Ekosociologia Prahrvata

Ekosociologia Prahrvata (Ekološko-ekonomski smjer selidbe Hrvata): U istraživanju podrijetla ranih Hrvata nije bio razradjen zanimljiv problem, zašto su Hrvati iz jugozapadne Azije doselili baš na istočni Jadran, a ne drugdje i zašto se nisu širili dalje u zapadnu ili sjevernu Europu. Naivni humanisti misle da se našim pretcima Dalmacija posebno svidjela kao “najljepša u Europi”, što važi tek kao estetska pojava. Ipak narodi u selidbama većinom ne biraju nove zavičaje po simpatiji, nego uglavnom iz praktične nužde tj. zbog bolje mogućnosti održanja i preživljavanja. Osim uz Jadranu, znatan dio Hrvata naselio se i oko Karpata u Češkoj i Poljskoj, ali se tamo kao politički narod nisu dugo održali nakon 10. stoljeća.

Digest

Pre-Croat ecosociology: Ecological and economic effects in Croat migrations. Within most studies on the origin of Croats, so far one has not analysed an interesting scientific problem: why Croats immigrated only to classical Roman Dalmatia but not elsewhere, and why from there they have not expanded into western or northern Europe? Some naive humanists proposed that for Croatian ancestors Dalmatia was “the nicest one”, but it is only an aesthetic proposal. It is well known the peoples in migration do not select their new homeland after sympathy, but for practical reasons: mostly according to economical and strategic preferences. It is documented that out of medieval Dalmatia, a considerable number of Croats once settled also at Carpathian ranges of south Poland and Bohemia, but there they mostly disappeared as a political nation after 11th century. Ethnic groups in migration select almost intentionally the new similar settlements, being the best comparable with their former life style and traditonal technology of survival, economy and food supply.

Therefore Mediterranean maritime peoples e.g. Greeks, Phoenicians and others, emigrated mostly along the warmer coasts and islands, but not toward the backlands. As well, the steppic nomads from central Asia e.g. Huns, Avarians, Mongols, Tartars, and Hungarians in their expansion westwards selected mostly an open grassy steppe for their horses and cattle, and thus in Europe they occupated chiefly Ukraine and Pannonia, but scarcely other forested or montainous countries where they were quickly repulsed from better adapted indigenous peoples. A similar distribution occurs also in northern peoples e.g. Scandinavians and Eskimos who expanded mostly along their cool zones closely to ice areas. Therefore Croatian success in colonizing Dalmatia, and their evident disaster in Carpathians are strongly natural arguments that their former homeland of emigration must be more similar to the rocky Dalmatia than to forested and swampy Carpathians. However most slavists being not familiar with economy and natural sciences, till now iteratively insisted that Carpathian swamps must be an original source of all Slavs and of course also of Croats. If so, these abstract 'swampy' Croats of slavists, coming from Carpathian swamps in almost rocky areas of Dalmatia and Herzegovina must quickly die there from famine and thirst - but there their evolution was justly inverse and prosperous one!

In these problems the essential indication are recent biogenetic studies on Croats, showing that anthropological genotypes closest to the southern Croats of Dalmatia and Herzegovina occur mostly in southwestern Asia, from Kurdistan up to Pakistan, and some minor sporadical relics of this type occur also along Eastern Mediterranean coasts, but scarcely in continental backlands. It really means that the biological Croats, despite their actual Slavonic language, physically came not from Carpathians but from another eastern direction: Pakistan - Iran - Kurdistan - Eastern Mediterranean - Adriatic. Ecological comparisons demonstrated that this genetics is quite parallel with their traditional economy, because from Afganistan up to Dalmatia and Herzegovina predominated similar styles of rural life and southern economy traditions. The main initial source of this similarity is a considerable geo-ecological uniformity of this entire zone of early Croatian migrations. The areas with this eastern Croatian genotype that predominates in Adriatic islands, Dalmatia and Herzegovina, present the most extreme rockeries and stonefields of Dinaric Karst, and it is mostly absent elsewhere in Europe (except scarcely in Spain, and in Greece). But a very similar rocky Karst comparable to Croatian one is widespread eastwards across Greece, Asia Minor, southwest Iran (Zagros ranges), and Makran plateau up to Sulayman and Kirthar mountains in Pakistan: i.e. from Croatian river Kupa up to ancient Kupha (= now Kabulrud). This Karst zone is identical to the migration way with dispersed anthropological genotypes closest to Croats, and also to the main zone of some ancient inscriptions related to the early Croats name.

