucije 1960tih, čije je ideološke i filozofske temelje kao marksistička kulturna ekspozitura priredila zloglasna Frankfurtska škola. «Ne možemo uništiti nejednakost muškaraca i žena dok ne uništimo brak» je nakon revolucije 1968ih napisala radikal-feministica Robin Morgan, utemeljiteljica Ženskog medijskog centra (Robin Morgan, urednica: "Sistershood Is Powerful". Random House, New York, 1970., str. 573., citirao i Patrick J. Buchanan, "Smrt zapada", Kapitol, Zagreb 2003, str. 49.). Brak je prvi i temeljni stupanj obitelji, a takve radikalne ideje ne trebaju čuditi, jer su to bile instrukcije iz marksističkih centara.

Tek prividno je za naivce paradoks, kako su te komunističke ideje uspješnije danas na kapitalističkom zapadu, negoli ranije u istočno-komunističkim zemljama. Jedina je razlika što se na zapadu prodaju umotane u lijepi sofisticirani celofan «naprednih» ideja, dok su se na istoku loše provodile pod-moraš «puškama, bajonetama i topovima». Sličnosti su vidljive i u medijsko-političkoj stigmatizaciji i diskvalifikaciama. U kapitalzmu se protivnici ne etiketiraju kao «narodni neprijatelj» ili «klerofašistički izdajnik», ali ako se drznete progovoriti nešto o zaštiti obitelji ili nacionalnih interesa, od liberalnih globalista sigurno dobijete etiketu kao «radikalni desničar», «nazadni neofašist» ili «primitivni ognjištar» i slično. Protiv takvog napada je obrana dosta ograničena i kritičaru automatski pruža prednost, jer se u liberalnom licemjerju oklevetani mora opravdati kako on to nije.

Tu nije u pitanju samo intelektualna bijeda i manjak logičnih argumenata, nego i ono zlokobno što je vidoviti George Orwell najavio već pred šezdesetak godina. U svom romanu «1984» je objasnio kako je manipuliranje jezikom uz iskrivljavanje i proskribiranje značenja jasna karakteristika svih totalitarizama (pa i novoga "liberalnog" globalizma). Današnji totalitarni sustav ne održava se toliko vulgarno-fizički ognjem i mačem, nego sofisticirano kroz kontrolirane medije i lažno "pravo". Vladajućima u komunizmu uglavnom nije bilo važno što netko misli, već ono što radi, a osigurač toga totalitarnog sustava je bilo fizičko nasilje. U sadanjemu prividno-liberalnom sustavu, iako vladajući imaju moguću fizičku prisilu (usp. javne postupke naše policije), ona je nedovoljna i nepopularna, pa je nužna svestrana i dubinska (orwelska) kontrola ne što ljudi rade, nego i ono što misle ili namjeravaju. Jer te misli kad-tad dovode do režimu nepoželjih djela, pa postoji dugoročna opasnost da se "nepodobne" misli realiziraju. Definicijom Noama Chomskog: propaganda je u demokraciji isto što i nasilje u totalitarizmu (Noam Chomsky: Mediji, propaganda i sistem). U tom surječju treba shvatiti i današnje stanje u hrvatskoj javnosti, uz uzastopne i uporne diskvalifikacije protiv svih nepodobnih koje dolaze od izdajničkih političara i ljevičarskih novinara.

