Ljudi s kamenjara

Ljudi s kamenjara (Stvarni 'Geni kameni'): Pri istraživanju podrijetla ranih Hrvata nije bio razradjen zanimljiv problem, zašto su Hrvati iz jugozapadne Azije doselili baš na istočni Jadran, a ne drugdje i zašto se nisu širili dalje u zapadnu ili sjevernu Europu. Naivni humanisti misle da se našim pretcima Dalmacija posebno svidjela kao “najljepša u Europi”, što važi tek kao estetska pojava. Ipak narodi u selidbama većinom ne biraju nove zavičaje po simpatiji, nego uglavnom iz praktične nužde tj. zbog bolje mogućnosti održanja i preživljavanja. Osim uz Jadranu, znatan dio Hrvata naselio se i oko Karpata u Češkoj i Poljskoj, ali se tamo kao politički narod nisu dugo održali nakon 10. stoljeća.

Najveća američka aglomeracija Hrvata: Atacáma (špan. Desierto de Atacama, staročakav. Škardûne-Zahôyne) je najsušnija kamena pustinja na svijetu smještena duž sjeverne obale Čilea u Južnoj Americi na obali Tihog oceana. Za razliku od inih većih pustinja (Sahara, Gobi, Kalahari), Atacama je od svih na Zemlji najsušnija i u nekim dijelovima nikada nema kiše kroz zadnjih 40 godina, npr. luka Arica uz granicu Peru/Čile. Malobrojna pustinjska jezera tj. danas poluslane lagune su tu dijelom nastala topljenjem ledenjaka nakon oledbe. Dugim isparavanjem vode bez kiše je u njima narasla koncentracija raznih minerala pa su nastale poluslane lagune i presoljene močvare (salares) nakon čijeg presušivanja postaju bogata ležišta raznih minerala. Gornji dio pustinje se proteže do Anda i doseže veće visine. Samo na višem gorju uz Ande, umjesto kiše povremeno padne i slabi snijeg koji duže leži samo na najvišim vrhuncima gdje je prehladno za otapanje, dok inače na većini pripadnog gorja i vrhova prevladavaju suhe golomrazice. Zbog jake suše bez oborina, na sušnim planinama od 4.000-6.000m uz pustinju Atacama nema visinskih ledenjaka. Sve do 19. stoljeća je Atacama uglavnom bila nenaseljena i samo rubno su ju nastanili malobrojni Indianci i Španjolci, - ali kroz 20. stoljeće se po pustoj Atacami uspješno naselila najveća prekomorska zajednica oko 260.000 južnih Hrvata iz naših kamenjara, koji sada tvore već pola pučanstva toga pustinjskog područja.

Summary

Rockfield people (Early Croat petrobionts): Within most studies on the origin of Croats, so far one has not analysed an interesting scientific problem: why Croats immigrated only to classical Roman Dalmatia but not elsewhere, and why from there they have not expanded into western or northern Europe? Some naive humanists proposed that for Croatian ancestors Dalmatia was “the nicest one”, but it is only an aesthetic proposal. It is well known the peoples in migration do not select their new homeland after sympathy, but for practical reasons: mostly according to economical and strategic preferences. It is documented that out of medieval Dalmatia, a considerable number of Croats once settled also at Carpathian ranges of south Poland and Bohemia, but there they mostly disappeared as a political nation after 11th century. Ethnic groups in migration select almost intentionally the new similar settlements, being the best comparable with their former life style and traditonal technology of survival, economy and food supply.