Now it became evident why old White Croats eco-sociologically must disappear in Carpathians: They were not concurrent to other indigenous peoples there, who were better adapted for a traditional survival in their swamps and forests. But this was justly inverse in Dalmatia and Herzegovina: Also as Eskimos are the main masters in northern icelands, Niggers the main masters of tropical jungles, and Arabs the main rulers of sandy deserts - so Croats for some millenia were the best masters in extreme Karst rocklands. It is condensed in Croats' folk proverb: in the barest rocklands can survive only vipers and Croats! Thus ecological group of petrobionts include e.g. cactuses, scorpions, snakes, and Croats, all being the best adapted for survival in bare rocklands, and the traditional Croats by their ecology were “rockmen”. This was the main biological advantage why Croats as a minor people survived many millenia from early protohistory up today: during this long evolution their genotypes, economy and war style were optimally adapted and specialized for survival in such bare rocklands where Croats became also unaccessible and indestructible, as e.g. Arabs in desert sandlands, or Eskimos in their icelands. Thus Croatian people may disappear from that time, when they would evacuate their rocky homelands, and that may result by their collective ecological suicide.

Sažetak

Etnogrupe pri selidbi manjeviše svjesno biraju nova slična staništa koja se najbolje slažu s ranijim životnim stilom i njihovom tradicijskom ekonomijom. Zato su se sredozemni pomorski narodi kao Grci, Feničani i ostali uglavnom širili duž toplih morskih obala i otoka, a nisu prodirali u zaledje. Stepski nomadi iz srednje Azije (Huni, Avari, Mongoli, Tatari, Magjari) pri provalama na zapad su birali otvorene travne stepe za konje i inu stoku, pa su većinom osvajali Ukrajinu i Panoniju, a ne šumsko-brdovita područja gdje su ih starosjedioci brzo otjerali. Slično je i sa sjevernim narodima kao Skandinavci i Eskimi koji su se većinom širili u sjevernom klimatskom pojasu uz rub ledenih područja. Zato je hrvatski uspjeh naseljavanja Dalmacije i neuspjeh u Karpatima prirodni pokazatelj, kako je pradomovina ranih Hrvata ipak bila sličnija Dalmaciji i Hercegovini, nego vlažnim šumskim Karpatima koje su ekonomski i prirodoslovno neinformirani slavisti dosad nametali kao promašenu pradomovinu Hrvata. Da su »slavenski« Hrvati doista stigli na Jadran iz karpatskih močvara kako žele slavisti, mi bi na kamenitom krasu Dalmacije, Hercegovine i jadranskih otoka već odavna izumrli od gladi i žedji - ali je obratno! U tom su putokaz i biogenetska istraživanja, koja govore da su antropološki genotipovi slični južnim Hrvatima (Lika, Dalmacija i Hercegovina) najviše u jugozapadnoj Aziji od Kurdistana do Pakistana, a izmedju toga su manji biogenetski tragovi ove selidbe još nazočni uz obale istočnog Sredozemlja i manje u zaledju. To znači da južniji Hrvati bez obzira na jezik, tjelesno nisu došli s Karpata nego istočnim smjerom Pakistan-Iran-Kurdistan-istočni Mediteran-Jadran. Ekonomska poredba pokazuje da se i genetika slaže s tradicijskom privredom, jer su od Afganistana do Dalmacije i Hercegovine uglavnom slični načini seoskog života i ruralne privrede južnog tipa.