Ideje Orwella i Gramscija

Tomislav Nürnberger u knjizi “OGNJIŠTAR u mRačnoj demoNkraciji” slikovito navodi kako je u Hrvatskoj “96% svih (masovnih) medija, tj. novina, radijskih i televizijskih postaja u posjedu (vlasništvu) sedam kompanija” što znači da “sedam predsjednika kompanija odlučuje (tj. kontrolira “da se tko ne zaleti”) što će biti, a što ne će biti objavljeno u gotovo svemu tisku, na radiu i TV” (T. Nürnberger: "OGNJIŠTAR u mRačnoj demoNkraciji", CC. MARKETING, Zagreb 2003, str. 21.-22.). To je zapravo objektivni medijski totalitarizam i ideološka "tvornica istine", a kako desničari kod nas uglavnom ne drže medije, očito je u pitanju liberalno-ljevičarski totalitarizam. Pitanje je zašto su nacionalni desničari uvjetno govoreći, (podjela lijevo-desno je dijelom već povijesni anakronizam) dopustili da im ljevičari preotmu sve medije i ine bitne institucije? Jesu li ljevičari ipak inteligentniji i sposobniji od desničara? Unatoč naklapanju domaćih i stranih ljevičara koji se hvale kako su “napredni”, “slobodnomisleći” i “inteligentni”, stvarni razlog je više metodološki, jer su ljevičari su u osvajanju institucija imali sustavne i bolje metode, kojih je idejni tvorac talianski marksist Antonio Gramsci.

U svojim “Bilježnicama iz zatvora” Gramsci objašnjava kako vlast neke političke klase nad drugom nije samo ekonomska, nego takodjer još ideološka i kulturna hegemonija vladajuće klase. Zato on upućuje ljevičare kako moraju provesti glasoviti “marš kroz institucije” i nametnuti im svima svoju kulturnu hegemoniju, nakon čega će im vlast pasti u ruke kao “zrelo voće”. To je ustvari “tiha revolucija” tj. infiltracija u glavne institucije i rat idejama tj. nametanje svog duha vremena - tj. upravo ovo što se u Hrvatskoj zbivalo dosad od 2000te. U tom ratu idejama je ključna uloga ljevičarskih intelektualaca kojih je partijska dužnost zadojiti mase novim (lijevim) svjetonazorom, novim idejama i novim mišljenjem. One koji će se protiviti tomu novom svjetonazoru treba javno stigmatizirati tj. proglašavati “nazadnima”, “pećinskim ljudima”, ...itd. U retrospektivi je očito kako su i naši domaći liberal-ljevičari potpuno i savjesno ispunjavali Gramscijeve savjete i izvrsno su shvatili Orwellovu mudrost “riječi su oružje” i Gramscijevu formulu: “osvojite svijet ideja kako bi one postale ideje svijeta”.

Epilog i posljedice

Takve podmukle liberalno-ljevičarske metode je npr. u praksi vrlo dobro osjetio naš domoljubni pjevač Marko Perković Thompson (vidi: Thompson (M. Perković)). Zamalo svaki tjedan većinski protuhrvatski mediji uporno ponavljaju (triput ponovljena laž = istina) o ovomu poznatom pjevaču kao revitalizaciji “fašizma”, “nacizma”, “klerofašizma” i sl. Kako Thompson uglavnom pjeva o Bogu, obitelji i domovini, a marksisti, liberalisti i slični ne trpe državu ni obitelj, a religija im je "opijum za narod", takav medijski teror ne treba nikoga začuditi. Slični su tomu i stalni uporni napadi istih glasila na pokojnog predsjednika Tuđmana. Domoljublje i nacionalizam (a hrvatski je oduvijek bio obrambene naravi!) se danas u liberalnom globalizmu ne podnose, izim za poneke izabrane narode ("Quod licet Jovi, non licet bovi").