Ekosociologia Prahrvata

Ekološko-ekonomski smjer doselidbe Hrvata: Etnogrupe pri selidbi manjeviše svjesno biraju nova slična staništa koja se najbolje slažu s ranijim životnim stilom i njihovom tradicijskom ekonomijom. Zato su se sredozemni pomorski narodi kao Grci, Feničani i ostali uglavnom širili duž toplih morskih obala i otoka, a nisu prodirali u zaledje. Stepski nomadi iz srednje Azije (Huni, Avari, Mongoli, Tatari, Magjari) pri provalama na zapad su birali otvorene travne stepe za konje i inu stoku, pa su većinom osvajali Ukrajinu i Panoniju, a ne šumsko-brdovita područja gdje su ih starosjedioci brzo otjerali. Slično je i sa sjevernim narodima kao Skandinavci i Eskimi koji su se većinom širili u sjevernom klimatskom pojasu uz rub ledenih područja. Zato je hrvatski uspjeh naseljavanja Dalmacije i neuspjeh u Karpatima prirodni pokazatelj, kako je pradomovina ranih Hrvata ipak bila sličnija Dalmaciji i Hercegovini, nego vlažnim šumskim Karpatima koje su ekonomski i prirodoslovno neinformirani slavisti dosad nametali kao promašenu pradomovinu Hrvata. Da su »slavenski« Hrvati doista stigli na Jadran iz karpatskih močvara kako žele slavisti, mi bi na kamenitom krasu Dalmacije, Hercegovine i jadranskih otoka već odavna izumrli od gladi i žedji - ali je obratno! U tom su putokaz i biogenetska istraživanja, koja govore da su antropološki genotipovi slični južnim Hrvatima (Lika, Dalmacija i Hercegovina) najviše u jugozapadnoj Aziji od Kurdistana do Pakistana, a izmedju toga su manji biogenetski tragovi ove selidbe još nazočni uz obale istočnog Sredozemlja i manje u zaledju. To znači da južniji Hrvati bez obzira na jezik, tjelesno nisu došli s Karpata nego istočnim smjerom Pakistan-Iran-Kurdistan-istočni Mediteran-Jadran. Ekonomska poredba pokazuje da se i genetika slaže s tradicijskom privredom, jer su od Afganistana do Dalmacije i Hercegovine uglavnom slični načini seoskog života i ruralne privrede južnog tipa.

Svemu tom je preduvjet i geoekološka sličnost cijele te putanje ranohrvatskih selidbi duž kraških Taurodinarida. Kvarnerski otoci, Lika, Dalmacija i Hercegovina gdje prevladava taj hrvatski genotip, područja su najgorega kamenog krasa (Dinarski Karst), kakvoga inače nema drugdje u Europi. Naprotiv se sličan kameni kras od južne Hrvatske nastavlja u cjelovitom pojasu kroz Grčku, Malu Aziju, jugozapadni Iran do planina Sulayman i Kirthar u Pakistanu, tj. od naše rijeke Kupe pa do rijeke Kabulrud (stara Kupha): To je isti onaj put na kojemu su posijani antropološki genotipovi najbliži južnim Hrvatima i područja na koja takodjer upućuje većina antičkih i prapovijesnih zapisa o ranim Hrvatima. Sada je jasnije zašto su Hrvati morali nestati oko Karpata, jer tamo ekonomski nisu dorasli okolnim narodima naviklim na život u šumovitim močvarama. Posve je obnuto uz Jadran: kao što su Eskimi najsposobniji gospodari sjevernog leda, a crnci gazde tropskih prašuma ili Arapi nedostižni u pješčanim pustinjama - tako su Hrvati kroz niz milenija najjači gospodari ljutoga krasa, što je sažeto u pučkoj poslovici: Na golom kamenjaru žive jedino zmije i Hrvati! Zato mi spadamo u stručnu ekološku grupu petrobionti tj. živa bića najotpornija za opstanak na golom kamenjaru. To stvarno znači da su već izvorni Prahrvati prirodoznanstveno bili “ljudi s kamenjara”. U tomu je glavna ekonomsko-geostrateška tajna, zašto su Hrvati kao mali narod preživjeli sva tisućljeća od prapovijesti do danas: Tijekom te dugotrajne evolucije su se njihov genotip, ekonomija i ratovanje idealno prilagodili za život na golomu krasu, gdje su Hrvati postali jednako neuništivi i nedohvatljivi, kao Arapi u pustinjskom pijesku ili Eskimi na polarnom ledu.