Svemu tom je preduvjet i geoekološka sličnost cijele te putanje ranohrvatskih selidbi duž kraških Taurodinarida. Kvarnerski otoci, Lika, Dalmacija i Hercegovina gdje prevladava taj hrvatski genotip, područja su najgorega kamenog krasa (Dinarski Karst), kakvoga inače nema drugdje u Europi. Naprotiv se sličan kameni kras od južne Hrvatske nastavlja u cjelovitom pojasu kroz Grčku, Malu Aziju, jugozapadni Iran do planina Sulayman i Kirthar u Pakistanu, tj. od naše rijeke Kupe pa do rijeke Kabulrud (stara Kupha): To je isti onaj put na kojemu su posijani antropološki genotipovi najbliži južnim Hrvatima i područja na koja takodjer upućuje većina antičkih i prapovijesnih zapisa o ranim Hrvatima. Sada je jasnije zašto su Hrvati morali nestati oko Karpata, jer tamo ekonomski nisu dorasli okolnim narodima naviklim na život u šumovitim močvarama. Posve je obnuto uz Jadran: kao što su Eskimi najsposobniji gospodari sjevernog leda, a crnci gazde tropskih prašuma ili Arapi nedostižni u pješčanim pustinjama - tako su Hrvati kroz niz milenija najjači gospodari ljutoga krasa, što je sažeto u pučkoj poslovici: Na golom kamenjaru žive jedino zmije i Hrvati! Zato mi spadamo u stručnu ekološku grupu petrobionti tj. živa bića najotpornija za opstanak na golom kamenjaru. To stvarno znači da su već izvorni Prahrvati prirodoznanstveno bili “ljudi s kamenjara”. U tomu je glavna ekonomsko-geostrateška tajna, zašto su Hrvati kao mali narod preživjeli sva tisućljeća od prapovijesti do danas: Tijekom te dugotrajne evolucije su se njihov genotip, ekonomija i ratovanje idealno prilagodili za život na golomu krasu, gdje su Hrvati postali jednako neuništivi i nedohvatljivi, kao Arapi u pustinjskom pijesku ili Eskimi na polarnom ledu.

Opći proslov

U istraživanju podrijetla ranih Hrvata, donedavna još nije bio razradjen zanimljiv znanstveni problem, zašto su Hrvati iz jugozapadne Azije doselili baš na istočni Jadran, a ne drugdje i zašto se potom nisu odatle proširili dalje u zapadnu ili sjevernu Europu. Neki naivni kabinetski humanisti misle kako se navodno našim pretcima Dalmacija posebno svidjela kao “najljepša u Europi”, što važi tek kao estetska pojava. Ipak treba znati da narodi u realnim selidbama većinom ne biraju nove zavičaje po nekoj simpatiji, nego ipak iz praktične nužde, uglavnom zbog bolje mogućnosti održanja i preživljavanja (Gumilev 1989). Poznato je da se osim uz Jadranu, znatan dio Hrvata naselio oko Karpata u Češkoj, Poljskoj i zapadnoj Ukrajini, ali se tamo kao poseban politički narod nisu više dugo održali nakon 10. stoljeća.

Važno je znati da etnogrupe pri selidbi manjeviše svjesno biraju nova slična staništa koja se ekonomski najbolje slažu s njihovim ranijim životnim stilom i tradicijskom tehnologijom preživljavanja, ishrane i organizacije gospodarstva iz ranije pradomovine. Zato su se sredozemni pomorski narodi kao Grci, Feničani i ostali uglavnom proširili duž toplijih morskih obala i otoka, a nisu prodirali dalje u zaledje. Takodjer i stepski nomadi iz srednje Azije (Huni, Avari, Mongoli, Tatari, Magjari, itd.) pri provalama na zapad su redovno birali otvorene travnate stepe za konje i ostalu stoku, pa su u Europi većinom osvajali Ukrajinu i Panoniju, a ne šumska i brdovita područja odakle su ih bolje prilagodjeni starosjedioci brzo protjerali. Slično je i sa sjevernim narodima kao Skandinavci, Eskimi itd., koji su se uglavnom selili u sličnom klimatskom pojasu uz rubove ledenih područja. Zato je hrvatski uspjeh naseljavanja u Dalmaciji uz istodobni neuspjeh u Karpatima bio jasan prirodno-ekonomski pokazatelj, kako je prvotna pradomovina Hrvata morala biti puno sličnija Dalmaciji i Hercegovini, negoli vlažno-šumovitim Karpatima, koje su prirodoslovno i ekonomski neinformirani slavisti dosad uporno nametali kao promašenu pradomovinu Hrvata. Da su slavenski Hrvati doista stigli na Jadran iz zakarpatskih močvara kako nam to tvrde slavisti, mi bi kao močvarni »Slaveni« tu na kamenitom krasu Dalmacije, Hercegovine i jadranskih otoka već odavno izumrli od gladi i žedji - ali je bilo baš obratno!

U tom su nam dobar putokaz najnovija biogenetska istraživanja Hrvata, koja govore da se antropološki slični genotipovi južnim Hrvatima (Lika, Dalmacija i Hercegovina), nalaze najviše u jugozapadnoj Aziji od Kurdistana pa do Pakistana, a izmedju toga su manji biogenetski tragovi ove selidbe još nazočni uz obale istočnog Sredozemlja i tek neznatno u zaledju. To realno-fizički znači da ovi južniji Hrvati bez obzira na jezik, tjelesno ipak nisu došli s Karpata nego istočnim smjerom Pakistan - Iran - Kurdistan - istočni Mediteran - Jadran. Ekonomska poredba jasno nam pokazuje da se genetika dobro slaže s našom tradicijskom privredom, jer su od Afganistana pa sve do Dalmacije i Hercegovine uglavnom slični stari načini seoskog života i ruralne privrede južnog tipa.