U doba Tuđmanove vlasti koja nije bila savršena (ali u ondašnjem ratu skoro jedina moguća - ili propast države), vodilo se računa o nacionalnim interesima i Hrvatska uglavnom nije postupala po vanjskim diktatima. Zato se Hrvatskoj tada u inozemnim glasilima nije licemjerno tepalo kako “napreduje” i kako “ispunjava kriterije”, a kako je sustav vrijednosti danas ionako u potpunosti izvrnut, i bolje je da toga nije bilo. Danas kada smo “skinuli gaće”, postali marionetskom poludržavom, izdajnički izručili svoje glavne generale, kada obnovljeni "Balkan Express" vozi u punoj brzini u treću Jugosferu za Zapadni Balkan, kada nas slobodno ucjenjuje tkogod hoće, kad hoće i kako hoće, sad nam licemjerno poručuju kako “napredujemo”, da smo "demokratski" i "progresivni" (tj. uskoro ima da nas nema). Tzv. "napredak" doista postoji: ali kakav, za koga i dokle će to tako. Ljevičari nam nikada ne bi nametnuli svoju izdajničku idejno-kulturnu hegemoniju i duh vremena, da nisu bili ujedinjeni, dobro organizirani i masno financirani.

Drugi veliki općehrvatski promašaj naše novije povijesti jeste, da nasuprot većini normalnih europskih nacija, Hrvati u 20. st. nisu imali zamalo nikakve nacionalne ljevice (osim sada dvojbenog Z. Tomca) nego samo kratkovidnu podjelu: desni nacionalisti / lijevi unitarni komunisti. Većina inih europskih naroda imaju bar neku aktivnu nacionalističku ljevicu, koja ipak ne ukida vlastite države kada povremeno preuzme vlast. Tako su npr. Bugarska, Rumunjska i Bjelorusija baš zato trajno opstale kao nacionalne države, a Hrvati ne: čak zloglasni Staljin je u 2 svj. ratu bio dijelom spreman dalje podržati "Crvenu NDH" ako bude sovjetsko-komunistička, ali kod politički defektnih Hrvata nije bilo nikakvih prikladnih sugovornika za takav, bar manje lošiji izlaz od Bleiburga i Jugoslavije.

Slično toj hrvatskoj bezglavosti i kratkovidnosti, dok su nedavno organizirani i složni liberal-ljevičari u novoj Hrvatskoj osvajali sve pore našega društvenog života, od njih stigmatizirani desničari ili zapravo neuki poludesničari bez jasnog cilja, provodili su uglavnom vrijeme uzalud u medjusobnim svadjama i prepucavanjima zbog silnog egoizma i razorne taštine umišljenih veličina. Slijepi egocentrizam i privatni materialni interesi su posve zaslijepili našu nacionalnu desnicu, dokle su im nenarodni liberal-ljevičari pred nosom preotimali vlast i institucije, pa dosad konačno nametnuli narodu svoje društveno i ideopolitičko ozračje veleizdaje svega hrvatskog.

Zbog tog egocentrizma, nesposobnosti i neorganiziranosti desnice, kao i posvemašnjeg nepostojanja nacionalističke ljevice, ako ne bude nekih drastičnih lomova i preokreta, onda već osakaćeni hrvatski narod i sadanju poludržavu jamačno očekuje neizvjesni "black New Age" ili Mračno Novo doba postupnoga i doglednog odumiranja tj. nestanka negdje podkraj sadanjeg stoljeća (nakon čega kroz iduća stoljeća odlazimo u područje arheologije). Tom sramnom veleizdajom svoga vojnog spasitelja Ante Gotovine (uz licemjerno cmizdrenje po presudi), Hrvati su već po drugi puta očigledno potvrdili kletvu kralja Zvonimira, - pa nakon ovog ponavljanja doista više ne zaslužuju drugo, nego neka čim prije nestanu s lica Zemlje.

Sadanji izgledi 2012.

Detuđmanizaciu je doduše započela kroz par godina s premierom Račanom "Trećejanuarska" koalicija pod vodstvom partije SDP od god. 2000., ali je to najduže i najradikalnije zapravo nastavila HDZ pod Ivom Sanaderom. Ovaj je istodobno s vlasti Račana, prvo nutarnjom izbornom podvalom prisvojio HDZ i unutar te najveće hrvatske nacionalne stranke odmah proveo korjenitu detudjmanizaciju - dokaz: uz ine deviacie je čak iz stranke pobacao van sve Tudjmanove rodjake, što je tipski državni udar. Potom je sav HDZ tek uz formalne fraze zapravo uglavnom izbačen iz svoga osnovnog programa u bezličnu "stranku centra", pa je bez obzira na kasnije manje 'zaikrpe', sve dosad ostao samo bliedom polusjenom izvoroga Tudjmanovog HDZ-a.