Poluhrvatska Atacama

Glede europske naselidbe, ispočetka je sve do sredine 19. st. pusta negostoljubiva Atacama ostala vrlo slabo i narijetko naseljena tek uz rubove malobrojnim Indiancima i kasnije nekim Španjolcima, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjeni na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju, pa su bez nužne potrebe izbjegavali tu najgoru kamenu pustinju na svijetu. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek odonda kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati iz kamenjara koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz sušno-kamene iranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u kamenu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu najbrže snašli i prilagodili za uspješan život i unosan rad u nepodnošljivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini). Tu prirodnu specializaciju starohrvatskih petrobionata jezgrovito prikazuje naša staročakavska uzrečica: "Va škardûneh zyvû šamôr kàške, škarplûne tar Harvàtje" (= Po kamenjarama žive jedino zmije, škorpioni i Hrvati). Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih južnih Hrvata je dotad prazna Atacama od zabačene zaostale pustinje kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato nakon toga kroz 20. stoljeće u pustoj Atacami slijedi naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni Hrvati iz kamenjara ubrzo postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice ukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Danas već najveći poluhrvatski gradovi Antofagasta i Iquique leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Ovdje u Atacami je naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati imaju mnogostruko brži porast negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000, Calama oko 20.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovina Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati - ali bez dosadašnjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem da tu Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem).

Pjesme "Geni kameni"

Bitni iskon ekosociologije Hrvata nedavno je spontano osjetio i slikovito opjevao hrvatski narodni pjevač Marko Perković Thompson u svojemu trećem popularnom albumu Geni kameni. Izdan je 1996. godine, a ukupno vrijeme izvedbe je 39,45 min. Ovaj album je polučio uspješnice "Geni kameni" i "Ovo mi diže tlak". Sadržaj:

1. Ka bez duše (3:53)
2. Geni kameni (3:46)
3. Bez ljubavi (3:34)
4. Tamburaška (3:46)
5. Zašto baš nju (5:03)
6. Ovo mi diže tlak (3:36)
7. Božićna (4:25)
8. Draga (4:05)
9. Kako mi je teško noćas (4:19)
10. Ima nešto vrijednije od zlata (3:18)

Literatura

• Gumilev, L.N. 1989: Etnogenez i biosfera zemli. Izdateljstvo universiteta, 495 str., Leningrad.
• Lovrić, A. Ž. 1995: Kserobiomi od Jadrana do Irana (biocenotske osobitosti duž Taurodinarskog Velekrasa). Doktorska disertacija, 436 str. + 72 karte& tabele, Sveučilište u Zagrebu.
• Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
• Vjera Zlatar 1994: Raices Croátas en la region de Antofagasta, Antofagasta.
• Vjera Zlatar 2008: Inmigración Croáta en Antofagasta. Biblioteca Nacional & Sociedad Croata, Antofagasta, 418 pp.
• Juan Luis Panadés & José Antonio González 1998: Antofagasta, historia de mi ciudad. Corporación Pro Antofagasta, Santiago. ISBN 956-7786-00-3.
• Isaac Arce 1930: Narraciones históricas de Antofagasta. Imprenta Moderna, Antofagasta. ISBN 956-272-637-1.

Vanjske sveze

• National Geographic about Atacama
• V.Zlatar: Croátas en Antofagasta (pdf)
• Travel Iquique
• Iquique photos on Flickr
• Digital Newspaper Iquique On Line
• Portal de la Region Tarapaca (Iquique y el Tamarugal)
• Službeni gradski portal Antofagaste
• Map of Antofagasta

Poveznice

• Chile i čakavci
• Calama i Hrvati
• Iquique i čakavci
• Podrijetlo Hrvata
• Čakavska diaspora
• Prahrvatski Haraquati
• Antofagasta i čakavci
• Poluhrvatska Atacáma
• Ekosociologia Prahrvata
• Thompson (M. Perković)

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.