Geoekološki preduvjeti ekonomije

Svemu tom je preduvjet i velika geoekološka sličnost cijele te putanje ranohrvatskih selidbi, koja se skoro u cijelosti odvijala u granicama karbonatne zone duž prostranoga Tauro-Dinarskog Velekrasa. Kvarnerski otoci, Lika, Dalmacija i Hercegovina gdje danas prevladava taj istočnohrvatski genotip, područja su najgorega kamenitog krasa (Dinarski Karst), kakvoga inače nema drugdje u Europi osim tek neznatno u Španjolskoj i Grčkoj. Naprotiv se sličan kameniti kras od južne Hrvatske nastavlja u cjelovitom i prostranom pojasu, dugačkom čak 6.400 km kroz Grčku, Malu Aziju, jugozapadni Iran (gorje Zagros) i visoravni Makran sve do planina Sulayman i Kirthar s najistočnijim kraškim vrhom Tahti-Dinarah u Pakistanu, tj. od naše rijeke Kupe pa do rijeke Kabul-Rud (stara ranoarijska Kupha): To je isti onaj seldbeni put na kojemu su posijani antropološki genotipovi Eu7 najbliži južnim Hrvatima i područja na koja takodjer upućuje većina antičkih i prapovijesnih zapisa s etničkim imenima ranih Prahrvata.

Još u ranije kameno doba paleolita i mezolita, kamenita kraška područja su imala nadasve bitnu ulogu u razvitku prapovijesnih kultura, jer su po prirodi kraškog tla stambene pećine za praljude bile najbrojnije baš na vapnenastom krasu (drugdje su rjedje ili posve izostaju). Tek u neolitu s poljodjelstvom i sojenicama, većina ljudskih zajednica izlazi na plodnija izvankrška područja. Naprotiv od brončanog doba prapovijesti, s razvitkom gradova i pomorstva, kameni kras opet postaje privlačan i gušće naseljen zbog obilja gradjevnog kamena i idealnih kamenih obala s lučicama za plovidbu i ribolov, pa su i neke najranije prapoviesne civilizacije većinom na kamenom krasu: Ahaja, Kreta, Fenicija, Hetiti, Mitanni, Elam itd. Takodjer i većina prapoviesnih i antičkih ranohrvatskih država su na geološkim prostorima kamenitog krasa: ranoarijski Harauvati u Afganistanu, mitanski Hurrwuhe oko Antitaurusa u Kurdistanu i europska Kraljevina Hrvatska uglavnom duž našega Dinarskog krasa, što bar dijelom još vrijedi i za današnju Hrvatsku čijih je 3/5 ozemlja kraško područje (a skupa s Hercegovinom 2/3 Hrvata i danas žive na krasu). Upravo po dužini svih ovih kraških područja raširen je dinarski antropotip i naš posebni genotip Eu7, što očito nije slučajno podudaranje.

Slično kraško nazivlje

Dapače su čak i nazivi za oblike kraškog reljefa, duž cijeloga toga ogromnog Taurodinarskog pojasa Velekrasa, od prapovijesti pa do danas ostali podjednaki ili slični. Npr. za kamene kraške planine: naša kraška Dinara, iranska kamena gorja Dinar i Dinarun, u Pakistanu Tahti-Dinarah, itd. Nadalje su slični istočni nazivi npr. za kraške ponikve (vrtače): naš ikavski dolac i kurdski dol, hrvatska uvala i mitanski uwal, pa za klance čakavski 'sirbe' i kurdski xirbes, pa za planinske stijene hrvatski 'kukovi' i perzijski kukalar, nadalje za hrvatsko kamenje i mitanski kammaena, pa za kamene valutice čakavski 'kogula' i mitanski kagalu, nadalje za hrvatsku kamenu golet = perzijsku golleh, a za krške škrapare je čakavski 'škardun' = mitanski škarnu - i još mnoštvo sličnih kraških pojmova od Irana sve do Jadrana i od prapovijesti pa do danas. Sve to očito nije tek neka sličajnost, nego je jezični odraz sličnoga višemilenijskog života na golome kamenom krasu.