Zatim kad je preko toga 'detuđmaniziranog' HDZa uz višetruke obmane hrvatske javnosti, isti Sanader preuzeo i vlast nad cielom Hrvatskom, nastavio je po istom modelu s radikalnom detuđmanizacijom cijele države, koja je nakon njega takodjer sva postala marionetskom "bananom" i bliedom polusjenom spram ranije perspektivne i neovisne Tuđmanove Hrvatske. Povrh toga su pod njim opljačkane najvriednije hrvatske tvrtke i njihov kapital pretvoren u mita i provizie, a potom su likvidirane ili budzašto preprodane strancima.

Nakon svega toga je god. 2011. taj lažni HDZ logično izgubio vlast u Hrvatskoj, koju preuzima neokomunistička partija SDP u lievoj koaliciji "Kukuriku". Istodobno s tim se god. 2012. ujesen očekivala i presuda hrvatskim generalima u Haagu (ICTY), pa je zato oštra i podpuna detuđmanizacija dostigla vrhunac 2011/2012. Iako je medjunarodno odbacivanje presude u Haagu i samo oslobodjenje generala dne 16. 11. 2012. bilo kao 'hladan tuš' na protuhrvatske izdajnike i detuđmanizaciu, neki od tih su upravo tada egzaltirano nastavili u staromu protuhrvatskom razaranju.

Stoga se nakon svega, odsad možda može očekivati tek privremeno usporenje detudmanizacie, ali realno ne njezin dugoročni prestanak. Zato je unatoč svemu, povodom toga bilo i izrazitih negativno-veleizdajnih reakcija iz Hrvatske od onih manjinskih čimbenika koji su godinama organizirano podržavali protuhrvatsku detudjmanizaciu i snovali generalske robije uz konačnu propast Hrvatskoj. Naodurnije su takve prigodne tekstove od sredine studenoga 2012. podmetnuli npr. Jutarnji list (vidi pobliže: Jutarnja Orjuna), ter neovisni novinar Domagoj Margetić iz Zagreba kroz svoje zloćudne komentare u nekim beogradskim novinama i televiziji.

Literatura

  • F. Tuđman: «Velike ideje i mali narodi», 1969.
  • F. Tuđman: «Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi», 1981.
  • Antonio Soave: Moja voljena Hrvatska, Zagreb 2002
  • Hrvoje Šošić: Istine o Dr. Franji Tuđmanu, knj. I.- III. A.G.Matoš, Samobor 2002-2004.
  • Ankica Tuđman: Moj život s Francekom. Večernji list, 679 str., Zagreb 2006.
  • Josip Jović: Detuđmanizacija zapela u slijepoj ulici. Slobodna Dalmacija, Split 12.12.2010.
  • Davor Dijanović: Detuđmanizacija i korijeni ljevičarske kulturne hegemonije. Hrvatska i Svijet Online (http://hrsvijet.net/), kolumna utorkom 15. 12. 2009.
  • T. Nürnberger: "OGNJIŠTAR u mRačnoj demoNkraciji", CC. MARKETING, Zagreb 2003.

Vanjske sveze

Poveznice

Napomena

Gornji tekst je početkom svibnja 2011. bio predložen za tisak u časopisu "Hrvatski list" (Zadar). Isprva je prihvaćen od urednika, ali je uvrštenje ipak zablokirano cenzurom novih dioničara (S. Lang + S. Letica).

Reference

Condensed compilation elaborated by GNU-license, mostly from WikiSlavia (and partly above literature).