Glavni zaključak

Kameniti lanci kraškog gorja su pogotovo u prapovijesti i ranoj antici tvorili neprohodne bariere koje su učinkovito priječile selidbe ili osvajanja inih nenaviklih nizinskih naroda iz okolnih plodnih ravnica, jer zbog tehnokulturne neprilagodjenosti oni tu nisu imali mogućnosti preživljavanja, ishrane ni vodoopskrbe. Zato su stari narodi većinom izbjegavali takva kamenita područja i selili se oko njih a ne poprijeko. Skoro jedina iznimka u tomu su rani Prahrvati čije povijesne selidbe uglavnom teku baš poprijeko tj. uzduž kroz te kamene kraške zemlje od Pakistana pa sve do Jadrana. Kameni kras s bezbroj nedostupnih klanaca i pećina imao je oduvijek, od prapovijesti pa do danas prvorazredno geostrateško značenje: svemoćni Asirci su uzastopce polomili zube na urartskom krasu Antitaurusa (Dingir-Babana) pa su nakon tog neuspjeha potom ubrzo propali i nestali iz povijesti. Takodjer i rani Kelti su osvojili zamalo cijelu Europu od Atlantika do Bospora - ali su ipak taktički zaobišli neosvojivi kras ilirskih Dinarida, pa i najmoćniji tehnološki Amerikanci su još nedavno slomili zube na Vijetnamskom krasu i povukli se odatle, pa danas ponovo opet godinama lome zube u hrvatskoj pradomovini vrletnog Afganistana.

Sada nam je takodjer jasnije zašto su izvorni rani Hrvati ekonomski nužno morali podleći i nestati iz Karpata: jer tamo gospodarski i eko-sociološki nisu dorasli okolnim narodima već naviklim na život u šumama i močvarama. Posve je obnuto uz Jadran: slično kao što su Eskimi najsposobniji gospodari sjevernog leda, a crnci gazde tropskih prašuma ili npr. Arapi nedostižni u pješčanim pustinjama - tako su već kroz više milenija Hrvati i njihovi fizički srodnici najjači gospodari po kamenjarama i pećinama ljutoga krasa Eurazije, što je jezgrovito sažeto i u našoj narodnoj poslovici: "Na golom kamenjaru žive jedino zmije i Hrvati!". Zato mi stručno pripadamo u ekološku grupu petrobionti tj. grčki: petra = kamen-stijena, bios = život (kao što su npr. kaktusi, škorpioni, zmije i Hrvati), koji su najotporniji za život na golom kamenju. To zapravo znači da su već izvorni Prahrvati po prirodoznanstvenoj definiciji bili prilagodjeni “ljudi s kamenjara”. U tomu je glavna ekonomsko-biološka tajna kako su sve dosad Hrvati kao mali narod ipak uspjeli preživjeti tolika tisućljeća od prapovijesti do danas: Tijekom takve dugotrajne evolucije su se njihov genotip, tradicije, ekonomija i ratovanje idealno prilagodili i specializirali za trajan život na golomu kamenitom krasu, gdje su Hrvati postali jednako nedostižni i neuništivi, kao npr. Arapi u pustinjskom pijesku ili Eskimi na polarnom ledu. Zato bi hrvatski narod mogao uglavnom nestati i sami sebe uništiti od onoga doba, ako ikada posve napuste svoj kameniti zavičaj – jer to bi bilo ravno kolektivnom ekološkom samoubojstvu,- pa bi potom ubrzo nestali kao i oko Karpata.

Literatura

• Gumilev, L.N. 1989: Etnogenez i biosfera zemli. Izdateljstvo universiteta, 495 str., Leningrad.
• Lovrić, A. Ž. 1995: Kserobiomi od Jadrana do Irana (biocenotske osobitosti duž Taurodinarskog Velekrasa). Doktorska disertacija, 436 str. + 72 karte& tabele, Sveučilište u Zagrebu.

Ovaj članak je sažeti izvod auktorove doktorske disertacije iz šire problematike na ovu temu.

Poveznice

• Kraška gorja
• Gorje Dinaridi
• Podrijetlo Hrvata
• Ljudi s kamenjara
• Prahrvatski Haraquati
• Poluhrvatska Atacáma

Reference

This article is an authorized digest from above listed author's Dr.Sci. Thesis elaborating that topic: this may be freely copied and distributed with source quotation without changes.